Ližnajnsko zvono iz 15. st.u
njujorškom Metropolitanu
English
14.04.2008.
Piše: Nataša
Urošević/EPEHA
Foto: Nataša Urošević
Zvono ližnjanske župne crkve Sv. Martina
skinuto je u Prvom svjetskom ratu i kao muzejska vrijednost zadržano u
ljubljanskoj ljevaonici Samassa, a 1989. otkriveno u New Yorku
LIŽNJAN - Brojna nestala
zvona s istarskih zvonika kriju uzbudljive priče: i u Prvom i u Drugom svjetskoj
ratu veliki broj ih je skinut s crkava po Dalmaciji i Istri i u austrijskim i
talijanskim talionicama pretvoren u oružje. Tek poneko je spašeno, a vrlo malo
ih je vraćeno u Hrvatsku.
Zanimljivu je sudbinu imalo zvono ližnjanske
župne crkve Sv. Martina, koje je skinuto u Prvom svjetskom ratu i kao muzejska
vrijednost zadržano u ljubljanskoj ljevaonici Samassa.
Međutim, nakon njegova odnošenja iz Istre,
nitko nije ni slutio gdje će zvono velike povijesne i umjetničke vrijednosti
završiti: u njujorškom muzeju Metropolitan slučajno ga je 1989. otkrila
delegacija istarskih novinara i kulturnjaka. Istraživanjem je utvrđeno da ga
je Metroplitanu 1980. godine darovao
Nathaniel Spear Jr., gdje je
registrirano pod brojem 1980.542.
Na zvonu su jasni podaci da je 1411. izliveno
u čuvenoj ljevaonici majstora Marka u Veneciji. Autorica muzejskog kataloga
Carmen Gomez-Moreno navodi da je ližnjansko zvono teško 59 kilograma, visoko
58 centimetara i promjera 42 centimetra.
Na
vrhu ima krunu s tri para ukriženih petlji kroz koje su bile provučene
drvene grede na kojima je zvono visilo. Bilo je učvršćeno i čeličnom žicom
provučenom kroz dvije ušice iznad krune. Jedna od tih ušica dosta je
istrošena, što je pouzdan znak da je dugo zvonilo.
Iznad ukrasne trake s podacima o mjestu i godini
lijevanja, na zvonu je veliki zaštitni znak ljevaonice: križ na tronošcu. Bat
koji je visio unutar zvona na posebnom prstenu i kojim se zvonilo nestao je u
ratnom vihoru.
Nitko ne zna kako je ližnjansko zvono dospjelo u
Ameriku, sigurno je samo da je skinuto sredinom 1915. nakon što je austrougarsko
ministarstvo rata 21. svibnja donijelo odluku o rekviziciji metala za potrebe
ratne industrije.
U međuvremenu su brojne ližnjanske obitelji, zajedno
sa susjedima iz pulskoga kraja, zbog ulaska Italije u rat evakuirane u Austriju,
gdje su od gladi i bolesti desetkovane u logoru Gmünd. O sudbini zvona piše i
prvi broj ližnjanskog glasnika Marlera, a ližnjanski župnik,
vlč. Ivan Grah,
kaže da zvono može biti i s crkvice Sv. Mihovila, koja je do rušenja 1957. bila
pokraj groblja. |