Fruit and Nuts

Flora


Ladonje Istarskog razvoda

Ako je lipa sveslavensko drvo, ladonja je najomiljenije stablo istarskom puku. Raste u gradskim parkovima i drvoredima, u seoskim dvorištima i na »placama« ispred crkva, gdje je najčešće opkoljena kamenim skalinadama, klesanim sjedalima što predstavljaju zaseban detalj pučkoga graditeljstva. Pod istarskim zajedničkim, »komunjskim« ladonjama, koje šire svoje sjenovite krošnje gotovo u svim mjestima i većim selima Poluotoka, sastajali su se ljudi da bi se dogovarali o zajedničkim poslovima, ispričali si novosti i, naravno, odmarali se. Tako su u prošlosti za ljetnih dana, osobito nedjeljom, znala biti zauzeta sva kamena sjedala oko ladonjina debla.

U sjeni zajedničke ladonje u središtu Kringe prije šest stoljeća vijećali su sudionici Istarskoga razvoda: »I gospodin knez i gospodin markiz i vsa gospoda i vsi ti komuni i deželani idoše u Kringu k večeri sedoše na placi pod ledonju…« Ova je povijesna ladonja u zadnje vrijeme bila teško bolesna pa je nedavno, na žalost mještana, oboreno njezino već šuplje deblo. Međutim, odmah nakon što su deblo i preostale grane odstranjeni, u kamenom »prstenu« sjedala zasađena je nova mladica ladonje, u nadi da će u njezinoj sjeni sjediti iduće generacije Križanaca i njihovih gostiju.

Nije sigurno jesu li se sudionici Istarskog razvoda sastali upravo u sjeni već »pokojne« ladonje u Kringi, ali ta mogućnost postoji jer je ladonja drvo dugoga vijeka, živi i više od 600 godina. Osim od starosti to stablo umire i od bolesti, kao što je bio slučaj s nekadašnjom glasovitom ladonjom u Žminju, ali i od groma, što se desilo prije desetak godina divovskoj komunjskoj ladonji u povijesnoj jezgri Kršana.

Ladonja je rasprostranjena u svim mediteranskim zemljama, a domovina joj je istočna Europa, sjeverna Afrika i zapadna Azija. To stablo, koje naraste do 25 metara visine, pripada porodici brijestova, a u znanstvenom svijetu nosi naziv Celtis australis. Na grčkom jeziku riječ »keltis« označava onoga koji tjera, odnosno bič, a u praksi se to održava u upotrebi tvrdog i elastičnog ladonjinog drveta za izradu štapova i bičalja. Riječ »australis« znači južno, valjda južni kraj, gdje je pradomovina ladonje. Osim »ladonja«, u narodu naših primorskih krajeva to stablo nosi sljedeće nazive: koprivić, kostel, košćela, fafarinka, fanfaringola i fafarikula. Istarski Talijani zovu ga lodogno, a u susjednoj Italiji – bagolaro, spaccasassi i arcidiavolo.

Ladonja je u Istri, po svoj prilici, dobila naziv po ladu, hladu, jer njezina široka i gusta krošnja daje »debeli« hlad. No, nije isključeno da ima veze i s »ladom«, pripjevom u drevnim slavenskim pjesmama, povezanim s pučkim slavljem godišnjih doba, napose proljeća, mladosti i ljepote. Plod joj je koštunica, velik kao zrno graška, ovijen mesnatim ovojem koji je isprva žućkast, a kasnije tamnoljubičast do crn. U sjemenkama ima puno kalcija, više nego u ijednom koštičavom plodu. Stoga nije čudo da djeca rado jedu plodove ladonje, jer njihov organizam u razvitku traži kalcij. Nama starijima sigurno naviru uspomene kako smo se, kao dječaci, penjali na ladonje da bismo slasno žvakali njezine tamne plodove.

U sjeni ladonja, osim odmora nakon teškog posla na njivi i u vinogradu, u istarskoj povijesti, osobito u doba župana, donijeto je mnogo važnih odluka. Pod ladonjom su se birali župani i suci, objavljivali proglasi vlasti i sudilo zločincima. Osim u Kringi, sudionici Istarskog razvoda sastali su se pod ladonjom u Raklju: »I bivši v jutro poli maši, idoše v Rakalj na obed. I kada obedvaše vsa gosp(o)da, i tako sedoše pod ledonju pred vrati. I tu pride list od komuna puljskoga i v njen prosahu komun puljski g(ospo)d(i)na kneza i g(ospo)d(i)na markeza da bi do jutri, do obeda, počekali, i tako da ote prit na loki Srberu, i da se vsi ondi najdu: to im je pravo na puti od razvod i kunfini meju njimi, I tako stvoreno be«.

Županski stol na placi u Tinjanu nalazi se u sjeni nekoliko velikih ladonja. Sastoji se od okrugle kamene ploče oko koje danas stoji šest kamenih sjedala, kojih je nekada navodno bilo dvanaest. O tinjanskom »županskom stolu« i načinu biranja župana prenosi se u Tinjanu s koljena na koljeno zanimljiva legenda. Kad bi se trebao izabrati novi župan, kandidati bi sjeli oko stola, a u malu rupicu na njegovoj sredini stavila bi se uš, šenac (buha). Kako su kandidati čekali pognutih glava i dugih brada koje su dodirivale stol, onaj kome bi uš/buha ušla među dlake brade bi se, naravno, počešao i bio bi proglašen županom. U drugoj »rundi« tako su se navodno birali i suci.

Izvor:

  • © Glas istre - Subota, 20. siječnja 2007 - http://www.glasistre.hr/?3ab4d6a404b37bfabc80afd48d40c0c9,TS,1914,,11757,15325,151337

Main Menu


This page compliments of Marisa Ciceran

Created: Sunday, January 21, 2007; Last updated: Friday, November 12, 2010
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA