|
Jedna od posljednjih
fotografija Sergia
Endriga – zbogom
prijatelj |
IN MEMORIAM: SERGIO ENDRIGO
(Pula, 1933. – Rim, 2005.)
Daleko od očiju, ali ne i od
srca
Najveći mu je hit bio »Io
che amo solo te« (koji je u
nekoliko tjedana rasprodan u
650.000 kopija), a
zahvaljujući tom uspjehu
putovao je diljem svijeta,
posebice po Brazilu. Tada su
mu nastali i drugi hitovi,
poput »Aria di neve«, »Via
Broletto 34«, »Viva
Maddalena«, »Era d’estate«,
»La rosa bianca« • Nakon
rata Endrigo je s majkom
napustio Istru i nastanio se
u Italiji gdje se školovao i
obavljao najrazličitije
poslove te istodobno svirao
u noćnim klubovima
Talijanski pjevač i
kantautor Sergio
Endrigo, poznat po
svojim brojnim
popularnim kanconama,
ali i izvedbama
južnoameričkih ritmičnih
pjesama, umro je u
srijedu u Rimu u 72.
godini. Rođen je u Puli
15. lipnja 1933., kako
je sam više puta
naglasio, točno u podne,
kao sin Romea Endriga i
Claudije Smareglia. Otac
Romeo bio je klesar koji
je radio točno preko
puta groblja, bavio se
slikarstvom i
kiparstvom. Sergio
gotovo da i nije uspio
upoznati oca, budući da
je kao dijete tri godine
živio kod stričeva u
Trstu, a otac mu je umro
kada je imao samo šest
godina. Nakon rata
Endrigo je s majkom
napustio Istru i
nastanio u Italiji gdje
se školovao i obavljao
najrazličitije poslove
te istodobno svirao u
noćnim klubovima.
U dobi od 14 godina prodao
je kolekciju maraka koja mu
je dao stric i s dobivenim
je novcem kupio prvu gitaru.
Srednju je školu pohađao u
talijanskome gradu
Brindisiju, odakle su ga i
izbacili jer je za pisani
rad iz talijanskog odabrao
neprikladnu temu. Tada je
ponovno radio razne poslove
u Veneciji, od kurira na
filmskome festivalu,
liftboya, pa do raznih
drugih sitnih poslova.
Kada mu je majka našla posao
poštara nije ga htio
prihvatiti, već je krenuo
vlakom put Udina. Premda
nije imao formalno glazbeno
obrazovanje, stalno je
svirao gitaru, a idoli su mu
bili Bing Crosby, Frank
Sinatra, Johnny Mathis,
Mills Brothers i drugi.
Zatim je svirao i pjevao u
raznim hotelima i
turističkim objektima,
zarađujući sve više i više.
Drugo mjesto s natječaja za
nepoznate pjevače, koje je
dobio zahvaljujući
interpretaciji pjesme
»September Song« bio je uvod
u sve poznatiju i širu
glazbenu karijeru.
Od 1952. do 1958. pjevao je
na raznim plesnjacima, night
clubovima i drugim mjestima,
od Cortine d’Ampezzo, do
Milana. Godine 1959. postao
je član sastava Riccarda
Rauchija, gdje je pjevao i
svirao kontrabas, a sedam je
mjeseci proveo u Beirutu.
Prijelomna točka njegove
karijere dogodila se 1960.
kada je potpisao važan
ugovor i napisao svoju prvu
pjesmu »Bolle Di Sapone«
(Mjehurići sapuna). Uskoro
su nastale i sve druge
njegove pjesme »I tuoi
vent’anni, »La brava gente«
i »Chiedi al tuo cuore«.
|
Sergio i Arsen u INK-u
1990 |
Najveći mu je hit bio
»Io che amo solo te«
(koji je u nekoliko
tjedana rasprodan u
650.000 kopija), a
zahvaljujući tom uspjehu
putovao je diljem
svijeta, posebice po
Brazilu. Tada su mu
nastali i drugi hitovi,
poput »Aria di neve«,
»Via Broletto 34«, »Viva
Maddalena«, »Era
d’estate«, »La rosa
bianca«. Od 1963. godine
nastupao je uživo kao
solist, a u pratećoj je
grupi bio je i pijanist
Enzo Jannacci. Godine
1965. napustio je
diskografsku kuću RCA i
prešao u prestižnu Fonit
Cetra.
Uslijedio je i prvi
sanremski nastup 1966.
godine s »Adesso si«, zatim
godinu dana kasnije nastupio
je s pjesmom »Dove credi di
andare«, a 1968. odnio je
prvu nagradu s »Canzone per
te« (zajedno s Robertom
Carlosom). Hit »Lontano
dagli occhi« osvojio je
drugu sanremsku nagradu
1969., a »L’Arca di Noe«
bila je trećenagrađena 1970.
godine. U tom su vremenu
uslijedili još i drugi
hitovi, među kojima su
najznačajniji bili »Teresa«,
»Mani bucate«, »Girotondo
intorno al mondo« i »La
colomba«.
Sedamdesetih je godina
interpretirao čitav niz
pjesama za djecu koje je
napisao s brazilskim
pjesnikom Viniciusom De
Moraesom (La casa, Il
pappagallo, La pulce, La
papera, »L’arca...), a
uglazbio je i nekoliko
pjesama Giannija Rodarija
(«Ci vuole un fiore«,
»Napoleone«, »Ho visto un
prato« i druge). I ranih je
sedamdesetih redovito
obilazio festival talijanske
kancone Sanremo, a 1973.
godine nagrađen je za
najbolji tekst i najbolju
mušku interpretaciju za
»Elisa Elisa«.
Ostvario je i razne
projekte, a spoj glazbe
i poezije predstavljao
je projekt »L’arte
dell’incontro«, što ga
je ostvario zajedno s
umjetnicima kao što su
Vinicius de Moraes,
poznati pjesnik Giuseppe
Ungaretti i Toquinho.
Godine 1970. nastao je
spektakl »L’Arca Di
Noe«. Posebno je plodno
razdoblje uslijedilo od
1971. do 1993., kada je
snimio razne ploče - »La
voce dell’uomo«, »Dieci
anni dopo«, »Canzoni
Venete« te »Sarebbe
bello.
|
|
... i u dvorištu gdje se
igra |
Sergio Endrigo na ulazu
u zgradu u kojoj se
rodio i živio u Puli,
danas Istarska ulica -
nakon 40 godina na pragu
rodne kuć |
Nastupao je diljem svijeta,
od Sjedinjenih Država,
Kanade, Argentine, Brazila,
bivšeg Sovjetskog Saveza,
Urugvaja, Turske, a pjevao
je na raznim jezicima od
španjolskog, francuskog,
engleskog, grčkog... Okušao
se i kao glumac 1972. godine
u filmskome ostvarenju u
produkciji RAI-ja »Tutte le
domeniche mattina«, glumio
je i u kazališnim
predstavama, a 1995. godine
objavio je knjigu »Quanto mi
dai se mi sparo?«.
»Premda sam rođen u
siromašnoj obitelji, nikada
nisam patio. Moja je majka
radila jako puno kako bi mi
pružila sve što mi treba te
kako bi me uzdržavala i
podržavala u karijeri. Drago
mi je da sam joj posljednje
22 godine života omogućio da
živi životom koji je
zaslužila, i da sam joj bio
u stanju priuštiti lagodan
život«, kazao je Endrigo u
jednom nedavnom intervjuu.
Oženio se 1963. godine, a
suprugu Mariu Giuliu
Bartolocci predstavio mu je
pjevač Riccardo del Turco.
Kćerku Claudiju dobio je
1965., a 1994. ostao je
udovac. Nikada im nije
manjkalo kućnih ljubimaca,
imali su dvadesetak mačaka,
nekoliko pasa i brazilsku
papigu Paco. Zadnjih je
godina organizirao i
manifestacije za očuvanje
okoliša, surađivao je u
nekim emisijama za
talijansku državnu
televiziju RAI, a nastupao
je i na raznim programima.
Njegov veliki prijatelj,
hrvatski šansonijer,
Arsen Dedić doveo je
Sergija u rodnu Pulu
1990. gdje su zajedno
nastupili u Istarskom
narodnom kazalištu i ACY
marini na Rivi, a to je
Endrigu bio prvi put da
dođe u rodni grad, sada
već u demokratskoj
Hrvatskoj. Podsjećajući
se na taj i mnoge druge
susrete s Endrigom,
Dedić je za naš list dao
izjavu u povodu smrti
velikog šanosnijera.
- Prijatelji smo od
siječnja 1965. i od tada
nerazdvojeni. Prije samo
godinu dana bio je kod
mene u Zagrebu, bio je
to njegov zadnji
dolazak, iako je bio u
lošem stanju, ali prepun
ljubavi za sve nas – za
moju obitelju, Pulu,
Šibenik, Zagreb, Split,
na kojemu je pjevao moju
pjesmu napisanu samo za
njega »Kud plovi ovaj
brod«. Moj Bože koji
usud, večer prije
njegove smrti ja sam
imao u Zagrebu svoj
koncert i otpjevao
publici i njemu njegovu
pjesmu »La rosa bianca«.
Ne mogu vjerovati da je to
bilo preksinoć, a noć nakon
toga Sergijeva kći Claudija
mi javlja da je umro. Kroz
glavu mi prolaze sjećanja,
misli, a najviše uspomene i
nevjerojatan i nepomućen
osjećaj kako se sudbine
spajaju. Sergio je jako
volio moju malu unuku Lu i
znao je reći da će doći samo
da nju vidi, a ona opet
onako dječje do iznemoglosti
sluša i vrti njegov CD »Ci
vuole un fiore« s dječjim
pjesmama, pomalo već natuca
i talijanske stihove i pita
kada će doći striko Sergio i
hoće li povesti sa sobom i
djecu s kojom je snimio
pjesme i koje je vidjela da
pjevaju.
Baš mi je Claudija rekla da
se sprema veliki koncert u
čast Endriga u Rimu na koji
sam pozvan i na koji odlazim
da zajedno s ostalim
kolegama pjevačima i
njegovim prijateljima
zadržimo vječitu uspomena na
velikog autora i još većeg
prijatelja. Ja sam izgubio
najboljeg prijatelja i
najodanijeg čovjeka kojega
sam u životu imao, a što
znači vječitost kada se
krug, eto, sužava - otišli
su Sabol, Golob, Okludžava,
Fabrizio De André..., rekao
nam je Arsen Dedić.
|
Pred Arenom koja je
vjerno čekala – kao je
rekao vašem reporter |
Izvor:
-
http://www.glasistre.hr/?730c460e80d8aa606261a0140dd8559f,TS,800,,5033,,66797,
|