|
|
|
Svijet kojim smo okruženi kao da se sveo na usko područje ucrtanih staza pomalo jednolične svakodnevnice, a ni vremena ne nalazimo više za oštrenje svih čula koja su nam pomagala da prirodu doživljavamo onako kako nam je sama to naložila. Našim djelovanjem možda i ne baš namjerno okomili smo se na nju samu, a i ono što se po njenim strogim zakonitostima zbiva rijetko ili nikako ne zapažamo. No, život, raznolik i bogat, teče tu odmah do nas, na dohvat pogleda i ruke. Dovoljno je s malo više pažnje poći podalje od grada, vlastite kuće ili kotačima ulaštenog, sjajnog asfalta i približiti se tajnovitom svijetu životinja za koji većina od nas gotovo da ne bi ni povjerovala da uopće postoji.
Ali ovaj put nije bilo dovoljno spomenuti recept, već mnogo veća upornost. Isplatilo se, jer cilj je bio Marlera i ptice pčelarice. Marlera, poluotok, dio kopna na istočnoj obali Istre nedaleko od Ližnjana, mjesto je gdje su pčelarice pronašle idealno mjesto za gniježđenje. Ta ptica znanstvenog naziva Merops apiaster L., udomaćila se upravo ovdje uz obalu mora, u pjeskovitom tlu, tek toliko daleko da pobješnjeli valovi uskovitlani proljetnom pa čak i ljetnom burom ne dopiru do gnijezda smještenih na dnu hodnika dugačkih ponekad i preko dva metra.
Dospjevši ovdje do nas, nadomak Pule, kakvog li čuda, nakon tako egzotičnih krajeva, pčelarice odabiru, ne slučajno, upravo taj djelić obale Istre. Kad sunce upeče i pogled upremo prema pučini, ravnica pred nama djeluje baš poput savane, pogotovo u srpnju i kolovozu. Tada je nisko raslinje gotovo na izdisaju sprženo nemilosrdnim zrakama usijane kugle i nagriženo od slane morske prašine. Tu opstaje pokoji trnoviti grm sa žutim cvjetovima i ništa više. No i te biljke su se na vrijeme pobrinule odbaciti sjemenje prije no što su u potpunosti dehidrirale. Do tog za njih dramatičnog trenutka bile su idealan ambijent za život raznovrsnih sitnih bića za čiju raznolikost priroda nije štedjela ni maštu ni truda, određujući ujedno većini ne baš slavan završetak puta na ovome svijetu. Mnogi su od njih skončali svoj život kukca u utrobi, po pernatoj «livreji» prave pravcate tropske ptice. Bumbari, ose, pčele, vilini konjici, leptiri poslastica su na jelovniku pčelarica. Što otrovniji kukac sa što većom žaokom, to je slasniji zalogaj. Jedna je to od rijetkih ptica koja se pretežno hrani upravo tako opasnim plijenom, ponajviše zahvaljujući posebnoj tehnici lova i proždiranja. Otrovni kukac uhvaćen isključivo u letu biva donesen na ptičje odmorište čvrsto stegnut kljunom. Zbog toga i žaoka iskoči iz tijela ispuštajući otrov. Zatim brzim pokretima glave pčelarica usmrćuje zalogaj udarcima o suhu granu ili kamen na koji slijeće. U tren kukac biva bačen u zrak i prilikom pada nestaje u ždrijelu.
Tako obrađen može poslužiti mladim ptičima za dnevni obrok. Ali u hodniku predviđenom za prolaz samo jedne ptice nastaje prava gužva. Tko će prije od njih sedmero? Ponekad ih ima čak i toliki broj. U gnijezdu na dnu tunela nalazi se proširenje gdje su bila položena bijela jaja, a sad su potomci različitih stadija razvoja i veličine. U tom nekomfornom stanju prostirka je sačinjena od sitnih probavljivih ostataka kukaca kao što su oklopi kornjaša i prozirna krila. A nije baš ni ventilacija najidealnija s temperaturom i do 4 stupnja višom od okoline. Stoga tu u podzemlju vlada velika nestrpljivost da se što prije poleti i vine u plave visine. To se napokon i dešava krajem srpnja i početkom kolovoza. Oni najneodlučniji i dalje vire bojažljivo iz rupa u strmoj obali. Za dileme ipak vremena nema i s prvim nagovještajima lošijih vremena cijela se kolonija počinje spremati na put. Za mlade pčelarice s još blijedim bojama perja biti će to pravi ispit zrelosti. Nakon takvog uspješnog prvog leta više im ni Afrika ni Istra neće biti daleke. TEKST I FOTOGRAFIJE: Eduard Strenja Izvor: |
||||||||||||||
|
This page compliments of Marisa Ciceran
Created: Tuesday, September 18, 2000; Last Updated: Saturday, March 17, 2007
|
