1. SREDNJI VIJEK

Istra je siromašna površinskom vodom. Sastav zemljišta je takav da se oborinska voda ne zadržava na površini, već odmah propada u duboke pukotine njenog kraškog tla, gdje se gubi i rijetko izbija na površinu.

S tako malim i tako nepovoljnim resursima površinskih i uopće dostupnih voda trebalo je opstati i živjeti. Žilav i otporan istarski narod stoljećima je živio i preživio, ne samo uz nedaće s vodom, nego i uz mnoge druge koje su ga stoljećima pratile.

Uobičajeno je i prirodno da se gradovi i naselja podižu na mjestima gdje ima vode. To važi i za Istru. No, siromašan istarski seljak, prikovan uz ono malo plodne zemlje, često nije mogao birati gdje će stanovati, već se nastanjivao tamo gdje su ga prilike, a najčešće gospodari, prisiljavali da živi i radi. Često je to bilo i na mjestima gdje nije bilo u neposrednoj blizini vode, pa ju je morao za svoje potrebe i za stoku dovažati i donositi iz često vrlo udaljenih izvora ili vodotoka.

Kako je istarski žitelj podmirivao svoje potrebe za vodom? Kako je rečeno, iz često udaljenih i nesigurnih izvora i vodotoka, bunara, cisterni ili lokava, sve na uštrb energije, higijene, zdravlja i ekonomije, trošeći onoliko vode koliko su takve žalosne prilike dozvoljavale, često samo za podmirivanje najosnovnijih egzistencijalnih potreba, i to kada su godine bile barem donekle kišne, a sušne su godine bile dosta česte. Tada se situacija s vodom pretvarala od loše u vrlo kritičnu. Seljaci su kilometrima vodili svoju stoku da bi se napila vode i usput za vlastite potrebe donijeli kući onoliko vode koliko je bilo moguće. Imućniji kolima s volovskom zapregom na kojima je bila smještena bačva (kaštelana), manje imućni na magarcu, a većina na leđima, ramenima, rukama, a žene u kablovima na glavi.

Takve su prilike vladale od pamtivjeka. Ako bacimo pogled u minula stoljeća, nalazimo dosta argumenata koji potvrđuju stalnu i osjetnu oskudicu pitke vode u Istri. Rimljani su, a nema razloga da ne vjerujemo da je tako bilo i u ranijim epohama, za vrijeme svoje vladavine mnogo truda uložili u izgradnju cisterni, rezervoara, podzemnih i nadzemnih vodovoda, uređenje izvorišta. Tragova ima i danas. Karakteristična je iz toga doba kaptaža i uređenje izvora u mjestu Sipar kod umaškog Katora. Izvor se nalazio u pećini koju su graditelji nadsvodili kamenbim lukom na kojemu se s istočne strane dizao zid visok oko trideset metara, radi zaštite od urušavanja okolnog zemljišta.

Ima povijesnih znakova koji potvrđuju da su se u predrimsko doba utvrde i veći administrativ ni konglomerati gradili u blizini vodotoka ili u dolinama, gdje je bilo relativno lako doći do pitke vode. I Pula vjerojatno zahvaljuje svoj postanak nekom bogatom izvoru vode jer, prema dr Bernardu Benussiju (LIstria fino ad Augusto, Trieste 1883, str. 148-149), riječ Pula na keltonskom jeziku znači "bunar, lokva, spremište vode". [1]

Do znatnog pogoršanja došlo je nakon rimske vladavine, a naročito nakon pada gotskog carstva, za vrijeme kojega je Istra uživala kakav takav mir i blagostanje, o čemu svjedoči opis kojeg nam je 538. godine ostavio povjesničar Kasiodor. Međutim, kasnije česte promjene vlasti, stalna ratna previranja, najezde svakakvih hordi, periodične pojave kuge, do krajnosti su osiromašili već ionako siromašan narod i još više pogoršali prilike. Narod, preokupiran prvenstveno spašavanjem golog života i ono malo imovine, nije imao ni vremena ni mogućnosti da se brine o očuvanju u ranijim epohama izgrađenog, pa ni onog potrebnog i korisnog, a nanosi koji su tokom stoljeća preplavili doline, pokrili su i još upotrebljive i ostatke fontana, kupališta, toplica, cisterni i vodovoda.

Tek početkom dvanaestog stoljeća, kada su istarske općinske zajednice počele uživati izvjesno blagostanje i priličnu nezavisnost, mogle su se posvetiti i poboljšanju svojih prilika uopće, pa se pobrinuti i za opskrbu vodom, vječno akutan problem stanovništva.

Kako se pažnje posvećivalo vodi svjedoči činjenica da su statuti gotovo svih istarskih općina sadržavali propise o vodi, o održavanju u dobrom i za ondašnje prilike higijenskom stanju izvora, bunara, cisterni, lokava itd. U to se vrijeme za bistrenje mutne vode će primjenjuju pješčani filteri, a kod seljaka dosta je bio raširen i postupak bistrenja pomoću samljevenih sjemenki badema i šljiva.

Statut grada Trsta iz 1150. godine s dopunama iz 1320. i 1349. godine, nabraja sve žive vode i bunare na njegovu području, propisuje njihovu izgradnju, popravke i održavanje. Proizlazi da grad Trst nije oskudijevao vodom, jer se ne spominju ni cisterne ni lokve, što je slučaj s ostalim istarskim općinama.

Statuti grada Buja iz 1412. i Buzeta iz 1575. godine strogo zabranjuju pranje odjeće, vune i trava u javnim vodozahvatima, kao i bacanje unutra ili u blizini bilo kakvog smeća ili otpadaka.

Statut grada Poreča iz 1363. godine osim toga zabranjuje sječu drveća u krugu od četrdeset koraka od izvora, bunara ili lokve. Statutom svakome se dozvoljava iskop lokve na vlastitom imanju.

Statutom grada Pule iz 1431. godine bilo je određeno da sav novac ubran od globa bude utrošen za održavanje i izgradnju bunara i lokava, za što su striktno, prema jednoj odredbi Vijeća od 21. rujna 1428. godine, bili zaduženi glavari kvartova.

Statut Lovreča iz 1600. godine sadržavao je odredbe o upotrebi vode iz cisterne koju je 1430. godine izgradila općina, posebno štiteći pučanstvo od eventualne samovolje glavara i točno propisuje doprinos u radu (»rabotu«) za njeno čišćenje, kao i za odmuljivanje općinske lokve.

Statut grada Krka iz 1300. godine, uz propise o higijenskom održavanju općinskog bunara, posebno se brine da ne bi stoka ostala žedna, jer kaže »nitko ne može zabraniti vjedro (hidra vel siccula) vode onome koji je došao na bunar napojiti stoku«.

Statuti drugih istarskih općina, kao na primjer Statut Vodnjana iz 1592. godine, nisu regulirali materiju pitke vode.

Unatoč tome i unatoč činjenici da je za vrijeme mletačke vladavine bio izgrađen dosta velik broj objekata za opskrbu pitkom vodom, stanje je i dalje bilo loše, posebno u crvenoj Istri, o čemu svjedoče mnogo i mnogo puta opetovana pisma mletačkih providura u Istri, Senatu, kojima mole i traže sredstva za izgradnju cisterni i za čišćenje lokava.

Za vrijeme francuske Ilirske provincije vlada je mnogo više pažnje posvećivala cestama nego ostalim objektima infrastrukture, a i dokumenti iz toga doba oskudijevaju. Dana 17. listopada 1806. godine bio je upućen, posredstvom vicekralja Italije, francuskoj vladi izvještaj o (lošem) stanju u Istri, s molbom za pomoć istarskim općinama za izgradnju cisterni. Sudbina izvještaja i peticije ostala je nepoznata, pa možemo zaključiti da nije ništa učinjeno, već je sve, kao i obično, ostavljeno lokalnim mogućnostima, koje su redovno bile male ili najčešće nikakve.

Veća mjesta i administrativni centri još su se nekako snalazili, lakše im je bilo namaknuti sredstva i za vodoopskrbne svrhe. Mnogo je teže bilo u manjim mjestima, gdje su općinske blagajne bile uvijek prazne, a i njihov vapaj za pomoć mnogo je teže dopirao do viših vlasti.

2. DEVETNAESTO STOLJEĆE

Ovo stoljeće karakterizira vladavina Austro-Ugarske. Istruje Austrija zaposjela 1814. godine i tu ostala do 1918. godine, više od jednog stoljeća.

Od početka austrijske dominacije do 1876. godine postoji velika praznina u dokumentaciji, jer nismo pronašli niti jedan spis koji bi pružio bilo kakav podatak o gradnji vodoopskrbnih objekata. Za razdoblje do 1894. godine pronađeno je svega nekoliko molbi za financijsku pomoć za lokalne vodozahvate. S obzirom da se u njima spominju ranije izvedeni i završeni vodovodni objekti, možemo sa sigurnošću zaključiti da se i u to doba gradilo, kao uostalom u svako doba, nekad sporije nekad brže, nekad više nekad manje, već kako su političke, radne, ekonomske i druge prilike dozvoljavale.

Nakon pada apsulutizma 1860. godine, dotadašnji Istarski okrug pretvoren je u Autonomnu pokrajinu. Na čelu Autonomne pokrajine bili su Zemaljski sabor kao zakonodavno predstavničko tijelo i Zemaljski odbor, kao izvršno tijelo s izvjesnim ovlaštenjima i samostalnošću na polju privrede, školstva, građevinarstva, itd. Sjedište Zemaljskog istarskog sabora i Zemaljskog odbora bilo je u Poreču, dok je Kraljevsko namjesništvo (Statthalterei), s velikim ovlastima, imalo svoje sjedište u Trstu.

Zemaljski odbor, u sklopu svoje kakve takve autonomije i uvijek skučenih financijskih sredstava, dosta je uradio na oživljavanju privrede i na izgradnji infrastrukture na tom području. Dakako da je molbi za pomoć bilo daleko više nego mogućnosti, a često i dobre volje. Imamo mnogo primjera da su po istom predmetu molbe za pomoć upućivane po nekoliko puta uzastopce, a da pomoć nije bila odobrena.

Četrnaestog studenoga 1864. godine Istarski sabor izglasao je »Zakon om mjerama protiv oskudice vode u istarskoj provinciji«, koji je, prema narednim primjerima, urodio nekim plodom, ali ni izdaleka prema namjerama, a kamoli prema potrebama. Radilo se uvijek o parcijalnim, palijativnim zahvatima. O nekon kompleksnijem sistematičnijem rješenju nije se još razmišljalo.

Godine 1876. Istarsko poljoprivredno društvo isposlovalo je izvjesnu neodređenu godišnju subvenciju od centralne bečke vlade za izgradnju pojilišta za stoku, koja je trajala nekoliko godina.

Na poziv c.k. vlade, geolog i c.k. rudarski savjetnih Henrik Wolf početkom 1880. godine obišao je cijelu istarsku provinciju. Prilikom obilaska pomoć su mu pružile lokalne političke vlasti po izričitom naređenju C.K. Namjesništva. O svojim nalazima i prijedlozima podnio je 12. travnja 1880. godine izvještaj pod naslovom »Opskrba vodom Krasa«, tiskan na talijanskom jeziku u Trastu.

Dosta prostora u tom kratkom djelu (6 tiskanih stranica formata A5) autor posvećuje geološkom sastavu Istre, što je i razumljivo jer je autor geolog po struci, ali je i u uskoj vezi s hidrologijom. Nakon već uobičajenih lamentacija nad siromaštvom Istrana s vodom, kao rješenje predlaže, već prema procjeni karakteristika podzemnih voda, negdje bušenje arteških bunara, što bi po njegovu mišljenju bilo najjeftinije; drugdje predlaže kopanje kosih prokopa. Ali, upozorava da se u većini slučajeva voda neće moći dobiti bez mehaničkog dizajna.

Spominje i gradnju lokalnih ili grupnih vodovoda, ali a priori napominje da istarske općine, čak ni udruživanjem, ne mogu to sebi dozvoliti, jer to njihove financije ne omogućuju. Čudno je da uopće ne spominje mogućnost sakupljanja oborinske vode u cisterne, sistem koji je u Istri od pamtivjeka primjenjivan.

Ovaj izvještaj posebno je važan zato što je to prvi dokument koji, iako ne predlaže generalno rješenje, daje prikaz o stanju opskrbe vodom cijele Istre.

Dobra namjera, ali, za korištenje te potpore trebalo je imati i vlastitih sredstava (od 30 do 70 posto prema prilikama), a iz praznih blagajni istarskih općina tepko se dalo nešto izvući. Otuda slab odaziv općina, usprkos više nego prijekim potrebama.

To je bio razlog da je u desetljeću, od 1880. do 1889. godine, utrošeno iz tih fondova svega 11.281 forinti. U tom je razdoblju izgrađeno u cijeloj provinciji Istri 51 vodoopskrbni objekt, i to 19 u okrugu Volosko, 10 u okrugu Lošinj, po 9 u okruzima Koper i Poreč, 3 u okrugu Pula, 1 u okrugu Pazin i 1 na području Trsta.

Znači, utrošeno je tek nešto preko četvrtine odobrenih i raspoloživih sredstava za potpore. Sredstva je koristio bogatiji koji je mogao namaknuti razliku u cijeni izgradnje, a siromah je ostao siromah.

Drugi autor koji se nakon toga, a od koga smo preuzeli i neke prethodne podatke, bavio problematikom pitke vode u Istri bio je dr Bernardo Schiavuzzi, koji je o tome podnio opširan referat (18 tiskanih stranica formata A4) na Kongresu Tršćanskog higijenskog društva (Societa triestina d`igiene) dana 16. travnja 1890. godine pod naslovom »O opskrbi pitkom vodom Istre i područja Gorice«. Isti je referat autor pročitao dana 17. svibnja 1890. godine pred Zemaljskim odborom Istarskog Sabora u Poreču.

On se također vrlo dugo zadržao na orologiji, geologiji, hidrometeorologiji i hidrografiji Istre, a dosta bogat mu je i povijesni dio.

I on potvrđuje očajne prilike s pitkom vodom u Istri; konstatira da je korist od onoga što je napravljeno u posljednje vrijeme više nego skromna. Odbacuje cisterne kao prioritetan način opskrbe vodom zbog njihove nesigurnosti kada je voda najpotrebnija, u ljetnim mjesecima, posebno u sušnim godinama, koje su u Istri dosta česte. I on rješenje vidi u korištenju po njemu, bogatih podzemnih tokova vode, bazirajući se na istraživanjima koja je u okolici Pule vršio c.k. geolog dr. Guido Stache. Za priobalne područja, a to je novost, mogućnost opskrbe vodom vidi u kaptiranju morskih izvora slatke vode, kojih ima na više mjesta (Opatija, Mošćenice, Ika, Cigale kod Lošinja, otok Susak itd.). Gdje nema takvih mogućnosti i gdje za to postoje uvjeti, predlaže izgradnju manjih akumulacije.

On završava svoj referat slijedećim prijedlozima:

»Tršćansko higijensko društvo smjerno se obraća uzvišenoj C.k. Vladi i uzvišenim saborima markgrofovije Istre, te kneževske grofovije Gorica _ Gradiška, za blagonakloni prihvat slijedećih želja:

Skupština je prihvatila rezolucije 1. i 3. bez preinaka, a br. 2. je modificirala kako slijedi:

»Neka iste rečene vlasti, ne izuzimajući ni u kom slučaju do sada ustupljene svote, izvrše potreban broj arteških bušenja, čime bi se općine opskrbile odličnom, svježom i trajnom pitkom vodom«.

Da li pod utjecajem tog apela ili na osnovi ranije prihvaćenih načela, činjenica je da je nakon toga izvršeno nekoliko bušenja, od kojih je dio urodio plodom.

Već u ožujku 1903. godine proradila je crpka u bunaru iz kojega je potekla voda u grad Poreč.

Godine 1906. grad Buje se žali Zemaljskom odboru na vrlo tešku situaciju s vodom, te moli da se čim prije pošalje postrojenje za bušenje.

Godine 1906. pokrenuta je akcija za izgradnju vodovoda grada Pazina, godine 1910. pušteni su u pogon rezervoar sadržine 2.000 m3 i cjevovod, koji je zamijenio jedan raniji, vrlo loš cjevovod, zbog čega je bilo pojave tifusa.

Godine 1907. bušenjem se tražila voda u blizini Rovinja, a 1909. godine proradila su dva bunara.

Godine 1091. bušenjem je pronađena voda kod Petrovije. Poduzimaju se mjere za izgradnju bunara iz kojeg bi se vodom snabdijevao grad Umag.

Jedan od prvih gradova u Istri koji je dobio svoj vodovod, bio je grad Buzet. Općinsko glavarstvo Buzeta (općinski glavar dr Trinajstić) je već 25. listopada 1894. godine pokrenulo pitanje izgradnje vodovoda molbom upućenom Zemaljskom odboru Istarskog sabora u Poreču za dolazak na lice mjesta jednog mjernika ili inžinjera koji će izraditi projekt i troškovnik. Za izgradnju vodovoda moli se najveća moguća pomoć.

Iz pisma proizlazi da sam grad Buzet nema ni kapi žive vode, da se stanovnici opskrbljuju vodom izjedne općinske i nekoliko privatnih cisterni te iz okolnih izvora. Iz općinske šterne daje se voda žiteljima samo jedanput u tjednu, a vlasnici privatnih šterni naplaćuju 10 novčića za brentu vode. Siromašni stanovnici, koji to nisu mogli plaćati, morali su po vodu u Sv. Martin ili na Mirnu.

Nacrt i troškovnik je izradio ing Carl Oberst, a odobrilo Ministarstvo poljodjelstva C.k. Namjesničke vlade u Trstu 5. listopada 1895. godine.

Za izgradnju vodovoda utrošeno je 19.107 forinti. Od toga, 60 posto sredstava općina je namakla iz zajma, 20 posto iz vladine potpore, a 20 posto od potpore Zemaljskog odbora, pripomoći crkve i vlastitog udjela općinske uprave.

Inače je na području Istre, odnosno području pod kompetencijom Istarskog sabora u Poreču, najviše raznih vodozahvata, lokalnih vodovoda, kaptaža izvora, bunara, cisterni, uređenja lokava izgrađeno u razdoblju od 1894. do 1914. godine. Izvjesno blagostanje dostignuto u to doba pokrenulo je i oživjelo i tu vrstu za istarske prilike neophodne gradnje.

Teško bi ih bilo sve nabrojiti, jer radi se o stotinama objekata te vrste. Nacrte i troškovnike većine vodozahvata izradili su ing. Carl Oberst, dvorski savjetnik u Ministarstvu poljoprivrede i ing. Josef (Giuseppe) Poscher, stručni savjetnik i šef tehničkog ureda Zemaljske uprave u Poreču.

Više je nego izvjesno da su te gradnje umnogome pomogle istarskom narodu u njegovoj vječnoj borbi za čašu pitke vode. No, pravo rješenje bilo je još daleko.

Ipak, kroz cijelo to vrijeme provlačila se i gajila ideja o jednom radikalnom zahvatu koji bi jednom zauvijek skinuo s dnevnog reda pitanje pitke vode istarskog poluotoka.

3. POČETAK DVADESETOG STOLJEĆA

Kada i gdje se rodila zamisao o kompleksnom, totalnom ili parcijalnom rješenju opskrbe pitkom vodom poluotoka Istra točno ne znamo. Sigurno iza 1895. godine i sigurno je proizašla iz Zemaljskog odbora Istarskog sabora u Poreču, jer su svi projekti rađeni na njegovu inicijativu. Nije poznato ime osobe koja je prva nabacila tu u svakom slučaju revolucionarnu ideju, ideju koja bez obzira na grandioznost zahvata nije bila odbačena, već je u Zemaljskom odboru sazrijevala u konkretan prijedlog i inicijativu za njenu realizaciju.

Uvidjelo se da je u istarskim prilikama dotadašnji način pojedinačnog, uskolokalnog rješavanja problema samo gutao ogromne novce, kojih je ionako bilo malo, a da efekt nije bio ni približan uloženim sredstvima. Istra je i dalje bila žedna, ljudi su se i dalje mučili dovlačeći vodu s često vrlo velike udaljenosti, kao na primjer za vrijeme posebno sušnih godina, kao što su bile 1906., 1907. i 1920-22. Naročito ova posljednja, kada su stanovnici Buja ili Vižinade nosili vodu čak iz rijeke Mirne, da ne govorimo o drugim mjestima.

Odluka nije pala najedamput. Trebalo je mnogo strpljenja i uvjeravanja, slamanja mnogih konzervativnih otpora, otpora slabića koji su se bojali da je to teret kojeg je nemoguće podnijeti, koje je zastrašivala veličina zadatka, no konačno su progresivne snage i vizionari pogleda uprtog u budućnost u Zemaljskom odboru i Saboru prevladali. Odluka o pokušaju kompleksnog rješenja pitkom vodom Istre je usvojena.

Niti jedan od njih nije realiziran, iako su neki bili i te kako vrijedni pažnje. Međutim, poslužili su da se ideja o kompleksnom rješenju opskrbe pitkom vodom Istre sve više učvršćuje i konkretizira.

Ti projekti su:

• C. Oberst - 1899. godina
• C. Schwarz - 1904. godina
• Friedrich _ Schiavoni - 1913. godina ( dvije varijante)
• G. Possa (Poscher) - 1922. godina

Godine 1898. Zemaljski odbor uputio je Ministarstvu poljoprivrede u Beču molbu kojom traži da Državnom hidrološkom uredu u Trstu stavi u zadatak izradu idejnog projekta vodovoda na bazi raspoloživih količina vode iz dolina rijeka Mirne i Raše.

Ministarstvo je pristalo, uz uvjet da provincijska uprava snosi polovinu troška, na što je ona pristala. Za izradu projekta bio je ministarskim rješenjem broj 25427:4486 od 30. studenoga 1898. godine zadužen viši c.k. inžinjer Carl Oberst.

3.1. PROJEKT OBERST

Ing. Oberst se odmah dao na posao i već 5. svibnja 1899. godine je Zemaljskom odboru predočio u glavnim crtama svoju koncepciju projekta, da bi u listopadu 1900. godine Zemaljskom odboru i Saboru predao kompletan projekt.

Projekt se bazira na eksploataciji 5 izvora na lijevoj obali rijeke Mirne, oko Gradola, i to: Žanjevica (4,1 l/s), dvije Bukorke (zajedno oko 8,5 l/s), Lučak /27,5 l/s) ukupno oko 40 litara u sekundi, što bi bilo dovoljno za opskrbu 58.000 stanovnika uz predviđenu dnevnu potrošnju od 60 litara na dan po stanovniku. U slučaju potrebe predviđa integraciju gornjih izvora s vodom izvora Jurkovica, koji sam ima izdašnost od 47 l/s. Odbacuje korištenje oba izvora Gradole (mali izvor 77 l/s, veliki izvor 2382 l/s) zbog povremene mutnoće, mada konstatira da bi vode iz oba izvora bila sasvim upotrebljiva uz prethodnu filtraciju, dok to za prihvaćene izvore ne smatra potrebnim.

Područje snabdijevanja bilo je limitirano između jadranske obale, rijeke Dragonje, Limskog kanala i pravca Karojba, Motuvun, Šterna.

Zamišljene su bile po tri opskrbne zone sa lijeve i desne strane rijeke Mirne.

U I zoni lijeve obale spadaju naselja do 100 m.n.m., kao Tar, Vabriga, Poreč, Funtana. - U II zonu, između 120-240 m.n.m., ulaze Kaštelir, Nova Vas Porečka, Žbandaj i Lovreč. - III zona obuhvaća preostala naselja do 320 m.n.m., Višnjan, Badernu i posebne odvojke za Motovun i Vižinadu.

Nakon kaptaže i spajanja izvora, predviđeno je mehaničko dizanje vode na odgovarajuću visinu. Potrebna snaga kretala bi se između 175 - 246 KS. Ostavljen je za kasnije izbor vrste energije za pogon crpki (dosta je bilo zagovornika vjetrenjača kao najjeftinijeg oblika energije, bez obzira na nedostatke).

Na vodovodnoj mreži, ukupne dužine oko 400 km, bila su predviđena 43 rezervoara ukupne sadržine 18.000 m3 vode.

Ukupan iznos investicije procijenjen je na približno 4.500.000 forinti. Troškovi eksploatacije kalkulirani su na 63.000 forinti godišnje, odnosno 1.085 forinti po stanovniku.

Kako se lako iz ovoga prikaza može zaključiti, projekt obuhvaća samo manji dio poluotoka, po prilici jednu osminu stanovništva, pa očito nije udovoljeno od Zemaljskog odbora postavljenom projektnom zadatku.

To je odmah uvidio i Zemaljski odbor, ocijenio da ne bi bilo ni opravdano ni uputno riješiti problem samo za obuhvaćeno područje i odmah uputio Ministarstvu poljodjelstva zahtjev za dopunu projekta kojim bi se vodovod proširio i na preostali, pogotovo južni dio Istre i na otoke, uz spremnost da iz provincijskih fondova sudjeluje s 50% u troškovima.

Protekle su preko dvije godine, a da od vlade nije bilo nikakvog odgovora, pa je u ožujku 1903. godine odlučeno da se povjeri izrada potrebnog projekta, kao nadopunu projekta ing. Obersta, privatnom inžinjeru i poduzetniku barunu Carlu Schwarzu (Bauunterneumung Carl Frieherr von Schwarz). No, iz obzira i prema Beču i prema Namjesništvu u Trstu i prema ing. Oberstu, Zemaljski odbor je još jednom od vlade požurio odgovor. Nakon još jedne godine čekanja odgovor je i došao, ali ... C.k. Ministarstvo poljoprivrede polazilo je od postavke da treba opskrbu vodom ograničiti samo na područje oko rijeke Mirne, čak na cijelo, već samo na zonu južno od Mirne, do graničnih mjesta Poreč, Žbandaj, Višnjan, Vižinada. Motivacija: ti su troškovi izgradnje previsoki, te nisu dovoljno ispitani izdašnost i ponašanje izvora u dolini rijeke Mirne, a nema ni govora da bi se upustili u projektiranje korištenja izvora u dolini rijeke Raše, tehnički još težeg i financijski još bremenitijeg pothvata.

Uvidjevši da tim putem neće doći do željenog projekta koji bi obuhvatio cijelu provinciju, Zemaljski odbor je samoinicijativno pozvao ing. Schwarza da izradi svoj projekt.

3.2. PROJEKT SCHWARZ

Dana 23. kolovoza 1904. godine završen je »Izvještaj poduzeća Carl barun von Schwarz o načelnim principima koje treba slijediti pri uređenju vodnog gospodarstva Istre«

Uglavnom, prema njegovoj koncepciji, rijeke Mirna i Raša te Limski kanal dijele teritorij Istre na čitiri zaokružene površine, pa za svaku ovu površinu ili okrug predlaže posebna i samostalna rješenja.

I Okrug - »Buje«. - Ovaj se okrug prostire u trokutu Savudrija, Zrenj i Novigrad. Približna površina je 300 km², prosječna visina 200 m.n.m., najviša 470 m.n.m.

Voda bi se dobila iz akumulacije stvorene pregradnjom jedne doline sjeverno od Šterne, na visini od 310 m.n.m. Slivna površina 4,5 km², kapacitet akumulacije 1.575.000 m³ vode. Raspoloživa količina vode dnevno 6.900 m³ . Razvod vode isključivo gravitacijom.

Iz ovoga sistema vodu bi dobilo oko 24.000 žitelja.

Cijena izgradnje: 3.250.000 kruna.

II Okrug - »Poreč«. - Zahvaća područje između Tara, Motovuna, Tinjana i Rovinja.

Površina iznosi približno 700 km², prosječna visina 200 m.n.m., do 350 m.n.m.

Voda bi gravitacijom tekla iz akumulacija stvorenih pregradom triju dolina sjeverozapadno od Škropeta i Trviža, na 300 m.n.m. Slivna površina 11,25 km², sadržina akumulacija 3.937.500 km³. Dnevna raspoloživa količina 17.280 m³.

Iz te akumulacije snabdijevalo bi se vodom oko 56.000 stanovnika.

Cijena izgradnje: 8.500.000 kruna.

III Okrug - »Žminj«. - Taj bi teritorij bio limitiran na zapadu Limskim kanalom, na istoku dolinom rijeke Raše i morem. Površina mu je oko 900 km²,, srednja visina 300 m.n.m., najviša 450 m.n.m.

Potrebna količina vode dobila bi se iz akumulacije stvorene pregradnjom doline Berma (kota 250 m.n.m.) i tri doline jugozapadno od Galižane. Slivna površina bi iznosila oko 11,7 km², kapacitet akumulacije približno 4.095.000 m³. Raspoloživa količina vode 18.144 m³ dnevno.

Voda bi se granala prostim padom, osim manje količine iz akumulacije Beram, koja bi se mehaničkim putem dizala na visinu od 350 m.n.m.

Iz ovog sistema vodu bi dobilo oko 72.000 žitelja.

Cijena izgradnje: 11.500.000 kruna.

Potrebna pitka voda dobila bi se kaptažom izvora kod Plomina i u dolini Raše. Sva voda bi se dizala na više kote mehaničkim putem. Dnevno bi se moglo raspolagati s oko 3.600 m³.

Vodu bi dobilo oko 8.000 stanovnika.

Cijena izgradnje: 3.000.000 kruna.

Ako rekapituliramo ovaj, da ga tako nazovemo, kontinentalni projekt, njime bi se riješio problem pitke vode na oko 2.000 km², s oko 160.000 stanovnika Istre, s ukupnim investicionim ulaganjem od 26.250.000 kruna.

Posebno je tretirano rješenje opskrbe pitkom vodom otoka Cres - Lošinj, koje možemo smatrati kao V Okrug.

Za Cres - Lošinj projektant predlaže korištenje vode jezera Vrana na Cresu, koja bi se mahaničkim putem dizala do potrebne visine.

Količina raspoložive vode bila bi 4.300 km³, dnevno.

Cijena investicije: 3.000.000 kruna.

Dotacija vode je i kod Schwarza bila utvrđena na 60 litara na dan po stanovniku.

Troškovi investicije bili bi kod Schwarza tri puta veći u odnosu na Obersta (ako uzmemo u obzir da je odnos kruna: forinta bio 1:2), ali bi troškovi eksploatacije vjerojatno bili niži, mada o tome nema podataka.

Projekt Schwarz je zahvaćao znatno veću površinu i broj stanovnika od projekta Oberst, oko dvije trećine poluotoka, ali se radilo uviejk o parcijalnom rješenju. Cijena je također bila prilično zastrašujuća.

Niti ovaj projekt, dakle, nije udovoljio zamisli Zemaljskog odbora.

3.3. DALJNJA TRAGANJA

Nezadovoljna takvim razvojem, provincijska je uprava, odnosno u njeno ime provincijski kapetan, koji je ujedno bio predsjednik i Zemaljskog sabora i Zemaljskog odbora, sazvala sastanak posebne komisije, na kojem se tretirala isključivo tema opskrba Istre vodom.

Sastanak je bio održan u Poreču 22. svibnja 1905. godine.

Pored predstavnika Zemaljskog odbora, sastanku su prisustvovali i predstavnici vlade iz Beča i Namjesništva u Trstu.

Iz toga jasno proizlazi da ni centralna vlada u Beču ni namjesnička u Trstu nisu bile ni malo voljne da dublje posegnu u državnu blagajnu da bi se ublažile vjekovne patnje istarskog naroda.

I, naravno, ništa konkretno nije bilo riješeno. Nakon ovog ponovnog razočaravajućeg nauspjeha i ni malo ružičaste perspektive, nastavljena je, prema mogućnostima, izgradnja pojedinačnih objekata vodoopskrbe.

Intenzivirana su u tom razdoblju i traženja vode sondiranjem, ali bez naročitih uspjeha, osim sporadičnih, kao na primjer već ranije spomenutih kod Poreča, Novigrada i Umaga.

Čak su i rabdomanti i te kako bili zaposleni na traženju podzemnih voda, posebno izvjestan Antun Ujčić, ali su oni imali još manje uspjeha u sondi.

U toj i takvoj neizvjesnosti, traženjima, lutanjima prošlo je još pet godina.

Dana 30. rujna 1910. godine provincijski kapetan, u izvještaju kojeg je u ime Zemaljskog odbora podnio Zemaljskom saboru, opet je stavio na tapet pitanje opskrbe Istre pitkom vodom.

Nakon što je konstatirao sporost i samo djelomičnu efikasnost traženja vode bušenjem, nesigurnost rabdomancije, arhiviranje, barem privremeno, projekata Oberst i Schwarz, zaključuje da je došlo vrijeme da izvršna vlast provincije odluči koji će se sistem usvojiti: bunari, izvori ili akumulacije. No prije nego što se donese takva važna i dalekosežna odluka, Zemaljski odbor je smatrao za potrebnim i uputnim čuti mišljenje priznatih stručnjaka. Taj je posao povjeren prof. Adolfu Friedrichu iz Više poljoprivredne škole u Beču (Hochschule fur Bodenkultur) te ing. Giovanniu Schiavoniu iz Milana, vicedirektoru Talijanskog društva za vodovode ( Societa Italiana per condotte d`acqua), koji su dobili zadatak da prouče sve varijante, a eventualno izrade i novi projekt, na drugačijim osnovama i koncepciji.

Autor u svom izvještaju dalje navodi da je od općina i zajednica stiglo mnogo molbi za pomoć, ali je Zemaljski odbor izgubio svoju osnovnu snagu za takve intervencije: snagu novca.

Samo u tom trenutku bilo je evidentirano 99 molbi za subvenciju kod gradnje vodoopskrbnih objekata, u ukupnom iznosu od preko 970.000 kruna. Sabor zaključuje, s obzirom na tako velike potrebe a vrlo male mogućnosti, da se kod kreditnih ustanova podigne zajam do najviše 400.000 kruna i da se iz tih sredstava dade pomoć najpotrebnijima, ali najviše u visini 30% od predračunske vrijednosti za izgradnju cisterni, bunara i kaptaža izvora, a najviše do 10% od troškovnika za izgradnju lokalnih vodovoda.

Eto, pomoglo se koliko se moglo, a tako se i gradilo, no ideja o cjelovitom rješenju, očito, nije zamrla.

Prof. Friedrich i ing. Schiavoni proučili su temeljito oba projekta (Oberst i Schwarz), prihvatili su ih kao polaznu bazu, ali samo za izradu potpuno novog projekta.

Dvojica su stručnjaka podijelila posao: prof. A. Friedrich je radio na prikupljanju povijesnih, geoloških, hidrografskih, hidrometrijskih i drugih znanstvenih saznanja o Istri. Ing. G. Schiavoni je preuzeo proučavanje prijedloga ing. Obersta i tvrtke C. Schwarz. Iz svega toga konačno se rodio projekt Friedrich - Schiavoni.

3.4. PROJEKT FRIEDRICH-SCHIAVONI

Ing. G. Schiavoni (spominjemo samo njega, jer je projekte ustvari on izradio, studije prof. Friedricha su služile samo kao pomoćno sredstvo) je zaista u kratkom roku izradio ne jedan nego dva projekta, jedan koji se temeljio na ideji ing. C. Obersta, drugi na ideji ing. C. Schwarza.

Oba projekta, ili obje varijante, prezentirali su 1913. godine.

Treba reći da se, za razliku od prva dva citirana projekta, mreža predviđena projektima ing. Schiavonija prostire na cijelom teritoriju poluotoka, no unutar toga ipak ima praznina, jer jedan dio stanovništva (oko 180.000 ljudi) ne bi dobilo vodu iz tih sistema, na primjer Pazin, Pula, Galižana, Rovinj, Izola, Koper, Buzet itd., s motivacijom da ta mjesta, ili neka od njih, već posjeduju svoj vlastiti vodovod.

Zanimljiva su oba projekta, pa ćemo ih ukratko izložiti.

3.4.1. PROJEKT SCHIAVONI - KONTINENTALNA ISTRA (GRADOLE)

Ovaj se projekt temelji na korištenju vode izvora Gradole.

Iz tog istog rezervoara jedan cjevovod vodi do drugog rezervoara u blizini Oprtalja na visini od 320 m.n.m. iz kojeg se, preko doline rijeke Mirne kod Livada, puni rezervoar na brdu Subjente, 316 m.n.m., iz kojeg bi se gravitacijom snabdijevalo pripadajuće područje, Poreština i dio unutrašnjosti.

Iz rezervoara kod Oprtlja dio vode bi se opet dizao na 494 m.n.m. u rezervoar kod Valića, iz kojega se opet odvaja jedna gravitaciona distribucijska mreža i jedna tlačna, za preostali primorski i kontinentalni dio Istre. Na taj način, s nekoliko uzastopnih skokova, pokriva se gotovo cijeli poluotok.

Prema tom projektu, jedino područje Klane i Plomina ne bi se opskrbljivalo iz Gradola, već iz vlastitih izvora.

Potrebna pogonska snaga za sve crpke iznosila bi 2615 KS. Ovdje nisu uračunate crpne stanice Klana i Plomin.

Veći dio te pogonske snage trebao je biti dobiven iz hidrocentrale (1625 KS) koja je trebala biti izgrađena u dolini Veli Potok kod Novaki, s vodenim potencijalom iz akumulacije stvorene pregradom potoka Fojba. Razlika (990 KS) bila bi pokrivena pogonom diesel-motora. za nezavisne crpne stanice Lanišće, Klana i Plomin predviđeni su benzinski motori.

Predviđena je bila dotacija vode od svega 50 litara na dan po stanovniku, pa je i cijeli sistem računat na tu količinu. Iz tog vodovoda dobilo bi vodu 283.364 stanovnika.

Troškovi izgradnje kalkulirani su u iznosu od 36.842.584 krune.

Troškovi eksploatacije, uključivši kamate i četrdetgodišnju amortizaciju, iznosili bi 2.944.598 kruna godišnje, što za predviđenu godišnju potrošnju od 5.186.796 m³ vode, daje cijenu od 0.568 kruna po m³.

3.4.2. PROJEKT SCHIAVONI (JEZERO VRANA) - CRES - LOŠINJ

Za opskrbu vodom otoka Cres i Lošinj ovaj projekt predviđa korištenje vode jezera Vrana na otoku Cresu.

Voda iz jezera, nakon filtracije i dezinfekcije, mehaničkim bi se putem dizala do visine od 263 m.n.m., odakle bi se gravitacijom opskrbljivali centri koji leže ispod te nadmorske visine, uglavnom Cres, Valun, Osor, Mali i Veli Lošinj.

3.4.3. PROJEKT SCHIAVONI (AS K U MULAC IJ A) - KONTINENTALNA ISTRA

Inspiraciju za ovaj projekt ing. Schiavoni je dobio od projekta ing. Schwarza. No, za razliku od projekta Schwarz, koji se bazirao isključivo na gravitacijskom snabdijevanju, projekt Schiavoni predviđa nekoliko uzastopnih dizanja vode, mada kao osnovu uzima akumulacije.

Projektom su zeta u obzir tri akumulaciona jezera, sva smještena između Zrenja i Šterne.

Distribucijska mreža gotovo je identična s mrežom zacrtanom za korištenje vode Gradole, uključivši i posebne sisteme za Klanu i Plomin.

Pogonsku snagu za pogon crpki (921 KS) također bi davala hidrocentrala Veliki Potok, odnosno Krbune. Za rezervu bi bila instalirana dva diesel-agregata svaki od po 1328 KS. U tom slučaju projektant predviđa višak proizvodnje električne energije u odnosu na potrebu. Taj bi se višak prodavao za rasvjetu i za malu industriju, čime bi se računski dobilo 251.096 kruna, za koliko bi se smanjili troškovi eksploatacije.

Dotacija vode po stanovniku, ukupna godišnja količina vode i broj obuhvaćenih stanovnika isti je kao i kod prve varijante projekta.

Troškovi investicije predviđeni su u visini od 38.312.634 krune.

Troškovi eksploatacije 2.747.251 ili 2.496.155 kruna godišnje, iz čega rezultira prosječna cijena od 0.476 kruna na m³ vode.

3.4.4. - PROJEKT SCHIAVONI - CRES - LOŠINJ (REZERVOARI)

Slijedeći dosljedno svoju zamisao, i za otoke Cres i Lošinj projektant predviđa rješenje opskrbe vodom iz akumulacija, umjesto iz jezera Vrana.

Za taj je slučaj predvidio četiri nezavisna manja sistema.

Za svaki sistem akumulirala bi se u rezervoar oborinska voda, filtrirala i dizala mehaničkim putem na potrebnu visinu.

Evo kratkog prikaza ta 4 sistema:

a) rezervoar Ćunski, iz kojeg bi se opskrbljivali vodom Mali i Veli Lošinj te usputna mjesta.

Ukupna predviđena količina vode je 150.685 m³ godišnje za 9.415 stanovnika.

b) rezervoar Nerezine, iz kojeg bi vodu dobivala mjesta na potezu Osor, Nerezine, Sv. Jakov.

Za 2.520 stanovnika bila je predviđena potrošnja od 37.200 m³ vode.

Troškovi izgradnje 639.240 kruna, troškovi eksploatacije 52.255 kruna godišnje, što daje cijenu od 1,41 kruna za m3 vode.

c) rezervoar Belaj, za naselja Belaj, Sv. Martin, Sv. Ivan i Ustrine.

Ukupna projektirana količina vode 25.590 m³ godipšnje, za 1.880 stanovnika.

Troškovi izgradnje 630.752 krune, troškovi eksploatacije 47.854 krune godišnje, ili 1,87 kruna za m³ vode.

d) rezervoar Cres, za grad Cres.

Ukupna predviđena godišnja potrošnja bila je 100.300 m³ vode, broj stanovnika 6.450.

Troškovi izgradnje 1.183.113 krune, troškovi eksploatacije 89.264 krune godišnje, prosječna cijena vode 0,89 kruna za m³.

Ili rekapitulirano: ukupan broj stanovnika koji bi korisio vodu iz ova četiri vodovoda bio je 20.265. Ukupna godišnja potrošnja vode bila je predviđena u količini od 313.775 m³. Troškovi izgradnje su kalkulirani u iznosu od 4.016.099 kruna, troškovi eksploatacije 320.669 kruna godišnje, ili 1,022 krune za m³ vode.

Ing. Schiavoni u zaključku svoga projekta daje usporedbu dviju varijanti. Po njegovu mišljenju, varijanta s akumulacionim jezerima povoljnija je od sistema iz izvora Gradole, iako daje nešto manju količinu vode, jer je voda iz akumulacija svježija, bolje kvalitete, nije podložna zagađenjima, a u slučaju potrebe dade se lakše pročistiti. Cijena po m³ nešto je niža nego gradolska (za 0.029 kruna), dok su troškovi izgradnje približno isti.

Za otoke također daje prednost pojedinačnim rješenjima (ali naglašava: ako je to moguće) iz akumulacija umjesto iz jezera Vrana.

Progresija u kvaliteti projekta je očita, jer svaki daljnji projekt cjelovitije je rješavao problem, obuhvaćao veću površinu poluotoka i veći broj ljudi.

Zašto se nijedan projekt nije čak ni počeo realizirati? Za prva dva smo rekli: nepotpunost i otpor viših vlasti. Dodajmo još da je onda bilo dosta kvalificiranih stručnjaka koji su, vučeni inercijom i vjekovnom praksom, vrlo skeptično gledali na takve grandiozne i revolucionarne pothvate. Izgradnjom bunara i cisterni, govorili su, polako ali sigurno će se stići do željena cilja. Uostalom, koju novu ideju nisu pratili ovakvi glasovi?

3.5. PRVI SVJETSKI RAT

Događaji koji su uslijedili nakon 1913. godine, kada je ing. Schiavoni završio svoja dva projekta, sami daju više nego jasan odgovor zašto ni ovi projekti nisu imali više sreće od prethodnih.

Ratni vihor je opet (po tko zna koji put) prohujao ovim našim poluotokom, koji je odvajkada bio na vjetrometini evropskih zbivanja.

Ratna razaranja su opet opustošila Istru, privreda je stala, svaki razvoj zakočen, pojavili su se siromaštvo, glad i bolesti, redovni pratioci takvih događaja. Trebalo je i opet spašavati goli život, za bilo što drugo nije bilo ni mogućnosti ni volje.

Pa ipak! I u tim, ratnim uvjetima pedantni austro-ugarski administrativni aparat još je funkcionirao i iz neke ladice izvukao neriješen predmet opskrbe Istre pitkom vodom.

Prvog prosinca 1916. godine iz sjedišta u Opatiji, Državno nemjesništvo prosljeđuje Pokrajinskoj upravi u Poreču materijale sa sastanka državne komisije održanog u Beču 10. listopada 1916. godine uz prisustvo dvorskog savjetnika Lasciaca i pokrajinskog građevinskog savjetnika Poschera, po pitanju opskrbe Istre vodom. Međutim, sve što je državna komisija napravila jest, da je odlučila da prenese na Zemaljsku upravu zadatak da u nekom kasnijem terminu opet pokrene to pitanje. Namjesništvo pozdravlja inicijativu i spremno je pružiti svoju pomoć. Na tom je ostalo.

S obzirom na prethodan rezultat, Državno namjesništvo je 14. siječnja 1917. godine opet iz Opatije uputilo pismeno Zemaljskoj upravnoj komisiji kojim smatra uputnim i svrsishodnim sazvati konferenciju na temu opskrbe Istre pitkom vodom. Povodom ovoga puta bio je taj što je, iako je do tada na tom području uz pomoć države i pokrajine bilo mnogo toga urađeno, ostalo nerealizirano oko 150 projekata za lokalne vodovodne objekte. Za ovako nepovoljno i neželjeno stanje Državno namjesništvo navada dva, po njemu, osnovna razloga:

• ratne prilike, koje su zakočile aktivnost i Namjesništva i Sabora s njegovim tijelima
• uporno inzistiranje Zemaljskog sabora i Zemaljskog odbora za izgradnju centralnog vodovodnog sistema za opskrbu Istre vodom. (Sic!)

Konferencija je trebala biti održana, također u Opatiji, 28. ožujka 1917. godine, ali s obzirom da g. zamjenik predsjednika, koji je trebao voditi raspravu, zbog spriječenosti nije mogao prisustvovati, predsjednik g. državni savjetnik Pipitz je predložio da se vodi samo jedna vrsta predrasprave u obliku razmjene misli, o čemu je sastavljen protokol.

Kao alternativu on iznaša svoj plan potpuno decentralizirane opskrbe korištenjem izvorske, podzemne i meteorske vode, već prema specifičnim lokalnim prilikama. Vidjet ćemo da je samo četiri-pet godina kasnije ing. Poscher radikalno promijenio svoje mišljenje.

Bilo je govora, na prijedlog zdravstvenog savjetnika Pokrajinske uprave dr Celebrinia, o uključivanju izvjesne količine vode za potrebe ratarstva i stočarstva s čime se, jer smatra da za to nema mogućnosti, nije složio ing. Poscher.

Desetog listopada iste godine održan je po istom predmetu dug informativan razgovor između predsjednika komisije Pokrajinske uprave markgrofovije Istre dvorskog savjetnika Aloisa Lasciasa i pokrajinskog građevinskog savjetnika ing. Josefa Poschera, uz prisustvo tehničkog referenta za melioracije u Ministarstvu poljoprivrede, dvorskog savjetnika Markusa te predstavnika komisije Pokrajinske uprave.

Ing. Poscher je još jednom predočio sve ranije projekte (Oberst, Schwarz, Friedrich-Schiavoni), iznio sve tehničke i financijske teškoće za njihovu realizaciju te opet pledirao za decentralizirano snabdijevanje, što mu je svesrdno i oduševljeno odobravao dvorski savjetnik Markus.

Predstavnici komisije Zemaljskog odbora, u takvoj atmosferi i kad su vidjeli u kojem pravcu puše vladin vjetar, a da oni nemaju nikakve šanse da ga skrenu, složili su se s takvim prijedlogom, to jest da u ovom trenutku niti jedan od ranije predloženih projektata nije ostvarljiv. Oni će težiti tome da od c.k. vlade dobiju principijelnu suglasnost i financijsku pomoć za realizaciju pojedinačnih projektata opskrbe Istre vodom.

Kako je pozanto, ubrzo nakon toga došlo je do konačnog poraza austrougarske vojske i do njenog raspadanja, tako da ni ovi razgovori nisu imali i nisu mogli imati niakvog efekta, osim što se u neku ruku održao kontinuitet misli o tom još uvijek gorućem i još uvijek neriješenom problemu.

3.6. PROJEKT POSSA

Nakon jedne okupacije, austro-ugarske, došla je druga, talijanska. Ali, Istra je još uvijek ostala Istra, Istrani još uvijek Istrani, i dalje siromašni, i dalje žedni vode.

No, ta je žeđ preživjele podsjetila na već kroničan i toliko puta diskutirani problem gradnje vodovoda koji bi zadovoljio jednom zauvijek potrebe Istre za pitkom vodom.

Na sastanku održanom o toj temi u Puli 15. prosinca 1920. godine, inžinjer Giuseppe Possa (Poscher), rukovodilac provincijskog tehničkog ureda, dao je svoju ocjenu projekata Friedrich-Schiavoni.

(Ing. Possa ili Poscher je od 1899. godine do kraja prvog svjetskog rata bio provincijski inžinjer u Zemaljskoj upravi u Poreču, projektirao je u tom razdoblju vrlo mnogo vodozahvata diljem cijele Istre. Za vrijeme Austro-Ugarske potpisivao se Giuseppe Poscher, a u austrijskim spisima na njemačkom jeziku spominje se kao Josef Poscher. Dolaskom Italije i preseljenjem provincijske uprave u Pulu, on je u novoj upravi zadržao mjesto, ali se od tada potpisivao Giuseppe Possa. Koje je pravo njegovo prezime ne znamo. On sam u jednom izvještaju spominje da »je sin ove istarske zemlje«. Više od toga o njemu nije nam poznato, pa smatramo opravdanim pisati oba prezimena).

S tog sastanka iskrsao je prijedlog da ing. Possa (Poscher), kao vrstan poznavalac Istre i istarskih prilika, jer je u toku dugogodipšnje službe svu mnogo puta prokrstario, izradi svoju projektnu koncepciju opskrbe cijele provincije pitkom vodom.

On je izvještaj o svom projektu pred Izvanrednim Izvršnim odborom provincije (Giunta provinciale straordinaria) pročitao dana 20. srpnja 1922. godine.

Izvještaj je opširan, 35 daktilo-stranica formata A3. Izvještaj, nakon uvoda, prikazuje geološku strukturu Istre, topografske podatke, razmještaj stanovništva, porijeklo i vrste izvora, upotrebljivost vode jezera Vrana na otoku Cresu (za koju kaže da je zdravstveno nepodobna, da stanovnici okolnih mjesta tvrde da od nje boli trbuh).

Iza toga se osvrće na sve ranije projekte: Oberst, Schwarz, oba Friedrich-Schiavoni. Svima priznaje neke odlike, ali je njegov konačni zaključak ipak da nijedan ne valja, što nije čudno s obzirom da je slijedio prikaz svog projekta.

Misao vodilja njegova projekta je - sve gravitacijom i samo gravitacijom, nikakvih mehaničkih dizanja vode, nikakvih crpki, nikakvih pogonskih strojeva.

Sistem je kombiniran: izvori - akumulacije, ali pretežno akumulacije.

U svojoj je koncepciji predvidio korištenje tri izvora: dva na Učki, jedan u Brestu. Iz ova tri izvora računa na sigurnih 60 l/s, ili više od 5.000 m³ dnevno, dovoljno za 50.000 osoba po 100 litara na dan na stanovnika, koliko on predviđa kao dnevnu dotaciju, za razliku od Schiavonija, koji je predviđao samo pola te količine.

Drugi sistem se oslanja na nekoliko umjetnih jezerva koja bi se napravila sjeveno od ceste Kozina - Rupa. Visokim betonskim branama pregradile bi se doline Brezovica, Odolina, Bičinci, Perili i Male Loce. Uz nešto izvorske, skupljala bi se meteorska voda s površine od 1906 hektara, što bi dalo oko 33.000 m³ dnevno, dovoljno za 330.000 stanovnika po 100 litara na dan. Ukupna količina uskladištene vode računata je na 11.600.000 m³, odnosno rezervu za cijelu jednogodišnju potrebu.

Akumulacija je trebala biti na visini od oko 520 m.n.m. Iz ovih spremišta magistralna cijev se proteže između Obrova i Materije, skoro paralelno s cestom. Kod Materije cijev skreće prema Prešnici, kroz tunel ispod brda Slavnik. Iz Prešnice ide prema Lupoglavu kroz Zazid, Rakitovec, Slum, Krkuž i Semiće.

Od magistralne cijevi, na raznim mjestima u zavisnosti od pravca i područja koji je trebao biti pokriven, odvajaju se četiri glavne cijevi.

Prva glavna cijev, koja se odvaja kod Podgorja, snabdijeva teritorij između Boljuna, Milja, Kopra i Izole.

Druga glavna cijev, koja se od magistralne odvaja od Movraža, opskrbljuje područje između Dragonje i Mirne, uključivši Piran, Umag i Novigrad.

Kod Lupoglava odvaja se treća glavna cijev koja opskrbljuje zonu između Mirne i Raše te Poreč, Vrsar, Rovinj, Pulu, Medulin i Krnicu.

Kod Lupoglava odvaja se i četvrta glavna cijev iz koje bi vodu dobivalo područje cijele Labinštine i, tunelom kroz Učku, obalna mjesta istočno od te planine.

Iz ovih glavnih cjevovoda odvajalo bi se mnoštvo dovodnih cjevovoda za pojedine potrošačke centre. Radi kompenzacije, rezerve i smanjenja tlaka trebalo je izgraditi veliki broj rezervoara, i to sve ukopane.

Vodovod je računat za 400.000 stanovnika. Uz predviđenu dotaciju od 100 litara na dan po stanovniku, dnevna potrošnja je kalkulirana na 40.000 m³, ili približno 15.000.000 m³ vode godišnje.

Troškovi izgradnje računati su na oko 200.000.000 lira. Autor ne daje podatke o troškovima eksploatacije, pa ni prodajnu cijenu.

Za razliku od prijašnjih, projekt ing. Posse (Poschera) pokriva cijeli istarski poluotok, što mu je velika odlika. Ne može se negirati ni velika prednost kompletne opskrbe vodom Istre isključivo gravitacijom, što, ako i poskupljuje gradnju, s druge strane sigurno i ne malo snižava cijenu eksploatacije.

Narod bi vjerojatno, i to oduševljeno, bio za tu gradnju, ali provincijski rukovodioci ne.

Ideja ipak nije zamrla, jer je 18. srpnja 1922. godine ondašnji predsjednik tijela (Giunte) Provincije Pula Senator Innocente Chersich podnio izvještaj o vodoopskrbi Istre i predložio osnivanje komisije koja će proučiti tri prijašnja projekta: oba projekta Friedrich-Schiavoni i projekt Possa (Poscher). Ne znamo rezultate rada niti sastav te komisije, no činjenica je da je još par godina sve mirovalo.

Zaokret je nastao 1924. godine.

1. PRIPREME ZA GRADNJU

1.1. PROUČAVANJE PROBLEMA

S pravom možemo 1924. godinu smatrati godinom u kojoj se konačno ušlo u srž problema, u fazu odluke.

Dana 16. prosinca 1924. godine održana je Skupština Odbora za pitke vode triju Venecija (Comitato per le acque potabili delle Venezie). Tajnik Komiteta bio je prof. ing. Gino Veronese, redovni predavač na Kraljevskom sveučilištu u Padovi (Regia Universita di Padova). Značajno i simptomatično je da je prof. ing. Gino Veronese budući projektant Istarskog vodovoda.

Na toj je skupštini provincijski liječnik dr Beden podnio referat o stanju vodoopskrbe na tom području u kojem je iznio upravo porazne rezultate. Od preko 1600 općina, vodovod s dovoljno vode imalo je 235 (14,7%) općina, donekle zadovoljavajuću opskrbu pitkom vodom iz lokalnih izvora, arteških ili Northon bunara 256 (16,0 %) općina, nedovoljne i nezadovoljavajuće kapacitete 584 (36,5%) općina, dok za nekoliko brdskih općina (276 ili 17,25% ako računamo s brojkom od 1600 općina) nema podataka. No možemo lako zamisliti kakvo je stanje bilo u siromašnim brdskim općinama, kada vidimo kakvo je bilo u nabrojenima.

Najznačajnije s toga skupa je da je Skupština toga Odbora zadužila ing. Veronesea da temeljito prouči problem te da o svojim opažanjima podnese izvještaj, koji je bio temelj za daljnju akciju.

Prof. ing. Gino Veronese odmah se dao na posao. Sastao se sa senatorom Innocenteom Chersiem (ranije smo ga spominjali kao Chersich) i ing. Giuseppe Possaom, s kojim je prokrstario Istru i proučio izvore i lokalitete pogodne za akumulacije, o čemu je Komitetu početkom 1925. godine podnio izvještaj.

Nakon toga, točno 24. ožujka 1926. godine sastali su se gradonačelnici svih istarskih općina, gdje je ing. Veronese pročitao izvještaj o obavljenim studijama. Na tom je sastanku zaključeno:

1. da se osnuje akcioni odbor za izgradnju vodovoda
2. da se od vlasti zatraži izvjestan novčani iznos za prve istražne radove oko istarskih izvora vode.

Ubrzo nakon toga, uz uporednu i upornu intervenciju istarskih poslanika u parlamentu i senatora provincije, vlada je dodijelila iznos od 200.000 lira, uz uvjet, izražen kraljevskim dekretom, da se osnuje posebna stručna komisija koja će svestrano ispitati problem i moguća rješenja.

Akcioni komitet je, potpisom novog prefekta provincije Cassinija, imenovao stručnu komisiju u sastavu: dr. Olper, provincijski liječnik, prof. Casagrandi, biolog, prof. Dal Piaz, geolog i prof. Veronese, hidrotehničar.

Ova je komisija obavila vrlo značajan i kvalitetan posao, s dalekosežnim pozitivnim posljedicama, jer je njezin rad predstavljao okosnicu i startnu liniju za gradnju Istarskog vodovoda. Komisija je prvi put u historiji sistematski snimila geo-hidrološko stanje Istre, konkretno s tehničko-higijenskog gledišta, te izradila iscrpan katastar istarskih voda.

Svaki o svom području, prof. ing. Dal Piaz s geološke, prof. ing. Casagrandi s higijensko-sanitarne i prof. ing. Veronese s tehničke strane, članovi stručne komisije predali su preliminarne izvještaje početkom 1927. godine, a konačne elaborate u travnju 1928. godine.

Elaborati su opsežni, ali i vrlo savjesno rađeni. Zaključci su bazirani na cijelom nizu mjerenja i analiza, ništa nije prepušteno slučajnosti ili proizvoljnim ocjenama, na visokom su stručnom i naučnom nivou. Usvakom pogledu bili su idealna podloga i putokaz za projektiranje zamišljenog i zacrtanog vodovoda.

Baziran upravo na tako iscrpnim temeljnim podacima, njihov prijedlog rješenja se razlikovao od svih dotadašnjih po tome što su kao osnovu za opskrbu Istre vodom odredili izvor Sv. Ivan kod Buzeta. Izvor koji je do tada samo iznimno korišten za ljudsku upotebu, a glavna mu je funkcija bila pokretanje desetak mlinova-vodenica.

Zašto baš taj izvor? Zbog nekoliko razloga: njegov više-manje geocentričan položaj u odnosu na područje koje treba opskrbiti, zadovoljavajuća organoleptička i kemijska kvaliteta vode, jedini koji se nalazi na većoj nadmorskoj visini (oko 50 metara), a prilične je izdašnosti (minimum 200 l/s).

Komisija je stvarno obavila obiman, kvalitetan i hvalevrijedan posao, no konačan ishod još se nije nazirao, jer je trebalo svladati jednu od najvećih prepreka za tako veliki pothvat, problem financiranja.

U travnju 1928. godine postavljen je za prefekta provincije Pula Nj. Eksc. Leone Leone, Sicilijanac, ličnost kojoj neosporno pripada velika zasluga što je u relativno kratkom vremenu nakon toga položen kamen temeljac budućeg vodovoda.

Kada je on preuzeo dužnost, izvještaji komisije bili su skoro gotovi (ing. Veronese je svoj elaborat predao već 30. ožujka 1928. godine). Požurio je njihovo dovršenje, proučio ih i stekao uvjerenje da je na taj način sasvim moguće žednu Istru opskrbiti dovoljnim količinama dobre pitke vode, ali mu se istodobno pobudila i sumnja, ne bez razloga, da bi sva tri izvještaja mogla završiti i ostati u ladicama nekog ministarstva. Zbog toga se odlučio na samostalnu akciju.

Pozvao je prof. ing. Gina Veronesea i zamolio ga da u što kraćem roku izradi projekt vodovoda, iskreno mu priznajući da mu ne daje nikakve garancije da će mu taj ogroman posao ikada biti plaćen.

I uz takav uvjet, ing. Veronese je bez ikakva dvoumljenja prihvatio ponudu i odmah se dao na posao, uz suradnju još jednog vrijednog inžinjera, koji je pristao raditi pod istim uvjetima, ing. Eugenia Vecchiarellia.

Prof. ing. Gino Veronese dovršio je projekt u listopadu 1929.

Perfekt Leone je na brzinu proučio projekt, uvjerio i sebe i suradnike da ga treba što prije realizirati i odmah proslijedio kompetentnoj vladinoj Upravi za zdravstvo.

U međuvremenu, 4. studenog 1929. godine, stupio je na snagu Zakon o integralnoj melioraciji. Za one koji su uspjeli steći taj status pogodnosti su bile vrlo velike: radove koji su se izvodili pod okriljem toga zakona država je financirala sa 75 % sredstava s mogućom daljnom integracijom od još 10 %, tako da su lokalni izvori financiranja bili opterećeni sa svega 15% investicione sume.

Prefekt Leone je u ovom zakonu intuitivno uvidio šansu za jednostavno rješenje onoga što je prije izgledalo skoro nemoguće.

Dana 5. prosinca 1929. godine osobno je otišao u Rim, povukao projekt iz Uprave za zdravstvo i predočio ga Ministarstvu poljoprivrede. Istodobno je od Međuministaskog komiteta za zemljišni preobražaj (melioracije i druga infrastruktura) zatražio da Istra bude uključena u melioraciona područja, u što bi bila obuhvaćena i izgradnja regionalnog vodovoda.

Dana 18,. prosinca 1929. godine Komitet je prihvatio zahtjev, a već 28. prosinca iste godine provincija je dobila odobrenje za osnivanje Konzorcija za izgradnju vodovoda.

Da bi se to postiglo, i u tako kratkom roku, trebalo je uložiti mnogo truda, kontaktirati s mnogo ministara i drugih utjecajnih osoba, animirati ih za ideju o vodovodu, uvjeravati ih u neophodnu potrebu njegove izgradnje, ali se isplatilo.

Neposredno nakon toga oformljen je Konzorcij za opskrbu Istre vodom.

Konzorcij je osnovan i konstituiran Kraljevskim dekretom broj 2116 od 11. ožujka 1930. godine, uz prethodno odobrenje Ministarstva za javne radove.

Isto Ministarstvo je dana 13. ožujka 1930. godine imenovalo prefekta Provincije Pula Nj. Eksc. Leone Leonea za predsjednika konzorcija.

Tehnički direktor bio je prof. ing. Gino Veronese, sudirektor ing. Eugenio Vecchiarelli, tajnik prof. A. Compagno, stručni suradnici inžinjeri: Biedof, Deopangher, Di Brai, Mazzaroli, Sellenati i prof. ing. Cecconi.

Sjedište konzorcija bilo je u Puli.

Konzorciju je plebiscitarno pristupilo svih 39 općina obuhvaćenih zainteresiranim područjem: Bale, Barban, Boljun, Brtonigla, Buje, Buzet, Cres, Dekani, Grožmnjan, Izola, Kanfanar, Koper, Labin, Mali Lošinj, Momjan, Marezige, Motovun, Nerezine, Novigrad, Oprtalj, Osor, Pazin, Piran, Plomin, Poreč, Pula, Raša, Roč, Rovinj, Savičenti, Šmarje, Tinjan, Umag, Veliki Lošinj, Vižinada, Vodnjan, Vrsar, Žminj.

Teoretska, a u priličnoj mjeri i praktična osnova za početak gradnje vodovoda, bila je postavljena.

1.3. PROJEKT VERONESE

Tehnički izvještaj kojega je prof. ing. Gino Veronese podnio 30. ožujka 1928. godine u okviru tročlane stručne komisije, poslužio je kao idejni projekt Istarskog vodovoda, budući da je sadržavao sve potrebne elemente. Taj je projekt u tri navrata odobrilo vladino Visoko vijeće za javne radove: 14. ožujka i 28. studenoga 1929. godine, te 28. veljače 1930. godine. Ing. Veronese i ing. Vecchiarelli dovršili su korekturu i nadopune idejnog projekta u listopadu 1929. godine. Citirane suglasnosti praktički su značile da nema nikakve formalne prepreke za realizaciju projekta.

Nakon iscrpnog geo-hidrološkog prikaza istarskog poluotoka, autor prelazi na sam zamišljeni sistem opskrbe vodom.

Kako već rekosmo, kao osnovicu za opskrbu Istre pitkom vodom ing. Veronese je izabrao izvor Sv. Ivan kod Buzeta, na 49. m.n.m, minimalne izdašnosti oko 200 litara u sekundi, konstantne temperature oko 12-13ºC, tvrdoće oko 21-22 francuskih stupnjeva.

Predviđena dotacija vode bila je 50 litara na dan po stanovniku, 20 litara za poljoprivredne potrebe, 10 litara za stoku, s dodatkom od 10% za gubitke, ili ukupno 88 litara na dan po stanovniku, s time da su svi cjevovodi dimenzionirani za približno jedan i pol puta veći kapacitet, to jest oko 140 litara na dan po stanovniku.

Za devet mjeseci u godini bila bi dovoljna voda izvora Sv. Ivan. U ljetnim mjesecima, do predviđenog maksimuma, razlika bi se dobivala iz integracijskog umjetnog jezera, koje je trebalo biti locirano u blizini Zrenja, pregradnjom jedne pogodne doline.

Ta akumulacija, sa zemljanom branom visokom 28 metara, trebala je imati kapacitet od ukupno šest milijuna kubičnih metara vode.

Razvodna mreža podijeljena je u četiri visinske kategorije: niska, srednja, visoka, najviša. Na taj se način znatno ušteđuje na troškovima eksploatacije, jer se izbjegava mehaničko dizanje vode na veće visine nego što je potrebno.

Duž trase je razmješteno mnoštvo kompenzacijskih rezervoara, piezometrijskih prekidnih komora i drugih uređaja koji trebaju osigurati ravnomjernu opskrbu i prihvatljive tlakove.

Za nisku mrežu predviđena je potrošnja od 175 l/s u užujku, odnosno 282 l/s u rujnu; za srednju 81 odnosno 145 l/s; za visoku 42 odnosno 75 l/s; za najvišu 26 odnosno 46 litara u sekundi vode.

U Buzetu trebaju biti izgrađeni: kaptaža izvora, uređaji za pročišćavanje i dezinfekciju za 500 litara u sekundi, crpna stanica. Još jedna crpna stanica predviđena je u Sv. Stjepanu.

Crpna stanica u Buzetu dizala bi vodu u rezervoar na brdu Kuk, 539 m.n.m., i na brdo Žbevnica, 910 m.n.m., za visoku odnosno najvišu mrežu.

Iz crpne stanice Sv. Stjepan voda bi se dizala u rezervoar kod Zrenja, 450 m.n.m., za srednju mrežu i rezervoar Medici, 340 m.n.m., za opskrbu niske mreže.

U Centrali Sv. ivan bit će instalirane za visoku mrežu 2 centrifugalne crpke, svaka kapaciteta 100 l/s, manometarske visine 550 metara; za najvišu mrežu 3 horizontalne klipne crpke, svaka kapaciteta od 30 l/s, manometarske visine 950 metara. Za pogon ovih crpki koristit će se električna energija dobivena od dva agregata diesel-alternator ukupne snage 2.000 HP.

U Centrali Sv. Stjepan bit će instalirane: za nisku mrežu 3 centrifugalne crpke, svaka kapaciteta 110 l/s, manometarske visine 340 metara; za srednju mrežu 2 centrifugalne crpke, svaka kapaciteta od 83 l/s, manometarske visine 250 metara; za rezervu dvije crpke koje trebaju zadovoljiti i jednu i drugu mrežu. Sistem, osim toga, omogućuje razmjenu vode zrenjskog umjetnog jezera s vodom iz Buzeta obratnim pumpanjem ili na sifonskom principu. Za pogon crpka bit će u Sv. Stjepanu instalirana tri agregata diesel-alternator za proizvodnju trofazne izmjenične struje ukupne snage 5.500 HP.

Rezervoar Medici, ukupne sadržine 20.000 m³, vode, bit će tunelske izvedbe, dok će rezervoar kod Zrenja, sadržine 10.000 m³, biti izgrađen iz betona i pokriven zemljom. Rezervoari za visoku i najvišu mrežu, kapaciteta 7.000 odnosno 5.000 m³, bit će također tunelske izvedbe.

Niska mreža ima svoje ishodište iz rezervoara Medici i ima ulogu da, s dva odvojena kraka, opskrbljuje vodom uglavnom primorsko područje do 300 m.n.m. Jedan krak bi se prostirao desno od rijeke Mirne i opskrbljivao naselja duž pravca Medici, Grožnjan, Buje, Piran, Izola, Koper, Deni; drugi krak područje lijevo od Mirne u pravcu Grožnjan, Vižinada, Višnjan, Limski kanal, Bale, Vodnjan, ruralne zaseoke oko Pule, te mjesta lijevo i desno od toga pravca (Poreč, Rovinj, itd).

Srednja mreža desno od Mirne čini prsten koji polazi od rezervoara Zrenj, dijelom slijedi cestu Oprtalj-Kubed, zatim skreće prema zapadu preko Mareziga, pa u pravcu Marušići, Šterna, Čepić. Bilo je potrebno predvidjeti prstenasti sistem kako bi se stvorila rezerva u slučaju kvara na glavnom djevovodu niske mreže, koja posebnim priključcima opskrbljuje važna gradska naselja i poljoprivredna područja, kao što su Buje, Piran, Koper i Dekani.

Lijevi krak srednje mreže odvaja se u pravcu Oprtlja, Motovuna, Tinjana, Kanfanara, Savičente, Barbana, naselja oko Pule, te mjesta lijevo i desno od toga pravca (Pazin, itd.). I taj cjevovod je povezan s niskom mrežom čime se omogućuje, u slučaju kvara, provizorno snabdijevanje posebnim cijevima Vižinade, Poreča, Rovinja i Vodnjana.

Za vrijeme ljetne integracije krak mreže desno od Mirne bit će opskrbljen iz Buzeta, dok će ostali krakovi iste srednje mreže dobiti vodu iz jednog od izvora u dolini Raše (Grdak ili Sv. Antun) u maksimalnoj količini od 250 l/s. Ta će se voda mehanički dizati na visinu od 400 m.n.m. i odavde posebnim spojnim cjevovodom dovesti do Kanfanara gdje će se »susresti« s glavnim cjevovodom srednje mreže, pa će s jedne strane napajati vodom Barban i okolicu Pule, s druge strane naselja prema i do Motovuna.

Raški izvori će, osim toga, biti korišteni s 40 l/s, nakon dizanja u rezervoar Brdo, za opskrbu vodom općine Labin.

Visoka mreža opskrbljuje vodom mali broj općinskih središta (Roč, Boljun, Žminj), ali pokriva nekoliko značajnih poljoprivrednih područja kao: desno od Mirne Topolovac, Belveder, Zrenj, Gabrovica, a lijevo od Mirne Grožnjan, Pićan, Barban i dio Labinštine.

Najviša mreža, osim što će opsluživati krašku visoravan radi unapređenja stočarstva, protezat će se na područje općina Hrpelje, materija, Podgrad, Jelšane.

Za otoke Cres i Lošinj predviđen je nezavisan vodovod koji bi koristio vodu slatkovodnog jezera Vrana na Cresu. Voda bi se dizala do povoljnevisine, odakle bi se opskrbljivalo svo područje od Cresa do Lošinja.

Idejnim projektom predviđen je trošak izgradnje u iznosu od oko 160 milijuna lira za objekte u Buzetu i dolini Mirne, za izgradnju akumulacije Zrenj i za glavne cjevovode, dakle, bez ogranaka prema Kopru, Poreču, Rovinj, Motovunu, Pazinu i naseljima oko Pule; za otoke je predviđen trošak od oko 20 milijuna lira, za ostali dio Istre oko 80 milijuna, ukupno oko 260 milijuna lira.

Cijena vode, uz korištenje diesel-agregata za proizvodnju električne energije, računajući amortizaciju i ostale troškove, kretala bi se za nisku mrežu oko 1,50 lira za metar kubični vode iz Buzeta, za vodu iz akumulacije Zrenj oko 0,80 lira; za srednju oko 1,75 L/m³; za visoku a možda i za najvišu oko 2,00 lira za m³ vode.

Kasnijim korištenjem električne energije iz termoelektrane na raški ugljen, cijena vode bi se snizila za petinu.

Ritam izgradnje bio je predviđen u pet osnovnih faza:

U prvoj fazi predviđeno je: kaptaža izvora Sv. Ivan kod Buzeta, izgradnja centra za regulaciju i mjerenje, uređaja za pročišćavanje i za dezinfekciju za 500 litara u sekundi, polaganje salonitnog cjevovoda Buzet - Sv. Stjepan, podizanje nekoliko zgrada za personal i za kemijsko-bakteriološki laboratorij.

Druga i treća faza predviđaju: regulaciju rijeke Mirne u buzetskoj dolini radi zaštite izvora, izgradnju crpne stanice u Sv. Stjepanu s energetskim i crpnim agregatima, napojnog rezervoara od 10.000 m³, polaganje tlačnih cjevovoda i izgradnju rezervoara kod Medica i kod Zrenja.

Četvrta faza predviđa izgradnju niske i srednje mreže desno od rijeke Mirne.

Peta faza, koju treba još do kraja definirati, predviđa izgradnju niske mreže lijevo od Mirne i akumulacijskog jezera kod Zrenja.

Ostali dio mreže trebalo je kasnije definirati.

Iz ovog prikaza vidimo da se izgrađeno prilično poklapa s projektom, mada su sam autor i drugi kasnije izvršili znatne izmjene i nadopune projekta.

Ing. Veronese je 18. lipnja 1930. godine završio izvedbeni projekt za prvu fazu izgradnje, a u toku je bio izvedbeni projekt za drugu fazu.

2. GRADNJA

2.1. KAMEN TEMELJAC

Da bi stvar ubrzao, prefekt provincije Pula Leone Leone uspio je dobiti od velike metalne industrije »Dalmine« iz Genove zajam od milijun lira. Ova je firma bila zainteresirana za gradnju vodovoda, jer je bila i veliki proizvođač cijevi za vodu.

Tim početnim fondom moglo se financirati i upravu Konzorcija i prve prave radove.

Kamen temeljac, oblika malog obeliska s pohranjenom posvetom o početku izgradnje na pergament papiru, kao simbol početka izgradnje velikog Istarskog vodovoda, postavljen je u blizini crkvice Sv. Ivan kod Buzeta, dana 28. listopada 1930. godine.

Svečanost, kraj samoga izbora, održana je u 15 sati, uz prisustvo brojnih ličnosti (među njima i inžinjera Gina Veronesea i Eugenia Vechierellia), te velike mase naroda iz Buzeta i okolnih mjesta.

Riječ pozdrava i dobrodošlice prisutnima je uputio gradonačelnih Buzeta dr. Quarantotto, zatim je govor održao predsjednik Provincije Pula grof Lazzarini. Zadnji je govorio prefekt Provincije Pula Leone Leone, koji je ukratko ponovio povijest svih ranijih pokušaja izgradnje Istarskog vodovoda, velike teškoće koje je trebalo svladati dok se stiglo do tog svečanog čina, zadovoljstvo za uspješno okončanu akciju, zahvalnost svima koji su na bilo koji način i u bilo kojoj mjeri pomogli u realizaciji toga grandioznog dijela.

Na kraju je radove na izgradnji Istarskog vodovoda proglasio otvorenim.

2.2. PRVI RADOVI I NOVE TEŠKOĆE

Odmah iza svečanog otvaranja, otpočeti su radovi na kaptaži izvora, koje je izvodilo najmljeno građevinsko poduzeće »Settentrionale« iz Milana. Nešto kasnije započeli su radovi i na zgradi uređaja za kondicioniranje vode, pomoćnim zgradama i cjevovodu prema crpnoj stanici Sv. Stjepan u dužini od 7 km.

U toku radova Konzorciju je od strane vlade, po zakonu o meliorizaciji, odobreno nešto preko 28 milijuna lira za radove prve faze.

Ali ... i opet jedan ali.

Zadatak da zaključke komisije sprovode u život dobila je nova uprava, koja je oformljena u proljeće 1931. godine.

2.3. NOVA UPRAVA

Kraljevskim dekretom broj 1767 od 21. svibnja 1931. godine za predsjednika Konzorcija za zemljišni preobražaj (melioracije) Istre, (Consorzio per la trasformazione fondiaria dell` Istria) pod čiju je kompetenciju spadala i izgradnja vodovoda, postavljen je i imenovan senator i velikodostojnik dr Cesare Mori.

Istodobno je upravni i tehnički ured Konzorcija preseljen iz Pule u Koper, dok je u Puli ostalo samo njegovo formalno sjedište. Nešto kasnije je kompletna uprava Konzorcija premještena u Koper.

Da bi se sprovela direktiva vladine komisije, što je praktički značilo kraćenje i prilično sakaćenje njegova projekta, vjerojatno prof. ing. Gino Veronese nije bio najpogodnija osoba na mjestu tehničkog direktora Konzorcija. Predsjednik C. Mori je u studenome 1931. godine raskinuo poslovni odnos s ing. Veroneseom, a umjesto njega za tehničkog direktora Konzorcija postavljen je prof. ing. Giuseppe Muzi. Pod njegovim vodstvom radili su na novoj koncepciji Istarskog vodovoda, iako još uvijek na bazi projekta ing. Veronesea, još: ing. Felice Contessini, ing. Sante Serafini i ing. Renato De Pangher-Manzini. Stručni savjetnik bio je prof. ing. Giulio De Marchi iz Kraljevske politehničke škole u Milanu.

Ta je ekipa odmah usvojila koncepciju maksimalne intenzifikacije aktivnosti, ali s koncentracijom samo na strogo neophodne objekte za brzi početak i nagli razvoj distribucijske mreže. Cilj je bio: uz što manji trošak što brže dovesti vodu do potrošača, ali s mogućnošću povećanja kapaciteta u svako doba, odnosno kada god se za to ukaže potreba.

U tu svrhu odlučili su se samo za djelomičnu izgradnju nekih objekata prve faze, a izgradnja nekih objekata odgođena je za kasnije. Ali u cijelosti je uključen u prvu fazu cjevovod (svih 11 km) do Sv. Stjepana. Izostavljena je gradnja stambenih zgrada, a uređaji za filtriranje su više nego prepolovljeni (umjesto 500 l/s, 208 l/s).

Za daljnju izgradnju razmatrano je nekoliko shema: prva shema bila je samo pojednostavljenje projekta Veronese; po drugoj shemni umjetna akumulacija nije imala integracijsku ulogu, već bi služila za stalnu opskrbu, a smanjeno korištenje vode izvora Sv. Ivan kompenziralo bi se uključivanjem vode rijeke Rižane. Prema trećoj shemi, akumulacija je isključena potpuno, a umjesto njene vode koristit će se vode izvora iz doline rijeke Raše, Gaja i Grdak, i naravno, Rižane.

2.4. NOVA KONCEPCIJA

Usvojena je treća shema, najjeftinija ali i prilično funkcionalna, i odmah počela prema njoj izrada izvedbenih projekata.

Prema toh shemi, Istra je pokrivena s tri skoro nezavisna vodovodna sistema, mada je u nekim točkama predviđeno njihovo povezivanje:

• Sistem Rižana
• Sistem Mirna
• Jugoistični sistem

Mada se, osim sistema Rižana, nova koncepcija prilično podudara s projektom Veronese, neophodan je kratak prikaz sva tri sistema.

2.4.1. SISTEM RIŽANA

Kaptira vodu s izvora rijeke Rižane. Uređaji za koncidioniranje vode smješteni su oko 5 km nizvodno.

Mreža će biti podijeljena na dva sasvim različita dijela: jedan isključivo gravitacijski (žuti) i jedan tlačno-gravitacijski (zeleni) cjevovod.

Gravitacijski cjevovod, dimenzioniran na 58 l/s za 50 000 stanovnika, opskrbljivat će vodom priobalni dio današnja slovenske Istre, Ankaran, Koper, Izolu, Piran. Kod Sečovlja bit će spojen sas sistemom Mirna.

Tlačni (zeleni) cjevovod imat će kapacitet od 30 l/s za 21 000 stanovnika. Voda će se mehanički dizati za 280 metara ( od 50 do 330 m.n.m.). Ovaj će cjevovod snabdijevati vodom visinski terirtorij između obale i rijeke Dragonje.

2.4.2. SISTEM MIRNA

Uređaji za kondicioniranje vode nalaze se u neposrednoj blizini kaptiranog izvora Sv. Ivan kod Buzeta, na 50 m.n.m. Nakon taloženja, filtracije i sterilizacije voda gravitacijskom niskotlačnim cjevovodom stiže u oko 11 km udaljenu crpnu stanicu Sv. Stjepan, na 30 m.n.m. Crpna stanica napaja vodom dvije sasvim različite mreže (plava i crvena), koja ima svoje ishodište svaka iz svog rezervoara: plava iz rezervoara Medici na 340 m.n.m. (visinska razlika 310 metara), crvena iz rezervoara kod Zrenja na 450 m.n.m. (visinska razlika 420 metara). I jedna i druga mreža protežu se i lijevo i desno od rijeke Mirne. Mjesto razdvajanja je razdjelnik kod sela Leganesi.

Plava distribucijska mreža je najduža i najvažnija u cijelom Istarskom vodovodu. Ona treba opskrbljivati vodom oko 100 000 stanovnika sa 100 l/s vode. [30]

Krak plave mreže sjeverno od Mirne opskrbljuje teritorij između te potonje i Dragonje: Buje, Savudrija, Umag, Novigrad i mnoštvo drugih na tom području.

Krak lijevo od Mirna opskrbljivat će vodom sav preostali priobalni teritorij i unutrašnjost do 300 m.n.m. do Vodnjana. gdje se spaja sa sistemom Raša, s mjestima: Motovun, Višnjan, Vižinada, Poreč, Vrsar, Rovinj, Bale, Vodnjan i niz drugih manjih.

Crvena mreža, s polaznom točkom na 450 m.n.m. mnogo je manje rasprostranjena od plave.

Sjeverno od Mirne treba opskrbljivati vodom uglavnom područje gornje Bujštine.

Lijevo od Mirne Pazin, Žminj, Savičenta i mjesta lijevo i desno od toga pravca.

U prvom razdoblju, dok se ne sagradi crvena mreža, predviđen je dovod vode u Pazin, kao značajno središte, iz rezervoara Šubjente plavom mrežom.

2.4.3. JUGOISTOČNI SISTEM (LABIN-RAŠA)

Za taj sistem predviđeno je kaptiranje nekoliko izvora: Kožljak, 278 m.n.m, 9 l/s; Plomin, 145 m.n.m. 8 l/s; Gaja (ili Krapanj), 3 m.n.m. 35 l/s; djelomično Grdak, 400 l/s.

Vode izvora Kožljak i Plomin ne bi bile podvrgnute tretmanu kondicioniranja i gravitacijom bi snabdijevale potrošačka mjesta.

Voda izvora Gaja, nakon pročišćavanja i dezinfekcije, mehanički bi se dizala na visinu od 360 m.n.m, odakle bi se granala do potrošača.

Uključivanje u vodovod vode izvora Grdak ostavljeno je za kasnije.

Kapaciteti su računati za 62.000 stanovnika. Ukupna snaga potrebna za pogon crpki računata je na 3.000 KS.

Električna energija, za razliku od prvobitnog projekta Veronese, dobit će se iz distribucijske mreže, u obliku trofazne struje 10.000 V, 42 Hz. to je bilo moguće jer je Buzet, neosporno i zaslugom vodovoda, dobio struju 1932. godine. Radi sigurnosti pogona instalirat će se diesel agregati za autonomnu proizvodnju električne energije u količini od približno jedne trećine potrebne snage.

Jedan dio stanovništva, oko 25.000, uglavnom na višim nadmorskim visinama (Kras, Roč i okolica) ne bi bio obuhvaćen nijednim sistemom. Za ova područja planirana je izgradnja lokalnih vodovoda ili drugih pogodnih rješenja, ali u svakom slučaju takva koja će garantirati u svako doba dovoljne količine vode.

Ukupna dužina mreže trebala je iznositi oko 700 kilometara. [31]

Sve iznesene izmjene i dopune evoluirale su u citiranu novu koncepciju, koja je bila konačno definirana i razrađena do 2. veljače 1932. godine, a odobrena Ministarskim dekretom broj 2036 od 30. travnja 1932. godine.

2.5. ODLUČUJUĆI ZAMAH RADOVA

Trebalo je remena dok se postojeći projekti prilagode i izrade novi, prema novoj koncepciji. To je uglavnom bio razlog da se u toku 1930. i 1931. godine radilo relativno malim intenzitetom.

Uglavnom su nastavljeni radovi na kaptažnoj građevini izvora Sv. Ivan, pojačali su se radovi na zgradama uređaja za kondicioniranje i strojarnice.

U međuvremenu je Konzorcij za zemljšni preobražaj Istre (Consorzio per la trasformazione fondiaria dell`Istria), Kraljevskim dekretom od 16. ožujka 1931. godine, dobio status Konzorcija prve kategorije, a to znači da udio države u financiranju investicija iznosi 92% do 95% (umjesto prijašnjih 75%), pa su prema tome lokalni izvori terećeni sa svega 8 do 5% uloženih sredstava.

Do 28. listopada 1933. godine bili su izvedeni svi radovi na kaptaži izvora, uređaji za kondicioniranje vode, strojarnica, gravitacijski cjevovod od Buzeta do Sv. Stjepana, crpna stanica Sv. Stjepan, tlačni cjevovod, rezervoar Medici i opskrbni cjevovod Medici, Leganisi, Oprtalj, Triban, Buje.

Svečanost puštanja u pogon kompleksa završenih radova i prve upotrebe pitke vode iz novoizgrađenog Istarskog vodovoda, održana je 28. listopada 1933. godine, uz prisustvo nekoliko stotina uzvanika i velike mase naroda, ujutro u Buzetu, poslijepodne u Bujama.

Ukupno je bilo utrošeno oko 32 milijuna lira i preko 450.000 radnih dana radnika, s prosjekom od oko 1.000 dnevno zaposlenih radnika, pa čak do 1.800.

Odmah iza toga nastavljeno je širenje opskrbne vodovodne mreže s ciljem da se u glavnim pravcima zaokruži cjelina plave mreže sjeverno od rijeke Mirne.

U roku od godine dana produžen je opskrbni cjevovod od Buja, preko razdjeljnog rezervoara Kastanjari, jednim krakom preko Petrovije do Umaga, drugim preko Brtonigle do Novigrada.

Svečano puštanje u pogon te zaokružene funkcionalne cjeline obavljeno je 28. listopada 1934. godine.

Ukupno je do tada bilo utrošeno oko 45 milijuna lira i oko 700.000 radnih dana radnika.

Izvedeni radovi detaljnije su prikazani i opisani na drugom mjestu u ovoj knjizi.

Ing. Veronese je u sklopu svog projekta Istarskog vodovoda planirao i opskrbu područja uz cestu Hrpelje-Kozina, Materija, Obrov, Podgrad, Jelšane iz izvora Buzet, ali to je područje bilo izvan teritorija Konzorcija, pa ne bi uživalo ranije spomenute beneficije.

Kako je međutim talijanska vojska bila jako zainteresirana za dovod vode na to područje, radi jedinica stacioniranih upravo na tom pravcu (Podgrad, Klana, Mučići i dr.) i koje su bile od velike strateške važnosti s obzirom na blizinu granice, Peti armijski korpus sa sjedištem u Trstu preuzeo je i financiranje i izgradnju toga sistema.

Koncepcija ing. Veronesea nije mnogo izmijenjena. Ovaj se vodovod gradio paralelno s civilnim, kojega smo opisali. Vodu je dobivao iz sistema Sv. Ivan, posebnim cjevovodom koji se od cjevovoda Buzet - Sv. Stjepan odvajao na oko kilometar nizvodno.

U Buzetu je izgrađena posebna crpna stanica s dvije horizontalne klipne crpke svaka kapaciteta 30 l/s, manometarske visine oko 950 metara (znači blizu 100 bara tlaka!) Voda se tlačila u rezervoar Žbevnica, tunelske izvedbe. Iz ovog rezervoara voda je gravitacijom, posredstvom nekoliko drugih rezervoara, tekla do potrošnih mjesta, od Hrpelje - Kozine pa sve do Klane i Mučića.

Nemamo podatak kada je vodovod pušten u pogon, no znamo da su radovi na proširenju trajali sve do 1940. godine.

Osim vojske, iz tog su sistema vodu dobila i sva mjesta kroz ili pored kojih je prolazio glavni cjevovod.

2.7. RIŽANSKI VODOVOD

Nakon završetka osnovne opskrbne mreže sjeverno od Mirne iz izvora Sv. Ivan, radovi na tom sistemu su usporeni, jer se uprava Konzorcija angažirala na izgradnji već ranije započetog vodovodnog sistema Rižana.

Izvedbeni projekti bili su zgotovljeni u drugoj polovici 1933. godine, a radovi su počeli u lipnju mjesecu 1934. godine.

Za vodovod je kaptiran izvor rijeke Rižane, na 69 m.n.m, minimalne izdašnosti oko 300 - 320 l/s, do čak 20 - 30 m³/s.

Uređaji za kondicioniranje vode, u svemu slični onima u Buzetu, izgrađeni su oko 4,5 km nizvodno. Nisu podignuti neposredno uz izvor da bi se dobila potrebna visinska razlika za rad filtera i emulgatora ozona.

Kapacitet izgrađenih objekata mnogo je osigurati 90 l/s vode, od kojih 60 l/s za nisku i 30 l/s za visoku zonu.

Izgrađena je samo niska mreža, koja snabdijeva dosta naseljeno i plodno područje primorske Koparštine. [33]

Iz sabirnog rezervoara, nakon kondicioniranja, voda se gravitacijom, od rezervoara do rezervoara, razvodi do potrošačkih centara Dekani, Ankaran, Koper, Izola, Piran, Portorož.

Cijeli vodovod izgrađen je u roku od približno godine dana i završen je potpuno 24. svibnja 1935. godine, kada je svečano pušten u pogon.

2.8. CIJENA VODE

Jedan dio vodovoda bio je u normalnom pogonu, redovno je isporučivao vodu potrošačima, pa je bilo normalno da se potrošena voda i naplaćuje.

U tu je svrhu Kraljevska prefektura iz Pule pod brojem 12881 dana 20. travnja 1934. godine poslala raspis općinama Brtonigla, Buje, Buzet, Grožnjan, Novigrad, Oprtalj i Umag, kojim se obavještavaju da će se, počevši od 1. siječnja 1935. godine, potrošena voda naplaćivati, mada samo eksperimentalno i privremeno, po slijedećim tarifama:

1. za javne male izljeve 1.000 lira godišnje
2. za javne izljeve s većom potrošnjom vode 1.500 lira godišnje
3. osnovna cijena za privatne potrošače 1 lira za m³

Politika cijena je brzo evoluirala, jer nalazimo da je Općina Buzet svojim rješenjem br. 76/35, broj protokola 7835 od 2. studenoga 1935. godine izdala »Pravilnik o isporuci i prodaji vode«, umnožila formular »Police o uvjetima isporuke pitke vode«, koju je izradio Konzorcij i »Tarife za prodaju vode potrošačima«.

Postojale su tri tarife:

• Tarifa A: voda za domaćinstva, s mjesečnom pretplatom od 100 litara na dan, što na bazi cijene od 1,50 lira za kubični metar, daje iznos od 4,50 lira mjesečno. Višak potrošene vode naplaćivao se po istoj tarifi.
• Tarifa B: voda za industrijske svrhe. Za dnevnu pretplatu od 250 do 20.000 ili više litara cijena je stupnjevana od 1,30 do 0,80 L/m³. Za količine vode potrošene iznad ugovorene pretplatne količine, skala cijena za metar kubični kretala se od 1,50 do 1,10 L/m³.
• Tarifa C: požarni hidranti. kazališta, kina i druge prostorije za javne priredbe plaćale su 30 lira mjesečno. Skladišta zapaljivih materijala 25 lira mjesečno. Industrijska zdanja 15 lira mjesečno.

Na istom principu voda se naplaćivala i u ostalim općinama.

2.9. DALJNJA IZGRADNJA

Dok je trajala izgradnja Rižanskog vodovoda, na sistemu Mirna je izgrađen samo ogranak do Dajle kod Novigrada, ali je intenzivno pripremana izvedbena dokumentacija za širenje mreže opskrbnih cjevovoda. [34]

Grad Buzet priključen je na sistem Istarskog vodovoda još 28. listopada 1933. godine, ali je potpuna rekonstrukcija i proširenje mreže dovršeno 11. srpnja 1935. godine.

Nakon dovršenja sistema Rižana, Konzorcij je usmjerio svoju aktivnost prema jugu Istre.

Do 28. listopada 1937. godine izgađena je kaptaža izvora Kožljak, razvodna mreža za rašu, Labin, Vinež itd., rezervoari i tlačni cjevovod F. Gaja - Labin.

Uređaji za kondicioniranje i crpna stanica Fonte Gaja u dolini Raše završeni su u srpnju 1940. godine, a svečano pušteni u pogon 4. kolovoza 1940. godine.

Dana 15. kolovoza 1937. godine završen je ogranak za opskrbu vodom Savudrije.

Do 28. listopada 1937. godine bila su spojena na mrežu Istarskog vodovoda i neka sela sjeverno od Novigrada i južno od rijeke Mirne.

Rekapitulirano, do konca 1937. godine završeni su slijedeći radovi:

• 3 kaptaže, s ukupno 350 litara vode u sekundi (Sv. Ivan, Rižana, Kožljak)
• 2 uređaja za kondicioniranje ukupnog kapaciteta 320 litara u sekundi (Sv. Ivan, Rižana)
• 2 uređaja za sterilizaciju vode ukupnog kapaciteta 320 litara u sekundi (Sv. Ivan, Rižana)
• 1 crpna stanica (Sv. Stjepan, ne računajući vojničku centralu Kras) za dizanje vode na 359 m.n.m. sa zgradom i strojevima dostatnim za tadašnje potrebe, s mogućnošću proširenja i kompletiranja prema potrebi
• 3 km vijadukata i tunela
• 165 km cjevovoda
• 17 raznih rezervoara ukupne sadržine oko 18.000 kubičnih metara vode
• 129 javnih izljeva, napajališta ili perionika ili kombiniranih.

Za te radove bilo je utrošeno oko 80 milijuna lira i oko 1.240.000 radnih dana radnika.

Vodu su dobila ova općinska i druga značajna mjesta:

• Buzet, Grožnjan, Oprtalj, Buje, Brtonigla, Novigrad, Dajla, Dolina rijeke Mirne, Savudrija i Umag iz sistema Sv. Ivan
• Dekani, Koper, Ankaran, Izola, Piran i Portorož iz sistema Rižana
• Raša, Labin, Nedešćina, Vinež, Krapanj, Strmac, Kožljak, Katun i Vozilići iz izvora Kožljak.

Ukupno se vodom iz vodovoda moglo koristiti približno 130.000 stanovnika.

Do početka drugog svjetskog rata, od značajnih mjesta još su dobili vodu Poreč, Pazin i Motovun, odnosno projektirana mreža lijevo od rijeke Mirne.

Ta mreža ima svoje ishodište iz razdjeljnika Letanisi. Odavde se cjevovod spušta do doline Mirne, prelazi je kod Livada akvaduktom dugim 1250 metara, pa se penje do rezervoara Šubjente, između Motovuna i Karojbe.

Cjevovod za Poreč izdvaja se iz rezervoara Šubjente, usput opskrbljujući vodom Vižinadu i Višnjan, pa konačno grad Poreč.

Opskrbiti vodom grad Pazin bilo je teže, jer se voda iz rezervoara Medici nije mogla dovesti gravitacijom, a prije smo rekli da je izgradnja srednje mreže bila odgođena za kasnije. Da bi se tome doskočilo, kao privremeno rješenje, u Karojbi je izgrađena crpna stanica, koja se napaja iz rezervoara Šubjente, a tlači vodu u rezervoar Brigi, iz kojega gravitacionim cjevovodom voda stiže do grada Pazina. Crpna stanica Karojba puštena je u pogon 1940. godine.

Time su sva značajna mjesta u Istri, osim Vrsara, Rovinja, Žminja, Savičente i Vodnjana, dobila vodu iz vodovoda.

Grad Pula nije bio ni predviđen (osim eventualno kasnije ako bi potreba nalagala) da bude priključen na ove sisteme, jer je već imao svoj vodovod.

Naravno, i ono što je bilo izgrađeno, bilo je uglavnom samo kostur mreže. Iz ovih magistralnih cjevovoda bila je planirana cijela mreža kapilarnih ogranaka koji su tebali dovesti vodu u ili u neposrednu blizinu skoro svakog zaseoka.

Manji broj tih ogranaka izgrađen je do početka i za vrijeme rata, za dio su bili gotovi projekti, za druge u pripremi.

Ekipa stručnjaka koja je pod predsjedništvom sen. Cesare Morija, administrativnim vodstvom dr ing. Alda Diana i tehničkim vodstvom prof. ing. Giuseppe Muzija projektirala i vodila radove, bila je u sastavu: direktori sekcija ing. Luigi Sala i ing. Sante Seafini; suradnici inžinjeri Edoardo Amaranto, Giovanni Biedov, Arturo Cecconi, Arrigo De Finis, Renato De Pangher-Manzini, Luciano Di Brai i Luigi Selenati.

Ing. Selenati bio je voditelj sistema Buzet i ostao u Buzetu do kraja rata, kad se povukao u Italiju.

U toj fazi izgradnje i u punom zamahu radova, buknuo je drugi svjetski rat.

3. DRUGI SVJETSKI RAT

Mobilizirana je sva sposobna radna snaga, osim najnužnijih kadrova neophodnih za funkcioniranje sistema, koji je bio i te kako važan i za vojsku.

Dio personala, koji nije bio mobiliziran, 1943. godine i kasnije uključio se u narodnooslobodilačku borbu, tako da je ljudi sposobnih za rad bilo sve manje.

Val razaranja materijalnih dobara, jedna od tipičnih karakteristika posljednjeg rata, teško da je mogao mimoići vodovod, mada se radi o objektu koji služi općem dobru, i nije ga mimoišao. Nelogični zakoni rata i tu su došli do izražaja.

Najprije su partizanske jedinice ozbiljno oštetile crpnu stanicu Sv. Stjepan i dio cjevovoda.

Prema izvještaju (Štab 11. korpusa NOVJ) Operativnog štaba za Istru NOV i PO Jugoslavije br. 387 od 8. srpnja 1944. godine, doznajemo da su dana 30. lipnja 1944. godine Brigada »Vladimir Gortan« i jedna četa II pulskog odreda napali dobro čuvani garnizon od 16 fašista utvrđenih u crpnoj stanici Sv. Stjepan, koju su čuvali. Nakon zauzeća, crpna stanica i dio cjevovoda su minirani, pri čemu su sva postrojenja, zgrada i dio cjevovoda znatno oštećeni. U istom izvještaju (potpis komandanta - potpukovnika nečitljiv, politkomesar Joža Škočilić) »krizira se kao nepravilno razbijanje vodovoda, jer je jako skup, a neprijatelj može i bez njega proći«.

Dan posebne tuge i posebne radosti za Buzet bio je 30. travnja 1945. godine. Toga dana oko pet sati ujutro Nijemci su, pri povlačenju pred naletom partizanskih jedinica, minirali postrojenjea vodovoda u Buzetu.

Istog tog dana, 30. tranja 1945. godine, Buzet je bio oslobođen i već drugog dana upriličena veličanstvena proslava 1. svibnja, praznika rada.

Njemački vojnici koji su potpalili rušilačke mine nisu uspjeli pobjeći. Uhvaćeni su na cesti prema Kopru.

Minirani su bili: zgrada filtera, strojarnica, cjevovod prema Sv. Stjepanu, vojnička crpna stanica Kras.

Štete su bile ogromne.

Razaranja bi bila još veća, da radnik u centrali Jakov Klarić nije uspio, uz opasnost po vlastiti život, presjeći nekoliko žica za paljenje mina u zgradi filtera. Nažalost, nije uspio sve, a u zgradi strojarnice niti jednu.

Od pet filterskih jedinica, samo jedna nije bila oštećena. Na ostalima oštećene su cijevi za dovod zraka za pranje filtera. Lakša oštećenja pretrpjeli su sama zgrada i električna instalacija. Sva prozorska stakla (plave boje) bila su razbijena, neki prozorski okviri savinuti, oštećena vrata.

Zgrada crpne stanice vojničkog vodovoda Kras skoro je posve uništena. Sva postrojenja, crpke, elektromotori, diesel-motori, kompresori, komandne ploče, zračne komore ili su potpuno uništeni ili jako oštećeni.

Zločinačka ruka ostavila je rušilački trag iza sebe.

4. REKONSTRUKCIJA I OBNOVA

4.1. OTKLANJANJE RUŠEVINA I POPRAVAK OŠTEĆENIH ZGRADA I STROJEVA

Takvo je stanje zateklo oslobođenje i pripojenje Istre matici Jugoslaviji.

Konzorcij, odnosno njegova uprava, neko je vrijeme kako tako i dalje obavljao svoju funkciju.

Od rukovodećih osoba, ostali su i dalje nekompromitirani: dr. ing. Aldo Diana, administrativni direktor, prof. dr ing. Arturo Cecconi, tehnički direktor sekcije vodovoda i ing. Giovanni Biedov. Uz njih je ostao i dio ostalog tehničkog i administrativnog osoblja.

Jasno je da ta i takva uprava nije bila u stanju organizirati i voditi radove na popravcima i rekonstrukcijama diljem Istre. Ali, to je bilo doba neopisivog oduševljanje zbog stečene slobode, doba danonoćnog požrtvovnog udarničkog rada, samoinicijative i snalažljivosti. Nije bilo materijala, dijelova, električna energija nimalo sigurna, s čestim prekidima, ali ogromna volja i elan sve su nadoknađivali, nije bilo problema za kojeg se nije našlo neko rješenje.

Ni radnici vodovoda nisu čekali. Odmah, samoinicijativno su se dali na posao: otklanjanje ruševina i popravak oštećenih strojeva.

Zadatak je bio: čim prije početi, makar i provizorno, s isporukom vode.

Paralelno se radilo u sve tri centrale: Sv. Ivanu, Sv. Stjepanu (gdje su već u toku rata obavljeni značajni poslovi na popravku od miniranja)