U ovom slučaju, međutim, zaista smo odmakli podalje od prosto indikativnog. Ugrožavanje izvora i vodnih zaliha odvija se jednako na lokalnoj i globalnoj razini, zbog nezainteresiranosti područnih vlasti, kao i zbog općeg klimatskog poremećaja. Neretva, primjerice, čiji donji tok spada među četiri tzv. Ramsarska vlažna staništa u Hrvatskoj, od izvora je ugrožena projektom gradnje hidroelektrana, a od ušća progresivnim morskim zaslanjivanjem, da spomenemo jedino problem iz te kategorije. Šteta po hrvatske vode općenito nastaje zbog nesređene infrastrukture i tretmana otpadnih voda, posebno što se tiče industrijskih zagađivača, zatim gradnje u zaštićenim vodocrpilištima, itd. Moglo bi nas nemilo iznenaditi ako jednog dana shvatimo da vodne zalihe u Hrvatskoj, uslijed planetarnog klimatskog poremećaja izazvanog ljudskom djelatnošću, baš i nisu tako neiscrpne kakvima se čine.

Ekonomski razvijeni svijet, točnije kapitalistički sustav, o takvim je stvarima automatski prisiljen voditi računa, i radi profita planirati više poteza unaprijed. Mimo svih teorija zavjere, činjenica je da će voda u dogledno vrijeme cijenom nadmašiti status fosilnih goriva, osim što će potonji silom bezrezervne eksploatacije naposljetku ispasti iz svake kombinacije. Ali, predviđanje ratova oko vode nije tek lunatička vizija ni profetska hiperbola, nego se tiče isključivo predvidljivog dosezanja kritične vrijednosti na općem tržištu. Baš kao i sa svakom drugom robom, glavnu ulogu pritom igraju multikorporacije, od momenta kad su vodu počele tretirati kao robu, a ne kao javno dobro dostupno svima.

Pregovori sa "Suezom"

Vodne se zalihe u Hrvatskoj danas komercijalno eksploatiraju na razini svega nekoliko postotaka, što se može činiti zanemarivom brojkom. Naročito uzme li se u obzir da pojedina izvorišta nisu prodana u privatno vlasništvo, nego su na njih izdane koncesije s ograničenom količinom dopuštenog crpljenja i konkretnim rokom najma. Govoreći o perspektivi, ipak nije toliki problem u marketinškim prevarama oko flaširane vode. Ključni trend odnosi se na vlasništvo nad infrastrukturom vodoopskrbe, koja je u modernim zapadnim zemljama prvo bila komunalnom, da se ne vraćamo do feudalističkih odnosa. U Hrvatskoj smo još uvijek skupni vlasnici tih cijevi, no uopće se ne treba nadati da će zadugo ostati naše.

Splitska vlast nedavno je o tome povela pregovore s francuskim "Suezom", najvećom svjetskom kompanijom koja otkupljuje javne vodoopskrbne i druge sustave, te ukupno vodom opslužuje oko 117 milijuna ljudi. Projekt odlagališta otpada kod Lećevice iza Kozjaka, u blizini krških izvora Jadra i Krke, a koji se dosad mogao smatrati strateškim problemom, upravo je silinom inozemne prijetnje bačen u drugi plan. Temeljem netransparentnih ugovora između Svjetske banke i Hrvatske banke za obnovu i razvoj, već desetak godina predviđa se - sasvim transparentno - prodor privatnog kapitala u taj sektor, pa je Split poveo simultane pregovore i sa njemačkim "RWA"-om, trećim po redu svjetskim vodoopskrbljivačem među privatnicima. "Suez" je zainteresiran i za Osijek te Istru, "RWA" također; "Zagrebački holding" prema svemu viđenom nezadrživo srlja u isti zagrljaj. Novim se vlasnicima u pravilu prepušta kompletna mreža, s obavezom održavanja sustava i tržišne dostupnosti vode za sve. U pravilu, nakon toga oni izigravaju obaveze prema građanima i državnim zakonima.

Privatizaciju vodoopskrbnih sustava snažno potiče i Europska Unija, što ne čudi znamo li da je riječ o izrazito europskom biznisu – drugo mjesto na listi glavnih drži "Vivendi", još jedna francuska firma. No, i Međunarodni monetarni fond prisilio je već 12 prezaduženih zemalja u svijetu na privatizaciju, a Hrvatska je s netom prekoračenih 30 milijardi eura duga više nego prikladan kandidat za trinaestu žrtvu u okviru posla na kojem se godišnje u svijetu zaradi oko 500 milijardi eura, govorimo li o privatnom, komercijalnom upravljanju vodom.

"Privatizacija komunalnih sustava u tranzicijskim zemljama rezultirala je mahom lošim iskustvima", rekla nam je Irma Popović iz Zelene akcije, "od poskupljenja vode do zapostavljanja infrastrukture. Znajući kakvi su naši političari, bojim se da u Hrvatskoj možemo očekivati svašta".

"Dosad nemamo dobro iskustvo niti s privatnim koncesionarima koji flaširaju vodu, premda oni u sadašnjim odnosima nisu veliki problem za Hrvatsku. Ali, činjenica je da od njih ne možemo dobiti ni elementarne činjenice o njihovom poslovanju i eksploataciji izvora", kaže Irma Popović, koja muku muči i sa državom, prigovarajući vlastima zbog lošeg Nacrta Strategije upravljanja vodama RH. Zazivanje poučnog međunarodnog iskustva u domaću pamet, međutim, itekako je svrsishodno. Ne samo što se tiče tranzicijskih primjera u Europi, nego i latinoameričkih, afričkih i azijskih slučajeva neokolonijalizma – među najbezočnijima se, uz "Suez" i "Vivendi", pojavljuju američki "Becthel" i "Enron" - ili pak onih gdje se najbogatijim državama EU-a obila o glavu vlastita ekonomsko-liberalna praksa privatiziranja svega i svačega.

Iščezavanje zaliha\

Nekoliko francuskih gradova u posljednje vrijeme, nakon burnih reakcija javnosti oko problema s vodoopskrbom, povratilo je vlasništvo nad sustavima u javni sektor. U Italiji, da se zadržimo na bližim primjerima, slična buna je izbila u Tarantu. Ekološki aktivist i publicist Nikola Visković upozorava da se problemi ekologije i ekonomije ovdje najtješnje prepliću i međusobno potenciraju: "Trebamo imati na umu da su novije satelitske snimke pokazale kako je saharska dezertifikacija, nakon Španjolske, Grčke i južne Italije, već zahvatila južnu polovinu Francuske, a te snimke očitavaju stanje podzemnih zaliha koje, dakle, nepovratno iščezavaju. Dignuta je ovih dana i opća uzbuna za rijeku Po, jer bi ju Italija mogla uskoro izgubiti zbog dugotrajne prekomjerne eksploatacije, onečišćavanja i procesa zaslanjivanja. A domalo će oni koji budu imali vode, ravnopravno ju mijenjati s Arapima za naftu, čak još povoljnije od litre za litru".

Visković smatra kako je Hrvatskoj kudikamo bolje da još neko vrijeme škrtari, da ne prodaje i ne iznajmljuje previše svoje resurse, barem dok se ne provedu opsežna istraživanja koja neće uzeti u obzir samo precizno iskazano stanje u prezentu, već bi trebala ozbiljno uključiti projekcije o dugoročnom utjecaju globalne promjene klime na ovdašnje vodno bogatstvo. A drugim sličnim resursom Hrvatska – po tome inače peta u Europi - jednostavno ne raspolaže.

Bože Vuleta

Kako se prema svom i tuđem suverenitetu odnose veliki, ponovno možemo vidjeti na primjeru Francuske. U ključna pitanja i odgovore oko energetskog i vodnogospodarskog tržišta početkom se ove godine uključio i tadašnji predsjednik Jacques Chirac, posredujući u nastojanjima da se "Suez" proda za oko 100 milijardi dolara i razdvoji na odjele za energetsko i vodoopskrbno poslovanje, koji bi se potom spojili s vodećim nacionalnim tvrtkama u energetskom i komunalnom sektoru. Chiracov favorit za kupnju "Sueza" bio je François Pinault, milijarder poznatiji kao vlasnik "Guccija", koji ranije nije pokazivao interes za tako energičan iskorak s modne piste. Pinault se na koncu previše upleo u građevinske poslove, pa su ga francuski burzovni regulatori isključili iz utrke za "Suez", koristeći se novim zakonom čija je svrha da smanji mogućnost spekulacija oko raznih preuzimanja.

"Oživljavanje" rijeke

"Ne nadajte se dobrome ako 'Suez' uđe u Hrvatsku", rekao je u Feralu prije mjesec dana i Olivier Hoedeman, istraživač i koordinator kampanja organizacije European Corporate Observatory iz Amsterdama. "Oni imaju povijest davanja grandioznih obećanja u cilju osvajanja tržišta, no u praksi su usmjereni na povećanje profita nauštrb korisnika vode. Multinacionalne korporacije nisu sposobne osigurati vodu za najsiromašnije, kojima je ona najpotrebnija", zaključio je Hoedeman, prozivajući kritički i PPIAF – sve utjecajniju multidonatorsku agenciju pod kišobranom Svjetske banke, osnovanu prije osam godina radi promocije privatiziranja vodoopskrbne i druge infrastrukture zemalja u razvoju.

I da ne prozivamo samo Francuze, drugi zanimljiv primjer koji se tiče Hrvatske, nudi nam američka "Coca Cola". Ona je u hrvatskom vodnom gospodarstvu prisutna kao jedan od dva najveća koncesionara vodnih izvora, uz domaću "Jamnicu". "Coca Cola" drži izvor u Gotalovcu pod Ivančicom, te flašira vodu za svoj brand "Bistra". U posljednje vrijeme nametnula se kampanjom "Svaka kap je važna – oživimo rijeku Gacku", s projektom poribljavanja te ličke rijeke autohtonom pastrvom, među ostalim. Gacka, koja se ističe relativno velikom biomasom i zavidnim ribljim fondom, nije slučajno odabrana za "oživljavanje". Jer, nije riječ o oživljavanju same rijeke, koliko o zaživljavanju "Coca Cole" na ostatku hrvatskih vodnih resursa; brendirajući sam taj kraj, što je i deklarirani cilj kampanje, "Coca Cola" ustvari re-brendira sebe.

Kao jedna od najjačih svjetskih kompanija za crpljenje i flaširanje vode, uostalom, i "Coca Cola" je pokazala da joj ne treba olako vjerovati. Ne tako davno, u Velikoj Britaniji – zemlji koja je najranije započela s privatizacijom vode – "Coca Cola" je ulovljena da prodaje vodu flaširanu direktno s komunalne pipe, samo nekoliko stotina puta skuplje. "Ista se stvar dogodila i u Slovačkoj, 'Coca Cola' je jedna od tih multinacionalnih tvrtki s kojima treba biti oprezan", rekla nam je Irma Popović, "premda sada tvrde da izvor u Gotalovcu zadovoljava njihove potrebe, i da se ne žele širiti. No, jednom kad otpočne privatizacija vodoopskrbnog sustava, tko može biti siguran da se i neće zainteresirati? Pa, ne možemo garantirati niti da ovo na Gackoj nije motivirano time".

Igor LASIĆ