Matteo Giulio Bartoli
Prominent Istrians


 

Dalmatski (Das Dalmatische, Il Dalmatico)

21.5.2005.

U ovoj se rubrici često spominje izraz dalmatski ili Skokova sintagma "dalmatoromanski jezični ostaci". Više se čitatelja našlo u nedoumici, pa i pomišljalo da je posrijedi neki "dalmatinski govor", današnji dijalekt, odnosno skup dijalekata. Da bi se uklonile zabune, potrebno je u kratkim crtama, a opet na popularan način, dati kakvo-takvo objašnjenje.

Dalmatski jezik je romanski, neolatinski govor, što se govorio u gradovima Dalmacije prije dolaska Venecije. Taj je idiom rođen u srednjem vijeku u izravnom nastavljanju govornoga latinskoga u romaniziranoj Dalmaciji. Nastao je spontano, kao i u Italiji ili Francuskoj, u krugu obitelji gdje je roditelj imao ulogu "predavača". Taj jezik ne spominje Dante Alighieri u djelu De vulgari eloquentia (O narodnom jeziku) a ni drugi ga pisci ne "klasificiraju". Međutim, o njegovu postojanju obavještavaju putopisci i drugi namjernici koji su prolazili našim područjima i dolazili s njim u neposrednu vezu. Tako ga je venecijanski kroničar iz 16. stoljeća Giustiniani nazvao "schiavo ma diverso dall'altro" (slavenski ali različit od onog drugog), a podrobnije ga opisujući dodaje: "un idioma proprio, che somiglia al calmone".

Dalmatski nije nikada korišten kao službeni jezik u pisanju, osim ponekad u Dubrovniku u tzv. kancelarijskom jeziku, tj. u bilježničkim ili katastarskim ispravama. I ovdje, kao i drugdje, javni i književni (učeni) jezik bio je latinski. Ulaskom venecijanskog, a potom talijanskoga (toskanskog) jezika u narod, dalmatski se govorni jezik postupno gasi. Vjeruje se da je najprije nestao u Zadru - središtu mletačke pokrajine - gdje je venecijanski utjecaj bio najsnažniji. Nešto više održao se u Dubrovačkoj Republici, a najduže u Krku.

Istranin Matteo Giulio Bartoli započeo je, kako to ističe i Anna Maria Fiorentin u posebnom izdanju Krčkog zbornika (sv. 44, Rijeka, 2001.), najznačajniji i najodgovorniji pothvat u klasifikaciji novoga romanskog jezika. Nakon što je obranio doktorsku disertaciju o veljotskom jeziku, sa znamenitim jezikoslovcem W. Meyer-Lübkeom i A. Mussafiom, bečka Akademija pozvala ga je da nastavi istraživanja u Krku i gradovima Dalmacije. Iz toga istraživanja izašlo je impozantno djelo u dva sveska pod nazivom Das Dalmatische (nedavno ga je Aldo Duro preveo i na talijanski: Il Dalmatico, Roma, 2000.), koje je bečka Akademija 1906. godine odlučila tiskati na njemačkom jeziku. Bartoliju se to nije sviđalo, ali je ipak pristao zbog činjenice da se radi o jeziku koji nije ni talijanski ni hrvatski, pa se može govoriti o svekolikoj neovisnosti o bilo kojem od dva spomenuta jezika. Bartoli je u cijelosti ostao nepristran, toliko da nije koristio izraz "talijanski" već "neolatinski" ili "romanski" i uopće nije oklijevao u odluci da jezik ne nazove talijanski već "dalmatski". Taj govorni jezik prema Bartoliju Talijani nisu razumjeli, a nisu ga razumjeli ni drugi neolatini iz istih razloga zbog kojih nisu razumjeli bez prethodnih studija ni sardinski, niti ladinski ili galo-romanski.

Taj je jezik ipak - dok je bio u životu - mnogo utjecao na idiome s kojima je dolazio u kontakt, poput dubrovačkog i venecijanskog dijalekta, a posebice na ovaj koji se govorio u gradu Krku.

Srećko Lorger

Source:

  • http://www.slobodnadalmacija.hr/20050521/mozaik05.asp

Main Menu


This page compliments of Marisa Ciceran

Created: Monday, July 23, 2007, Last Update: Wednesday, January 02, 2013
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA