Čovjek kao - on

Arsen je nastupom na Gripama uspješno završio razdoblje rekonvalescencije dokazujući i ovom prigodom da posve sigurno nije – kako veli stih s njegova novog albuma - "očajan pjevač dobrog rada nogu", već neprijeporna trajnožareća figura autorske pjesme

Unatoč zlogukim pjesnikovim vizijama, posve je sigurno da on neće skončati ni u patološkoj samoizolaciji kao Howard Hughes, niti će se sunovratiti s visina kao Franjo Kluz. Dijagnoza je naime posve jasna: Koncert Arsena Dedića & Gabi Novak (uz gostujuće ukazanje Sergia Endriga i neizbježnu klavirsku pratnju Branka Bulića Bule), jedan je, istina, od prvih nastupa nakon rekonvalescentne stanke, no svojom je emocionalnom snagom, poslovičnom Arsenovom duhovitošću, Gabinim kristalnim vokalom i naramkom skladbi vječne verdure, garniranih pokojim novijim brojem, pokazao da iz obiteljskog "tihog obrta" Dedićevih i dalje valja očekivati ručni rad iznimne glazbene kakvoće.

Dedić i Sergio Endrigo na splitskom koncertu: "Iz obiteljskog ’tihog obrta’ Dedićevih i dalje valja očekivati ručni rad iznimne glazbene kakvoće" Snimio Jadran BABIĆ

Sjajan Original Soundtrack s albuma Kino Sloboda, kojeg su, uz pratnju Bule, otpjevali Arsen i Gabi – on u pomalo oporom izdanju, a ona s jazzy stilizacijama – otvorio je koncert na Gripama i najavio prvi set koji je odradila Gabi uz klavirsku pratnju, a potom i matrice. Jedina diva domaće šlageristike po tko zna koji put superiorno je prošetala svoj set evergreena: Nada, Hvala ti živote, Otok, Živim u snu, Ista, Hrabri ljudi, Kako mogu vjerovati… Očekivano bljesnuvši u iznimnim temama Pusti me da spavam (u sfumatoznom after-hours izdanju), izrazito emocionalno obojenom Još uvijek, te Pamtim samo sretne dane, Gabi je temeljito preparirala publiku za Arsenov nastup. Premda je, jasno, njena uloga mnogo veća od one pukog "otvaračkog čina", a združeni obiteljski koncert Dedićevih u pravom smislu riječi double feature koncert. Jesu li Ono sve što znaš o meni, Ni ti ni ja, Dida moj, Kuća pored mora, Sve te vodilo meni, Moderato Cantabile … odveć poznati standardi Arsenove trajnožareće pjesmarice, a da bi još jedno njihovo koncertno izdanje išta promijenilo? Krivo. Jer, iznimna emocionalnost Arsenove izvedbe (koja je gotovo opipljiva u Didi mom), njegov nastup na Gripama izravno naslanja na friško objavljeni album Kinoteka: sjajan projekt naglašene emocionalnosti, iznimnih poetskih slika i čarobne glazbe. Naime, sve izvedene skladbe (uključujući i "prigodničarski" Odlazak, skladan na stihove Tina Ujevića, kojemu bi baš toga dana bio rođendan, te zaključnu Bit ćeš uvijek moja), kao da su pomno odabrane kao simbolični krajputaši Arsenove umjetničke karijere ili skladbe koje autoru baš danas znače više no ikada ranije. U tom svjetlu valja zacijelo pročitati i nastup Sergia Endriga kojega je Arsen – s očitom toplinom i zaštitničkom gestom – i javno nazvao svojim "starijim mlađim bratom". Naime, Endrigo, čiji su zdravstveni problemi, pa i skoro potpuna gluhoća opće mjesto, uspio je (praćen gitaristom te pripomognut Bulom i Arsenom) u nekoliko antologijskih skladbi iz svojega autorskog i izvođačkog portfelja bljesnuti negdašnjom snagom (Rosa bianca, Le parole dell' addio, Kud plovi ovaj brod… )…

Da koncert ne otkliže u pretjeranu sentimentalnost ili (ne daj Bože) patetiku, po običaju se pobrinuo sam Arsen pročitavši svojih nekoliko erotsko-zajebantskih stihova (ipak manje negoli na nekim drugim koncertima) i otpjevavši sjajan Posljednji tango u Đevrskama, s novoga albuma. Dokazujući i tom prigodom da posve sigurno nije "očajan pjevač dobrog rada nogu", već "samo" neprikosnovena trajnožareća figura autorske pjesme. Doduše, evo i jedinog minusa koncerta na Gripama - figura koja se jedva razaznavala u polumraku diletantski "osvijetljene" pozornice.

Piše Zlatko GALL

Source: