Istria on the Internet - Prominent Istrians

Drago Gervais
Istaknuti Istrani

Pjesničko djelo Drage Gervaisa

Nevelik po obimu, pjesnički opus Drage Gervaisa jedan je od najvrednijih doprinosa što ih je Istra dal hrvatskome pjesništvu novijeg književnog doba. Od razdoblja hrvatskog narodnog preporoda iz Istre u korpus hrvatske literature kontinuirano dotječe pjesničko stvaralaštvo. To je stvaralaštvo manje zamjetno tijekom 19. i na početku 20. stoljeća, ali između dvaju svjetskih ratova sve je uočljivije po svojim umjetničkim dometima i osobitostima što ih je unosilo u ukupnost hrvatskog pjesništva. Kao najznačajnija novina, vrijednost i ujedno osobitost istarskih autora sve je više nadirala struja obnovljene, moderne čakavske lirike, nakon inicijalnih čakavskih ostvarenja Vladimira Nazora afirmirana ponajprije pjesmama Drage Gervaisa i Mate Balote. Čakavska je pjesnička riječ sve do danas i ostala najprepoznatljivijom značajkom istarskih pjesnika, među kojima je od svoje prve zbirke čakavskih stihova iz 1929. godine Drago Gervais postao najpopularniji i najširem čitateljstvu poznat i drag pjesnik. U isti mah, Gervais se kao autor postupno okušavao i na drugim poljima književnog djelovanja, te bliži pristup njegovom pjesničkom djelu ne bi bio potpun bez osvrta na ostala njegova ostvarenja, osobito komediografska.

Životni put Drage Gervaisa započinje 18. travnja 1904. godine u Opatiji. Rodna mu je kuća tada nosila samo adresu: Abbatia 227, a u matičnoj knjizi rođenih upisan je pod imenom Carolus Iulius Oscar Gevais. Uz Opatiju i liburnijski dio Istre Gervais je ostao vezan cijeloga života – svojim djetinjstvom, prvim razdobljem školovanja, privrženošću opatijskoj obitelji Tomasić (djedu i baki po majci), stalnim dolascima za vrijeme studentskih dana i djelovanjem u Opatijskoj ''Zori'', tome starom žarištu nacionalnog otpora. Istarska tragedija – talijanska okupacija 1918. godine – rasturila je, međutim, obiteljski dom Gervaisovih, pa Dragu možemo pratiti u općem valu istarske emigracije između dvaju ratova, najprije u Bakru, zatim u gimnaziji u Sušaku (maturirao je 1922. godine), za studentskih dana u Zagrebu i Ljubljani (diplomirao je pravo 1928. godine). Nakon toga Gervais se pripremao za advokaturu u Crikvenici (1928-1929), kraće vrijeme službuje na sudu u Bakru (1929-1931), u Bjelovaru se vraća advokaturi (1931-1940), odlazi u Beograd (1940-1947), te se konačno vraća u zavičaj 1947. godine. U Rijeci i Opatiji uključio se u široku kulturnu djelatnost, vezanu osobito uz kazalište i rad na komediografiji, ali je tragična smrt, naglo, 1. srpnja 1957. godine prekinula jedan tek rođeni smijeh, kako je to rekao Marijan Matković u ocjeni Gervaisovih komedija.

Za sva se mjesta u kojima je Gervais boravio može reći da su po nečemu značajna i za njegovo šire društveno djelovanje, i za njegovo književno stvaralaštvo. Izvanredni pejzažni sraz padina Učke i obala Riječkog zaljeva, liburnijska čakavština i atmosfera malih primorskih sredina, s perifernim ljudima i njihovim malim radostima i tugama – sve je to osnova što ju je Gervaisovoj poeziji i dijelom drami dala Opatija, ali ona Opatija koju mi danas, zasjenjeni sjajem svjetski poznatog ljetovališta, ne poznajemo, Opatija domaćih ljudi, sa zadržanim značajkama žitelja primorskih mjestašaca kakva su bila i Volosko, Lovran, Kastav; ne smije se tu zaboraviti ni Bakar, skuturen u kutu svoga zaljeva, zapravo – pozornica na kojoj je najlakše zamisliti Gervaisove poetske, kapriciozne zaigrane Duhe. Usto, u Opatiji i Bakru Gervais se počinje približavati i teatru, sudjelovanjem u amaterskim kazališnim predstavama, a upravo u Bakru stječe i svoja prva dramska iskustva: tu su nastale i izvođene njegove Tri slike iz Istre (kako doznajemo iz njegove korespodencije s Rikardom Katalinićem Jeretovim).

Istovremeno, uz Opatiju i Bakar vezana su i najgora Gervaisova iskustva; Liburnija, zajedno s cijelom Istrom, u ranom je njegovu djetinjstvu poprište snažnih iredentističkih posizanja najbližega zapadnog susjeda, uz istodobno sve uočljivije vraćanje njemačke moći i utjecaja uoči 1914. godine. Raspad Austro-Ugarske te talijnska okupacija Istre nisu Gervaisa, kao pripadnika ugrožene hrvatske narodne većine, mogli ostaviti indirefentnim, osobito nakon što je morao emigrirati s cijelom porodicom. Kao dijete odrastao je u atmosferi snažnoga nacionalističkog otpora iz doba hrvatskoga narodnog preporoda u Istri, pod okriljem «Mladoga Hrvata» i njegovih urednika Viktora Cara Emina i Katalinića Jeretova; kao mladić sudjelovao je u radu napredne omladine, a kao emigrant – s tisućama Istrana – doživio je sudbinu izgnanika i učvrstio već izgrađene pozicije nacionalnog suprotstavljanja tuđinskim nasrtajima. U tome smislu, iskustva iz Opatije, Sušaka ( iz gimnazijskih dana). Crikvenice i Bakra udarili su pečat u prvom redu njegovu publicističkom redu – najprije prilozima u tršćanskom «Našem glasu» (1926-1928), zatim u međuratnim glasilima u Jugoslaviji te, kasnije u Riječkom listu» («Novom listu») i «Riječkoj reviji», a dala su osnovu i za pripovjetke pod naslovom Bez domovine.

Vrijeme boravka u Zagrebu i Ljubljani doba je prvih Gervaisovih istupa pred čitateljsku javnost; sam je rekao da je prvu pjesmu napisao u Zagrebu 1923. godine (prve stihove zabilježio je kao dvanaestogodišnjak sestri Blanki u spomenar); 1925. godine objavio je prvu pjesmu u spomenutome «Našem glasu», koji je tiskan u Trstu kao glasilo hrvatske i slovenske omladine. U tršćanskoj «Istarskoj riječi» tiskana mu je prva čakavska pjesma 1927. godine, a zatim njih nekoliko u ljubljanskome «Vezu».

Kratkotrajni boravak u Crikvenici bio je presudan za mladoga pjesnika- tu je imao prilike doći u neposredan kontakt s Vladimirom Nazorom, pjesnikom čije se ime ponajprije i veže uz obnovu čakavske lirike u 20. stoljeću. Na Nazorov nagovor 1929. godine Gervais je objavio svoju knjižicu Čakavski stihovi, koja će s manjim izmjenama, postati osnovom za brojna kasnija izdanja Gervaisove poezije.

Bjelovarski period donosi Gervaisu suradnju u brojnim glasilima i učvršćuje ga u planovima da se po sveti novelistici ( prema prepisci s Katalinićem Jeretovim); u to vrijeme nastoji – uz pomoć Ljube Wiesnera- objaviti i svoj roman Mladić; no, objavljen je samo jedan odlomak, u «Književnoj reviji» 1936. godine. U Bjelovaru je Drago Gervais nastavio i svoju suradnju s amaterskim kazalištem, priključio se i naprednom pokretu, što je rezultiralo njegovim hapšenjem.

Za svoga beogradskog životnog razdoblja Gervais nastavlja suradnju u glasilima, a u prvom poslijeratnom periodu - vrlo osjetljivu u pogledu međunarodnih odnosa, osobito kad je o Istri riječ - sudjeluje u ediciji «Oko Trsta» 1953. godine te, nešto kasnije, i u «Istarskom zborniku». Gervaisovo uključivanje u publicistiku historiografske i polemičke usmjerenosti rezultat je cjelokupnoga njegova osobnog iskustva, jednako koliko i nacionalnopolitičkih kretanja u Istri od druge polovice 19. stoljeća dalje. To svoje djelovanje Gervais nastavlja vrlo intenzivno i nakon povratka u Rijeku, a ono se ne bi smjelo izgubiti iz vida u ocjeni cjelokupnoga njegova djelovanja.

Konačni povratak u Opatiju i djelovanje u Rijeci za Gervaisa su prijelomni: 1949. godine postaje direktorom drame Narodnog kazališta, počinje pisati komedije, doživljava prvu premijeru (Reakcionari, 1949). U rasponu od 1949. - 1957. godine napisao je osam komedija (u literaturi se spominje i deveta, no rukopis nije pronađen), što mu je svakako, uz aktivno sudjelovanje u kulturnom životu Opatije i Rijeke, ostavljalo sve manje vremena da se posveti ostalim vidovima književnog rada. Kozerije i humoreske, objelodanjene 1957. godine očito su nastajale nekako usput, a poetsko je vrelo sve uočljivije u Gervaisa sahnulo - i u pogledu broja pjesama, i u pogledu njihovih umjetničkih dosega. S druge strane, povratak u zavičaj na stanovit je način zatvorio njegov životni krug; u zavičaju se - a to je inače slabije uočeno - vratio svojim interesima za teatar i dramu, iskazanima još davno, na pragu zrelosti, u vrijeme boravka u Bakru i Opatiji. A kada se činilo da je došlo vrijeme da bi se iz dramske kvantitete mogla početi izdvajati prava kvaliteta - Drago je Gervais nestao sa životne i književne scene. Osam njegovih komedija (Reakcionari, Brod je otplovio, Radi se o stanu, Karolina Riječka, Čudo od djevice Ivane, Palmin List, Ujak iz Amerike) hrvatska je književna kritika različito ocjenjivala upozoravajući na pojavu talentirana komediografa koji će donijeti zrele plodove svoga dramskog stvaralaštva; nakon Gervaisove nagle smrti izražavano je žaljenje zbog nestanka njegova talenta u inače relativno slabije zastupljenoj komediografiji u hrvatskoj literaturi. Pri svemu tome zapravo je propušteno da se sagleda inovatorska, pokretačka Gervaisova uloga u općem razvoju hrvatskoga dramskog stvaralaštva od 1945. godine nadalje. Do njegove smrti malo je hrvatskih dramatičara nastupilo s novinama (Matkovićev Prometej 1951, Krležin Aretej 1953, Marinkovićeva Glorija 1955.), pa valja uočiti da je Gervais među prvima već svojom nepretencioznom komedijom Radi se o stanu (1951.), a pogotovo Karolinom (1952.) ili Duhima (1953.), učinio otklon od nasljeđa socrealizma u hrvatskoj drami. Pa ako dramatičar Gervais i nije ulazio u najuži krug dramske avangarde, svakako je bio među onima koji su joj otvarali vrata.

Ono, pak, što je najviše intrigiralo književnu znanost, što i jest najvrednije iz Gervaisove književne ostavštine – njegove su čakavske pjesme. Književnohistorijski gledano, Gervaisovi su Čakavski stihovi u vrijeme kada su se pojavili privukli znatnu pažnju iz razloga dijelom drugačijih od onih u današnjoj percepciji i prema mjerilima vrednovanja te lirike. Drago Gervais je ponajprije pjesnik, neovisno o tome jesu li njegova ostvarenja ispjevana čakavštinom ili štokavskim književnim standardom. Tridesetih godina našeg stoljeća te su pjesme, međutim, s jedne strane uočavane kao potvrda pravog lirskog talenta, ali su s druge vrlo često kao argument uvođene i u poznate međuratne polemike oko tzv. Dijalektalne lirike i njezina odnosa prema poeziji štokavskoga, književnoga jezičnog izraza. Unatoč nekim osporavanjima načelnoga, književnoteorijskog karaktera, Čakavski stihovi su u međuvremenu doživljavali nova izdanja, Gervaisove su pjesme čitane i izvan čakavskog zavičaja, književna kritika potvrđivala je u njima prava umjetička značenja. Tijekom vremena autor je svojoj prvotnoj pjesničkoj okosnici dopisivao nova ostvarenja, mada se taj pjesnički opus nije u znatnoj mjeri proširio. Do rata su Čakavski stihovi, s manjim izmjenama, tiskani u tri navrata (1929, 1935 i 1940 ), zbirke pod istim imenom objelodanjene su i u poslijeraću (1949, 1951, 1955, 1964. i 1987); zbirka iz 1964. godine najpotpunija je, knjižica Istarski kanat (1951.) tematski čini zasebnu cjelinu, dok su izbori u knjigama Jedna sanja bela (1987.) i Moja zemlja. Izbor iz djela (1979.) u užem odabiru nastojali dati presjek Gervaisova pjesničkog djela u cjelini.

Najbolji dio Gervaisova pjesništva nastao je u izuzetnim prilikama, u vrijeme kada je pjesnik prilikom talijanske okupacije Istre bio daleko od rodnog kraja, pa je i ta okolnost, uz primarne naznačnice Gervaisova talenta, djelom utjecala na neka od njegovih osnovnih obilježja. U najvećem se broju tih pjesama priziva zavičaj, sa svom toplinom ljubavi i sjećanja na svijet djetinjstva i mladosti, a jezična, oblikovna čakavska komponenta čvrstim se - i logičnim i asocijativnim - nitima neizostavno vezivala uz životnu građu koja je tematizirana. U tim se stihovima objavljivala Gervaisova slojevita stvaralačka osobnost - prije svega nijansiranost i bogatstvo emocija, sjetna, prikrivena zamišljenost pred pojavama oko sebe, istovremeno i dramski talent u pozadini, a sve to objedinjeno muzičkim predispozicijama (otac je pjesnikov, Artur Gervais, bio muzičar i kompozitor) ostvarenim u istančanoj orkestraciji slika i ritmova, osluškivanju jamba ugrađenog u liburnijsku čakavštinu.

Slika i atmosfera pjesnikovih evokacija zavičaja omeđena je vidljivim granicama tipičnih, malih primorsko-istarskih sredina, s prepoznatljivim pejzažnim motivima pitomih padina Učke i Kvarnerskog zaljeva podno njih. Zahvaljujući najpoznatijoj Gervaisovoj pjesmi «Moja zemja» («Pod Učkun») nametnula se impresija o općenitoj pejzažnosti njegova pjesništva i njegovoj okrenutosti istarskome kopnenom zaleđu. Zapravo je čistih pejzažnih minijatura u njega malo, a i u nekima se od njih u prvi plan probijaju ljudi, prema kojima će autor u cjelini i biti okrenut. Čišća pejzažna komponenta utkana je u Gervaisove marine, vrlo sugestivne slike mora, ali one su, zbog svoje sonetne strukture i odsustva deminutivnosti, kao općeprihvaćene žerveovske naznake ostale potisnute u pozadinu, shvaćene kao manje tipične za ovog pjesnika. S druge strane, ni ti deminutivi nisu stereotip, opće mjesto u Gervaisovim stihovima; manje ih je nego što se prema izdvojenim pejzažnim pjesmama čini, no markira ih popularnost upravo tih pjesama i emotivni naboj iz kojega su nikli; usto, intenzivira ih i sveukupni ugođaj malenog, izdvojenog dijela stvarnosti uz koju se pjesnik vezao.

Svoju viziju zavičaja pjesnik je, međutim, mnogo češće, u više od polovine pjesama, izgrađivao na slici života i ljudi u njemu. Istarski gradić, s impresijom o životu na neki način zaustavljenog, zadržanog trajanja, javlja se u tim pjesmama kao pozornica na kojoj Gervais – budući dramski pisac, komediograf – promatra svoje male ljude i njihove isto tako sitne, marginalne probleme. Sceničnost i tehnika uprizorivanja utkane su u brojnim malim slikama u pjesmama «Sunce», «Nonići stari», «Tri nonice», u slikama s ribarenja, ljudi u pokretu, u igri («Trešete», «Briškule», «Boći»), a ponekad se pred čitateljem odvijaju cijeli mali dramoleti, kao što je to u poznatim pjesmama «Na kafe», «Tri kraji», «Barufa». Po čestoj dijaloškoj formi i dinamičnosti događanja, s prevladavajućim glagolskim fondom leksika, cijeli je taj opus vrlo blizak dramskome književnom rodu, a u kritici je zarana istaknuto i Gervaisovo gravitiranje humornome, njegova sklonost da uhvati svoje aktere u pomalo grotesknim situacijama, u trenucima svojih malih ljudskih slabosti i mana. Osmjeh autorom, međutim ponešto je tužan, gorkohumoran, s prevladavajućim prizvukom sjete i sudjelovanje u tim malim radostima i tugama. Nezamjetno, zapravo, duboko ljudsko razumjevanje za taj svijet s društvenog dna počinje u Gervaisa dobivati i naznake općenitijeg socijalnog, univerzalnoga suprotstavljanja onima koji su moćni, koji dopuštaju postojanje suštinske nejednakosti među ljudima; istovremeno, ponovno jedva primjetno, preko likova poput uvijek nasmijane lavanderke (pralje) Marije ili sizifovski ustrajnoga ugljenara Ćića, Gervais nazire i snagu istinskoga humaniteta u tome istrajavanju i nenametljivome otporu životnim nedaćama.

Prigušene tonove jada i prikrivenoga bunta književna kritika nije, ipak, naglašavala u prvim izdanjima Čakavskih stihova, mada su neke od pjesama već tada izrazitije naznačavale socijalnu ili nacionalnu ugroženost hrvatskoga istarskog stanovništva pod tuđinskom vladavinom ( «Barke faren», «Kmeti», «Stari zakon», «Bog domovina»). Postupno je takvih pjesama, motivski vezanih uz drugi svjetski rat i konačno oslobođenje Istre od tuđinske vlasti, u Gervaisa bivalo sve više. Nastajao je ciklus aktivističkih pjesama, s Istarskim kantom kao sintezom koja je trebala zaokružiti povijesnu sudbinu istarskih Hrvata. D. Gervais je, međutim, pjesnik čistih, lirskih nadahnuća, a racionalno razmatranje problema nije se uklapalo u njegov poetski svijet. Retoričnost i nategnutost fraze nisu mogli pridonijeti općem dojmu, a i kombinatorika zatvorenog stiha (Istarski kanat) izlazila je izvan njegovih prirodnih, na svoj način muzički uvjetovanih i zaigranih slobodnih stihova. Istovremeno, novi stvaralački poticaji sve su više Gervaisa upućivali na dramu, na komediografiju, pa je i taj moment zasigurno pridonio sve oskudnijoj i umjetnički manje vrijednoj pjesničkoj produkciji.

Stoga nije slučajno, što u svaki od užih izbora iz pjesništva Drage Gervaisa uglavnom ulaze pjesme starije po vremenu nastanka, uz poneku iz njegove druge faze pjesničkog rada. U ukupnosti hrvatskog pjesništva Gervais ee jupravo tim pjesmama i najavio kao nosilac novih senzibiliteta, kao samosvojna autorska pojava kojoj nije trebalo oslonca ni na čija predhodna iskustva. Osobit i vlastit bio je (i ostao) po svome doživljaju Istre, zaigranosti i ljupkosti minijatura, po šarenim slikama liburnijskih gradića obavijenih izmaglicom sjetnog prisjećanja, po intimističkom, istovremeno i humornom i gorkom, a nadasve toplom razumijevanju za ljude potisnute na životnu periferiju.

U to vrijeme kada su se budući bogati tokovi čakavskoga pjesništva bili tek počeli najavljivati, kada je tek predhodila borba za njegovu ravnopravnost u književnosti, autentičnost Gervaisove čakavske riječi ni po čemu nije mogla biti dovođena u sumnju. Jezično ambijentiranje u liburnijsku životnu građu koju on tematizira samo je jedna od sastavnica njegove umjetničke uvjerljivosti, ali je istovremeno i jedini mogući autorski izbor - na drugoj jezičnoj podlozi to pjesništvo više ne bi bilo žerveovsko. Riječ je, u ovom slučaju čakavska, za toga pjesnika bila ono što je za skulptora kamen, za slikara boja; neke od jezičnih osobitosti u strukturi čakavštine Gervaisu su omogućile samo da lakše i izravnije izrazi svoju muzikalnost, da se preda svojim ritmovima, dinamičnim protjecima slika i tonova, najčešće brzim stavcima svoga nevezanog stiha. U tom pogledu nije imao predhodnika; do danas, pisaca čakavskih stihova pojavilo se mnogo, no pravih je pjesnika znatno manji broj. Drago Gervais pak, i danas, kao i u vrijeme kada se pojavio, na isti se način doživljava kao pjesnik, ne gubeći svoju umjetničku relevantnost, dapače - uvijek drag onima koji ga znaju, a nov i svjež naraštajima koji dolaze.

Mirjana Strčić
(Courtesy of Robert Sirola)

Main Menu

The page compliments of Robert Sirola, Guido Villa and Marisa Ciceran