Ponedjeljak, 7.1.2002.

NAKON DRAMATIČNE OSTAVKE TALIJANSKOG MINISTRA VANJSKIH POSLOVA RENATA RUGGIERA

Kud plovi ovaj (talijanski) brod?

Ostavka je uslijedila nakon što je Silvio Berlusconi, talijanski premijer, ustvrdio da vanjsku politiku vodi on, a da je ministar samo – tehnička osoba. Ruggiero je izazvao velike polemike u Vladi svojom izjavom da Berlusconijevi ministri pokazuju premalo entuzijazma za uvođenje eura i za proeuropsku talijansku politiku. Što se Hrvatske tiče, perspektiva odnosa s Italijom sve je mračnija

Svojevremeno je popularni talijanski pjevač, inače Puljanin, Sergio Endrigo, pjevao bilingvalno pjesmu »Kud plovi ovaj brod«. Ovog trenutka, to je glavno pitanje koje si postavljaju promatrači talijanskih zbivanja. Ministar vanjskih poslova Renato Ruggiero, čovjek izuzetna diplomatska formata, dao je ostavku, razljućen komentarima svog premijera Silvija Berlusconija o tome da vanjsku politiku vodi premijer a da je ministar vanjskih poslova samo – tehnička osoba.

Iako službeni kominike govori o tome da je Ruggiero dao ostavku nakon »zajedničkog dogovora« s premijerom Berlusconijem, to nije istina. Ruggiero nije htio ni dočekati razgovor s Berlusconijem, već je ostavku predao Berlusconijevoj sivoj eminenciji, podtajniku u Uredu predsjednika vlade Gianniju Letti. Službeni dokumenti govore da je odluka o ostavci došla nakon što su obojica – Ruggiero i Berlusconi zaključili da je »oportuno« prekinuti suradnju u Vladi, koju su obojica ocijenili »značajnom, produktivnom i pozitivnom – do sada«.

Napadi na EU

No, to je samo fasada. Iza toga stoji sukob ne samo dviju ličnosti, već dva načina shvaćanja i doživljavanja politike. Ruggiero je prošlog tjedna izazvao velike polemike među Berlusconijevim pristašama u Vladi svojom izjavom da Berlusconijevi ministri pokazuju premalo entuzijazma za uvođenje eura i za proeuropsku talijansku politiku. Doista, ministri Bossi, Martini i Tremonti svojim su izjavama ironizirali uvođenje eura i čak najavili njegov krah. Takve izljeve antieuropskih osjećaja Italija nije već dugo doživjela. Prijašnje vlade lijevog centra, a pogotovo ona na čelu s Romanom Prodijem, uvele su Italiju u sustav zajedničke europske valute nakon što su je, prethodno, najjače europske zemlje ocijenile nesposobnom za prilagođavanje zajedničkom europskom novcu. Ogroman napor koji su napravili bivši talijanski premijeri Romano Prodi, Massimo D»alema, Giuliano Amato, ministar Lamberto Dini i drugi, doveli su Italij u orbitu eura na jednakoj nozi s drugim europskim zemljama. No prva stvar koju je Berlusconi učinio kada je došao na vlast bila je baš negiranje ovog pozitivnog puta prema euru. Smušeni ministar za »devolution«, tj. za federalizaciju i prijenos ovlasti s centralne države na regije, vođa Sjeverne lige Umberto Bossi istaknuo se posljednjih nekoliko mjeseci verbalnim ispadima i napadima na Europsku uniju, uspoređujući je s bivšim Sovjetskim Savezom.

Pridružili su mu se ostali ministri, a jedini je proeuropsku liniju držao Ruggiero, koji je uz to bio i jedini ministar u Berlusconijevoj vladi koji nije htio ući ni u jednu političku stranku i kao izvanstranačka ličnost pobrao pohvale ne samo u zemlji, već i u Europskoj uniji gdje je zavladala velika nelagoda oko navještaja promjene talijanskog kursa.

Berlusconi je u početku prihvatio ozbiljnu politiku Renata Ruggiera, a Farnesina – Ministarstvo vanjskih poslova s oduševljenjem je dočekalo novog šefa, vidjevši u njemu jamstvo za nastavak one politike, koja je Italiju učinila stupom euroatlantizma. No idila je trajala kratko. Ruggiero nije mogao otrpjeti vulgarnost svojih ministarskih k olega koji su bez ikakve političke odgovornosti stali ismijavati Europu i njezinu politiku.

    Prvo je Italija otkazala svoje sudjelovanje u zajedničkom projektu izgradnje europskog Airbusa; potom se Berlusconi usprotivio uvođenju zajedničkog europskog uhidbenog naloga; na kraju su talijanski ministri stali ismijavati euro i proricati mu zlu sudbinu. No valja i spomenuti da je Ruggiero, taj pravi diplomatski gentleman svjetskog formata, došao u sukob s Berlusconijevim zamjenikom Gianfrancom Finijem oko sporazuma s Hrvatskom: Ruggiero se zalagao za dosljednu politiku poštivanja sporazuma o obeštećenju ezula, dok je Fini htio revidirati Osimski sorazum, baš kako je najavljivao prigodom raspada Jugoslavije, 1991. godine.

Vlada prepotentnih lukavaca

Ni predsjednik Republike Ciampi nije uspio svojim uopćenim pozivom na dijalog premostiti bitne razlike između Berlusconijevih ministara i Ruggiera.

Teško je voditi dijalog s jednom Vladom, koja se ponaša kao hrpa prepotentnih lukavaca, zaključuje komentator Giorgio Bocca u listu »La Repubblica«. Kako polemizirati s Vladom koja želi potčiniti pravosuđe, jer se zaplela u skandale i sudske procese iz kojih proizlazi da je ova vlast korumpirana i nekompetentna. Bocca, koji zasigurno nije ljevičar već se istaknuo i kao žestoki antikomunist, pita se kako je moguće voditi dijalog s »teroristima političke većine«, s neofašističkim pukovnicima recikliranima kao »uljuđeni postfašisti« i s takvim luđakom kao što je Bossi?

A što se Hrvatske tiče, bez obzira tko će biti novi ministar, perspektiva je odnosa s Italijom sve mračnija. Ako je pobijedila Finijeva linija, Hrvatsku očekuju teške diplomatske bitke za koju njena diplomacija nije spremna, jer je prema Italiji napravila već dovoljno početničkih gafova. U ozračju Ruggierovog političkog poraza sve opet postaje neizvjesno: Fini će svakako inzistirati na redefiniranju odnosa s Hrvatskom, u čemu će mu pomoći zdušno i ministar Tremaglia, zadužen za Talijane u inozemstvu – onaj koji se proslavio i u aferi oko dodjele odličja Zadarskoj emigrantskoj općinskoj upravi iz doba fašizma. Izgleda da će se ostvariti i proročanstvo Vittorija Sgarbija, koji mi je još odmah nakon izbora u tršćanskom »Il Piccolu« poručio, povodom mojeg kritičkog pisanja o mogućoj Berlusconijevoj vanjskoj politici, da će »Berlusconi znati nametnuti svoje interese i u Hrvatskoj!«. Toga se upravo sada moramo i bojati, jer Italija prestaje biti stubom euroatlantizma i po svemu sudeći i ona kreće utabanim putovima jednog egoističkog nacionalizma, u kojem se »nacionalni interesi« mogu lako opet pretvoriti u interese nacionalizma, koji će iz ovog političkog sukoba izaći ojačan i zato i agresivniji prema Hrvatskoj.

Piše Damir GRUBIŠA

Tko je Renato Ruggiero?

    Renato Ruggiero je diplomat svjetskog glasa i ugleda. Rođen 1930. u Napulju, u uglednoj odvjetničkoj obitelji, ušao je u talijansku diplomaciju s nepunih 23 godina nakon diplome pravnog fakulteta. Bio je vicekonzul u Brazilu, ali se ubrzo specijalizirao za Istočnu Europu.

    Savjetnik je u talijanskoj ambasadi u Moskvi od 1959., a već nakon tri godine premješten je u Washington gdje upoznaje sam vrh svjetske politike. Zamjenik je talijanskog veleposlanika u Beogradu od 1966. do 1969., gdje upoznaje balkansku galaksiju. S takvim širokim iskustvima Ruggiero ulazi 1969. u Europsku zajednicu kao glavni talijanski pregovarač, a 1970. postaje šef kabineta predsjednika Europske komisije. Tu upoznaje do detalja mehanizme europskih integracija, a zbog svog znanja i sposobnosti ubrzo postaje i glavnim direktorom Uprave za regionalnu politiku Europske komisije. U Italiju se vraća 1978. da bi postao šef kabineta talijanskog ministra vanjskih poslova, odakle opet odlazi nakon dvije godine za talijanskog veleposlanika pri Europskoj zajednici. No njegova karijera ne poznaje stanke ni predahe: 1985. postaje glavni tajnik ministarstva vanjskih poslova. Takvu osobu nije mogla zaobići ni ministarska fotelja: 1987. postaje ministar za vanjsku trgovinu, zaslužan za liberalizaciju talijanske vanjske trgovine i za uzlet talijanskog gospodarstva na svjetskom tržištu. No 1991. Ruggiero se povlači iz svijeta politike u svijet biznisa: postaje član uprave automobilskog koncerna »Fiat«, direktor i međunarodni savjetnik brojnih talijanskih i svjetskih kompanija, i dioničar i suvlasnik nekoliko poduzeća. Kao uspješni spoj diplomate i biznismena, Ruggiero je idealan kandidat za predsjednika Svjetske trgovinske organizacije, i to je dužnost koju pokriva od 1995. do 1999. i koja mu donosi svjetsku slavu. Nakon isteka mandata Ruggiero postaje predsjednikom talijanske državne naftne kompanije ENI, a potom postaje predsjednikom glasovite Schröder Salomon Smith Barney banke za Italiju, na kojem mjestu ga zatječe Berlusconijev poziv da preuzme fotelju talijanskog ministra vanjskih poslova, u lipnju 2001. S njime odlazi, izgleda i definitivno, diplomatski ugled moderne Italije: lopta se vraća političarima, i to onima koji su se potvrdili kao antieuropejci.

Ruggiero – Berlusconi: Kronologija jednog politčkog braka i njegova razvoda

    – 14. travnja 2001. , nakon predizbornih spekulacija da bi baš on mogao postati ministar vanjskih poslova u Berlusconijevoj vladi ako ovaj pobjedi na izborima, Ruggiero izjavljuje: »Ne vidim baš što bi moglo navesti uvaženog zastupnika Berlusconija na pomisao da bih ja bio spreman prihvatiti neku dužnost u njegovoj vladi. Moj odgovor je ne, i dosta. Vrlo uljudan, ali ipak niječni odgovor – ne«.

    – 7. lipnja 2001. Ruggiero se sastaje s Berlusconijem i izjavljuje: »Bio je to plodan susret, vrlo koristan, i postigli smo gotovo potpun dogovor«.

    – 16. lipnja 2001. Ruggiero, sada već ministar vanjskih poslova, u Göteborgu, u Švedskoj, na pitanje novinara odgovara čuđenjem: »Zar sam ja tutor Berlusconiju? Nije lako biti tutor jednom Berlusconiju, koji ima svoje ideje, svoje mišljenje. Ovdje sam zato da bih garantirao kontinuitet talijanske vanjske politike«.

    – 1. rujna 2001. Ruggiero komentira Berlusconijevu odluku da premjesti sjedište konferencije FAO iz Rima: »Premijer Berlusconi je zauzeo vrlo mudar stav. Međunarodne konferencije moraju se održavati u sigurnoj atmosferi«.

    – 28. rujna 2001. nakon što je Berlusconi izazvao skandal u svijetu svojom izjavom o superiornosti zapadne civilizacije nad islamom, Ruggiero ga brani: »Berlusconi je opetovano i stalno tvrdio da borba protiv terorizma ne smije nikako dovesti do vjerskog rata ili do sukoba civilizacija«.

    – 17. listopada 2001 . nakon što belgijski ministar vanjskih poslova Louis Michel u jednoj novinskoj anketi daje Berlusconiju ocjenu »nula« rimska Farnesina reagira protestnom notom, a Ruggiero izjavljuje: »Incident nije time završen. Očekujemo ispriku belgijskog premijera u ime belgijske vlade«.

    – 26. listopada 2001. Berlusconi izjavljuje u parlamentu: »Demantiram da je ministar vanjskih poslova držan po strani prigodom odlučivanja o nabavci europskih zrakoplova A400M... i to zato jer takva odluka nije ni donesena. Štoviše, nije bilo ni rasprave o tome«.

    – 14. prosinca 2001. Berlusconi javno zahvaljuje Ruggieru zbog njegovog »odlučujućeg doprinosa« u pregovorima između Italije i EU-a oko zajedničkog uhidbenog naloga.

    – 15. prosinca 2001. na završetku summita u Laekenu Berlusconi za novinare izjavljuje da je Ruggiero »vodio cijeli tim odlično i bio mi je od velike pomoći sa svojim iskustvom«.

    – 3. siječnja 2002. Ruggiero u intervjuu listu »Corriere della Sera« izražava »žalost« zbog hladnoće kojom su talijanski ministri, a osobito Bossi i Tremonti, ministar gospodarstva, komentirali uvođenje eura i zalaže se za potvrdu talijanske politike prema Europi.

    – 4. siječnja 2002. nakon Ruggierovih izjava o euroskepticizmu u talijanskoj vladi, Berlusconi kaže: »Ruggiero je tehnički ministar i u tom svojstvu ja sam ga pozvao u vladu: ne postoji nikakva mogućnost da ono što on kaže ima političke posljedice. I to stoga što ja vodim talijansku vanjsku politiku«.

Main Menu