De Franceschi, Camillo, povjesničar (Poreč, 3.VIII.1868 – Venecija, 25.X.1953). Potječe iz obitelji De Franceschi koja se iz tal. pokrajine Karnije doselila u XVII.st. u Gologoricu, u Pazinskoj knežiji. Pohađao je njem. klasični licej u Pazinu, zatim Trgovačku i nautičku akademiju u Trstu. Svoje je mladenačko tal. domoljublje produbio sudjelovanjem u društvu »Giuseppe Garibaldi«, u kojem su se njegovale ideje iredentizma rane protuaustr. faze.

Osuđen je 1889. sa skupinom iredentista, koji su pokušali podmetnuti eksplozivnu napravu pod spomenik u gradnji prigodom obljetnice dragovoljne predaje Trsta Austriji, te je odslužio dvije godine zatvorske kazne u kaznionici u Gradiški (Gradisca d’Isonzo). God. 1893., uz pomoć utjecajnih istomišljenika (među kojima je bio i G. Caprin), zaposlio se u tršćanskoj Gradskoj knjižnici, pod upravom A. Hortisa. U tom je okružju mogao ne samo nastaviti domoljubno-polit. djelovanje nego i istraživati pov. vrela, stare knjige i spise, usavršavati se u paleografiji, diplomatici i dr., te steći atribute vrsnoga povjesničara i proučavatelja istar. prošlosti. Od Hortisa je preuzeo erudicijski pristup istraživanju pov. pojavnosti, ali i tada modernu kritičko-filološku metodu, krenuvši znatno dalje od dvojice također samoukih pisaca prvih cjelovitih prikaza istar. prošlosti – svojega oca Carla i Carla Combija. U doba tal. vladavine »talijanski duh« jače se osjećao i u radovima s pov. tematikom. God. 1929. došao je u Pulu i postao tajnikom Pokrajinske knjižnice i arhiva, a 1935. i predsjednikom udruge Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, koja je postala sekcijom Deputazione di storia patria delle Venezie. U previranjima II.svj. rata, za njem. okupacije i dolaska jugosl. vojske (koja je, prema tal. esulskom tisku, opljačkala, djelomično i uništila bogatu obiteljsku knjižnicu i stare spise) napustio je Pulu, sklonio se u Rovinj, zatim (od 1944) našao utočište u Veneciji. Pokopan je na groblju otočića San Michele.

Prvi mu je važniji rad I castelli della Val d’Arsa (AMSI, 1898–99., 14–15), podrobni prikaz utvrda u dolini Raše, s mnogo pov. činjenica i novih podataka, u kojem se nazire sentimentalni pristup zavičajnomu prostoru. To je područje u središtu pozornosti i njegove sinteze Storia documentata della Contea di Pisino (Venezia 1963), koju je pripremao do pred kraj života. Istražio je dramatičnu srednjovj. epizodu komunalne povijesti Pule vezanu za obitelj grad. tirana Castropola (Il Comune polese e la Signoria dei Castropola, AMSI, 1902–05., 18–20). Rad o stanovništvu Pule od XV.st. La popolazione di Pola nel secolo XV e nei seguenti (Archeografo Triestino, 1907., 3). Bogat je onomastičkim – antroponimijskim i toponimijskim podatcima. Objavio je (s komentarom) Statut Labina (Archeografo triestino, 1908., 4), piranski kartular Chartularium piranense (AMSI, 1924–35., 36–47. i 1938., 50). Između I. i II.svj. rata objavio je više priloga pretežito u časopisu AMSI: o staroj opatiji sv. Marije Formose ili Canneto (1927., 39), o puljskim oporukama XV.st. (1930., 42), o toponimiji staroga puljskog agera (1939–40., 51–52) i dr.; napose su važni prilozi o povijesti sr. Istre pod vlašću Austrije, koje ovdje smatraju pripremnim radovima za cjelovit prikaz Pazinske knežije, zavičaja istar. loze De Franceschijevih: istar. knez Meinhard i izvor Pazinske knežije (1926., 38), rasprava o pjesništvu i povijesti gornjega dijela doline Raše (1929., 41), pov. i genealoški podatci o feud. posjednicima Kršana (1936., 48). U Veneciji je bio pokretač i suradnik (1946) zborničke edicije La Venezia Giulia – terra d’Italia, pisane u jednostranom i isključivome tal. duhu, s namjerom da utječe na odluku Savezničkoga povjerenstva o pripadnosti Istre. Iz toga je doba i njegov rad Attività dei comitati politici di Trieste e dell’Istria dal 1859 al 1866 (AMSI, 1949., 1). Ratna zbivanja i dramatične polit. promjene u XX.st. slomili su njegove polit. iluzije. No, do kraja života ostao je vezan za historiografiju i neprijeporno pridonio proučavanju istar. prošlosti, napose sintezom dokumentirane povijesti Pazinske knežije, koju je posmrtno pripremio za tisak sin mu Carlo.

• Scritti in onore di Camillo De Franceschi, Annali triestini, Trst, niz. 4, suplement, 1951, 21;
• M. Szombathelly, Camillo De Franceschi, Archeografo Triestino, 1952–54, knj. 18–19, sv. 2;
• G. Rossi Sabatini, In memoria di Camillo De Franceschi, Pagine istriane, 1953, 16;
• G. Quarantotti, A commemorazione di Camillo De Franceschi, AMSI, 1954, 3;
• A. Gentile, Bibliografia degli scritti di Camillo De Franceschi, ibid.;
• S. Tavano, Camillo De Franceschi, Storia documentata di Pisino (a cura del figlio Carlo), Memorie storiche forogiuliesi, Udine 1965, 46.

Scritti in onore di Camillo De Franceschi, Annali me^tini. Trst. niz, i suplement, 1951, 21;

M. Szombathelly, Camillo De Franceschi, Archeografo Triestino 1152 54, knj. 18 19, sv. 2: G. Rossi Sabaiini, In memoria di Camillo De Franceschi,™ gine i-,manu. 1(>t1 16; G. Quarantotti, A commemorazione di Camillo De Franceschi AMSI, 1954, 3;

A. Gentik, Bibliografia degli scritti di Camillo Dc Franceschi. ibid ■ Tavano, Camillo De Franceschi, Storia documentata di Pisino (a cura dei figlio Carlo), Memorie storiche forngiuliesi, Udine 1965,46. M. BertoSi I

Izvor:

• Istarska Enciklopedija (2005), http://www.istrapedia.hr/hrv/560/de-franceschi-camillo/istra-a-z/

------------------------

De Franceschi, tal. obitelj (rodovi) naseljena u Gologorici, hrv. sredini s glagoljaškom tradicijom, gdje je zapaženo djelovala XVII–XIX.st. Prema istraživanjima Camilla De Franceschija, predci gologoričkih rodova potječu iz Karnije, od tzv. gismanija, ministerijala akvilejskoga patrijarha, sitnih feudalaca korisnika ministerijalnoga lena i vlasnika kaštela.

De Franceschijevi su posjedovali kaštel Agrons kraj rječice Degano, u juž. dijelu doline Gorto, u Karniji. Listine iz 1467. i 1471. svjedoče o investituri koju je Leonardus Francisci dobio od namjesnika Furlanije uz obvezu obavljanja vojne službe. U ispravi iz 1502. spominje se ser Leonardus Christoforus Francisci quondam Johannis gismanus de Carnia, dok arhivska vrela potkraj prve pol. XVI.st. bilježe nekoga de Franciscusa u selu Mioneu, ponad Ovara, nedaleko od kaštela Agronsa. Camillo De F. pretpostavlja da je to ona karnijsko-furlanska grana roda De F. koja se naselila u Gologorici, vjerojatno u nekom selidbenom valu. Rodovi De F. postigli su veći imetak i društveni položaj od ostalih karnijskih (krnjelskih) doseljenika jer se nisu ograničili na obrtništvo i trgovinu, već su širili zemljišni posjed i bavili se ratarstvom i stočarstvom. Tako su postali ne samo gospodarski moćni nego i kulturno ugledni u gologoričkoj seoskoj sredini gdje su, sudjelujući u javnom, gosp., društv. i vjerskom životu, širili tal. utjecaj. Već prvih godina XVIII.st. najsnažnija grana posjeduje veliku kamenu kuću u središtu sela, poznatu kao Casa De Franceschi. Nije moguće sasvim rekonstruirati genealoška stabla pojedinih rodova obitelji. Prvi spomen prezimena (mistro Zuanne de F.) potječe iz 1661., da bi u XVIII. i XIX.st. ono postajalo sve češće i obuhvaćalo različite društv. slojeve, zanimanja i dužnosti (ratari, trgovci, tkalci, pravnici, župani, notari, liječnici, odvjetnici i dr.). U studenome 1686. u Gologorici je umro Gian Battista, kojega se u dokumentu župnog arhiva naziva »starim koljenovićem« (vecchio stipite) roda De Franceschi. Vrela iz 1712. spominju Gian Battistu, župana u Gologorici, koji je stao na stranu seljaka u buni protiv nameta feudalčeva namjesnika i zbog toga bio uhićen u pazinskome kaštelu, dok ga nije oslobodio gospodar Gologorice, markiz de Prié. Kada je pol. XVIII.st. Gologorica postala nadarbinom Belgijanca Charlesa Antoinea Biotza, za ubiratelja poreza postavljen je Gian Pietro. Njegov sin Giuseppe postat će (1772), nakon što je Gologorica vraćena pod vlast biskupske menze u Pićnu, novim zakupnikom poreza. Mnogi su u XVIII.st. djelovali izvan Gologorice: Sebastian i njegov sin Gian Battista, javni bilježnici u Buzetu i Karniji; Francesco, doktor medicine padovanskoga sveučilišta, službovao u Motovunu, drugim istar. mjestima i u Karniji; Cosmo Damiano, kirurg, laureat Sveučilišta u Padovi; Filippo, sin Gian Battiste, župnik u Prvišu; Gian Matteo, sin Gian Pietra, župnik u Gologorici, katedralni kanonik u Pićnu i apostolski protonotar; Gian Battista II., Gian Battistin sin iz drugoga braka, činom poručnik, borio se u Sedmogodišnjem ratu, a za stečene zasluge Marija Terezija mu je povjerila nadzor nad obranom kaštela Bribir (1752–71). Povijest obitelji – napose njezinih najistaknutijih članova Carla, Camilla, Giulija, ali i Carlova sina Gian Pietra (1853–84) – postala je dijelom gologoričke povijesti.

LIT.:

• Camillo De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, AMSI, 1963, 10–12;
• C. Pagnini, In morte di Carlo De Franceschi, ibid., 1972–73, 20–21;
• M. Bertoša, Etos i etnos zavičaja, Pula i Rijeka 1985;
• Carlo De Franceschi, Uspomene, Pula i Rijeka 1989.

Izvor:

• Istarska Enciklopedija - http://istrapedia.hr/hrv/562/de-franceschi/istra-a-z/

Selected writings: