 |
14.2.2005 |
||
PRIGODNO UZ VALENTINOVO: KAKO SU SE »NAMURIVALI« NAŠI STARI Što se skriva u »grmu« svetog Valentina? Nikakvi narodni običaji i tradicije u Istri ne postoje koji bi blagdan Sv. Valentina dovodili u vezu sa slavljenjem ljubavi i zaljubljenosti. Uostalom, Valentinovo najčešće pada u vrijeme korizme, u razdoblje skromnosti i suzdržanosti u svijetu zapadnog katoličanstva, kojemu kulturološki pripada i Istra. Priroda se, međutim, ne obazire na kalendar i ne upravlja se prema društvenim običajima
Jedan za drugim u katoličkom se kalendaru smjenjuju dva zanimljiva svetka: 13. veljače dolazi Sveta Foška, a sljedećeg dana Sveti je Valentin. Oba su blagdana na zanimljiv i potpuno suprotan način »obrađena« u narodnim poslovicama o vremenu. »Sveta Foška z ledon rošta«, kaže prva, dok je druga nešto veselija: »Sveti Valentin, u svaken grmu pir«. Oprostimo pučkim stihotvorcima što im rime nisu baš dosljedne i zagledajmo malo u moguća značenja tih poslovica ili uzrečica. Iz temperaturnih prilika posljednjih dana vidimo da je uzrečica o sv. Foški sasvim opravdana: zima doista u nekim dijelovima Istre, pogotovo središnjima, tek sad u veljači zna »pokazati zube« i okovati ledom lokve, potoke, pa čak i more. No uzrečica o sv. Valentinu navješćuje da se u prirodi nešto zbiva, da je u »grmlju« živahno, da ptičice počinju svoje proljetne obrede parenja i gniježđenja, da slijedi doba plodnosti, koje u pučkim običajima kulminira simbolima zahvalnosti prirodi i njenim darovima u sklopu uskrsnih blagdana. »Narodni mudraci«, vezujući uz dva susjedna svetka dvije meteorološki suprotne prognostičke poslovice, na neki su se način »osigurali«: kakva god godina bila, jedna će od poslovica »pogoditi« pravo stanje stvari. No, što ako u uzrečici o sv. Valentinu mudrac koji ju je smislio nije mislio samo na ptice? Valentinovo kao dan ljubavi i zaljubljenih u današnjem je smislu u naše krajeve »došlo« tek nedavno, kao import zapadnjačke popularne kulture i potrošačkog društva. Nikakvi narodni običaji i tradicije u Istri ne postoje koji bi blagdan Sv. Valentina dovodili u vezu sa slavljenjem ljubavi i zaljubljenosti. Uostalom, Valentinovo najčešće pada u vrijeme korizme, u razdoblje skromnosti i suzdržanosti u svijetu zapadnog katoličanstva, kojemu kulturološki pripada i Istra. Priroda se, međutim, ne obazire na kalendar i ne upravlja se prema društvenim običajima. Biljni i životinjski svijet vode se svojim zakonima. Zašto bi s ljudima bilo drukčije? Korizma baš nije bila »mrtva sezona« Seksualnost je dugo vremena bila neka vrst tabua u društvenim znanostima pa su nam saznanja o toj vrsti »društvenog« i biološkog života naših starih dosta oskudna. Cenzura i autocenzura lako se prepoznaju u radovima istraživača od vremena narodnog preporoda u Istri, kad su provedena prva etnografska istraživanja (ne računajući starije putopisce i kroničare), pa sve do sedamdesetih godina 20. st. No zato su prilično bogato (iako često prilično zbrkano, kao u »Istarskoj škrinjici« Jakova Mikca, primjerice), opisivani svadbeni običaji u Istri. Što je u starijim istarskim svadbenim običajima zajedničko, bez obzira radi li se o vlaškoj, bezačkoj, ćićskoj, bazgonskoj, benečkoj, krajevskoj, prikodražanskoj ili bilo kojoj drugoj sredini? Najčešće to da su mladenci ostajali zajedno sa svatovima cijelo vrijeme »pira«, a u nekim mjestima to je znalo trajati i tri dana. Istarski se mladenci nisu, kao što je to slučaj u Slavoniji i drugim hrvatskim krajevima, o ponoći sa svadbene večere povlačili u svoju sobu da bi prvom bračnom noći obavili i objavili i biološki početak svoje bračne veze. Zašto? Zato jer je sve bilo već obavljeno ranije! Istarski su mladenci sveti sakrament vjenčanja primali već dobrano »iskusni« u bračnim dužnostima, a tako je, za to postoji nebrojeno mnogo »svjedočanstava«, i danas. Je li u tom »običaju« možda objašnjenje uzrečice »u svaken grmu pir«? Osim osobnih odricanja, u korizmi se užitaka odriču i cijele društvene zajednice, pa se tako prema tradiciji u tom razdoblju ne održavaju svečanosti, zabave, plesovi, svadbe, sajmovi. Tek nakon Uskrsa nastupa sloboda društvenog i javnog života. No, prema događajima koji slijede u proljeće i ljeto može se zaključiti da korizma, što se tiče ljubavi i seksa, nije bila baš »mrtva sezona«. Produbljivanje simpatija uz krunjenje kukuruza Istarska baština usmene književnosti, pjesama, plesova i običaja, prebogata je lascivnim sadržajima. Pusni običaji podrazumijevaju seksualne aluzije, neke glazbene forme poput taranjkalica podrazumijevaju erotske sadržaje, gotovo polovica korpusa istarskih pučkih predaja i običaja vezanih uz praznovjerje, uroke, štrigarije i slične teme neposredno je povezana s erotskim odnosima među spolovima, a nedavno objavljena zbirka narodnih erotskih pjesama »Oj ti mala iz Muntića«, koju je priredio Drago Orlić, dragocjena je popuna »rupa« iz ranijih etnografskih istraživanja, u kojima je namjerno ili nenamjerno seksualni ili erotski aspekt pučkog života bio zanemarivan ili zapostavljan. Ako opravdano pretpostavimo da su naši stari pjevali pjesme i pričali priče i u druge svoje običaje uvodili teme koje su im bile životno bliske, tada se moramo složiti da se ljubav i erotika, što su danas »valentinovske« teme, ne mogu preskočiti u sagledavanju cjelokupnosti narodnih tradicija. Iz pričanja starijih znamo da je obiteljski i društveni život na istarskom selu bio patrijarhalno strog. Kako su se u negdašnjem tradicijskom životu stvarale prilike za upoznavanje i zbližavanje dvoje mladih ljudi? Bilo je toga. Prvi kontakt vjerojatno nije nimalo drugačiji od scena koje viđamo u filmovima. Dvoje se zagledalo u nekom običnom trenutku svakodnevice. Budući da je posla u kući i na imanju bilo puno, simpatija se teško mogla produbiti tijekom toplog doba godine, no zato su zimi obitelji s kćerima za udaju nastojale stvoriti povoljne prilike za produbljivanje poznanstava. Naši stari još i danas pamte »lupačije, skubačije, motačije«, kućne poslove vezane uz obradu vune ili konoplje, ljuštenje ili krunjenje kukuruza i slično, na koje su se pozivali mladići iz sela, ne samo da bi pomogli u poslu, nego i da bi se uključili u tržište ljubavne ponude i potražnje. Prije nekoliko godina u jednom selu na Pazinštini pričali su mi o obitelji u kojoj je majka izrodila dvadesetak kćeri pa su okupljanja na tim zimskim kućnim poslovima dugi niz godina bila privlačna za mnoge neoženjene seoske mladiće. Nakon obavljenog posla popričalo bi se uz ognjište, no stara je majka budno pazila na dolično ponašanje svojih kćeri. Ako bi se jednoj od njih, govorio mi je svjedok tih zbivanja, suknja povukla otkrivši samo gležanj, majka bi »potuckala muletama po ognjišću« i tada bi sve kćeri, kao po komandi, brzo povukle suknje nadolje. Ples uz budno oko braće Plesovi u vrijeme seoskih sajmova, godišnjih fešti posvećenih svecima zaštitnicima sela, bili su druga prilika za javno zbližavanje, no takve zgode nisu bile bez rizika. Braća su obično budno motrila na ponašanje svoje sestre, nerijetko je na plesovima, pogotovo na Vlašiji ili na rubnim područjima gdje su dolazili mladi iz susjednih mjesta različitih govora, dolazilo i do tučnjava kojima su povod bile upravo cure. Zabilježen je i običaj da je mladić curi koja odbije s njim plesati imao moralno pravo opaliti pljusku, ali su na tim plesovima postojali i »impenjali«, plaćeni plesovi u kojima se partnerica mogla »rezervirati«, novčanom naknadom glazbenicima ili ubiračima ulaznica. Mladi koji bi se u takvim javnim prilikama zagledali ili zbližili u nastavku svoje veze nisu se baš jednostavno mogli sastajati da bi svoju vezu »produbili«. No, i za to je bilo prilike. Zanimljivo je da je velika većina istarskih pučkih uzrečica, pjesmica, pošalica i šaljivih priča (takve su usmene umotvorine uvijek sve okretale na šalu, zbog razumljivih razloga) – pastirske provenijencije. Ako su ti uradci istarske usmene pučke književnosti nastajali dok su naši stari, dok su bili mladi, čuvali blago, onda je razumno pretpostaviti da u njima ima ne samo mašte, nego i životnog iskustva. Je li onda tvorac uzrečice »u svaken grmu pir« na umu imao pastirske erotske doživljaje? Nikad to sa sigurnošću nećemo znati, no ako su se nakon korizme pojavljivali opipljivi plodovi takvih »pirova«, onda u takvim pretpostavkama možda ima i istine. Kad naši stari danas pričaju kako su se nekad »marožali« ili »namurivali«, sjetan osmijeh sjedne im na lice. Težak je bio život nekad, a pretjerana stega je i nekad, kao i danas, izazivala upravo suprotne učinke od željenih. Izvor:
| |||
