line_gbg70.gif (2214 bytes)

Church Bells and Towers
Architecture

line_gbg68.gif (2214 bytes)
 

Zvona se moraju vratiti - Edvin Rutar ispred zvonika u Mošćnicama.

Andrej Humar iz slovenskog Harija sa slikom iz 1942. godine koja svjedoči o oduzimanju zvona.

EDVIN RUTAR IZ KATEDRE ČAKAVSKOG SABORA MOŠĆENIČKA DRAGA GODINAMA POKUŠAVA UĆI U TRAG ZVONIMA KOJE SU TALIJANI ODUZELI CRKVAMA ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA

Gdje zvone konfiscirana istarsko-primorska zvona?

Tijekom 1941. i 1942. godine talijanska okupacijska vojska s područja koje se proteže od riječke biskupije, preko Istre i dijela Slovenije oduzela je velik broj crkvenih zvona za potrebe ratne industrije. • U popisu za Trst i Kopar veći dio zvona je iz Roča, Pirana, Boljuna, Labina, Pazina, Buzeta, Izole, Sežane, Bala, Lanišća i Brtonigle. Uglavnom su izrađena u 14., 15., 16. i 17. stoljeću. U popisu za crkvu Poreča i Pule nalazi se pet zvona, od kojih je jedno, koje je bilo na lokaciji Monticchio, izrađeno 1356. godine!

Piše Robert FRANK

Tijekom 1941. i 1942. godine talijanska okupacijska vojska s područja koje se proteže od Mošćeničke Drage te preko Istre i dijela Slovenije oduzela je za ratne potrebe veliki broj crkvenih zvona. Neka od njih starija su i više od 600 godina, a kako nijedno nije napravljeno nakon 18. stoljeća, njihova je vrijednost neprocjenjiva. Radi se, naime, o odlično očuvanim umjetničko-povijesnim predmetima koji su do dolaska talijanske vojske odolijevali brojnim vihorima rata i zubu vremena. Talijani su ih namjeravali rastopiti za potrebe vojne industrije, pa je dio njih na taj način bespovratno uništen, no određeni broj zvona ipak je sačuvan i u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata tajno je u Italiji prebacivan s jednog na drugo mjesto.

Jedno od najstarijih i vjerojatno najvrjednijih crkvenih zvona koje je 1941. godine oduzela talijanska vojska bilo je teško čak 177,5 kilograma, a nalazilo se na zvoniku Svetog Andrije Apostola u Mošćenicama. To je zvono izrađeno još davne 1459. godine.

Prema popisu »Oduzeta zvona Istre i slovenskog primorja« koji je 1985. godine napravio Slovenac Emil Zonta iz Kopra, to je zvono, zajedno s njih još 11, jedno vrijeme bilo smješteno u talijanskom muzeju povijesti i umjetnosti u Udinama. Tamo je bilo numerirano i obilježeno bijelom bojom te je odgovaralo broju sa zapisnika o zvonima odvezenim 1941. i 1942. godine. Koliko je poznato, nijedno od tih 12 zvona, za koja se trenutno ne zna gdje ih Italija skriva, u Udinama nije bilo izloženo, već je bilo skriveno u mračnim podrumima i pod stubištima. Prema nekim tumačenjima, Italija ta zvona tretira kao kulturnu baštinu pokrajine Venezia Giulia. Neka od njih su 1961. godine evidentirana u »Zborniku akademije znanosti i umjetnosti iz Udina«.

Potraga za zvonom iz Mošćenica

Član predsjedništva Katedre Čakavskog sabora Mošćenička Draga i kolekcionar Edvin Rutar kaže da se već dulje bavi istraživanjem kulturno-povijesne baštine svog kraja i okolice, te je skupljajući stare razglednice, pečate i dokumente došao u posjed nekoliko popisa crkvenih zvona oduzetih u našim krajevima 1941. i 1942. godine.

- Smatrao sam da ta zvona, posebno ona iz Brseča i Mošćenica, imaju golemu kulturno-povijesnu vrijednost za ovaj kraj. Ta je vrijednost, dakako, nemjerljiva u novcu, a to se posebno odnosi na naše zvono iz Mošćenica, koje je neprocjenjivo i za čiji se pronalazak i povratak na naš zvonik Svetog Andrije Apostola zalažem već dulje vrijeme. Rezultate istraživanja prezentirao sam predsjedništvu Katedre, koja je zaključila da se time mora baviti Općina Mošćenička Draga.

No, nakon dvije godine, dobio sam odgovor Općine, koja je poručila neka se time bavi Crkva, jer je to njihovo vlasništvo. S problemom sam upoznao i župnika koji mi nije konkretno odgovorio na pitanje da li da pronalazak i povrat zvona pokrenemo preko Crkve i riječke nadbiskupije. Samoinicijativno sam nastavio istraživanje o tome gdje su naša zvona i preko svojih prijatelja u Italiji saznao sam da su ona do prije dvije godine bila u muzeju u Udinama, odakle su odvezena u nepoznatom pravcu. Moguće je da su odvezena i sakrivena kada je talijanska strana shvatila da se neko raspituje za njih. Preko posrednika sam pokušao saznati gdje se ta zvona sada nalaze, ali u muzeju u Udinama poručuju da nisu ovlašteni davati takve informacije, kaže Edvin Rutar.

Sjećam se da je talijanska vojska željela uzeti dva zvona, ali veliko nisu uzeli - Mara Sandalj i Edvin Rutar.

Dodaje da naše zvono moramo vratiti iz Italije u Mošćenice jer je ono dio našeg identiteta.

Vojko Čeligoj, Slovenac iz Ilirske Bistrice, bavio se nestankom hrvatskih i slovenskih zvona.

Mladi Andrej Kumar 1942. godine zajedno s talijanskim vojnikom stoji kraj zvona u mjestu Harije koje je Slovenija nakon Drugog svjetskog rata vratila

- To zvono je do kobne '41. godine nadživjelo stoljeća i stoljeća života naših predaka. Stvar je našeg civilizacijskog promišljanja i odgovornosti da se kod naših prijatelja Talijana založimo za povrat hrvatske imovine i identiteta, rekao je Rutar.

Zvonici »oslijepili«

Kada je talijanska strana 1941. godine u Mošćenicama za potrebe ratne industrije oduzela srednje zvono sa zvonika Svetog Andrije Apostola, Mara Sandalj, tada Ivanušić, imala je tek 19 godina, živjela je u kući do zvonika i živo se sjeća tog događaja.

- Sjećam se da je talijanska vojska željela uzeti dva zvona, ali veliko, od nekoliko stotina kilograma, nisu uzeli. Dakako, ne zato što nisu htjeli, nego je naprosto bilo preteško i preveliko, kaže ona, te dodaje kako talijanska vojska prema lokalnom stanovništvu i nije bila nekorektna. »S kapitulacijom Italije otišli su u miru, bez pucnjave, tako da su pustili svoju opremu i oružje, a od nas su uzeli civilnu odjeću da se lakše izvuku s ovog područja«, sjeća se ona.

U isto vrijeme kad i u zapadnoj Hrvatskoj, zvona su, s obzirom da je i Slovensko primorje bilo u istoj provinciji, i iz Slovenije nestala 1941. godine. Prema dostupnim informacijama, u to vrijeme iz Istre i Slovenskog primorja nestalo je oko 1.400 zvona. Talijani su ih oduzimali po principu 50 posto iz svakog zvonika.

- Najčešće su u zvonicima ostavljali samo najmanja zvona pa se kod nas u Sloveniji znalo reći da su nam zvonici oslijepili, a zvona zanijemila. Interesantno je da je i austrijska vojska uoči kraja Prvog svjetskog rata također uzimala i naša i vaša zvona. Italija je nakon tog rata za slovenske i hrvatske crkve izrađivala nova zvona kako bi se pokazala boljom od Austrije. No, samo 25 godina, kasnije u Drugom svjetskom ratu, i Italija ih je masovno oduzimala za ratne potrebe, kaže Vojko Čeligoj, Slovenac iz Ilirske Bistrice, koji se desetljećima bavi nestalim zvonima.

Šutnja u Udinama

On pojašnjava kako su se zvona u Sloveniji i Hrvatskoj oduzimala zbog ratnih potreba, odnosno zvona bi se rastopila i dobiveni materijal se koristio u proizvodnji topova i municije.

- Od 1.400 oduzetih zvona, 1956. godine Italija ih je 56 vratila u Pulu, a 12 ih je zadržala u Udinama. Ne znam zašto ostala talijanska strana sada ne vraća, osim što vjerojatno smatraju da ih ne trebaju vratiti jer su Jugoslaviji platili reparacije. Pored toga, u talijanskom »Zborniku akademije znanosti i umjetnosti« iz 1961. godine, koji je napravljen u Udinama, Talijani u širokom obrazloženju ta naša područja - Istru i Slovensko primorje odakle potječu zvona - očito dugoročno tretiraju kao svoja, pa tako i za zvona vjerojatno smatraju da su naprosto njihova!

Nedavno sam bio u Udinama tražeći taj muzej u kojem su skrivena oduzeta zvona. No, nismo imali sreće, a ništa nam nisu htjeli reći, pretpostavljamo namjerno. Iako se u javnosti znalo tvrditi da su zvona Talijanima davana dobrovoljno, on kaže da je to laž, jer još postoje živi svjedoci koji mogu potvrditi kako su zvona završavala u Italiji. Na kraju krajeva, kada su se skupljala, kamion je išao od sela do sela s punom vojnom pratnjom, kaže Čeligoj.

O tome da se Talijanima '41. godine u Sloveniji zvona nisu predavala u dobroj vjeri, svjedoči i Andrej Gombač, iz mjesta Harije kraj Ilirske Bistrice. Taj 83-godišnjak prisjeća se kako je talijanska vojska u jesen 1941. godine iz mjesne crkve Svetog Štefana oduzela zvono teško čak 1.400 kilograma.

- Moj brat Frane tada je slikao zvono bačeno na cestu, talijanskog vojnika i mene do njega, kaže Gombač, zadovoljan što je slovenska strana nakon Drugog svjetskog rata zvono uspjela vratiti na zvonik.

Dekret talijanske države Riječkoj biskupiji iz 1942. godine o oduzimanju zvona za ratnu industriju/

Nestala i klanjska zvona

Prema podacima iz Zbornika društva za povjesnicu Klana, crkvena zona nestala su tijekom Drugog svjetskog rata i iz Klane. Točnije 1. prosinca 1942. godine talijanski vojnici odvezli su ih kamionima. Toga dana oduzeto je sedam zvona iz crkve sv. Roka i sv. Jerolima u Klani, crkve sv. Mihovila (groblje u Klani), crkve Bezgrešne Djevice Marije u Brezi, crkve sv. Jurja u Liscu i crkve sv. Vincenca u Škalnici. Malo i srednje zvono iz crkve sv. Jerolima u Klani bili su teški čak 1.414 kilograma! Tijekom rata, 11. travnja 1942. godine, umire velečasni Ivan Karuza, kojeg nasljeđuje župnik Luigi Gasparini.

 
Njega Biskupija Rijeka 4. kolovoza 1942. godine izvještava da će se pristupiti rekviziciji zvona i od njega traži hitan izvještaj o stanju i umjetničkoj vrijednosti zvona u Župi Klana. Konstatira se da se od Župe Klana traže zvona teška 1.715 kilograma! Dva i pol desetljeća nakon završetka rata velečasni Pavel Mršnik iz Župe Klana moli papu Pavla VI. za pomoć u nabavi zvona oduzetih u ratne svrhe. Klanom i danas kruži priča da su zvona crkve sv. Jerolima viđena na željezničkoj stanici u Pivki neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Prema informacijama iz Državnog zavoda za zaštitu prirodne i spomeničke baštine u Rijeci, zvona koja su oduzeta 1942. nisu uništena, čemu je pogodovala brza kapitulacija Italije. Zvona naših crkava su ili negdje u Sloveniji ili u Italiji, a poznato je da je dio njih postao vlasništvo talijanske tvrtke Broili, vjerojatno kao naplata troškova za skidanje i prijevoz zvona. Treba se nadati da će, barem zbog povijesnih razloga, biti otkriveno gdje se sada nalaze, piše u Zborniku Klane.

Lanišće - također na popisu mjesta iz kojih su odvezena zvona.

Dekret upućen riječkoj biskupiji

U pismu od 19. kolovoza 1942. Državna komisija za ratnu industriju Italije koju predstavlja brigadni general Mario G. obraća se župniku crkve, po svemu sudeći, zaduženom za riječku biskupiju.

»Na temelju kraljevskog dekreta od 24. travnja 1942. godine obavještavamo vas da će od 24. kolovoza Državna komisija za ratnu industriju krenuti s prikupljanjem crkvenih zvona prema priloženom popisu. Prikupljat će se zvona koja pripadaju crkvi Chiesa Filiale Verbovo - Castel Jablanizza Fiume - pod riječkom biskupijom.

O skidanju i prikupljanu zvona već je obaviješten riječki biskup. Tvrtka koja je nadležna za prikupljanje »sekundarne sirovine« bit će nadležna za skidanje zvona, radeći to s potrebnom pažnjom, te slušajući i vaše savjete kako ne bi došlo do oštećenja. U trenutku oduzimanja zvona talijanska tvrtka Endirot koja ih prikuplja crkvi će uručiti priznanicu s točno naznačenom težinom brončanog zvona.

Država Italija se obvezuje godinu dana nakon potpisivanja mirovnih ugovora crkvi uručiti 80 posto bakra i 20 posto kositra od ukupne težine preuzetog zvona. Nadalje, država Italija se obvezuje istodobno uplatiti lokalnoj crkvi kao naknadu za troškove taljenja i ponovnog postavljanja zvona 10 lira po kilogramu za zvona lakša od 100 kilograma; 12 lira po kilogramu za zvona od 100 do 350 kilograma; 10 lira po kilogramu za zvona od 350 do 1.000 kg; 5 lira po kilogramu za zvona iznad 1.000 kilograma«.

Njemačka tražila zvona u Italiji

Tijekom istraživanja novinari su došli u posjed materijala pod nazivom »Popis zvona povijesno-umjetničkog značaja koja su oslobođena taljenja i ostala su zvonicima«. Pretpostavljamo da se radi o zvonima koja je Italija oduzela za potrebe ratne industrije, ali ih nije rastalila, nego su i dalje negdje skrivena.

Zvona koja su bila namijenjena proizvodnji oružja raskomadana su i odvezena u Njemačku, a pomoću elektrolize njihova bronca je raščlanjena u bakar i kositar. Italija, koja je s ovdašnjih prostora za potrebe ratne industrije uzimala zvona, poslije kapitulacije se našla u sličnoj poziciji kao njene žrtve. Našla se naspram nacističke Njemačke, koju u nekim dopisima koje posjedujemo službena Italija naziva okupatorskom. Uglavnom, iz velikog dijela Furlanije zvona su sa zvonika trebala biti prebačena u Njemačku, ali su igrom slučaja, zbog kaotične situacije i nedostatka vremena, uspjela ostati očuvana.

U »Popisu zvona povijesno-umjetničkog značaja koja su oslobođena taljenja i ostala su zvonicima« nalaze se podaci za 78 zvona iz četiri biskupije: Gorizia, Trst i Kopar, Poreč i Pula te Rijeka.

U popisu za Trst i Kopar veći dio zvona je iz Roča, Pirana, Boljuna, Labina, Pazina, Buzeta, Izole, Sežane, Bala, Lanišća i Brtonigle. Uglavnom su izrađena u 14., 15., 16. i 17. stoljeću.

U popisu za crkvu Poreča i Pule nalazi se pet zvona, od kojih je jedno, koje je bilo na lokaciji Monticchio, izrađeno 1356. godine!

U riječkoj biskupiji je bilo zvono teško čak 177,5 kilograma, a nalazilo se na zvoniku Svetog Andrije Apostola u Mošćenicama i napravljeno je 1459.

Skrivena baština

Zanimljivo da je i Austro-Ugarska, kako bi nadoknadila manjak materijala potrebnog za ratnu industriju, tijekom Prvog svjetskog rata naredila oduzimanje zvona sa svih crkava na području imperije. Zabrinuta zbog te devastacije austrijska Državna uprava za spomenike naredila je izradu temeljite statistike svih najvažnijih zvona kako bi od taljenja sačuvali ona od povijesnog i umjetničkog značaja. No, vojna komanda je bila neumoljiva i osim skinutih modernih zvona, uništena su i antička, koja su nadživjela teška stoljeća da bi onda završila u austrijskim talionicama.

U istoj situaciji od 1940. do 1943. našla se talijanska vlada koja je također prikupljala zvona radi potrebe ratne industrije. Isto tako je naredila da se sačuvaju najznačajnija zvona, a izbor i opis njihove vrijednosti poslan je svim crkvenim institucijama. Međutim, kasnije se događalo nešto sasvim drugo, s obzirom da je već započela demontaža zvona i to bez obzira na namjeru očuvanja najznačajnijih u biskupijama Trsta, Poreča, Kopra, Rijeke, Pule i Gorize. Pregledano je 1.095 zvona za koja je utvrđeno da imaju veliku vrijednost, a prikupila ih je talijanska firma Broili. Druga talijanska tvrtka, De Poli, prikupila je 254 zvona. Od svih njih za 67 postavljen je veto da se sačuvaju. Kako piše u jednom talijanskom zborniku, na taj način su spašena hrvatska i slovenska zvona od velikog značaja koja su talijanske tvrtke De Poli i Broili potom negdje sakrile kako bi ih sačuvale da ne postanu ratni plijen okupatora - nacističke Njemačke! Po završetku rata odnesena su u Museo Civico di Udine. Sada se ne zna gdje su, a plan je, kaže Edvin Rutar iz Mošćenica, da se vrate na zvonike gdje su i bila.

Izvor:
  • Glas Istre, November 4, 2007 - http://www.glasistre.hr/?d9be097c5a4cad49026b499a7b055fb4,TS,2874,,15659,,197464,

Main Menu


Created: Saturday, November 17, 2007; Last updated:Thursday June 30, 2016
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA