 |
14.04.2008. | |
|
Ližnajnsko zvono iz 15. st.u
njujorškom Metropolitanu
LIŽNJAN - Brojna nestala zvona s istarskih zvonika kriju uzbudljive priče: i u Prvom i u Drugom svjetskoj ratu veliki broj ih je skinut s crkava po Dalmaciji i Istri i u austrijskim i talijanskim talionicama pretvoren u oružje. Tek poneko je spašeno, a vrlo malo ih je vraćeno u Hrvatsku. Zanimljivu je sudbinu imalo zvono ližnjanske župne crkve Sv. Martina, koje je skinuto u Prvom svjetskom ratu i kao muzejska vrijednost zadržano u ljubljanskoj ljevaonici Samassa. Međutim, nakon njegova odnošenja iz Istre, nitko nije ni slutio gdje će zvono velike povijesne i umjetničke vrijednosti završiti: u njujorškom muzeju Metropolitan slučajno ga je 1989. otkrila delegacija istarskih novinara i kulturnjaka. Istraživanjem je utvrđeno da ga je Metroplitanu 1980. godine darovao Nathaniel Spear Jr., gdje je registrirano pod brojem 1980.542. Na zvonu su jasni podaci da je 1411. izliveno u čuvenoj ljevaonici majstora Marka u Veneciji. Autorica muzejskog kataloga Carmen Gomez-Moreno navodi da je ližnjansko zvono teško 59 kilograma, visoko 58 centimetara i promjera 42 centimetra.
Iznad ukrasne trake s podacima o mjestu i godini lijevanja, na zvonu je veliki zaštitni znak ljevaonice: križ na tronošcu. Bat koji je visio unutar zvona na posebnom prstenu i kojim se zvonilo nestao je u ratnom vihoru. Nitko ne zna kako je ližnjansko zvono dospjelo u Ameriku, sigurno je samo da je skinuto sredinom 1915. nakon što je austrougarsko ministarstvo rata 21. svibnja donijelo odluku o rekviziciji metala za potrebe ratne industrije. U međuvremenu su brojne ližnjanske obitelji, zajedno sa susjedima iz pulskoga kraja, zbog ulaska Italije u rat evakuirane u Austriju, gdje su od gladi i bolesti desetkovane u logoru Gmünd. O sudbini zvona piše i prvi broj ližnjanskog glasnika Marlera, a ližnjanski župnik, vlč. Ivan Grah, kaže da zvono može biti i s crkvice Sv. Mihovila, koja je do rušenja 1957. bila pokraj groblja. |
||
Izvor:
|
||
Piše: Nataša
Urošević/EPEHA
Na
vrhu ima krunu s tri para ukriženih petlji kroz koje su bile provučene
drvene grede na kojima je zvono visilo. Bilo je učvršćeno i čeličnom žicom
provučenom kroz dvije ušice iznad krune. Jedna od tih ušica dosta je
istrošena, što je pouzdan znak da je dugo zvonilo.