 |
|||
|
|
|||
|
REAGIRANJE: »MESO ISTARSKOG GOVEDA NA JELOVNICIMA U AGROTURIZMU« (2) Boškarin je za Istrijane sveta životinja Pošto se učestalo piše o promociji »velikog« projekta Istarske županije o uzgoju istarskog boškarina za meso, nisam mogao a da ne reagiram na taj nadasve licemjeran projekt koji je u potpunoj suprotnosti s istarskom tradicijom i kulturom i koji je odraz totalnog primitivizma. Neosporna je zasluga Istarske županije i IDS-ovih političara u očuvanju istarskog goveda, ali počeo sam dvojiti radi li se tu o nekim skrivenim interesima u nečiju korist ili je sve to zasluga našeg narodnog tribuna koji je sada u dalekoj Indiji, zemlji u kojoj je krava zaštićena, sveta životinja. I u Istri je boškarin za Istrijane sveta životinja i puno je veći simbol nego komad mesa, te je jadno i neoprostivo tako brutalno omalovažavati jednu tako divnu životinju koju Istrijani nikad nisu smatrali životinjom. Boškarin je bio status obitelji u društvu, ponos i moć seoskog domaćinstva, te vjerni prijatelj. Kako pojesti prijatelja, druga, suradnika težaka s kojim se seljak budio u cik zore i koji je uvijek vjerno služio i slušao kao kakva pokretna mašina, radio na komande i šti i ca? Pametno i vjerno blago, tako velik i jak, a tako krotak i poslušan. Uvijek prisutno siromaštvo i bijeda natjerali su jadnog seljaka da odvede svog isluženog prijatelja u klaonicu, gdje se s njim opraštao sa suzama u očima. Sjećam se i svog pokojnog dida Bože kad se oprostio od zadnjeg vola u selu i široj okolici, bio je neutješan kao da je dio njega otišao s njim. Uvijek su mu bile pune oči suza kad god bi se sjetio svojih volova. Jadni su gastronomski projekti naše Županije. Mogu razumjeti da gospoda u Županiji ne vole povrće, pa im nije u interesu ulagati u ekološku proizvodnju, ali ulagati u najskuplji tov mesa novcem poreznih obveznika kojim bi se nahranila proždrljiva, bahata gospoda, totalni je apsurd, a sve pod izlikom da se sačuva istarsko govedo. Neće boškarine spasiti ni proždrljiva gospoda ni raznorazni poticaji, već ljubav i samo ljubav. Najbolje to znaju naši pravi uzgajivači: da nije bilo ljubavi, davno bi voli izumrli. Mnogi su našli interes kad su došli poticaji i mogućnost lakog profita i odjednom se stvorilo i previše uzgajivača i previše volova. Mislim da bi bilo zanimljivo provesti DNK analizu pa da se ustanovi jesu li sva grla autohtona istarska goveda. Hoće li na kanfanarskoj smotri volova u prvim redovima biti masnobrki tajkuni koji će odmjeravati hodajuća brda mesa i pritom licitirati tko da više? Sramotno je prezentirati i izmišljati zaštićenu autohtonu vrstu kao gurmansku deliciju. Boškarin je kao kućni ljubimac, to je kao da pripremamo za naše goste gurmane, primjerice, mačke s tartufima kao specijalitet ili pse za naše azijske turiste. Nažalost, svakakve se alternative otvaraju u nedostatku proizvodnje svinja za istarske pršute. Da je takav projekt pokrenut u ne tako davnoj prošlosti, prije nekih pedesetak godina, ostala bi narodna izreka: hrani vole, doj će gospoda z županije. I poruka za kraj, ustvari više vapaj: »Dino, vrati se, spasi boškarina!« Nenad Kuftić |
|||
|
|
|||