Tijekom 1941. i 1942. godine talijanska okupacijska vojska s područja koje se proteže od riječke biskupije, preko Istre i dijela Slovenije oduzela je velik broj crkvenih zvona za potrebe ratne industrije. • U popisu za Trst i Kopar veći dio zvona je iz Roča, Pirana, Boljuna, Labina, Pazina, Buzeta, Izole, Sežane, Bala, Lanišća i Brtonigle. Uglavnom su izrađena u 14., 15., 16. i 17. stoljeću. U popisu za crkvu Poreča i Pule nalazi se pet zvona, od kojih je jedno, koje je bilo na lokaciji Monticchio, izrađeno 1356. godine!

Piše Robert FRANK

Jedno od najstarijih i vjerojatno najvrjednijih crkvenih zvona koje je 1941. godine oduzela talijanska vojska bilo je teško čak 177,5 kilograma, a nalazilo se na zvoniku Svetog Andrije Apostola u Mošćenicama. To je zvono izrađeno još davne 1459. godine.

Prema popisu »Oduzeta zvona Istre i slovenskog primorja« koji je 1985. godine napravio Slovenac Emil Zonta iz Kopra, to je zvono, zajedno s njih još 11, jedno vrijeme bilo smješteno u talijanskom muzeju povijesti i umjetnosti u Udinama. Tamo je bilo numerirano i obilježeno bijelom bojom te je odgovaralo broju sa zapisnika o zvonima odvezenim 1941. i 1942. godine. Koliko je poznato, nijedno od tih 12 zvona, za koja se trenutno ne zna gdje ih Italija skriva, u Udinama nije bilo izloženo, već je bilo skriveno u mračnim podrumima i pod stubištima. Prema nekim tumačenjima, Italija ta zvona tretira kao kulturnu baštinu pokrajine Venezia Giulia. Neka od njih su 1961. godine evidentirana u »Zborniku akademije znanosti i umjetnosti iz Udina«.

Potraga za zvonom iz Mošćenica

- Smatrao sam da ta zvona, posebno ona iz Brseča i Mošćenica, imaju golemu kulturno-povijesnu vrijednost za ovaj kraj. Ta je vrijednost, dakako, nemjerljiva u novcu, a to se posebno odnosi na naše zvono iz Mošćenica, koje je neprocjenjivo i za čiji se pronalazak i povratak na naš zvonik Svetog Andrije Apostola zalažem već dulje vrijeme. Rezultate istraživanja prezentirao sam predsjedništvu Katedre, koja je zaključila da se time mora baviti Općina Mošćenička Draga.

No, nakon dvije godine, dobio sam odgovor Općine, koja je poručila neka se time bavi Crkva, jer je to njihovo vlasništvo. S problemom sam upoznao i župnika koji mi nije konkretno odgovorio na pitanje da li da pronalazak i povrat zvona pokrenemo preko Crkve i riječke nadbiskupije. Samoinicijativno sam nastavio istraživanje o tome gdje su naša zvona i preko svojih prijatelja u Italiji saznao sam da su ona do prije dvije godine bila u muzeju u Udinama, odakle su odvezena u nepoznatom pravcu. Moguće je da su odvezena i sakrivena kada je talijanska strana shvatila da se neko raspituje za njih. Preko posrednika sam pokušao saznati gdje se ta zvona sada nalaze, ali u muzeju u Udinama poručuju da nisu ovlašteni davati takve informacije, kaže Edvin Rutar.

Zvonici »oslijepili«

Kada je talijanska strana 1941. godine u Mošćenicama za potrebe ratne industrije oduzela srednje zvono sa zvonika Svetog Andrije Apostola, Mara Sandalj, tada Ivanušić, imala je tek 19 godina, živjela je u kući do zvonika i živo se sjeća tog događaja.

- Sjećam se da je talijanska vojska željela uzeti dva zvona, ali veliko, od nekoliko stotina kilograma, nisu uzeli. Dakako, ne zato što nisu htjeli, nego je naprosto bilo preteško i preveliko, kaže ona, te dodaje kako talijanska vojska prema lokalnom stanovništvu i nije bila nekorektna. »S kapitulacijom Italije otišli su u miru, bez pucnjave, tako da su pustili svoju opremu i oružje, a od nas su uzeli civilnu odjeću da se lakše izvuku s ovog područja«, sjeća se ona.

U isto vrijeme kad i u zapadnoj Hrvatskoj, zvona su, s obzirom da je i Slovensko primorje bilo u istoj provinciji, i iz Slovenije nestala 1941. godine. Prema dostupnim informacijama, u to vrijeme iz Istre i Slovenskog primorja nestalo je oko 1.400 zvona. Talijani su ih oduzimali po principu 50 posto iz svakog zvonika.

- Najčešće su u zvonicima ostavljali samo najmanja zvona pa se kod nas u Sloveniji znalo reći da su nam zvonici oslijepili, a zvona zanijemila. Interesantno je da je i austrijska vojska uoči kraja Prvog svjetskog rata također uzimala i naša i vaša zvona. Italija je nakon tog rata za slovenske i hrvatske crkve izrađivala nova zvona kako bi se pokazala boljom od Austrije. No, samo 25 godina, kasnije u Drugom svjetskom ratu, i Italija ih je masovno oduzimala za ratne potrebe, kaže Vojko Čeligoj, Slovenac iz Ilirske Bistrice, koji se desetljećima bavi nestalim zvonima.

Šutnja u Udinama

- Od 1.400 oduzetih zvona, 1956. godine Italija ih je 56 vratila u Pulu, a 12 ih je zadržala u Udinama. Ne znam zašto ostala talijanska strana sada ne vraća, osim što vjerojatno smatraju da ih ne trebaju vratiti jer su Jugoslaviji platili reparacije. Pored toga, u talijanskom »Zborniku akademije znanosti i umjetnosti« iz 1961. godine, koji je napravljen u Udinama, Talijani u širokom obrazloženju ta naša područja - Istru i Slovensko primorje odakle potječu zvona - očito dugoročno tretiraju kao svoja, pa tako i za zvona vjerojatno smatraju da su naprosto njihova!

O tome da se Talijanima '41. godine u Sloveniji zvona nisu predavala u dobroj vjeri, svjedoči i Andrej Gombač, iz mjesta Harije kraj Ilirske Bistrice. Taj 83-godišnjak prisjeća se kako je talijanska vojska u jesen 1941. godine iz mjesne crkve Svetog Štefana oduzela zvono teško čak 1.400 kilograma.

- Moj brat Frane tada je slikao zvono bačeno na cestu, talijanskog vojnika i mene do njega, kaže Gombač, zadovoljan što je slovenska strana nakon Drugog svjetskog rata zvono uspjela vratiti na zvonik.

Dekret talijanske države Riječkoj biskupiji iz 1942. godine o oduzimanju zvona za ratnu industriju/

Nestala i klanjska zvona

Prema informacijama iz Državnog zavoda za zaštitu prirodne i spomeničke baštine u Rijeci, zvona koja su oduzeta 1942. nisu uništena, čemu je pogodovala brza kapitulacija Italije. Zvona naših crkava su ili negdje u Sloveniji ili u Italiji, a poznato je da je dio njih postao vlasništvo talijanske tvrtke Broili, vjerojatno kao naplata troškova za skidanje i prijevoz zvona. Treba se nadati da će, barem zbog povijesnih razloga, biti otkriveno gdje se sada nalaze, piše u Zborniku Klane.

Lanišće - također na popisu mjesta iz kojih su odvezena zvona.

Dekret upućen riječkoj biskupiji

U pismu od 19. kolovoza 1942. Državna komisija za ratnu industriju Italije koju predstavlja brigadni general Mario G. obraća se župniku crkve, po svemu sudeći, zaduženom za riječku biskupiju.

»Na temelju kraljevskog dekreta od 24. travnja 1942. godine obavještavamo vas da će od 24. kolovoza Državna komisija za ratnu industriju krenuti s prikupljanjem crkvenih zvona prema priloženom popisu. Prikupljat će se zvona koja pripadaju crkvi Chiesa Filiale Verbovo - Castel Jablanizza Fiume - pod riječkom biskupijom.

O skidanju i prikupljanu zvona već je obaviješten riječki biskup. Tvrtka koja je nadležna za prikupljanje »sekundarne sirovine« bit će nadležna za skidanje zvona, radeći to s potrebnom pažnjom, te slušajući i vaše savjete kako ne bi došlo do oštećenja. U trenutku oduzimanja zvona talijanska tvrtka Endirot koja ih prikuplja crkvi će uručiti priznanicu s točno naznačenom težinom brončanog zvona.

Država Italija se obvezuje godinu dana nakon potpisivanja mirovnih ugovora crkvi uručiti 80 posto bakra i 20 posto kositra od ukupne težine preuzetog zvona. Nadalje, država Italija se obvezuje istodobno uplatiti lokalnoj crkvi kao naknadu za troškove taljenja i ponovnog postavljanja zvona 10 lira po kilogramu za zvona lakša od 100 kilograma; 12 lira po kilogramu za zvona od 100 do 350 kilograma; 10 lira po kilogramu za zvona od 350 do 1.000 kg; 5 lira po kilogramu za zvona iznad 1.000 kilograma«.

• Glas Istre, November 4, 2007 - http://www.glasistre.hr/?d9be097c5a4cad49026b499a7b055fb4,TS,2874,,15659,,197464,