 |
|||
|
SUSRET S MAESTROM NELLOM MILOTTIJEM KOJI JE PROŠLE GODINE OBILJEŽIO 60 GODINA STVARALAŠTVA Glazba je njegov svijet Tekst je kao lijepa žena koju treba dobro obući (glazbom) da bi izgledala još ljepše, kaže Milotti. Kompozicije koje je skladao već je odavna prestao brojati, iako nam je predočio popis 90 skladbi ozbiljne glazbe za mješoviti zbor, klavir, klarinet, orgulje, puhačke i simfonijske orkestre, ženske i dječje zborove
Piše Vesna KAPELOTO Kako da ne, odgovorio je sad već 78-godišnji maestro Nello Milotti na naše pitanje pristaje li na razgovor za naš list. Susreli smo se jedne subote na pulskoj Pedagoškoj akademiji i premda smo stigli u dogovoreno vrijeme prekorio nas je što nismo došli ranije i uživali u zvucima violončela mladog pulskog glazbenika Stjepana Hausera te pijanistice, profesorice Elde Krajcar-Percan, koji su upravo tada uvježbavali njegov »Duo Concertante« za cello i klavir. Skladatelj simfonijske i koncertne glazbe, ratnih pjesama, ali i zabavnih melodija, voditelj mnogih zborova i dirigent, aranžer, svoju bravuroznost još će jednom pokazati već 12. svibnja, kada će »Duo Concertante« biti praizveden u crkvi sv. Franje u Puli. - Ljubavni je to pjev, razgovor zaljubljenih čela i klavira, klavir pita, a čelo mu odgovara, pričao nam je maestro, pokušavajući nam dočarati kompoziciju pjevušenjem, mimikom lica i onim karakterističnim pokretom ruke jednoga dirigenta. U tom trenutku shvatila sam da će ovaj razgovor biti vrlo teško staviti na papir i iskreno zažalila što nisam u poziciji radijskog ili, još bolje, televizijskog novinara da maestrov glas, gestikulaciju i kretnje zabilježim magnetofonskom vrpcom, odnosno kamerom. Čini mi se, da je to jedini način kako barem djelomično predstaviti maestra Milottija. Maestro mi je ostao u sjećanju kao dirigent zbora u prepunoj pulskoj Katedrali, dok je većina vjernika, zasigurno se diveći tim glasovnim virtuozima, priželjkivala možda neku manje komornu glazbu za tu blagdansku priliku. Znam da bi ih maestro tada sve digao na noge da je mješoviti zbor »Lino Mariani« otpjevao stihove zabavnih pjesma koje su Nella Milottija učinile poznatim među širom publikom, poput one njegove glazbe i stihova koje je nama pjevušio te subote: Tamo pod Lindarom pul malega potoka, barba Miho kopa stari vinograd… Ili one koju je uglazbio za pjesmu »Suvenir«: Ispod Učke male kuće, male kuće sve do mora, to je naša mila Istra ne zaboravi je stranče. Svaka kuća puna vina, svaka pjesma iz davnina, zato pjevam uvijek ja, traj na ni na ni ne na… A tek kako je otpjevušio taktove pjesme »Bokaleta« za koje ga je inspiriralo davanje gasa na starom mopedu prilikom davnoga putovanja Istrom! Brm, brm i u maestrovoj glavi su se rodili taktovi za stihove: Bijelo vino, crno vino dobra vina sva, daj napuni bokaletu da je popijem ja. Visi pršut istarski, slegla greda sva, oj divojko ma si lipa kad te gledan ja. Stihove za glazbu napisao je poznati pulski pjesnik Boško Obradović s kojim je Milotti često surađivao. Maestrov »muzej« u garaži I danas, kaže, inspirira ga trenutak, a da mu melodija »ne pobjegne« zapisuje je odmah na komad parira pa čak i ako treba zaustaviti auto. Jednom prilikom u Budimpešti je šetao mostom i u susret je dolazila djevojka na čijem se su licu, kad se sasvim približila, mogle zamijetiti suze, što je maestra inspiriralo da iste noći napiše muziku i stihove za pjesmu laganih nota »Quella sera a Budapest«, koju je kasnije na hrvatski preveo Boško Obradović, kao »Violine u noći«, a izvodila Vesna Nežić Ružić. U trenutku stvaralačke krize treba samo sjesti za klavir i melodija će doći sama od sebe, najlakše na dobar tekst. A tekst je, veli on, kao lijepa žena koju treba dobro obući (glazbom) da bi izgledala još ljepše. Kompozicije koje je skladao već je odavna prestao brojati, iako nam je predočio popis 90 skladbi ozbiljne glazbe za mješoviti zbor, klavir, klarinet, orgulje, puhačke i simfonijske orkestre, ženske i dječje zborove. Njegove kompozicije izvodili su i još izvode mnogi glazbenici, a to da su vrlo dobro bile primljene u Španjolskoj zapravo i nije čudno s obzirom na njegov vrckasti i još uvijek dječački mentalitet. - Kad se već interesirate za moj rad, morate doći vidjeti moj magazin, moj »muzej« na Verudi, a snimit ću vam i moje pjesme, pozvao nas je maestro u svoj dom i muzej-garažu, a takav poziv naravno nismo mogli odbiti. Njegova supruga Kiti dočekala nas je u njihovom jednosobnom stanu, koji je Milotti dobio od boračke organizacije, a kasnije nikad sreće da dobije i drugi, veći jer kad je to možda i mogao kao direktor tadašnje pulske Muzičke škole prešao je na Pedagošku akademiju, gdje je netko drugi bio u prednosti. Nakon što je 50 godina vodio zbor »Lino Mariani« maestro je prepustio drugima dirigentsku palicu da bi bio na pomoći supruzi, gospođi Kiti poslije pretrpljenog infarkta. Sada on umjesto nje redovito autobusom ide na tržnicu, a ona ga stalno potiče na skladanje. - To je jedino što zna raditi, glazba je njegov svijet, kazala je. Maestro nas je pak s ponosom uveo u svoju radnu sobu prepunu povijesti i svjedočanstva o uspjesima koje je doživio. Pijanino, umjetniče slike, nagrade, priznanja, dvije nagrade Grada Pule, pehari, makete brodova i nagrade s MIK-a, regal prepun partitura za njegove zborove, ali i ordenja bivše države, Republike Hrvatske te Republike Italije. Da ga objesi na odijelo bio bi, veli, poput Brežnjeva. Ponosno nam je pokazao fotografiju na kojoj »dvije države drži za ruke« istodobno se rukujući s hrvatskim i talijanskim predsjednicima Stjepanom Mesićem i Azegliom Ciampijem. Radna soba njegov je teritorij, tu je on vodio glavnu riječ, a novinarski dvojac tek je uspio postaviti koje pitanje. Na stolu kasete s njegovom snimljenom glazbom, a među njima i ona poznata singlica tamno-plavog omota s ratnom kompozicijom »Marš Istarske brigade«. »Pa da, to ste vi napisali!?, rekla sam dozivajući sjećanja iz djetinjstva, pomalo iznenađen što u prvi mah nisam u njemu prepoznala autora prve njegove kompozicije koju je kao 16-godišnjak, 1944. godine napisao u partizanima, u šumama Gorskog kotara. Uzeo je daljinski upravljač i uključio muzičku liniju s koje se vrlo glasno zaorilo: U borbu sad mi krećemo, u borbu protiv dušmana, mi sinovi smo Istre, a roblje više nismo... Borbene su se redale, a maestro je predstavljajući svaku posebno cjelo vrijeme tapkajući nogom o pod i dirigirajući rukom, sav ozaren u licu, davao ritam. Bila je to njegova glazba, a on je bio presretan što je može s nama podijeliti. Na našu konstataciju da takva glazba u našem društvu više nema prođu, čak da je i stigmatizirana, Milotti je odvratio da ni jedna obljetnica ne prođe bez ratnih pjesma, a što se tiče podjela priznaje samo onu na dobre i loše ljude. Maestro Milotti, Vi ste živuća legenda Svoje skladbe naziva svojom djecom, sluša ih svako jutro kad se
probudi, posebno one borbene, koje mu daju snagu za odrješitiji korak.
Ispričao nam je o svom rođenju u Trstu budući da mu je otac radio u
brodogradilištu u Monfalconeu. U njegovoj sedmoj godini obitelj se ipak
vratila u Pulu. Pričao nam je i o tome kako ga je učio svirati otac koji
je izvrsno svirao harmoniku triestinu i mandolinu. Odlikovanje za »Il campanile di Sarvas« Za vrijeme Domovinskog rata skladao je kompoziciju Il campanile di Sarvas, za koju je i odlikovan. Posljednjih godina sklada i sakralnu glazbu, a kao vrhunac svakako je izvedba njegove Mise, na tekst Danijela Načinovića, u izvedbi pazinskog zbora Roženice, nedavno izvedena u Trstu i Budimpešti. Prema riječima njegove supruge poriv za skladanjem sakralne glazbe dobio je nakon što su oboje početkom 90-ih, srećom, izbjegli automobilsku nesreću na putu za Trst, a maestro se umjesto svijeća i ruža Bogu zahvalio kompozicijom za mješoviti zbor »Notte di Natale«, kasnije često izvođenu u crkvama. U šali kaže da je njegova najizvođenija pjesma »Una voce di pianto…« koja se svakodnevno izvodi na pulskom groblju. - Ipak, po mojem sudu najbolje što sam skladao jest kompozicija za mješoviti zbor »Bela smrt« na tekst Ljube Pavešića, a posvećena je smrznutim partizanima na Matić poljani«, istaknuo je Milotti. To što je u isto vrijeme sklon ozbiljnoj glazbi i lakim notama za njega nije čudno jer, veli on, čovjek u jednom trenutku može tepati djetetu, a u drugom se ponašati seriozno. Na pitanje koja mu je najdraža kompozicija, odgovara da mu je svaka draga, posebno ako je drugi izvode ili se čuje na radiju. »Sve ovisi o ukusu urednika, ali ja imam sreće da na Radio Puli ima i mojih bivših učenika. Oni me se ponekad sjete i puste kakvu moju skladbu«, kaže maestro Nello Milotti, koji je prošle godine obilježio 60 godina stvaralaštva. Bila je to velika obljetnica istarskog živućeg umjetnika, no tko se toga sjetio? No, još nije kasno. Maestro i dalje stvara nova djela. Maestro Milotti sa suprugom Kiti. |
|||
|
|||
|
|
|||
