NAKON DRAMATIČNE OSTAVKE TALIJANSKOG MINISTRA VANJSKIH POSLOVA RENATA RUGGIERA

Kud plovi ovaj (talijanski) brod?

Ponedjeljak, 7.1.2002.

Ostavka je uslijedila nakon što je Silvio Berlusconi, talijanski premijer, ustvrdio da vanjsku politiku vodi on, a da je ministar samo – tehnička osoba. Ruggiero je izazvao velike polemike u Vladi svojom izjavom da Berlusconijevi ministri pokazuju premalo entuzijazma za uvođenje eura i za proeuropsku talijansku politiku. Što se Hrvatske tiče, perspektiva odnosa s Italijom sve je mračnija

Svojevremeno je popularni talijanski pjevač, inače Puljanin, Sergio Endrigo, pjevao bilingvalno pjesmu »Kud plovi ovaj brod«. Ovog trenutka, to je glavno pitanje koje si postavljaju promatrači talijanskih zbivanja. Ministar vanjskih poslova Renato Ruggiero, čovjek izuzetna diplomatska formata, dao je ostavku, razljućen komentarima svog premijera Silvija Berlusconija o tome da vanjsku politiku vodi premijer a da je ministar vanjskih poslova samo – tehnička osoba.

Iako službeni kominike govori o tome da je Ruggiero dao ostavku nakon »zajedničkog dogovora« s premijerom Berlusconijem, to nije istina. Ruggiero nije htio ni dočekati razgovor s Berlusconijem, već je ostavku predao Berlusconijevoj sivoj eminenciji, podtajniku u Uredu predsjednika vlade Gianniju Letti. Službeni dokumenti govore da je odluka o ostavci došla nakon što su obojica – Ruggiero i Berlusconi zaključili da je »oportuno« prekinuti suradnju u Vladi, koju su obojica ocijenili »značajnom, produktivnom i pozitivnom – do sada«.

Napadi na EU

No, to je samo fasada. Iza toga stoji sukob ne samo dviju ličnosti, već dva načina shvaćanja i doživljavanja politike. Ruggiero je prošlog tjedna izazvao velike polemike među Berlusconijevim pristašama u Vladi svojom izjavom da Berlusconijevi ministri pokazuju premalo entuzijazma za uvođenje eura i za proeuropsku talijansku politiku. Doista, ministri Bossi, Martini i Tremonti svojim su izjavama ironizirali uvođenje eura i čak najavili njegov krah. Takve izljeve antieuropskih osjećaja Italija nije već dugo doživjela. Prijašnje vlade lijevog centra, a pogotovo ona na čelu s Romanom Prodijem, uvele su Italiju u sustav zajedničke europske valute nakon što su je, prethodno, najjače europske zemlje ocijenile nesposobnom za prilagođavanje zajedničkom europskom novcu. Ogroman napor koji su napravili bivši talijanski premijeri Romano Prodi, Massimo D»alema, Giuliano Amato, ministar Lamberto Dini i drugi, doveli su Italij u orbitu eura na jednakoj nozi s drugim europskim zemljama. No prva stvar koju je Berlusconi učinio kada je došao na vlast bila je baš negiranje ovog pozitivnog puta prema euru. Smušeni ministar za »devolution«, tj. za federalizaciju i prijenos ovlasti s centralne države na regije, vođa Sjeverne lige Umberto Bossi istaknuo se posljednjih nekoliko mjeseci verbalnim ispadima i napadima na Europsku uniju, uspoređujući je s bivšim Sovjetskim Savezom.

Pridružili su mu se ostali ministri, a jedini je proeuropsku liniju držao Ruggiero, koji je uz to bio i jedini ministar u Berlusconijevoj vladi koji nije htio ući ni u jednu političku stranku i kao izvanstranačka ličnost pobrao pohvale ne samo u zemlji, već i u Europskoj uniji gdje je zavladala velika nelagoda oko navještaja promjene talijanskog kursa.

Berlusconi je u početku prihvatio ozbiljnu politiku Renata Ruggiera, a Farnesina – Ministarstvo vanjskih poslova s oduševljenjem je dočekalo novog šefa, vidjevši u njemu jamstvo za nastavak one politike, koja je Italiju učinila stupom euroatlantizma. No idila je trajala kratko. Ruggiero nije mogao otrpjeti vulgarnost svojih ministarskih k olega koji su bez ikakve političke odgovornosti stali ismijavati Europu i njezinu politiku.

    Prvo je Italija otkazala svoje sudjelovanje u zajedničkom projektu izgradnje europskog Airbusa; potom se Berlusconi usprotivio uvođenju zajedničkog europskog uhidbenog naloga; na kraju su talijanski ministri stali ismijavati euro i proricati mu zlu sudbinu. No valja i spomenuti da je Ruggiero, taj pravi diplomatski gentleman svjetskog formata, došao u sukob s Berlusconijevim zamjenikom Gianfrancom Finijem oko sporazuma s Hrvatskom: Ruggiero se zalagao za dosljednu politiku poštivanja sporazuma o obeštećenju ezula, dok je Fini htio revidirati Osimski sorazum, baš kako je najavljivao prigodom raspada Jugoslavije, 1991. godine.

Vlada prepotentnih lukavaca

Ni predsjednik Republike Ciampi nije uspio svojim uopćenim pozivom na dijalog premostiti bitne razlike između Berlusconijevih ministara i Ruggiera.

Teško je voditi dijalog s jednom Vladom, koja se ponaša kao hrpa prepotentnih lukavaca, zaključuje komentator Giorgio Bocca u listu »La Repubblica«. Kako polemizirati s Vladom koja želi potčiniti pravosuđe, jer se zaplela u skandale i sudske procese iz kojih proizlazi da je ova vlast korumpirana i nekompetentna. Bocca, koji zasigurno nije ljevičar već se istaknuo i kao žestoki antikomunist, pita se kako je moguće voditi dijalog s »teroristima političke većine«, s neofašističkim pukovnicima recikliranima kao »uljuđeni postfašisti« i s takvim luđakom kao što je Bossi?

A što se Hrvatske tiče, bez obzira tko će biti novi ministar, perspektiva je odnosa s Italijom sve mračnija. Ako je pobijedila Finijeva linija, Hrvatsku očekuju teške diplomatske bitke za koju njena diplomacija nije spremna, jer je prema Italiji napravila već dovoljno početničkih gafova. U ozračju Ruggierovog političkog poraza sve opet postaje neizvjesno: Fini će svakako inzistirati na redefiniranju odnosa s Hrvatskom, u čemu će mu pomoći zdušno i ministar Tremaglia, zadužen za Talijane u inozemstvu – onaj koji se proslavio i u aferi oko dodjele odličja Zadarskoj emigrantskoj općinskoj upravi iz doba fašizma. Izgleda da će se ostvariti i proročanstvo Vittorija Sgarbija, koji mi je još odmah nakon izbora u tršćanskom »Il Piccolu« poručio, povodom mojeg kritičkog pisanja o mogućoj Berlusconijevoj vanjskoj politici, da će »Berlusconi znati nametnuti svoje interese i u Hrvatskoj!«. Toga se upravo sada moramo i bojati, jer Italija prestaje biti stubom euroatlantizma i po svemu sudeći i ona kreće utabanim putovima jednog egoističkog nacionalizma, u kojem se »nacionalni interesi« mogu lako opet pretvoriti u interese nacionalizma, koji će iz ovog političkog sukoba izaći ojačan i zato i agresivniji prema Hrvatskoj.

Piše Damir GRUBIŠA

Izvor:

  • © Novi list

Main Menu


Created: Monday, January 07, 2002; Last updated: Monday, May 23, 2022
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA