|
Renesansa kažuna
Istarski kameni kažun (tal. casita),
karakteristične pučke arhitekture, kružnih temelja/zidova, pokriven
polukupolastim krovom od stepenastih škrilja, koji potječe iz
prapovijesti, a projiciran je u budućnost - imat će svoj kontinuitet
nakon što je, u novije doba, njegova obnova doživjela renesansu.
Pogotovo nakon što je protekloga proljeća na području Vodnjana pokrenuta
»masovna akcija« za obnovu kažuna.
Za hrvatske ljude iz sela srednje i južne
Istre kažun je naziv poljske kućice u koju su se za nevremena sklanjali
pastiri i seljaci, privremeno smještale plodine iz njihovih polja, a
služila je i za provizorno uskladištenje poljodjelskih oruđa, drva za
ogrjev i druge robe. Tijekom stoljeća je u ustima slavenskoga življa
naziv oblikovan pod utjecajem romanskoga svijeta, odnosno gradskih
seljaka (cason = kućina, kućerina u uvećanom obliku). Međutim, onaj
kamen ili babulj što kao čep zatvara zaobljeno/zašiljeno krovište kažuna
hrvatski seljaci zovu ćuk. Gotovo svi kažuni imaju samo prizemlje,
rijetki po jedan prozor i dimnjak. Kod Kanfanara se sedamdesetih godina
20. st. nalazio ruševni kažun s dva kata. Gornji je navodno služio za
stražu. Najveći kažun u Istri (visok 7 metara, sa zidovima od 80 cm)
nalazi se kod Galižane.
Na području Istarske županije, uglavnom
južno od Drage, postoji blizu tisuću kažuna u najrazličitijem stanju, od
čvrstih zidova do niskih ruševina. Najviše ih nalazimo u okolici
Vodnjana, Fažane, Peroja, Bala, Rovinja, Kanfanara, Svetvinčenta, Žminja
i Barbana. Na Kanfanarštini su ponegdje kažuni preskočili Dragu, postali
su »prikodražani«, da bi se, tu i tamo, u prošlosti ugnijezdili u
okolici Kringe i Sv. Lovreča Pazenatičkog. Na prostoru između Drage i
Mirne prevladavaju poljske kućice, zvane kućarice i kažoni (casoni ).
One imaju četverokutne temelje i redovito su sagrađene od kamena,
ponegdje u kombinaciji sa strmim krovom od ražene slame. Slične su, ali
nešto veće, stare poljske kućice na Bujštini, koje se, također, gotovo
na čitavom području zovu kažoni (casoni).
Putujući talijanskom obalom Jadrana u
regiji Puglia razgledao sam čitava naselja starih kućica, zvanih trulli,
koje sliče istarskim kažunima, ali su znatno veće i gotovo sve su u
upotrebi te uglavnom namijenjene turizmu. Trullo (od grčkoga tholos =
kružna građevina s pseudokupolom) sazidan je škriljama, tzv.
chiancarelle, bez žbuke. Najviše je trulla (mjestimice spojenih)
koncentrirano u mjestu Alberobello, koje danas broji oko 10.000
stanovnika, zaposlenih uglavnom u poljodjelstvu i turizmu. Godine 1996.
je UNESCO trulle Alberobella, skupljene u urbano naselje, proglasio
svjetskim kulturnim dobrom, s motivacijom: »Izvanredna tipologija
građevine, kontinuirano nastanjena, nadživjela građevinske kulture iz
prapovijesti«.
Premda je Istra («via terra«) udaljena od
talijanske regije Puglia oko tisuću kilometara, njihovi krajolici imaju
mnogo sličnosti, pogotovo na području Vodnjana i Alberobella, ne samo
radi kažuna/trulla, već i zbog podjednako crvenkaste i škaljave zemlje,
ograđene suhozidima te bujnih tamnozelenih maslinika. U daljnjoj
valorizaciji svojih kažuna/casita valjalo bi da istarske vlasti i udruge
još uže surađuju s prijateljima iz najistočnijeg dijela Italije, da
izmjenjuju iskustva, ne samo u obnovi kažuna i maslinarstva, već i u
drugim sektorima života. Očekuje se da će, u sklopu zasebnih udruga i
gospodarskih saveza, pa i buduće zajedničke Jadranske regije (obrisi
koje se već naziru) ponovno doći do užih doticaja Istre i Puglie,
odnosno naroda zapadne i istočne obale Jadrana kao što je bilo u davnoj
prapovijesti bez granica.
Mnogo ranije od recentne »masovne akcije«
na Vodnjanštini, u sporadičnim obnovama starih i gradnjama novih kažuna,
koje su u raznim krajevima Istre počele još prije 30-ak godina,
renovirano je više ruševnih i sazidano nekoliko sasvim novih kažuna,
više u turističke svrhe nego iz ljubavi prema starinama. Valja
konstatirati da je, nažalost, u međuvremenu, neutvrđeni broj kažuna
srušen, a njihovo kamenje završilo je u grotlima drobilica. Povrh toga,
arhitektura kažuna (kružni lateralni zidovi te krovovi u obliku
polukupola i čunja, pokriveni stepenastim kamenim pločama) korištena je
u kombinaciji s uobičajenim građevinskim oblicima. Ponegdje su rabljeni
i suvremeni građevinski materijali, kao što su mrski betonski bloketi i
vezivna cementna žbuka, da bi, uz ostale kažune, nastali i neki ružni
graditeljski »hibridi«
Abecednim redom: ARENA, BOŠKARIN i KAŽUN
predstavljaju tri najtraženija istarska suvenira. Vespazijanovu Arenu u
Puli, naš najveći antički spomenik, razgledava sve veći broj stranih i
domaćih turista. No, postoji nažalost samo 45 boškarina, od ukupno
45.000 koliko ih je bilo tridesetih godina protekloga stoljeća. Na
području Istarske županije je u zadnje doba registrirano najmanje tisuću
poljskih kućica, koje se po svojoj tipologiji pučkoga graditeljstva
smatraju kažunima. Međutim, one su u najrazličitijim stanjima, od
amorfne babuljave ruševine do recentno kompletiranih kućica, sa svim
atributima klasičnoga kažuna. Suveniri su umnoženi u stotine tisuća
primjeraka, izrađeni od pedesetak različitih materijala, od kamena, drva
i metala do slonove kosti. Bilo kako: kontinuitet kažuna je zajamčen!
Izvor:
- © Glas Istre, June 23, 2007 -
https://www.glasistre.hr/?25a7a29a1bb0605278ea0eb34fb22897,TS,2444,,13859,18193,176758,
|