Kobna eksplozija pred nešto više od pola stoljeća na gradskom kupalištu Vergarola [1] izazvala je kulminaciju političke podijeljenosti građana u razdoblju anglo-američke vlasti u Puli.

Iako su antagonistička prepucavanja oko tog nemilog događaja pristuna još i danas, zasigurno je da pitanje postavljeno u naslovu neće nikada sa sigurnošću biti riješeno. Premda bi ovakav početak bolje odgovarao nekakvom zaključku, želim se time na samome početku distancirati od emocionalno nabijenih saznanja posrednih svjedoka, bolnih izjava sudionika, kao i zapisa koji tragediju koriste za promicanje političkih ideja. Relativno kratak period koji razdvaja današnjicu od eksplozije 18. kolovoza 1946. godine, sačuvao je sve do danas mnoštvo gorkih sudbina u sjećanjima, preživjelih, odnsono prepričavanih kasnijim generacijama.

Razdoblje anglo-američke uprave u gradu je zabilježeno po desetcima sukoba između "titina" i "reakcije", odnosno projugoslavenski i protalijanski orijentiranih Puljana. Talijani i njihove pristalice su tako svaku manifestaciju u gradu koristili za promicanje talijanske svijesti, a podijeljenost se vidjela i pri odabiru kavana i plaža.[2] Verbalni i fizički sukobi podijeljenih građana postali su svakodnevnica. Tog nesretnog sunčanog kolovoškog jutra na gradskom kupalištu Vergarola bila je organizirana veslačka regata kao produžena proslava blagdana Velike gospe. Iako je kupatlište bilo etiketirano kao skupljalište uglavnom talijanaša, to u stvarnosti i nije bilo potpuno točno.[3]

Kronologija toga dana kroz sva dosadašnja saznanja išla je otprilike ovako.[4] Već od ranog jutra na Vergaroli je sve bilo spremno za nastavak proslave Velike Gospe koja je kroz manifestaciju "Corpus Domini" prethodno obilježila blagdan u Areni. Iako su organizacije takvih manifestacija imale najčešće cilj promicanja političkih ideja,[5] možemo slobodno reći da su njezini sudionici, odnosno posjetitelji, bili obični građani, ne previše opterećeni političkim idejama i radikalnim promjenama. Od ranog su jutra cijele obitelji krenule iz grada put Vergarole pješice, autobusima ili pak brodicama iz pulske luke, kako bi sa članovima svojih obitelji i prijateljima uživali u veslačkoj regati ""coppa scarioni" talijanskog kluba "Pietas Julia", kupanju i sunčanju. Na plaži, tj. na gatu i borovoj šumici uz plažu, prethodno su izvađene, deaktivirane i deponirane podvodne mine preostale iz rata. Oko 14 sati i 10 minuta velika eksplozija spomenutih mina (28 mina s ukupno 9 tona eksploziva) prekinula je život na plaži; nestalo je sunca od silnoga dima a trenutni muk ubrzo su zamijenili jauci i zapomaganja ranjenih i umirućih kupača. Tog dana na licu mjesta te od posljedica eksplozije umrlo je 116, a ranjeno 216 ljudi.[6] Stravična slika nakon eksplozije dugo je sablažnjavala preživjele i one koji su nakon toga pristigli na mjesto nesreće. Komadi tjelesa bili su razneseni svuda okolo; viseći po granama borove šumice ili plutajući po vodi. Onima koji su u tom trenutku bili u vodi, eksplozija je sasjekla glave dok su im tijela ostala plutati u moru. Plavetnilo mora uskoro je zamijenilo crvenilo krvi nad kojim se skupilo stotine galebova, otimajući se oko raznesenih ljudskih ostataka. Svi koji su eksploziju vidjeli iz grada, uskoro su nakon velikog oblaka dima vidjeli jata galebova i crvenilo mora koje se širilo prema gradskoj luci.[7] Od siline eksplozije na velikom broju kuća u gradu popucala su stakla,[8] a detonacija i dim čuli su se i vidjeli daleko izvan grada.[9] Toga popodneva cijeli je grad bio uskomešan, pogotovo na relaciji između Vergarole i pulske bolnice u koju su neprekidno pristizali ranjeni. Radio Pula je neprestano obavještavao građane o poginulima i ranjenima. Cijeli je taj događaj imao i svoje heroje među kojima se ističe liječnik Micheletti koji je u tom općem metežu operirao i spasio mnoge živote, unatoč što su toga dana živote izgubila njegova dva sina.[10] U gradu je sljedećeg dana zavladao opći šok polako prelazeći u tugu budući da je u toj eksploziji gotovo svatko izgubio rođaka ili prijatelja. Na dan pogreba povorka je prolazila cijelim gradom. Vojni su kamioni prevozili sanduke iz kojih je curila krv i širio se na ljetnoj žezi nesnosan smrad. Stoga su već slijedećeg dana sve ulice, kojima je prolazila pogrebna povorka, oprane i dezinficirane.[11]

Ono što tu nesreću i danas čini aktualnom jest nemirenje s činjenicom nepostojanja dokaza uzroka nesreće. Različiti pokušaji da se dokaže slučajnost, odnosno namjera te nesreće, i danas stagniraju na pukim prepucavanjima i neutemeljenim izjavama. Suprotnost tih dvaju mišljenja danas se ispoljavaju kroz dva vida; usmene izjave ljudi te novinske članke obljetnica nesreće. Protalijanski orijentirani građani smatrali su kako je nesreća zapravo smišljen čin "titina" kojim su oni namjeravali Talijane i talijanski orijentirane građane natjerati u egzil.[12]Tako su primjerice gradom kružile priče o čovjeku s crnim mantilom i šeširom viđenim nešto prije nesreće na plaži,[13] tragovima naprava za daljinsko aktiviranje mina[14] ili pak oproštajnom pismu nekog Puljanina koji je izvršio samoubojstvo u kojem priznaje krivnju.[15]

Oni koji eksploziju smatraju slučajnošću, osuđuju prvenstveno neodgovornost i nemar zbog deponiranja (i tada još po njima opasnih) mina na plaži.[16] Krivnja se pripisuje i samim kupačima koji su eksploziv iz mina vadili i koristili za lov riba pri čemu je isti raznošen po plaži. Na to se nekako veže i činjenica kako su obitelji na plažu u blizini mina i razasutnog eksploziva podgrijavali hranu donošenu od kuća.[17] Slične, podijeljene stavove iskazuje i tisak kod prisjećanja na obljetnice stradavanja. Iako uglavnom nabijeni frazama koje bude različite emocije čitača, iznose tek vlastite stavove, kao dokaze proizašle iz subjektivnih iskaza ljudi. Tako primjerice "L'Arena di Pola"[18] na obilježavanju pedesete obljetnice tragedije, u svojem članku prenosi sentimetalna sjećanja esula.Obarajući se na OZNU kao krivca za iseljavanje Talijana, indirektno aludira na njezinu povezanost s Vergarolom.[19] Obilježavajući istu godišnjicu "pogibije šezdeset i četiri Talijana u jednom atentatu", "Il Giornale"[20] je iskoristio priliku prikazati Vergarolu kao "zločin protiv čovječnosti", stavljajući ga u kontekst s poslijeratnim fojbama pa čak i Varšavskim getom. Parolom "ili kufer ili grob" iznosi viđenje atentatora, odnosno kako ih sarkastično naziva "jugoslavenske vojske". S popisom poginule djece i parolom da se nikad ne zaboravi, završava članak kojemu je Vergarola tek povod da se nanovo uznemire stišani duhovi. S jedakim se emocijama prisjeća toga događaja "La voce del popolo",[21] međutim kanaliziranim u jednm pozitivnijem smjeru; bez radikalnih osuda. Jedan pomalo esejistički opis zapravo je pokušaj oživljavanja tragedije; boli uništenih obitelji, poginulih prijatelja i očajne potrebe "da se ne zaboravi." Međutim, da se ne zaboravi tragedija, a ne zločin budući da se u tekstu bez ikakvih aluzija ostavlja otvoreno pitanje uzroka. Za razliku od ostalih "Il Picolo" 2001. godine izvješćuje ukratko o obilježavanju pedeset i pete obljetnice eksplozije s dosta trezvenim osvrtom na kronologiju zbivanja.[22] Pred četiri godine i "Glas Istre"[23] se prisjetio pulske tragedije, a sam sadržaj vrlo bombastično prezentiran, izazvao je reakcije objavljene u jednom od sljedećih brojeva.O Vergaroli je danas ispjevana i pjesma čije je stihove napisao prof. Giuseppe Nider i objavio 1996. godine u novini "L'Arena di Pola", a u kojoj je već poznat po svojim kolumnama o životu Pule u razdoblju tridesetih godina proteklog stoljeća. Isti je inače poznat kao osoba koja je na mjestu nesreće pronašla detonatore "atentata".

Osim novinskih zapisa i spomenika na pulskom gradskom groblju (jedne zajedničke grobnice te određenog broja pojedinačnih), živa sjećanja pojedinačnih sudbina danas bi zasigurno mogla biti zapisana na stotinama stranica. Ipak, etičnost svakoga nalaže da te sudbine ostanu i nadalje usmena predaja, da ne postanu oruđe političkih igara suvremenoga doba, već da izblijede zajedno sa sjećanjima njihovih bližnjih kojima je zapravo uistinu jedinima do toga i stalo.

Vergarola danas, odnosno Vargarola kako je danas u žargonu nazivaju, izgubila je svoju funkciju. Nakon eksplozije postala je mjesto stravičnih sjećanja pa su nakon eksplozije na nju odlazili tek pojedinci dok u potpunosti nije opustjela. Nekad prelijepo kupalište danas je podijeljeno na vojni i civilni dio. Na nama dostupnom dijelu ostala je zarasla borova šuma, plaža koju danas koriste ribari te dijelovi zida i zaraslih i ruiniranih stepenica.

Priroda je proteklih desetljeća izmijenila sve što bi podsjećalo na stravičnu sliku, međutim, spoznaja o tome i danas izaziva neki nedefiniran osjećaj nelagode prilikom šetnje izuzetno zaraslom  borovom šumicom. Bučna igra djece, veslači i plivači, "ćakule" starijih i opća ljetna vreva danas je zamijenila hujanje vjetra koje kroz borove grane kao da imitira jauke i zapomaganja od prije više od pola stoljeća. U samome gradu kod pulske katedrale s uklesanim toponimom i datumom nesreće stoji spomenik koji, ukrašen cvijećem, malo kome otkiva o čemu se radi.

1. Vergarola je uvala na južnom dijelu pulske luke, nekad kupalište, a danas podijeljena na industrijski i vojni dio. Dana 18. kolovoza 1946. na njoj je eksplodiralo 28 podvodnih mina pri čemu je poginulo 116, a ranjeno 216 osoba. Ukupno 28 mina s 9 tona eksploziva bilo je izvađeno i deponirano na plaži što dokazuje o razmjeru katastrofe. Što se tiče uzroka, postoje: o samoaktiviranju i namjernom činu. Međutim , prava istina do danas nije otkrivena.
2. Prema kazivanju L.M.(1924 g.), Vergarola je bila plaža na koju su ponajviše pdlazili talijanski orijentirani građani dok je Mandrać uz željezničku stanicu bio okupljalište siromašnijeg dijela građana. Što se kavana tiče, reakcija je uglavnom obilazila kavanu Miramar na pulskoj rivi dok je Patinaggio bio okupljalište projugoslavenske orijentacije.
3. To dokazuje i činjenica o poginulim pripadnicima anglo-američkih snaga na plaži te građanima čije obitelji nisu bile protalijanske orijentacije (prema iskazu L.M.)
4. Kronologija zbivanja sastavljena je na temelju svih svjedoka navedenih u tekstu te novinskih članaka.
5. Lino Vivoda, L'Esodo da Pola, Castelvetro, 1989.; Osobno pogođen tragedijom na Vergaroli u kojoj mu je poginuo brat, autor, uglavnom intuitivno, smatra eksploziju smišljenim činom koji je za cilj imao ubrzatiu egzodus Talijana iz grada.
6. Premda podaci variraju od 70 do 120 žrtava, ustaljen je broj od 116 poginulih (www. istrianet. org.). Naime, velik broj žrtava nije niti identificiran zbog čega ta brojka varira i danas.
7. Morbidan opis, ublažen je sažetak iskaza Antona Mikelića (1926g.),L. M.(1924g.), T.P.(1936g.).
8. Na kući E.S.(1936g.) u današnjoj Tomasinijevoj ulici na Verudi, u trenutku eksplozije popucala su stakla na prozorima kuće. Po mojoj procjeni udaljenost od mjesta eksplozije iznosila je cca. dva kilometra zračne linije.
9. Oblak dima nakon detonacije vidjeli su stanovnici Vintijana, Vinkurana te okolnih mjesta (na temelju iskaza N.N. svjedoka u ljeto 2003. godine).
10. O dr. Michelettiju danas ne postoje potpuni i pouzdani podaci. Poznato je da je nakon eksplozije cijelu noć u pulskoj bolnici spašavao živote ranjenih i više puta od umora padao u nesvijest, unatoč tome što su mu poginula oba sina (L.M.(1924g.)). Pred više godina u slučajnom razgovoru sa starijom Puljankom (N.N.)na kupalištu Stoja, saznao sam o njemu kao o dobrotvoru koji je pomagao i partizanima. Prema informacijama dr.sc. Roberta Matijašića, nakon rata je zajedno s ostalima napustio Pulu te umro negdje u Italiji šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.
11. Prema izjavama navedenih svjedoka.
12. Veliko iseljavanje iz Pule u Italiju uslijedilo je 1947. godine, prije nego su anglo- američke snage napustile Pulu, a čime je Pula sa 40000 pala na 4000 stanovnika. Brodovima "Pola" i "Toscana" prevozili su sve koji su željeli napustiti grad; uglavnom radi straha od dolaska partizana, potkrijepljenim talijanskom propagandom, prisutnom u segmentima i danas (vidi: A. Petacco, L'Esodo, Milano, 2000.).
13. Prema iskazu L.M.(1924g.)i M.M.(1936g.).
14. Tragove naprava za daljinsko aktiviranje mina te oproštajno pismo, podaci su koje navodi Lino Vivoda, a doslovno ih prenosi D. Fištrović u članku "Pula ne pamti sličan udes", u Glasu Istre, 22.kolovoza 1999. godine, čime je izazvao opravdana negodovanja.
15. Unatoč činjenici da onesposobljene mine nije bilo moguće aktivirati bez detonatora, ne možemo sa sigurnošću tvrditi ni da su sve bile deaktivirane. Neutemeljenom okrivljavanju "titina" možemo suprotstaviti i tezu prema kojoj je druga strana inscenirala tragediju (poput Hitlerovog paljenja Reichstaga).
16. G. Prodan, "To nije bila sabotaža, nego nesreća zbog neodgovornosti i nemara", u Glasu Istre, 23. kolovoza 1999. godine, iznosi reakciju Licije Ugotti na članke D. Fištrovića.
17. Anton Mikelić (1926.g.)smatra da su prilikom podgrijavanja hrane u blizini deponiranih mina zapaljene borove iglice i razasut eksploziv aktivirali neku od aktiviranih mina.
18. Darko Dukovski; Rat i mir istarski: model povijesne prijelomnice 1943-1945, Pula, 2001.; Dnenik "L'Arena di Pola" bio je promidžbeno oružje tal. Odbora nacionalnog oslobođenja, a kasnije istarskih ezula u Italiji. U početku se nije osjećala netolerancija prema bivšim partizanima i komunistima, a cilj je bio kroz 1946. godinu razlučivanje i osuda talijanstva fašizma od talijanstva građanske demokracije. Zaoštravanjem političke situacije i članci u novinama postaju netolerantniji, protuhrvatski i protukomunistički. Nakon egzodusa novina postaje glasilo Istarskog revizionističkog pokreta u talijanskoj Gorici gdje izlazi i danas.
19. Franco G. Aitala, "Pola", L'Arena di Pola, 18. kolovoza 1996.
20. Mario Cabona, "Il 18 agosto di 50 anni fa morirono in un atentato 64 italiani", IL Giornale, 18. kolovoza 1996. Ne znam da li autor nae poznaje broj žrtava ili u žrtve ubraja samo one koji su bili ili se osjećali Talijnima.
21. Carla Rotta, "A 55 anni dalla tragedia", La voce del popolo", 18. kolovoza 2001.
22. I. B., "Ricordate le vittime della strage di Vergarola", Il Piccolo di Trieste, 20. kolovoza 2001.
23. David Fištrović autor je tri članka u Glasu Istre 20, 21 i 22. kolovoza 1999. godine, pisana uglavnom s osloncem na podatke Lina Vivode.

Source:

• NOVA ISTRA, 2/2005 - http://www.gradpula.com/nova_istra/05_2.htm