Istarska jezična jota

Subota, 22. rujna 2007.

Zove se jota tradicionalna istarska maneštra, glavni sastojak koje je kisela repa ili kupus, a zatim ima u njoj krumpira, graha, svinjske kože, suhoga mesa i kostiju te raznih biljnih dodataka, a kuhana je uglavnom u posebnim zemljanim loncima. Po toj pučkoj maneštri, koju je danas, nažalost, teško naći na jelovnicima gradskih/turističkih restorana, nazvao sam novokomponiranu jezičnu smjesu što se, u zadnjih pola stoljeća, kuhala, miješala i koagulirala u istarskom jezičnom loncu.

Ne silazeći u duboku prošlost niti u povijesno-lingvistička te statistička razglabanja: do polovice protekloga stoljeća na području današnje Istarske županije postojale su dvije više-manje kompaktne etničke skupine, slavenska i romanska. Pripadnici starije, romanske skupine živjeli su pretežito u obalnim mjestima i u kontinentalnim utvrđenim gradićima. Na najstarijem romanskom supstratu, te tijekom vladavine Venecije, nastali su šišanski, galižanski, vodnjanski i rovinjski te ostali romanski dijalekti koji su danas izumrli u Puli, Novigradu, Umagu i drugim istarskim mjestima. U romansku skupinu jezika ubrajamo i govor preostale vlaške/rumunjske etničke manjine u Žejanama u brdima sjeveroistočne Ćićarije te u selima na području Šušnjevice, na zapadnom podnožju Učke.

Najstarija slavenska/hrvatska narječja, koja su se do danas najbolje sačuvala u sjevernoj, istočnoj i središnjoj Istri, pojavila su se s doseljavanjem Slavena od 6. do 8. stoljeća. Na području Buzeta i Oprtlja u leksiku tamošnjih hrvatskih dijalekata još postoje, sveslavenske riječi »ubijok« (babulj), »kateri« (koji) i druge. Znatno kasnije (14. – 18. st.) Venecija je, pretežito u jugozapadnu Istru, doselila Hrvate (uglavnom čakavsko-štokavskoga ikavskog govora) iz širega obalnog pojasa između Zrmanje i današnje Albanije. Za mletačke vladavine (1657. godine) u Peroj kod Fažane doseljeno je nekoliko crnogorskih obitelji štokavskoga ijekavskog govora. Od svih slavenskih etničkih skupina, što su iz različitih krajeva i u različito doba doselile u Istru, nastalo je desetak prepoznatljivih hrvatskih dijalekata.

U drugoj polovici 19. stoljeća, za vladavine Austro-Ugarske, počele su se otvarati državne i privatne osnovne škole, pa su seoska djeca pretežito hrvatskoga i gradska djeca talijanskoga podrijetla, počela opismenjivati, odnosno obogaćivati (ili osiromašivati?) domaća narječja standardnim riječima. Zahvaljujući tim prvim školama, ali i crkvenim obredima/molitvama na hrvatskom jeziku, u središnjoj Istri, na području Karojbe i Rakotula, primjerice, knjiga se zvala »knjiga«, a rat »vojska«, a ne »libar« i »gvera«, kako se i danas čuje u hrvatskim selima na širem teritoriju južne Istre. Kako su se na području kojim je vladala Venecija prve novine pojavile još pred kraj 18. stoljeća, a zvale su se, »foglio«, u selima Motovunštine i Labinštine općenito za novine, pa i za »Glas Istre«, još postoji sinonim »foje« ili »foji«.

U doba talijanske fašističke vladavine u Istri (1918. – 1943.) nije poznat broj doseljenika iz drugih krajeva Italije (takozvanih »regnicoli«), ali glede hrvatskih/slavenskih emigranata u tadašnju Jugoslaviju u hrvatskoj publicistici barata se brojem od 75 tisuća izbjeglica. Međutim, najveći su udarac hrvatskom narodu Istre zadali fašistički zakoni, kojima su zabranjene sve hrvatske škole, da bi sva djeca bila prisiljena pohađati talijanske škole, počevši od dječjih vrtića. Povrh toga u svim je uredima strankama valjalo komunicirati s činovnicima samo na talijanskom jeziku. Hrvatski se jezik teškom mukom održao uglavnom u seoskim crkvama. Zanimljiv je podatak da se hrvatski jezik predavao, par sati tjedno, jedino u klasičnoj gimnaziji Međubiskupskog sjemeništa u Kopru, prema udžbeniku s naslovom »Grammatica della lingua serbo-croata«, autor koje je bio slavist Arturo Cronia, rodom iz Šibenika.

Hrvatski se jezik vratio u istarske škole i općenito u javnu upotrebu zajedno s partizanima (1945. – 1947.). Istodobno je inaugurirana najveća smjena stanovništva u povijesti našega poluotoka. Nezadovoljno novom diktatorskom komunističkom vlašću optiralo je ili jednostavno pobjeglo preko granice u Italiju i druge zapadne zemlje najmanje 250 tisuća istarskih ljudi talijanskog, ali i hrvatskog podrijetla. Istodobno se u Istru, uglavnom u gradove, počelo doseljavati novo stanovništvo iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije, osobito tijekom druge polovice prošloga stoljeća, da bi danas, prema grubim računicama, preostalo u Istri tek nešto više od polovice »autohtonih« Istrana. Etnička se slika današnjega područja Istarske županije stubokom izmijenila.

U virtualnom se jezičnom istarskom loncu, već šest desetljeća, zajedno kuhaju, miješaju, zgrušavaju, razvodnjavaju, poravnavaju i »standardiziraju« govori starijih došljaka na te prostore (i njihove istrijanske djece) s govorima starosjedilaca, nastanjenih uglavnom u gradovima, ali doseljenih iz sela u unutrašnjosti Poluotoka, zajedno sa svojim mnogobrojnim dijalektima. Pri iskuhavanju u velikom zajedničkom jezičnom loncu, brojnih »uvezenih« i domaćih govora (u kojem pliva i batrga se najveća kost, zvana hrvatski standardni jezik), čini se da bitku gubi upravo standardni hrvatski jezik, zajedno sa starim istarskim narječjima. Istodobno, na jelovnicima istarskih restorana češće nahodimo razna pečenjarska jela nego omiljene istarske maneštre. A o domaćoj maneštri zvanoj jota nigdje traga nema – nima je ni za lik!

Izvor:

  • http://www.glasistre.hr/?a6fb4f47b135f4ba454368c3f6c02d41,TS,2737,,15092,19847,190780,

Main Menu


Created: Friday, September 21, 2007; Updated Wednesday, July 29, 2015
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA