Počast žrtvama na groblju

REPORTAŽA: ISTRANI, ZATOČENICI PRVOG NACISTIČKOG LOGORA SMRTI, POSJETILI MEMORIJALNI CENTAR KRAJ MÜNCHENA I ODALI POČAST ŽRTVAMA TERORA

U nacističkom paklu Dachaua nestale su stotine Istrana

To su ta paklena vrata. Ja sam tada ima 18 lit. Tu je bija jedan balkon. Tu su govorili... - uzbuđeno je iznosio svoja sjećanja na najteže razdoblje svog života Josip Križmanić iz Gologorice. Nastavio je u grču: - Čekaj, sada se ja domislin to. Tu je Himmler priša gori na ta balkon. Komandant logori. On je bi glavni. Nemački je tuka drža govor...

Ispred paklenih vrata – bivši logoraši Josip Križmanić i Ivan Rojnić

Tekst i snimci Ratko RADOŠEVIĆ

Na ulazu u zloglasni logor Dachau dočekala su nas crna, zastrašujuća vrata s kojih prijete u svijetu najomraženije riječi: »Arbeit macht frei«.

- To su ta paklena vrata. Ja sam tada ima 18 lit. Tu je bija jedan balkon. Tu su govorili... - uzbuđeno je iznosio svoja sjećanja na najteže razdoblje svog života Josip Križmanić Jože iz Gologorice. Nastavio je u grču: - Čekaj, sada se ja domislin to. Tu je Himmler priša gori na ta balkon. Komandant logori. On je bi glavni. Nemački je tuka drža govor. Homo viti di je bilo kupatilo – obratio se Jože svom logorskom supatniku Ivanu Rojniću iz Bateli koji sada živi u Radekima kod Pule. Rojnić će na to: - Na svake strane su bile barake. Po sredi je bila česta.

Pitaju jedan drugog: - Gdje su tračnice? Vagonima su nas dopremili u logor! Osvrću se pred zloglasnom porukom »Arbeit macht frei« (Rad oslobađa). Ugledali su tek mali ostatak tračnica.

- Ni ni jene barake - dodaje u nevjerici Križmanić okrećući se Rojniću, kruži pogledom po ostacima ogromnog logora: u prvih mah on nije dopro do udaljenih zgrada. Pratimo razgovor nabijen emocijama - ovo je nakon 60 godina njihov prvi susret bivših logoraša s ovim gubilištem. Uzbuđenje se potom stišava.

- U Dachau su me deportirali 28. veljače 1944. godine. Svukli su nas, sasvim goli morali smo prijeći stotinjak metara po snijegu do kupaonice. Postao sam broj 64.495. Njega sam uvijek morao nositi na prugastoj odjeći. Mi smo otada bili zatočenici bez imena, samo brojevi – priča Križmanić dok nam pod nogama škripi šljunak Memorijalnog centra Dachau (KZ-Gedänstädte Dachau), što se prostire na više stotina tisuća četvornih metara, samo nekoliko kilometara sjeverno od Münchena. Šljunkom je pokriven i prostor između betonskih temelja na kojima su se nalazile barake.

- Svi deportirani morali su proći kroz glavna vrata s ciničnim natpisom »Arbeit macht frei« – objašnjava Gabrielle Hammermann iz Memorijalnog centra. - Dachau je bio prvi nacistički logor u Njemačkoj, osnovan 1933. za 6.000 zatvorenika. Logoraše su 29. travnja 1945. oslobodili američki vojnici.

– U jednoj baraci bilo nas je 1.200. U logoru je bilo i 50.000 logoraša - dodaje Križmanić. Na pitanje Rojnića gdje su sada logorske barake (bilo ih je 32), Hammermann je odgovorila: - Nakon završetka rata Amerikanci su u te barake strpali zarobljene njemačke vojnike, 20 godina koristile su ih potom izbjeglice iz Istočne Njemačke. Predstavnici logoraša u Parizu su se dogovorili da se rekonstruiraju dvije barake kod trga prozivke.

Nastavljena je priča o strahotama.

Medicinski pokusi na logorašima

- Nacisti su me u vodi držali 17 sati, poslije su na mene pustili komarce i tako sam ja dobio malariju. Petnaest dana u lipnju 1944. imao sam visoku temperaturu, ona me izmučila i u veljači 1945. godine – kaže Križmanić. Medicinskim pokusima vezanim za malariju, u koje je bilo uključeno 1.200 logoraša, rukovodio je dr. Schilling. Korišteni su ubodi komaraca ili injekcije ekstrakata njihovih žlijezda sluznica. Zločincima je suđeno poslije rata.

Dragutin (Karlo) Vojić iz Šumbera zarobljen je kao pripadnik partizanske jedinice na Cresu. Preko zloglasnog tršćanskog zatvora Coroneo upućen je u Dachau i njegovu nekoliko kilometara udaljenu ispostavu Allach. Naime, oko Dachaua nacisti su bili izgradili tridesetak manjih logora.

- U Dachau sam dopremljen sredinom rujna 1943. Nismo smjeli spavati u odjeći iako je bilo jako hladno. Moja je sreća bila što sam spavao na najvišem od tri reda kreveta pa sam tako jednom na vrijeme uspio skinuti odjeću nakon što je u baraku ušao stražar – priča Vojić. – Bio sam i građevinski radnik. Jednom civilu izvan logora morali smo ojačati šljunkom vanjsku zaštitu bunkera. Od djetinjstva sam živio s jednim bubregom pa sam stražaru SS-a rekao da ne mogu voziti karijolu, ali dobio sam 25 udaraca. Odveli su me u tvornicu za izradu dijelova za avione Messerschmitt, bušilicom sam pravio rupe na aluminijskom kolutu.

Iz Dachaua se nije vratio Giovannni Boccati iz Bala. On je u ovaj logor deportiran 30. ožujka 1944., a bio je zaveden pod brojem 68.009. Mjesto njegovog stradanja posjetili su njegov sin Antonio i unuka Sandra, koja nam je nakon obilaska ovog logora smrti rekla: - Ovo je zaista strašno mjesto. Nono je bio zatočenik u baraci broj 3 koje više nema. U logorima Auschwitz i Mauthausen bila je zatočena tetka Marija Boccati koja je umrla prije tri godine. Opisujući pakao koji je prošla u tim logorima, tetka je napisala i sljedeće: - Jela sam krumpirovu ljusku nakon što sam je oprala svojom mokraćom; žene su iz kupatila, iz baraka, morale izlaziti gole, a vani je temperatura bila 30 stupnjeva ispod nule.

Jedan od brojnih prizora užasa - leševi logoraša u prostoriji do krematorija

Pred malim krematorijem – u sredini Lazarić

Ivan Rojnić ispred krematorija u kojem su spaljeni mnogi njegovi supatnici

Sestre tuguju za ocem

Sestrinska ljubav prema bratu dovela je u Dachau Anđelinu Faragunu iz Kršana. Da joj je brat Atilio Stanić stradao upravo u Dachauu saznala je tek lani, 59 godina nakon njegove smrti, i to od svog susjeda Klaudija Lazarića. Naime, Lazarić, poznati kršanski vijećnik i javni djelatnik, nesebično se angažirao kako bi se saznalo što više podataka o stradanjima Istrana u nacističkim logorima. Poticaj mu je dalo i pismo stiglo iz talijanskog grada Orbassano kod Torina u kojem se molilo za podatke o Paolu Sergoviću.

Za Sergovićem su u Dachauu tugovale njegove kćerke, sestre Margerita Đekić i Paola Juričić. Đekić živi u Kršanu, a Juričić u dalekom San Franciscu. Njihov otac Paolo stradao je 11. travnja 1945. godine, 18 dana prije oslobađanja logora. One su za podatke o mjestu očeve smrti saznale tek nakon što je stiglo pismo iz Orbassana. Pronađen je i broj grobnice u kojoj je pokopan s drugih 95 osoba. Margeritina i Paolina sestra Guerina Matas, koja također živi u San Franciscu, lani je sama otišla u Dachau.

- Osjetio sam da u Orbassanu postoji velika briga za njihove žrtve rata, tako mora biti i kod nas. Kod njih je veoma angažiran institut »Piero Sraffa« - objašnjava Lazarić.

Suze su se pojavile i na licu Ljiljane Vojnić, zaposlene u HGK – Županijskoj komori Pula, s kojom je u tim teškim trenucima bio njen suprug Anton. Ljiljanin otac Paolo Batel, rođen u mjestu Bateli na Barbanštini 1898. godine, umro je 27. veljače 1945. u okolnostima koje su i sada nepoznate i to u logoru Neckarelz kod Heidelberga, a ne u Dachauu. - Ljudi koji su se vratili iz Dachaua mislili su da je otac umro u tom logoru – kaže Ljiljana. - U Dachauu je s njim bio njegov prijatelj Ivan Rojnić, koji je sada s nama. Ja sam se rodila tri mjeseca nakon što su oca uhvatili Nijemci u Batelima u siječnju 1944. godine zajedno s Rojnićem. Bez oca su ostala i moja dva brata i sestra. Sada ćemo tražiti nove podatke o ocu. Ako netko nešto zna, neka nam javi. S njim je na popisu stradalih u logoru i Giovanni Carli iz Tupljaka, rođen 1900., umro 13. travnja 1944. – rekla je Vojnić.

Josip Križmanić: Iz ćelija su dopirali krikovi mučenih logoraša	Ovo su bili naši kreveti – Karlo Vojić

Lino na filmu nije mogao gledati bombardiranje

Josipa Frankola iz Kršana ispričala nam je da je njen suprug najprije bio zatočen u Dachauu, a potom u Düsseldorfu: - Lino nije mogao gledati filmove na kojima se prikazuje bombardiranje. Doživio je previše strahota prilikom zračnih bombardiranja. Ema Posedel živi u Rovinju, a i ona je tek nedavno prvi put vidjela popise stradalih u nacističkim logorima na kojima se nalazi i njen otac Mate Janko, rođen 1914. – Nijemci su ga zarobili kod Poreča u rujnu 1943. godine. Pripremao se za odlazak u partizane. Umro je u Dachauu – rekla je Posedel.

Evociranje uspomena na najdraže u Dachau je dovelo i Ivana Frančulu i njegovu kćerku Đanu iz Sutivanca kod Barbana. Kao austrougarski vojnik, njegov djed Ivan, po kojemu je dobio ime, poginuo je u krvavim borbama oko Soče pred kraj Prvog svjetskog rata, a sahranjen je na talijanskom spomen-groblju Redipuglia. Mussolinijeva Italija njegovog sina Martina rođenog 1910. poslala je u Grčku.

- Pomagao je grčkim partizanima, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. s Vitorijom Šugarom, svojim stalnim drugom iz Sutivanca, deportiran je u logor Leipzig – govori Đana koja je sa sobom ponijela i više obiteljskih dokumenata iz rata.

- Imao sam pet godina kada se otac Martin vratio kući, svukud me vodio sa sobom iako je bio bolestan – rekao nam je Ivan Frančula. - Na povratku iz logora imao je 45 kilograma. Liječio se u Rovinju, a umro je kod kuće u siječnju 1946. – kaže tužno. Nažalost, nisu se obistinile riječi ohrabrenja koje je Martinu u Njemačku slala njegova supruga Marija pišući mu o njegovom malenom sinu Ivanu (Giovanniju). U pismu od 21. ožujka 1945. godine ona ga snaži: »Giovanni je veoma dobro, kada dođeš kući ići će raditi s tobom«.

Jeza u hodniku s ćelijama mučenja

Osjećamo jezu hodajući dugim hodnikom s nacističkim ćelijama mučenja, užasa. SS-ovci su u istragama mučili zatvorenike na brojne načine: da se ne bi čuli njihovi urlici postavljena su dvostruka vrata. Među mučenima bili su i Istrani.

Ljubo Drndić u svojoj knjizi »Oružje i sloboda Istre« piše: »Među odvedenima u Dachau nalazio se i petnaestogodišnji đak pazinske Gimnazije Albert Blašković, sin željezničara. Najprije su ga zatvorili u Žminju, gdje je fašistu pljunuo u lice. Kad je u jednom od brojnih transporta stigao u Dachau, nacisti su ga 1944. godine nekoliko dana mučili, a zatim iznakaženog ostavili u snijegu, gdje je i umro«.

Mira Bužinkić došla je sa suprugom Regiom jer bi za njenog 97-godišnjeg oca Petra Radea, logoraša Dachaua, to putovanje bilo riskantno. Inače, Petrova je supruga Marija, mlađa tek nekoliko godina, preživjela pakao logora Auschwitz. Nedavno smo u Puli razgovarali s njima za naš list, a Petar je možda najstariji hrvatski živući logoraš.

Na jednom od panoa muzeja Memorijalnog centra izloženi su fotografija i podaci o logorašu, kirurgu dr. Ivanu Matijašiću (u sredini) iz Pazina. U Dachau je deportiran u siječnju 1944., ali to mu nije bilo jedno mjesto zatočeništva. Nakon oslobođenja iz l [missing text]

- U Dachauu su nas gole držali u kupatilu. Najprije su nas stavljali pod ledenu vodu, a nakon toga pod kipuću, od koje mi se ljuštila koža. Bolesne ljude stavljali su nacisti zimi kod otvorenog prozora kako bi brže umrli. Bilo je užasno... U krematoriju za spaljivanje logoraša morao sam raditi dva dana po osam sati. Širio se nesnosni smrad spaljenih tijela koja su u peć ubacivana neprekidno 24 sata na dan....«Los, los!«, vikali su na nas okrutni čuvari tražeći da brže ubacujemo leševe u peć. Svako jutro pred svojom barakom vidio sam gomile leševa. Mnogo je Istrana ubijeno u Dachauu, u pećima su završili mnogi koje sam poznavao, a među njima bili su ljudi i iz Cerovlja i Pagubica. Malo se nas živih vratilo iz logora smrti – ispričao nam je tada između ostalog Rade.

Žrtva Dachaua bio je i Josip Benčić, otac Miljenka Benčića, potpredsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, predsjednika UAB-a Pazina, koji je rekao: - Iz pulskog zatvora otac je dopremljen u tršćanski zatvor Coroneo 13. siječnja 1944., a već idućeg dana deportiran je u Dachau. Susjed iz Velike Trabe Ivan Hrastić i Milan Šuran iz Šurani pričali su mi kako su mu u logoru davali dio svoje hrane, ali mu nisu mogli pomoći. Vidjeli su ga mrtva. Oni su se uspjeli vratili kućama tek krajem ljeta 1945. U logorskoj evidenciji kao datum smrti naveden je 28. veljače 1945., ali sigurno je samo da je umro tog mjeseca – objašnjava Benčić. I on je tek nedavno saznao za neke nove podatke vezane za smrt svog oca.

Kola puna leševa

Suze na groblju – Anđelina Faraguna i Ljiljana Vojnić

- Svaki dan sam vidio mnogo mrtvih, kola puna leševa. Njih nisu vukli samo konji što smo vidjeli na filmu, nego i ljudi. Dijelovi raspadnutih ljudskih tijela ispadali su iz kola – rekao nam je Rojnić nakon projekcije prigodnog filma u Memorijalnom centru. U scenama koje prikazuju radost oslobođenih zatočenika, na vrhu jednog jarbola s više zastava lepršala je i trobojnica s petokrakom zvijezdom kao potvrda pripadnosti nove Jugoslavije antifašističkoj koaliciji. Inače, u Dachau je Rojnić došao u pratnji unuke Samante: mladi Istrani ne žele zaboraviti povijest.

Prema jednoj listi žrtava, samo u Dachauu i njegovim pratećim logorima stradalo je oko 400 Istrana. Liste s imenima stradalih u nacističkim logorima u povodu 20. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata objavio je »La Voce del Popolo« na osnovi iscrpnih istraživanja provedenih u Italiji, ali u međuvremenu liste su nadopunjavane. Nažalost, ni danas nisu potpune. Mnogi podaci o mrtvima su uništeni.

Razgovarajući u Dachauu Benčić nam je rekao: - Trebalo bi nastaviti istraživanja vezana uz Istrane u nacističkim logorima. Kod nas je prije tridesetak godina obavljeno popisivanje žrtava logora. Studenti su obilazili mjesta u Istri, ali tako dobiveni podaci su nepotpuni jer su iz mnogih sela otišli njihovi stanovnici, a podaci iz sjećanja ljudi s kojima se razgovaralo nisu uvijek bili dovoljno precizni. I boračka organizacija se treba angažirati kako bi se kroz odgovarajuće institucije došlo do potpunijih saznanja o tim događajima. Nadam se da će se kod nas nabolje promijeniti i odnos prema istraživanjima vezanim uz naše ljude stradale u nacističkim logorima. Šteta je što se u Memorijalnom centru ne mogu dobiti informacije na jezicima koji se koriste na području bivše Jugoslavije – rekao je Benčić.

Istrani su nakon obilaska Memorijalnog centra posjetili obližnje groblje Dachau-Leitenber, smješteno na brežuljku obraslom visokim drvećem. Na njemu je sahranjeno više od 7.400 logoraša, najvećim dijelom nepoznatog identiteta, o čemu govori spomen-ploča na više jezika. Grobna polja su duguljasta i asociraju na redove baraka u Dachauu, a označene su brojevima. Na zidu groblja postavljena je i spomen-ploča na slovenskom jeziku. Hrvatskog obilježja nema.

Kod velikog križa usred groblja položeno je cvijeće i zapaljene su svijeće. – Evociramo uspomene na ljude i njihove patnje, žrtve koje su podnijeli. Ovdje su oni ostavili svoje živote nakon što su bili izloženi torturama – rekao je Benčić. Počast mrtvima odana je i minutom šutnje. Benčić se zahvalio Lazariću čijim je velikim zalaganjem i ostvaren posjet Memorijalnom centru.

Main Menu