Corrado Belci, Puljanin rođen u Vodnjanu, u to je vrijeme bio Migliov prijatelj, bio je vođa pulskih demokršćana, bio je jako blizak lideru talijanskih demokršćana Alcideu De Gasperiju, u poslijeratnom razdoblju u nekoliko je navrata izabran u talijanski parlament, a u Italiji je poznat i kao bliski suradnik Alda Mora, predsjednika talijanske vlade kojeg su Crvene brigade likvidirale 1978. hicem u potiljak. Jednom sam razgovarao s Belcijem o njegovom viđenju povijesnih događaja koji su potresli istarski poluotok u prvoj polovici prošlog stoljeća. Pitao sam ga je li posjetio Pulu nakon velikog egzodusa i što misli o današnjoj Puli.

»Ne mogu vam ništa reći jer grad koji sam poznavao ne postoji više. Naravno zgrade su iste, trgovi, ulice, parkovi, more, ali sve to ne čini grad, koji ne znači ništa bez svojih stanovnika, a njih više nema. Poznato je da je iz Pule otišlo preko osamdeset posto stanovnika. Mogao bih općenito i vrlo hladno raspravljati o Puli, današnjoj Istri i o tome kako bi trebalo graditi odnose između naroda na tom dijelu Jadrana, no vas to ne zanima, shvatio sam da vas zanima moj osobni odnos s gradom djetinjstva, mladosti i prvih koraka u politici. U suštini ostala su mi tek sjećanja«, kazao je.

Miglia je otišao iz Pule u veljači 1947. godine kada je Pula definitivno pripala Jugoslaviji. Nastanio se u Trstu i počeo novi život: kao diplomirani profesor književnosti predavao je talijansku književnost u tršćanskim srednjim školama, gdje je u više navrata obnašao i ravnateljsku dužnost.

Za vrijeme fašizma Miglia je predavao u osnovnim školama u središnjoj Istri gdje je poput ostalih nastavnika bio zadužen provesti plan talijanizacije hrvatskog življa.

- Sjećam se djece u Milotskom Bregu kod Žminja, znali su da im je zabranjeno pa su si doslovce u uho šaptali riječi na čakavskom jeziku, a ja sam, totalno opijen fašističkom retorikom i politikom, upadao u njihov razgovor namećući im talijanski jezik. Nije me tada ni dotakla misao da su oni jednostavno govorili jedinim jezikom koji su poznavali, materinjim, kao što sam ja s roditeljima i prijateljima koristio venecijanski dijalekt, prisjetio se.

Nastavnička iskustva za vrijeme fašizma Miglia je sabrao u vrlo zanimljivu knjigu »Dentro l'Istria« (Unutar Istre) koja je objavljena 1973.
Godine 1961. u Trstu je upoznao mladog istarskog pisca Fulvija Tomizzu na javnom predstavljanju Tomizzinog prvog romana »Materada«.
Tomizza se u jednom članku prisjetio tog prvog susreta s Migliom. »Bojao sam se javnog predstavljanja svog prvog romana u Trstu jer je to bio grad s jakom i utjecajnom zajednicom istarskih esula. Na kraju predavanja javio se za riječ Guido Miglia, ustao sa stolice i rekao: - Izuzetno je značajno što je djelo u kojemu nema ni tračka mržnje napisao Istranin koji je osobno proživio dramu egzodusa i koji je na svojoj koži iskusio jugoslavenski način upravljanja Istrom«, napisao je Tomizza.

Dakle, već se u tim godinama Miglia, kao i Tomizza, udaljio od službenog stava esulskih udruga koje su sve više srljale u politički zagrljaj tršćanske i talijanske desnice. Tomizza će na to dodati da je prijateljstvo s Migliom građeno na čistim i dosljednim antifašističkim temeljima, što je među esulima protumačeno kao dodvoravanje Jugoslavenima i omraženim slavenskim partizanima.

Zbog takvog je stava Miglia platio poprilično masnu cijenu u Trstu, gradu u kojem je najlakše preživjeti s jasnim nacionalnim odnosno nacionalističkim stavovima. Netko je rekao da je Miglia bio čovjek dijaloga u vrijeme kada je granica bila mjesto oštre ideološke i nacionalne konfrontacije. Krajem sedamdesetih godina Miglia je s Tomizzom i Giorgiom Depangherom osnovao udrugu Circolo Istria koja je počela provoditi program sustavnog građenja novih odnosa Trsta s Istrom. Simbolično je da je Circolo Istria imao, i dan-danas ima, u svom članstvu najviše Istrana, esula koji su svjesno izabrali put povratka u stari zavičaj.

»Istrani poput Fulvija Tomizze i Guida Miglie pomogli su mi da prevladam mržnju, tjerali su me na dublju analizu proživljene drame, pomogli mi prodrijeti u drugu istinu, u istinu Hrvata i Slovenaca. Danas znam da ne bih mogao živjeti bez stalnog dodira sa zavičajem, stalnog odlaska u Pulu, u svoj rodni grad, nije lako sve prebroditi, odnosi su složeni, ali za mene nema drugog puta«, veli Livio Dorigo, sadašnji predsjednik udruge Circolo Istria.

Miglia je umro u tišini, grad je tek nakratko zabilježio smrt Istranina koji je uspio na svoj način prevladati traume egzodusa. Za cijelog života Miglia je napisao na stotine članaka u svim talijanskim medijima s ciljem da talijansku javnost upozna s istarskom zbiljom.