NAKON DRAMATIČNE OSTAVKE TALIJANSKOG MINISTRA VANJSKIH POSLOVA RENATA
RUGGIERA
Kud plovi ovaj (talijanski)
brod?
Ponedjeljak, 7.1.2002.
Ostavka je uslijedila nakon što je Silvio Berlusconi, talijanski
premijer, ustvrdio da vanjsku politiku vodi on, a da je ministar samo –
tehnička osoba. Ruggiero je izazvao velike polemike u Vladi svojom
izjavom da Berlusconijevi ministri pokazuju premalo entuzijazma za
uvođenje eura i za proeuropsku talijansku politiku. Što se Hrvatske
tiče, perspektiva odnosa s Italijom sve je mračnija
Svojevremeno
je popularni talijanski pjevač, inače Puljanin, Sergio Endrigo, pjevao
bilingvalno pjesmu »Kud plovi ovaj brod«. Ovog trenutka, to je glavno
pitanje koje si postavljaju promatrači talijanskih zbivanja. Ministar
vanjskih poslova Renato Ruggiero, čovjek izuzetna diplomatska formata,
dao je ostavku, razljućen komentarima svog premijera Silvija
Berlusconija o tome da vanjsku politiku vodi premijer a da je ministar
vanjskih poslova samo – tehnička osoba.
Iako službeni
kominike govori o tome da je Ruggiero dao ostavku nakon »zajedničkog
dogovora« s premijerom Berlusconijem, to nije istina. Ruggiero nije htio
ni dočekati razgovor s Berlusconijem, već je ostavku predao
Berlusconijevoj sivoj eminenciji, podtajniku u Uredu predsjednika vlade
Gianniju Letti. Službeni dokumenti govore da je odluka o ostavci došla
nakon što su obojica – Ruggiero i Berlusconi zaključili da je »oportuno«
prekinuti suradnju u Vladi, koju su obojica ocijenili »značajnom,
produktivnom i pozitivnom – do sada«.
Napadi na EU
No, to je samo
fasada. Iza toga stoji sukob ne samo dviju ličnosti, već dva načina
shvaćanja i doživljavanja politike. Ruggiero je prošlog tjedna izazvao
velike polemike među Berlusconijevim pristašama u Vladi svojom izjavom
da Berlusconijevi ministri pokazuju premalo entuzijazma za uvođenje eura
i za proeuropsku talijansku politiku. Doista, ministri Bossi, Martini i
Tremonti svojim su izjavama ironizirali uvođenje eura i čak najavili
njegov krah. Takve izljeve antieuropskih osjećaja Italija nije već dugo
doživjela. Prijašnje vlade lijevog centra, a pogotovo ona na čelu s
Romanom Prodijem, uvele su Italiju u sustav zajedničke europske valute
nakon što su je, prethodno, najjače europske zemlje ocijenile
nesposobnom za prilagođavanje zajedničkom europskom novcu. Ogroman napor
koji su napravili bivši talijanski premijeri Romano Prodi, Massimo
D»alema, Giuliano Amato, ministar Lamberto Dini i drugi, doveli su
Italij u orbitu eura na jednakoj nozi s drugim europskim zemljama. No
prva stvar koju je Berlusconi učinio kada je došao na vlast bila je baš
negiranje ovog pozitivnog puta prema euru. Smušeni ministar za
»devolution«, tj. za federalizaciju i prijenos ovlasti s centralne
države na regije, vođa Sjeverne lige Umberto Bossi istaknuo se
posljednjih nekoliko mjeseci verbalnim ispadima i napadima na Europsku
uniju, uspoređujući je s bivšim Sovjetskim Savezom.
Pridružili su mu se
ostali ministri, a jedini je proeuropsku liniju držao Ruggiero, koji je
uz to bio i jedini ministar u Berlusconijevoj vladi koji nije htio ući
ni u jednu političku stranku i kao izvanstranačka ličnost pobrao pohvale
ne samo u zemlji, već i u Europskoj uniji gdje je zavladala velika
nelagoda oko navještaja promjene talijanskog kursa.
Berlusconi je u
početku prihvatio ozbiljnu politiku Renata Ruggiera, a Farnesina –
Ministarstvo vanjskih poslova s oduševljenjem je dočekalo novog šefa,
vidjevši u njemu jamstvo za nastavak one politike, koja je Italiju
učinila stupom euroatlantizma. No idila je trajala kratko. Ruggiero nije
mogao otrpjeti vulgarnost svojih ministarskih k olega koji su bez ikakve
političke odgovornosti stali ismijavati Europu i njezinu politiku.
Prvo je Italija otkazala svoje sudjelovanje u
zajedničkom projektu izgradnje europskog Airbusa; potom se Berlusconi
usprotivio uvođenju zajedničkog europskog uhidbenog naloga; na kraju su
talijanski ministri stali ismijavati euro i proricati mu zlu sudbinu. No
valja i spomenuti da je Ruggiero, taj pravi diplomatski gentleman
svjetskog formata, došao u sukob s Berlusconijevim zamjenikom
Gianfrancom Finijem oko sporazuma s Hrvatskom: Ruggiero se zalagao za
dosljednu politiku poštivanja sporazuma o obeštećenju ezula, dok je Fini
htio revidirati Osimski sorazum, baš kako je najavljivao prigodom
raspada Jugoslavije, 1991. godine.
Vlada
prepotentnih lukavaca
Ni predsjednik
Republike Ciampi nije uspio svojim uopćenim pozivom na dijalog
premostiti bitne razlike između Berlusconijevih ministara i Ruggiera.
Teško je voditi
dijalog s jednom Vladom, koja se ponaša kao hrpa prepotentnih lukavaca,
zaključuje komentator Giorgio Bocca u listu »La Repubblica«. Kako
polemizirati s Vladom koja želi potčiniti pravosuđe, jer se zaplela u
skandale i sudske procese iz kojih proizlazi da je ova vlast korumpirana
i nekompetentna. Bocca, koji zasigurno nije ljevičar već se istaknuo i
kao žestoki antikomunist, pita se kako je moguće voditi dijalog s
»teroristima političke većine«, s neofašističkim pukovnicima
recikliranima kao »uljuđeni postfašisti« i s takvim luđakom kao što je
Bossi?
A što se Hrvatske
tiče, bez obzira tko će biti novi ministar, perspektiva je odnosa s
Italijom sve mračnija. Ako je pobijedila Finijeva linija, Hrvatsku
očekuju teške diplomatske bitke za koju njena diplomacija nije spremna,
jer je prema Italiji napravila već dovoljno početničkih gafova. U
ozračju Ruggierovog političkog poraza sve opet postaje neizvjesno: Fini
će svakako inzistirati na redefiniranju odnosa s Hrvatskom, u čemu će mu
pomoći zdušno i ministar Tremaglia, zadužen za Talijane u inozemstvu –
onaj koji se proslavio i u aferi oko dodjele odličja Zadarskoj
emigrantskoj općinskoj upravi iz doba fašizma. Izgleda da će se
ostvariti i proročanstvo Vittorija Sgarbija, koji mi je još odmah nakon
izbora u tršćanskom »Il Piccolu« poručio, povodom mojeg kritičkog
pisanja o mogućoj Berlusconijevoj vanjskoj politici, da će »Berlusconi
znati nametnuti svoje interese i u Hrvatskoj!«. Toga se upravo sada
moramo i bojati, jer Italija prestaje biti stubom euroatlantizma i po
svemu sudeći i ona kreće utabanim putovima jednog egoističkog
nacionalizma, u kojem se »nacionalni interesi« mogu lako opet pretvoriti
u interese nacionalizma, koji će iz ovog političkog sukoba izaći ojačan
i zato i agresivniji prema Hrvatskoj.
Piše Damir GRUBIŠA
Izvor:
|