Mijo Mirković (pseud. Mate Balota)
Promiment Istrians


[Note: A major part of this page is not proofread and is in extremely poor OCR condition - the original text is not available for rescanning]

Tijesna Zemlja

I

Na Novu godinu stari pop se poslije čitanja evanđelja okrenuo pred oltarom, obrisao usne modrim rupcem i turnuvši rubac u lijevi rukav, pročitao je hripavim glasom broj rođenih i umrlih u selu u prošloj godini. Žene u klupama sjele su u uska sjedala, muški u koru udobno su se naslonili na naslone dugačkih klupa, a djeca su posjedala na hladne, od hoda uglačane i od vremena posivjele kamenite ploče nekad bijeloga vapnenca, kojima je crkva bila popločana. Mladi se nisu zanimali za statistiku staroga popa. Njihove oči letjele su po crkvi u ovom odmoru usred mise, pogledi su prelijetali lica djevojaka svečana i radosna. Čekali su da li će možda biti nekih napovijedi, ali sad, posred zime, nitko ne kupi svatove i ne priređuje pirove.

Pop je zatim pročitao litnice pokojnih, vječiti kalendar umrlih u pojedine dane slijedećeg tjedna, neka imena poznata i bliska, druga stara i zaboravljena iz prijašnjih koljena. Žene su pazile, neće li čuti među tim davnim pokojnicima bliska i draga imena, i da li se netko sjetio pokojnika misama.

Zreliji muškarci ipak su pratili i brojeve rođenih i umrlih i poslije mise, na putu od crkve do place, razgovarali su o njima.

U stvari ti brojevi ni prijašnjih godina, ni ove, nisu bili od neke neposredne praktičke važnosti. Danas je pop javio da je prošle godine rođeno u plovaniji dvadeset i dvoje djece, a umrlo četrnaest žitelja, tako da je plovanija jučer, na kraju stare godine, imala 578 duša, osam više nego na staro ljeto prije godinu dana. Za ljude je najvažnije bilo da već nekoliko godina nije u selu bilo pošasti. I ova godina je sretno prošla bez škrlatine. Odrasli znadu kako u mjesec dana ona pokosi petnaest, dvadeset života, i baš voli da uzima samo mlade. U talijanskom ratu nije poginuo ni jedan čovjek, pod Visom također ni jedan, a od škrlatine prije pet godina umrlo je osam mladića i devet djevojaka. Sad se već sve smirilo, ratova nema, Bog nas čuva od bolesti, imovinski odnosi u selu su sređeni i određeni, svaki je na svojemu gospodar, a i stoka ne gine. Istina, brige, njih ima dosta. Suše su guste i ispeku sve, brige za vodu su vječne, fameje su velike i dugovi, dugovi zadaju još najviše briga. Od njih nema ni sna, ni mira u nedjelju, ni mirnoga zalogaja u blage dane, ni spasa nikakvoga. Ako ga posiječeš na jednom kraju, izraste na drugom i vuče se bez kraja.

Ali i prije je bilo tako, još i gore.

Nikad nisi znao da li si na svojemu svoj, ni koliko imaš drugome dati, ni tko će ti od stečenoga oduzeti nešto silom ili po zakonu.

Sad je zima, vode ima, bolesti nema, s hranom kako tako, samo da nisu fameje tako velike. A bolje je opet da je i tako, nego da, kao ponekad, djecu rađaš i da ih pokapaš.

Ali uza sve to fameje su velike. Pop je rekao da nas u plovaniji ima 578, a nema ni punih sedamdeset kuća. A ima živih ljudi, koji kažu da nas je nekad bilo svega oko trideset kuća. Svi su Mišćevi potekli od jedne loze, sad su tri, Grubići su isto tako potekli od jedne loze, sad ih ima u šest kuća, a tako je i s Prcanima, Belićima, Hodanima, Gašpićima. Gašpići i Tudorovi bili su sigurno jedna loza, jer nose i isto prezime, a sad su Gašpići u dvije kuće, a Tudorovi u četiri. A zemlja je ista, dok se šuma sigurno i smanjila. Hodani se dijele, Valići se dijele, Balikovići se dijele. Na jednom mjestu ostaju u istom pridvorju dva i tri gospodara, na drugome zidaju se nove kuće i nova dvorišta. Uglavnom još je skoro svuda jedan rod skupljen, iako su kuće podijeljene. A negdje provaljuje jedan rod na područje drugog. Eto Grubići došli su u Markove, Markovi u Valiće, Grubići i Belini u Prcane, Paviše u Papine, Belići su došli na Brdo i zatvorili put Gašpićima i Mišćevima. Polako jedni drugima smetaju. Vrtli postaju kuće i dvorišta, polja se pretvaraju u vrtle, a ne bi se moglo reći ni da broj ulika raste.

Kako su samo ljudi umjeli naći sva mjesta gdje ima dobre zemlje, pašnjaka ili šuma! Eto svi su se skupili tu u selu, na crvenoj zemlji, nitko nije otišao u šumu, nitko na more da se nastani. Da nema onih dvadeset pari dobre zemlje na Blažu i u Lovreštici, ne bi tamo bilo ni mlinova, iako je tu dobar položaj za ribolov i dobar zaklon za barke od juga. Ni pedlja dobre zemlje nema više, a da nije zauzet, ograđen, obrađen i uvedeno vlasništvo nad njime u knjigama u Vodnjanu. Još ima dosta komunala, ali na njemu su samo smilj i smrika među kamenjem. Kad bi se to povadilo, voda bi lako odnijela i zadnju pregršt zemlje i poslije bi još gore bilo.

Tvrdi pop da je prije ovoga Rakija postojao jedan drugi, stari Rakalj, tamo gdje su ruševine na strmom brdu iznad Luke, ali ako su tamo nekad i stanovali ljudi, oni sigurno nisu živjeli od zemlje. Jer na brdu i pod brdom daleko i široko nema ni zemlje, ni pašnjaka, ni šume, a sigurno nije bilo ni prije mnogo više zemlje.

Obronci su strmi, kameniti, i ako je tamo nekad nešto raslo, mogla je biti samo šuma. Ako su ljudi u starom Rakiju živjeli od zemlje, nisu je sami obrađivali, jer je obradiva zemlja bila suviše daleko od njih, tako da je i onda stari Rakalj živio ili od onoga što bi drugima oteo na moru ili na suhu ili od rada nekadašnjih stanovnika ovoga sadašnjeg Rakija. Stari Rakalj je mogao biti ili gusarsko gnijezdo ili vojnička tvrđava. A moguće i jedno i drugo. Ali to je sve mutno i daleko i nesigurno. Sad u starom Rakiju nema više ništa, doli gromače i zidina i mala crkvica Svete Agnije na ruševinama staroga grada, kuda tri puta godišnje za spomenuće ide procesija i drži se misa. A na dan svete Agnije skuplja se narod oko crkvice sa svih strana i veselo je toga dana tamo. Na ruševinama poslije mise pije se, pjeva, svira i pleše možda još burnije nego onda, kad je rudina pred crkvom bila opkoljena tvrdim zidovima.

Kao svaka stara crkva, i ova ima svoju legendu. Priča se da su jedne tamne i burne noći Benečani bili došli sa svojim brodovima u Luku pod starim Rakijom. Noću su se ušuljali u grad, skinuli sa crkvice zvona, ponijeli ih niz obronak i ukrcali na brodove. Ali sveta Agnija nije im dala da zvona odnesu, nego su brodovi sa zvonovima potonuli na najdubljem mjestu mora baš ispod same crkve skupa sa svima mornarima. I kad zakuha jugo i muklo udara o Pećine, može se još uvijek čuti glas zvona iz mora. I mnogi ljudi, osobito stare žene, čuju još i sad u burnim noćima glasove tih zvona iz dubine. Jača je bila sveta Agnija od svih Beneca.

Selo na brijegu nad morem je rasuto. Oko crkve i place zbilo se uže selo, na crvenoj debelici koja je za zbijeno selo postala već tijesna, a glavni i bogatiji dijelovi raštrkani su na širokoj kosoj visoravni prema moru, tu tri kuće, tamo osam, na drugoj strani desetak, onako kako je koji rod u početku zagrabio zemlju ili ju je kasnije oteo, prisvojio ili stekao. Najviše zemlje i onu najbolju drže Dardanići, Prcani, Mišćevi, Tudorovi, Martinćevi i Valići. I neki Grubići imaju dobru zemlju. Ali već ima mnogo siromašnih Prcana, Valića i Grubića. Od Prcana drže se Vickovi i Martinćevi.

Velika pridvorja su kamenita, ograđena zidom, sa drvenom lisom na dvorišnim vratima ili na široko otvorena bez liše. Iz dvorišta dopire na cestu zadah gnojnica i otvorenih staja, u kojima se vide uz drvena jasla privezana goveda, rijetko gdje više od dva. U nekim dvorištima sačuvana je rudina, i kokoši čeprkaju po njoj. Skoro ispred svake kuće je odrna, kućni baras, stara loza, njegovana kroz koljena, koja je pustila žile ispod kućnih temelja, podignuta iznad gornjega praga kućnih vratiju i raširena po vodoravno postavljenim kocima na visokim drvenim i kamenitim stupovima. Zakriljuje ulaz u kuću i daje dvorištu punoću a kući svježinu.

Nasred Videlanovog pridvorja je velika ladonja, uz koju se penje bršljan, u Gašpićevima je stara murva, u Belićima velika dunja.

Iza kuće su vrtli sa ulikama, smokvama i mendulama. Tu i tamo oko maslinovih grana savila se loza sve do vrha.

Selo se poslije mise umirilo, kao da je zaspalo. Vani je mrzlo i pusto. Niski sivi oblaci putuju lakom burom prema jugu. Kad se Tone Gašpić vratio iz crkve i objedovao sam makarune, prelivene mašću suhe slanine, bio je već zaboravio na popa i na misu i glavom su mu protkale misli, koje su se u njoj u zadnje vrijeme sve više rojile. Morat će kćeri Mari dati komad Grušina, bar jednu četvrtinu. Jurkini ne pristaju na manje, a dug što je napravio za isplatu dote starijoj Kati, još nije isplaćen i on ne vidi mogućnosti da ga isplati, ni sad, ni nikad. Mogao bi prodati još jedan dio Grušina, ali to opet neće. Htio bi sinovima ostaviti bar sve ono što je i on naslijedio. Njemu samome je i to sve bilo malo, njima dvojici ne može biti mnogo. Marko je već za ženidbu, Ive je odmah do njega, Marko je bolji i kao čovjek i kao radnik, Ive je vještiji i spretniji, nešto i suviše poduzimljiv, malo i previše lukav, oni neće dugo moći ostati skupa, možda će htjeti da se dijele još za njegova života. Grušine nisu najbolji komad zemlje, ali osim Vrha, on ni nema bolji. A Vrh neće dati nikad nikome. Jurkini traže onaj par sa vinogradom, ali i to im neće dati. Zemlja je jednaka na sva četiri para, oni mogu da uzmu par u jugo, pak ako hoće vinograd, neka sade sami. Ovaj stari vinograd što su sadili on i otac mu, stari Gašpe, mora ostati Marku. Tone se uhvati da više misli na starijeg sina, ali nađe da je to pravo.

Zapravo Tone Gašpić nije nimalo bio u očajnom položaju. Bio je baš u vremenu, kad seljaci misle, sad mogu malo poživjeti. Udao je obje kćeri, Katu u Krnicu, isplativši im odmah cijelih dvadeset forinti dote. To je bilo više nego par oranja. Jovići su rado pristali na novac jer bi im svaki komad zemlje bio predaleko. Udao je Maru u Jurkine, i sad mora, da bi dota bila jednaka, uz par zemlje dati i dvije ovce. To i nije mnogo da on nema samo osam ovaca, a i one su na spolovini. Morao ih je dati od kuće, čim su obje djevojke otišle. Ovako je siguran da ih neće izgubiti, a ima pomalo od njih i vune i sira i jagnjadi, premda nema ni mlijeka, ni gnoja. Mnogi seljaci mogli bi zapravo zavidjeti Toni Gašpiću. Ostao je sam u kući s Anom, on još uvijek u moći i još sa dva odrasla sina. Gospodarica je sama, a tri jaka radnika mogu mnogo da učine. Jest mogu, kad bi se imalo na čemu. Za deset pari oranja slabe zemlje nisu potrebna trojica. A krčiti nema bogzna što. A nije stari Tone zadovoljan ni sinovima. Sinovi se nisu ni posvadili, ni ružne riječi nisu rekli jedan drugome. Ali je jasno da se ne slažu. Ive je mladi, pravi se pametniji, poduzimljiviji, ali kao da bi htio pobjeći od težačkoga posla. Oba su sina za ženidbu. Do sada su bile u kući djevojke, pak je Ive bio vojnik, nije se nikako moglo naprijed. Sad ako dođu dvije nevjeste u kuću i jave se nova djeca, opet se neće moći naprijed. Naprijedč Da li će se i na mjestu ostati ili će sve poći nizbrdo. Marko bi možda i ustupio starješinstvo u kući mlađemu bratu, ali ne bi to bilo pravo, ali i Ive se za to nekako ne otima. Doći će do diobe i sve će se raspasti. Ali to će biti kad bude. Treba nešto učiniti složno dok su još svi skupa.

Mislio je Tone Gašpić na svojih šest jakih muških ruku, koje bi mogle još ove zime nešto uraditi. Krčiti za nove brajde i jamati za loze, nije ni htio početi zbog odnosa među sinovima, koji je postajao sve napetiji. Ne da Ive ne bi krčio i kopao jame kao Marko. Oni su po jakosti bili skoro jednaki, po starosti skoro vršnjaci, Marko sa svojih dvadeset sedam godina bio je tri godine stariji od Ivana, nešto manji rastom od njega, ali i nešto žilaviji i srčaniji. Ali je Tone znao, ako Marko kopa jame, ako sadi lozu, ako okopava ulike, ako ore, kosi, vrši, pljevi brajde ili kreše koce za njih, ako hrani goveda noću u tezi, ili ih goni na pašu, da on to radi sa svom dušom. Ive radi sve te poslove, radi ih dobro, ali sve nekako preko volje. Sve se vrti nekako oko trgovine staroga Popaša, više voli kamenolom nego zemlju, i otkako je došao iz vojske i znao njemački

- Ive je tvrdio da zna i sa oružnicima je ponekad umio da progovori neke riječi

- sve više neke nove planove pravi; te kako bi trebalo otvoriti kamenolom, te kako bi trebalo držati bar jednog konja, da se može lakše u grad, a i novca bi se nešto moglo njime zaraditi, te kako bi trebalo kuću popraviti, te kako drugdje ne pokrivaju kuće kamenitim škrilama, nego crijepom

- osjeća otac kako Ivine misli bježe od zemlje. I još više, on ga ništa ne osuđuje. On zna da su to misli i njegovih mladih dana, i danas još uvijek on veselije udara batom o kamen, nego motikom o zemlju. Ali ako je u Ivi prepoznao sebe, bio je to samo jedan njegov dio. On ga zato nije više volio. Ivu je razumio, u duši je i odobravao njegove nove planove, ali srce mu je bilo uz Marka. Bila je u Marku neka pregolema, neposredna, prirodna ljubav za zemlju, mnogo jača nego što ju je on, otac, poznavao, i dok je za Ivine planove imao razumijevanja, prema Markovoj vezanosti za zemlju on je osjećao kao neko pobožno poštovanje, nešto slično onome, što se čovjeku neki put javlja u crkvi, na pokopu, pri molitvi.

I zato nije sada bila zgoda za jamanje. Jer, kopajući rupe za lozu, Marko bi u sebi mislio da to on podiže svoj vinograd, Ive bi znao da to neće biti njegov vinograd. A koci su bili već nasječeni i okresani za stare brajde, i još dva puna voza za Vodnjan, a to je bilo koliko i dvadeset starica muke, baš od Vazma do žetve trebalo je još toliko. Ulikač Da, ulika ima malo. Tone se prisjeti nečega.

- Ane, je bija Marko poli Jovića?

- Je.

- Pak?

- Zet ti je posla reći da bi Škabid pristali, ako bis hi lipo ulovija, ma da prez dvajset težaki svejeno ne bi dub dali. Ma ča će van ti dub?

- Muč. Dub će valjati i trideset i pedeset težaki. Znaš da takovega duba moguće u svoj Istriji ni. Dva čovika ne moru ga obajti.

Ana je ušutjela kod ognjišta. Ana je bila mala kao sve Hodanke. U mladosti puna i okrugla, ona je sada, bliže šezdesetoj nego pedesetoj, bila smežurana i pognuta i mršava. Visokom i plećatom mužu jedva je sizala do ramena. Ona je znala da je o dubu odlučeno konačno i prigovarala je više od navike, nego što je mislila da će uspjeti. Vidjela je samo da će se s tim dubom natovariti na njezina krhka leđa jedna nova briga. Preko trideset godina provedenih u Gašpićevima naučilo ju je da svaka godina ima neke nove i nepredviđene poslove, novo lomljenje i nove brige. To nisu bili mirni i staloženi Hodani, potpuno vezani svojom jednostranom brigom za zemlju, koji mirno plove kroz život u ritmu rada na polju i u šumi, sa usjevima i stokom. Gašpići su bili nemirna krv, koja traži vječito promjene, nesigurna zanimanja i svom snagom predaju se naglo novim poduhvatima. Hodani nisu išli na more, ni čeznuli za konjima. U njihovim kućama nije bilo toliko oruđa za kamen i za drvo. Hodani su bili zadovoljni zemljom i životom, zemlja je davala mirni i ravnomjerni tok njihovim sudbinama. U njihovim kućama nije bilo ni udica, ni osti, ni lovačke puške. Evo sinovi i kćeri više su na nju i na Hodane, nego na muža i na Gašpiće. Svi su mali rastom, punački i okrugla crvena, zdrava lica. Ali u tim hodanskim tijelima bila je gašpićovska duša. Ive nikad u Hodane i ne ide, kao da se odriče materinog roda, i puna mu je glava nemirnih misli. Marko je više Hodan, pa ipak je on ucijepio ocu misao da preuzmu i posijeku veliki Škabića dub. I sad će cijela ova godina, koja je mogla biti mirna, proteći u nemiru. Ljudi će odlaziti dvije ure daleko sve tamo do Prodola da rade oko toga duba i sva će kuća, skupa sa govedima, ostati na njoj. A Bog sam zna, što će biti od čitavog toga duba. Može se posao ponesti, mogu uspjeti da od duba nešto istešu, a može i da pukne. Ako pukne samo na jednom mjestu, cio posao je uzaludan i težaci će raditi Škabićima cijele godine ni za šta. A moguće nije taj veliki dub ni zdrav iznutra. Kad je tako velik, mora da je star, može biti da su i crvi u njemu.

Misao da preuzmu Škabića dub sazrijevala je u Toni Gašpiću već dulje godina. On je taj dub poznavao već četrdeset godina i o njemu su pričane čitave priče. Rastao je sam na granici između šume na Plokati i sjenokoše na Paljuhima, kosci su pod njime objedovali i spavali u podne, pastiri su se pod njime kupili. Njegovo deblo u okruglini mjerilo je dobra dva i po hvata, od njegovih grana moglo se učiniti nekoliko novih vozova, od krošnje bilo je možda pedeset u vrh napunjenih vozova drva. Ali glavno je bilo deblo. Daskama od toga debla mogla su se popoditi oba poda i još bi preteklo. Vraćajući se kući sa kosidbe u Škabićima, Marko je prije dvije godine kao uzgredno spomenuo kako bi se od toga duba moglo napraviti korito za maštenje ulja, kakvog još na svijetu nije bilo. Veliko korito, tri hvata dugo, dva lakta široko i lakat duboko. A trajalo bi "do kraja svijeta".

Ove godine imalo je to korito potpuno uznemiriti Gašpiće. Ako bi se korito poneslo i ako bi svaka kuća davala za uporabu korita samo litru ulja, to bi se samo od četrdeset kuća dobilo toliko ulja da bi bilo za cijelu godinu dovoljno. Možda bi se nešto ulja moglo tada i prodati. Tone je pred sobom već vidio velike kriške zaleđenog ulja u kamenici na gorinjem podu, mlince koji se frigaju na ulju, omašćenu broskvu i brudete. Moglo je ubuduće biti bolje nego do sada.

Sudbina Škabićeva duba bila je odlučena. Stotine godina dub je rastao slobodno, zahvaljujući svoj dugi vijek udaljenosti od puta i od mora, svatko je mogao da ga posiječe, ali nitko nije mogao da ga odnese. Stotine godina prije Gašpića i Škabića bio je on tu, druge stotine godina pastiri i kosci u užareno podne odmarali su se pod njime, mimoišle su ga bolesti, mimoišle strijele, on je ostajao netaknut, sa žilama na široko razgranatim, s krošnjom kao ogromnom krunom, koja vlada nad šumom, nad sjenokošama, nad niskim grabrovima i smrikama, ogroman, veličanstven, nesavladiv, svjedok kretanja koljena i rodova po besputnim ledinama. Kao mravi kupili su se ljudi i životinje pod njime, zastajali i odlazili. Nisu ga dirali, jer nisu znali što će s njime. Nisu ga našli ni venecijanski kapetani, ni trgovci, ni vodnjanski patriciji, ni napoleonski administratori. Samo su vjetrovi, ptice i seljaci znali za nj, kroz vjekove zaustavljali se kod njega, ostavljali ga i opet se k njemu vraćali. To divno deblo, starije od država i kraljeva, od vlasti i granica, ta veličanstvena krošnja, ljepša od svega, što može ljudska ruka da stvori, sve to ima sada da padne, da nestane zauvijek sa ivice Plokata samo zato, što se u maloj crvenoj glavi Marka Gašpića zamijesila misao da bi od toga duba moglo biti dobro korito za ulje.

II

Strmom stazom ispod Počivaljki gonio je Marko iz sela na vrhu u mlin na moru zadnji ozimac. Slabi put, preko kamena, uz to nizbrd i strm, silio ga je da ide uz magarca i rukama pridržava vreću. Tek kada je izašao na ravnu stazu, mogao je da vidi da je Blaž pun, da između malinica ima više vozova, i da je za murve privezano nekoliko magaradi. Shvatio je da neće biti brzo gotov, da će možda i preko noći ostati u mlinu iako se, pred puna dva jaza, okretalo pet mlinskih kola sa velikim drvenim lopatama. Nije mu to bilo krivo. Ti sastanci u mlinu uvijek su bili nekako puni doživljaja.

Pred velikom malinicom, kamo se Marko uputio, bilo je dosta svijeta. Neke su žene i djevojke prele, sjedeći na zidu uz jaz, pastiri su stajali na mostiću, gledajući vodu, kako brzo protiče ispod njih, i sa šumom pada na lopatice širokih kola, stari Jače, mlinar, stajao je na vratima i s rukom nad očima gledao u sunce da bi vidio koliko je još do noći. Kad se Marko pojavio iza zaokreta, pastiri se štrcaše sa mosta i pomiješaše sa ženama uz jaz, vičući djevojci, koja je sama prela, na vas glas, da bi nadvikali huk vode i škripu žrvanja.

- Martina, Martina, Marko Gašpićov je doša.

- Neka je, ter nis slipa.

- Ja, ja, ma će se utakati večeras u malinici.

- Biste ća, ću vas s prutom. Ča zanovitate.

- Ča se svetica činiš - govori njoj mali Dardanić - kadigod vas vide skupa, ostane trava povaljana.

- Je mali, ma je vrag, svu će te raščufati - viče Miho Videlan, već momak s mahovinom pod nosom.

Martina bježi od njih, sva crvena u licu i sakriva se u malinici iza mlinarevih leđa.

- Faljen Bog, barba Jače - prilazi Marko.

- Vazda.

- Ću kasno doj na red?

- Danas teško, ma noćas moreš. Ko imaš vrimena, čekaj. Vidiš da i Martina čeka - nasmija se Jače.

Marko odveže vreću, veže konop magarcu oko vrata, uzme vreću u naručje i ponese je u mlin.

- Ki bi reka, ovako mali i ovoliko čvrst - primijeti tetka Foška na jazu.

- Čini se junak pred Martinom - doda Videlan.

- Puš ti njih na miru, Miho - odgovori mu stara. - Oni nisu tvoja vrst. A da te Marko uzme u ruke, neka si višlji od njega, učinija bio od tebe makarun, pak bi još i lonac umisija. Je Marko črst kako drinak, a ni vero u selu kopača ki bi njega puštija uzada. Ni kosca.

Miho Videlan htio je nešto odgovoriti na onaj makarun, ali kako sam nije bio ni kopač, ni kosac, proguta i odmakne se. K maloj malinici prilazili su ribari u nevelikoj barki, sa gripom na pramcu, i pastiri potrčaše onamo.

Smjestivši ozimac u mlinu, Marko je saznao da će sad biti gotov voz iz Hrboki, da će do večera biti gotov voz iz Belavići, pak će na red doći Martinćevi, pak Foška Valića, pak Martina i on, moguće tamo oko ponoći. Pozdravio se s Tonom tete Mande iz Hrboki i Ivom Belavićem. Oni su svi pripadali jednoj općini, brbanskoj, a viđali su se češće, bilo na paši s govedima, bilo ovako u mlinu, bilo pri pranju zimske robe na vrutku, ili po sajmovima. Ljudi iz dvaju sela, na ure udaljenih, rijetko su se intimnije zbližavali, ako nije među njima dolazilo do srodstva putem ženidbe, ali su se, kao i svi seljaci, u prigodama pomagali, ne sklapajući ipak bližeg prijateljstva.

- Ča se govori poli vas da će se diliti komunalič - upita Tone Mandin.

- Tako govore, nete svi, nego samo boška u jugo, ča je zovemo Prim - odvrati Marko.

- Pa kako bi se to dililo?

- Govore da bi svaka hiža dobila jednaki dija. To bi se štimalo, i ono ča vridi, to bi bija kavida, kega bi svaka hiža ustala dužna komunu i plačala tako tri fiorina na lito, kako interes, a ki bi ima šoldi, platija bi valje sve.

- Blago van - dometne Belavić. - Sad ćete almeno imati i driva i koci. A komunala van još ustaje dosta za goveda i ovce.

- Lako bi to bilo, da nisu plačila. Ča misliš, tri fiorina na lito, to je jena ovca - usprotivi se Tone.

- Samo od koci te dobiti i pet ovac na lito. A ovako svaki zna ča je njegovo, i drugi mu ne more ni sići ni pasti.

Tone Mandin obrne se za suncem:

- Znate ča, vi dva? Ja san valje gotov i moran pojti, iman dosta muke i grdi put, a vi dva morete još dobiti konjuš. Tamo ribari kalivaju grip i još te zavidela stegnuti.

Belavić naruči Toni da ima navar kad dojde red na njega, da naspe njegovo i da ga zovne ako ustreba i uputi se s Markom, lakim korakom i u razgovoru, prema maloj malinici. Između dva jaza i obje malinice bila je travnata livada, oivičena jazovima i morem, kojoj se prilazilo preko oba mostića. To je bio i najkraći put između obje malinice, udaljene jedne od druge jedva osamdesetak koraka.

Ribari su već bili spustili grip. Jedan škandalj je bio iza male malinice, s drugim su se približavali vrutku da ga tu izbace na obalu. Zbog velike vode, i potoka, koji su se ispod mlinskih kola slijevali u more, voda je tu bila mutna i mogao se očekivati dobar poteg.

- Je potriba težaki, barba Jerolime - pozdravi Marko staroga Kirca.

- Hote, hote Marko - preduhitri Jerolimov odgovor mladi Mikula Catelin. Premda šest sedam godina mlađi, on je živio dobro s Markom. Bio je Rakljanac, a ribario je s Kircima da bi zato oni stekli u domaćim vodama pravo ribolova.

- Ostanite tamo - vikao je Jerolim ribarima na drugoj strani. - Nas je ovdi dosta. Hote i vi dica tamo pomoći - okrene pastirima. Pa uhvati i on za škandalj i sva četvorica složno povukoše.

- Marko, je Martina tote - reče Mikula, mijenjajući mjesto. Kako su vukli od mora u brijeg, onaj koji je došao do gore, morao je da silazi dolje do samoga mora. - Sada, kad se ženiš za Labinku -nastavi - morati ćeš i ti da gušće močiš noge. Nego govore da su njezini više mornari nego ribari. A di i moru biti na Skitači ribarič Kad bi s mora došli gori na goruč Ma bi reći da je tebi more odviše mokro. Ti se nisi u oca uvrga. Ali imaš i pravo. Ribarija, brace moj, peklarija! Da iman ja doma blago kako ti, ne bis me ovode vidija.

- Tantoć si tote. A i ne gre ti tako slabo. Malo od popa, malo od Popaša, malo od Piraneži, ti svaki dan stepeš kakav šoldo. A ja ću ga viditi, kad vunu prodan - odgovori Marko općom uzrečicom, jer su svi znali da Gašpićevi nemaju vune na prodaju.

- Falimo more, ma držimo se kraja - zaključi Mikula. - Forca, Ive - okrene se Belaviću. - Večeras ćeš jisti ribe, a za Viliju Božju sigurno je nisi ija.

Sunce je zalazilo za brbanska brda, na široko spušten grip se u polukrugu približavao obali. U plitkoj vodi, iako još daleko od kraja, pluta su svečano plivala. Osam ljudi je vuklo bez odmora. Iz male malinice čuo se hihot, jači od vode i žrvnji. Jačin Ive, zvani Gobo, gonio je po mlinu mladu i lijepu Luču. Iz Jačine kuće, treće i najviše zgrade, dizao se dim. Teta Ivana ložila je za večeru. Bilo je lijepo u ovoj sakrivenoj osamljenosti, zaštićenoj sa tri strane strmim šumovitim obroncima i s četvrte dugačkim morskim pašom. Jazovi, kuće i putevi bili su stisnuti između mora i brda, ali su između njih širila dvorišta i rudine, tako da nije nigdje bilo tijesno. Samo je jedini vidik bio na more i preko njega na labinske gore. Tišina zimske večeri, spuštajući se na more, stvarala je od toga mirnog kutka neki ugodan, tih, siguran i utulan zaklon.

Grip je bio na obali. Na njegovom kraju bijelila se i praćkala riba. Nije bilo velike ribe, nije ni mnogo. Nekoliko bolpina, dva brancina i više ćifala prevarenih u mutnoj vodi praćkalo se i bijelilo. Desetak jegulja svijalo se u mreži, okrećući se spretno s jednog boka mreže na drugi. Par kila zelenkasto žutih glavoča bilo je pomiješano s morskom travom.

Ive Belavić i Marko Gašpić dobili su za konjuš svaki nekoliko bijele ribe. Djeci su dali glavoče. Ostalo odnesoše u oligi u barku.

- Za večeru je - reče Mikula.

- I za popa
- doda Marko.

- Sve je to malo, ako ne bude noćas ča i za labinsku gospodu u gradu - zaključi Jerolim.

Marko i Belavić upute se prema velikoj malinici. Ribari spremaju mreže u barku za novi poteg na Trnovcu.

Belavićevo žito bijaše nasuto. Tone se sa svojim vozom penjao već u polovini hrbočkoga boka. Stara Foška na drugom žrvnju i Marija Martinćeva na trećem čekaju na red da naspu. U mlinu je hladno i Martina potiče oganj na ognjištu. Tanko, bijelo lice osuto joj rumenilom od zime, od vatre nekog unutrašnjeg nemira.

Milo joj je što nastaje mrak i što će cijelu noć provesti s Markom u malinici. Odavno se gledaju, skupa su bili pastiri, ponekad su skupa i kopali i želi. Marko ju je često tražio na paši i mjesto svojih volova čuvao njezine ovce. Priznaje da joj je mio, a privlači je i njegova kuća i njegovi svi. Svi osim tete Ane, Markove matere. Nje se pomalo i plaši. I Ana za nju ne mari, na pozdrav joj odgovara suho, a ako može, pričini se da ga nije ni čula. Htjela bi Hodanka za sina nevjestu s komadom zemlje, a njih je šestero, tri sestre i tri brata. Zemlja je na Skitači, a mogli bi njezin dio u vreči prenijeti u Rakalj. Ona več dvanaest godina, iako s prekidima, služi u Bedriničima, služe joj i obe sestre, Luca i Mara. Zato se pomalo i plaži sastanka s Markom. Zna ona koliko je on vezan uz oca i mater i koliko ne bi htio da im se zamjeri. Ima več tri, bogme i četiri godine, kako on nju traži po obroncima, na pojilima, kako gleda da kopa uz nju, kako joj vezuje snopove, kako je probada pogledima u crkvi, kako se igra s njom, bori se, miluje je, valja se s njom po travi, zabada joj ruku u njedra, ali o onome ništa ne govori. Djeca imaju pravo, kad govore o povaljenoj travi, mladiči neki put podrugljivo zapjevaju:

Travo povaljena
Ki te je povali
Marko i Martina,

ali to se pjeva za svaki par. Ništa ozbiljnoga nije bilo još izmeču njih i ovo, što se dogača, to je samo izliv neiživljene mladosti. Ali ljudi govore. Istina, ljudi govore uvijek više nego što je, ali na kraju od govora ostaje. Na Skitaču više ne može, več odavna nosi carzu i povaljanicu kao Rakljanke, govori kao Rakljani, a i kuda če tamo u kamen i bijedu. U Bedriničima nije joj zlo, na sreču nemaju odraslih mladiča, ali i tu ne može vječno. Nije više ni mlada. Kao ni Marko. Skoro su vršnjaci, dapače je ona i nešto starija od njega. Ako se sve ne svrši ove noči, ljudi če tek sada govoriti o njima. Marko je kao mladi bik, sigurno joj cijele noči neče dati mira. A Jače u malinici spava samo na jedno oko. Tu je i Foška i Marija, doči če noču i mladi Gobo, valjda i ribari.

- Zdravo, Martina.

- Bog daj zdravlje, Marko.

- Naloži dobro oganj da bude žeravice, čemo ribu imati za večeru. Magari prez kruha - i pokaže joj tri srebrno bijele ceule.

- Iman ja kruha, Marko. A ribu bolje da poneseš doma.

- Govoriš da se govori, kako malin. Svejeno ču jenu ponesti doma, ocu. Ni ni on ozdavna pokusija ribe.

- Bolje da poneseš sve tri, ocu, materi i Ivi, svaken svoju.

- A meni? Dosta če njin biti i jena. Ova največa. A mi čemo svaki svoju. Ter ti je ne dajen za niš. Ti češ dati kruh, ja ribu. I ti češ je speči. Ovo je prvi put da jimo skupa ribu, a valja ni zadnji - reče Marko i zagleda se u njezino zarumenilo lice.

Martina pristane. Bojala se da če se teta Ana još više na nju naljutiti, kad čuje da je ona jela ribu s Markom, mjesto da je on donese kuči. Ali poznavala je i Markovu tvrdoglavost. Ne bi ni priličilo da navaljuje na nj, da nosi ribu doma, izgledalo bi da se ulaguje teti Ani. Svakojako je osječala da ložeči oganj za prvu njihovu večeru, več ulazi u neki familijarni odnos s Markom. ča bog da, zaključila je u sebi.

Ive Belavič punio je svoje vreče. Mlinar Jače oduzimao je na oko, bez mjerenja, od svakoga starica kvartarolu brašna, od svakog kvintala starič za meljavu i bacao u jedan prijeklet velike mlinske škrinje. Za svaku sigurnost on je na toj škrinji noču i spavao. Smračivalo se. Sjenke brda padale su na more. U malinici je postajalo tamno. Unutrašnjost malinice dobijala je od svjetlosti ognja drugi izgled. Žrvnji su dalje neumorno škripali i zujali, brašno se polako sipalo s njih, dvije žene več su nestrpljivo čekale da Belavič svrši.

U malinici je hladno, ali ipak ugodno. Vani se spušta dugačka ledena zimska noč, ispunjena tamom i neizvjesnošču neobičnog i nepoznatog kraja. Topola i murve pod njom sablasno dižu svoje vrhove u nebo, voda u jazovima klokoče, iz nje izbija vlaga i tajnovitost mraka. Nekoliko ljudi i žena stisnuto je u malinici, kao izgubljene duše. Oganj na ognjištu je utrnuo, na žeravici cvrči riba i njezin mastan i pun miris prelijeva se tamnom malinicom. U toj osamljenosti, u polumraku, u tišini mračne noči, pravilan klokot vode i škripanje mlinskih kamena unose mirno raspoloženje. Kao da su sve pregrade i ograde pale izmeču ljudi i kao da je najedanput sa mrakom došla prirodnost, neposrednost i blagost. Zidovi i krov ih zaštičuju, jednoličnost kretanja mlinskih kola umiruje, vatra što plamti na ognjištu oživljava, riba što cvrči na žeravici potvrčuje da su muke današnjeg dana sretno završene. Nad ljudima i njihovim srcima spušta se, sa smirenjem dana, dah vječnosti i za trenutak kao dah mira i sreće.

Srce zrele mladosti Markove i Martinine, srce punog života mlinara Jače i Marije Martinčeve, staro srce tete Foške, svako srce zauzeto na svjetlu dana i stvari posebnim željama i pitanjima, kao da u ovom smirivanju postaje jedno veliko ljudsko srce. Bar za trenutak želje su se smirile, ljudi dišu i govore pravilno i mirno. Polumrak malinice liči na polumrak crkve pri večernjim ruzarima. I utiču jednako, noseči mir medu ljude...

Koliko je malo potrebno za taj mir. Krov nad glavom, tišina noči, dvije pečene ribe, komad ječmenog kruha, vunene bječve i suhi opanci. I monotono pjevanje mlina.

Martina je sretna. Ne boji se više Marka, ni govora ljudi. Osječa daje sasvim drugo ova mirna malinica u zimskoj noči nego što su zelene grabrove mladice, djetelina koja opija, mirisne trave sjenokoša. A i Marko je miran. Lijepo je predavati se ovakovim trenucima. Kratki su i prolazni, ali su ipak dio vječnosti, od njih uvijek ostaje najljepše i najslače.

Ive Belavič pozva Marka da mu pomogne u iznošenju vreča. Iznijeli su tri pune vreče brašna i dok im je Martina svijetlila glavnjom, smjestili ih u voz.  

- Kako češ sad po noči doma? - upita mlinar. - Možeš ostati tu s Markom do dana, a i spavati na sijenu, ako hočeš.

- Ni mi ovo prvi put. A i put do Belaviči je dobar.

- Nimaš ferala?

- Vedra je noč, od dažda ni" straha. A i duga je noč. Još ču imati kad se naspati, kad dojden u Belaviče.

Ive je pognao goveda i voz je krenuo polako škripuči tijesnim putem uz Mandrač prema Lovreštici.

U malinici nasta još veča tišina. Marko i Martina večeraju.

- Čete bokun ribe, teta Foška? - ponudi Martina.

- Ne, šči moja, ja san večerala kruha i sira.

- Vi, teta Marija?

- Jite vi, dica, ne gledajte na nas.

- Van i ne ponužan, niste je željan, barba Jače.

- Ja san doma, Marko. Pak te i ribari dojti, ko me ne žabe. Ma če hi zima natirati u malinicu.

Nagli udarac vjetra prekine jednoličnost u malinici. Za njim se javi drugi i treči. Pjesma vjetra nadjačala je huk vode. Kao iz puške, bura je udarila naglo. Topole su zašumile. Plamen na ognjištu se uznemirio. Podsvjesnom kretnjom Marko je privukao bliže ušima koret, kojim je bio ogrnut. Martina se još više stisla na drugoj strani ognjišta. Ona prekinu šutnju, koja je nastala udarcima bure.

- Mora grdo biti vani. Kako če Belavič po oven vrimenu?

- Lako za buru. Kad pasa Lovrešticu, če biti u jatu. Samo da i njega i nas snig ne zamete. Nego san te stija nešto pitati, Martina.

- Ko si još lačan, ja kruha vise niman. A nisu ti valja moje ovce bile u šenici?

- Pušmo sulac. Nego, biš ti pošla za me?

Mlin je zaigrao, vrtjeli su se ne samo žrvnji nego i škrinja, i Jače i žene. I ognjište s njom i s Markom nekuda je letilo. A stara Ana, mršava i namrštena, tamo je iz mraka prijetila preslicom. A do nje je stajao Tone Gašpič, velik i težak, neodlučno se odupiruči o rankun ne znajuči uz koga bi, uz sina ili uz ženu. Martina je šutjela.

- Si čula?

- San - reče Martina, kao iz sna. Krv joj je malo na malo nestajala s lica, usne su se grčile. Tamna sjena zabrinutosti došla je na mjesto mirnog i radosnog lica. - San čula, san - dodade, polako izgovarajuči. - Ter ti znaš - završi naglo, ne iskazujuči misao koja joj je u svijest zadirala.

- A zašto tako žalosno odgovaraš?

- Ter ti znaš sve več toliko lit - ona se sasvim pribrala i govor joj je več tekao prirodno i uvjerljivo. - Ja bin posla za tobon, kamo češ, magari na kraj svita, pošla bin i u Gašpičove, i tvoj otac mi je drag i tvoju mater bin slušala, ma se bojin da ona mene neče.

- Ko ni, nego samo to, to je moja skrb. A zašto misliš da te ona neče?

Martina se nagnula da potakne oganj. Zadnje pitanje ju je več uznemirilo.

- Ja san siromaha i sirota - prošapta, uspravi se i pogleda ga u oči.

Marko vidje dvije kapi kako se pomiču s njenih očnih kutaka, vidje dva mila smeča oka i topao izraz njezinog tankog malog lica. Zakorači preko ognjišta, čučne do nje i uhvati je za ruku.

- A ja san bogat - reče podrugljivo. - Iman kravu i vola da manjih u selu ni. Znaš kako ljudi za me govore: ni manjih goved, ni manjeg volara.

- Sad če reči: ni manje žene - pokuša Martina da se nasmiješi.

- Baš kakova meni triba. Ako budu moji sini junaki kako tvoji brati, boljih ni triba. Ben češ poj?

- Ču.

- Besida?

 Stiskoše si ruke i rastaviše se.

Na zadnjim vratima malinice, s mora, čula se lupa.

- To su ribari - reče Jače i otvori kračun.

Štipan, Kirac, pružao je s barke kotlič, padelu, tanjure i vilice i u oligi par kila ribe.

- Neka ki naloži oganj i vrže vodu za palentu. čemo kasno večerati večeras. Bura nas je stirala od Trnovca. Komač smo grip šumali i došli ovamo. Sad če nas bit puna vriča, samo da barku vežemo.

Za čas se malinica napunila ljudima. Martina je postavila kotlič vode i odmakla se od ognjišta. Šest ribara zažagorilo je oko ognja. Mikula je čistio ribu, Štipan je izuvao svoje čizme, kunuči buru više od običaja, nego što mu je sada smetala. Jerolim je grijao crvene čvornovite prste na plamenu, visoki koštunjavi Frane namještao je svoje mokre bječve da se suše na drvima. Jože i Mario, oba mlada, sjedoše na drvenu ogradu ognjišta, okrenuvši leda plamenu.  

' Ala puše, ka sve strile - jadao se Štipan.

- Neka puše, mi smo u teplen - odgovori Jerolim.

- Nečemo moči priko, u Labin, sutra, ako podura.

- Čemo prikosutra, ako ne sutra, neče ribi biti niš. Prikosutra je petak.

- Ovo je nagla bura, do zore če molati - tješio je Jače.

- Zimsko vrime je - odvrati Frane - more puhati i osan dan. Još smo šoto vento. Da moremo almeno do Piska. Da ni ove žive vode, ka razbija vale, ne znan ča bimo ni z barkon. Sad je ovode najsigurnija pod malinicom. Nikad mira - dodade kao za sebe.

- Ako ribe je, ne znaš kamo češ s njon, ako je ni, si brižan. Zapravo ribar je uvik brižan. Uvik mokar, uvik leden. Lako van
- obrati se Jači i Marku. - Tebi malini melju po buri i po daždu, a tebi reste šenica i ozimac. A nami je more sve. Ko ne ponesemo, ali ne pošaljemo, dičica u Crikvenici su i ritke kaše lačna.  

- Ter govore da tamo poli vas na Hrvatsken, su velike save i ravnice i bolje zemlje nego ovuda.

- Hrvatska je velika. Di smo mi, ni ni vode, ni zemlje. Gore nego na Labinštini. Znate da od superbije ne mlatimo more, a nas je na onemu kamiku toliko da smo se posvuda posijali, od Voloskoga do Premanture.

- Hodi bliže, divojko - hoče Jože da navrne razgovor na drugu stranu. -1 mi smo ljudi. Nečemo te mi, ne.

- A ja - protumači Jače - divojka je kaparana, baš malo prija.

- Ko je kaparana, n! iz kuče dana. Hodi divojko, hodi, moremo ti i u svatih zakantati, a moremo se i večeras skupa naučiti.

- Moran nasuti - odgovori kratko Martina.  

Noč je odmicala. Ribari su skuhali palentu i brudet večerali držeči svaki svoj tanjur na lijevoj ruci i koljenu. Mikula je zatim oprao suče. Barba Jače mlinar večerao je s ribarima i ponio preko u kuču jednu bolpinu. U malinicu je ušao mladi Ive Gobo da zamijeni oca.  

Sa večerom ušla je u ribare nova snaga. Pričali su priče, doživljeno i izmišljeno, prirodno i iskičeno. Mikula primijeti:

- San mislija večeras na Trnovcu da potežemo sto kaset. Tako je teško hodilo. A potegli smo po kasete ribe i koš blata.

- Dobro je i to. Na sriču ti je dobra mira po kasete, kaseta. Ni to sviča. Jože je tražio da se pjeva. Ali onu o grlici. Mikula zovne Gobu i oni udesiše: Sidila tužna grlica na suhen drevcu od kolca. Ona se tužna plakala oj da je Ijubca zgubila.  

Mikulin glas je bio dubok kao klokot vode. Ive je dizao visoko, tanko, pobjednički, kao da drži odrubljenu glavu protivnikovu u ruci.  

Pjesma naglo umukne. Ribari ogrnuvši se u suknene kapute polijegaše oko ognjišta. Jerolim je zahrkao prvi. U zoru Marko je pomogao Martini da podigne vreču na magarca. Poči če prva u selo. Sama. Pri rastanku joj stisne ruku.  

- Besida, Martina?
- Besida, Marko. Martina pogna magare. Umorna i razdragana krenula je za njim. Danilo se. Sa svjetlošču, stabla, put, kamenje vratiše je zbilji. Nosila je u njedrima Markovu riječ, ali i veliku brigu. Sreče je bilo nestalo.

III  

Ive Gašpič pomagao je u Popaševom dučanu. On je pomagao Popašu sve češče. U početku stari ga je pozivao kad je trebalo izvršiti neki teži posao, iskrcati ili ukrcati robu, poslije mu je poruka stizala češče i za lakše poslove i za poslove povjerljivije. Na kraju je i sam išao da pita, treba li tamo i Popaš ga zadržavao. Pri tome nije prestajao da radi za kuču, s ocem i s bratom, ali mu je sve milije bilo i sam je sve češče tražio priliku da ostane u dučanu.

Dučan se nalazio u velikoj palači na placi. Ta palača na dva kata sa ložom u prizemlju na jednoj strani i dučanom Popaševim na drugoj, i izmeču velikih kamenitih stepenica, što su izvana vodile na prvi kat, dominirala je selom. Ni četiri druge kuče, složene skupa, ne bi njoj bile ravne, osim Dardaničeve palače. Na velikoj palači bio je nejasan kameniti grb, baš iznad lože, i na grbu jasno isklesano ime mletačkog plemiča Loredana. Kuča je bila stara, trošna, velika i prazna. Loža je služila za dražbe, za skupljanje ljudi nedjeljom i po kišnim danima, za službene oglase, koje je malo tko mogao da pročita, a najviše za skupljanje mladiča na večernja pjevanja. Sigurno je cijela palača i Loredani u njoj nekad bila jedno od vlastelinskih sjedišta, imala je nekad gospodarske zgrade i dvorišta, ali je sada bila okružena tučim vrtlima i stajala je na placi, gola i sama, skoro suvišna, sa malim, visokim zidom ogračenim vrtlom, u kojoj je bila ostala jedna jabuka, uostalom jedina u selu. Sada je zgrada bila Popaševa, on je iznad dučana stanovao, a krilo iznad lože služilo je za opčinske [36] potrebe. U njemu su bile općinske knjige i općinska blagajna, sve smješteno u jednoj sobi, dok su ostale sobe zijevale prazne.

Popaš je bio doseljeni Liburnjan, star, onizak, bradat i krezub udovac koji je živio sa mladom Toninom, Labinkom, nećakinjom što mu je po ženi ostala.

Ive Gašpić je jasno znao da ga vuče Popašu više Popaševa palača i dućan, nego lijepa Tonina, malo ohola i svojeglava. On se više udvarao Popašu nego Tonini. Neobične naravi, nasmijan uvijek u licu, a ipak škrt na riječima, ponosito povučen, šutljiv i ozbiljan, Ive je umio steći Popaševo prijateljstvo. Otmjeno držanje, snalaženje u društvu sa činovnicima, sa trgovcima u Vodnjanu, sa oružnicima, povlačenje od druženja sa vršnjacima iz sela, malo povišeni sudovi koje je izricao na račun oca i brata, stekli su mu Popaševo povjerenje. On nije pjevao, nije pio, razumio je raspoloženje jačih i bogatih, brijao je brkove, kako je to vidio u gradu, nosio se uvijek čisto, skoro kicoški, iako nije ništa mijenjao od svoje suknene nošnje, kakva se u selu nosila. Pravio se ozbiljan i dostojanstven i činio sve da se jasno vidi razlika između njega i njegovih seoskih vršnjaka. Umio je da udesi da se ljudi, osobito zreliji, obraćaju njemu, a ne on njima. Ukratko, bio je mladić koji je htio da se podigne, da se nametne, da uspije.

Nije ni on umio pisati ni čitati, ali je znao govoriti talijanski i natucati njemački. Slušao je da je već neki Ive Gašpić bio otumarao u svijet i postao bogat i čuven trgovac. Mada ga nije poznavao, taj daleki izgubljeni rođak privlačio ga je. Živjeti na četiri ili pet pari jadne škaljeve zemlje, poslije diobe s Markom do koje će doći, nije bilo privlačno. U daljinama kretali su se brodovi, kao vojnik vozio se je i on na željeznici, prolazio je kroz nepoznate, bogate gradove. Tamo negdje bilo je života, drukčijeg života, lijepog života. Privlačile su pune trgovine robe, sjale su se oficirske dolame, šuštale mekane ženske haljine. Tamo imaju ljudi velike stanove, muž i žena mogu da se zaključaju u jednu sobu, a ovdje treba da spava u istoj sobi, gdje će spavati Marko sa ženom [36] i gdje spava otac s majkom, gdje se kuha za svinju i gdje se na ognjištu suše obojci a s tavana pada preko obješene slanine i ručica kukuruza mišji izmet na bračnu postelju.

Ive je bio suviše pametan da ne bi znao da on ne može u gradu uspjeti. Pri svim svojim vizijama mogućnosti boljeg života, u njemu je bio jak smisao za stvarnost. On je znao da nije izučio nikakav zanat, da nema novca, da sa svojim znanjem talijanskog i njemačkog može da bude prvi u Rakiju, ali u Vodnjanu ili Puli bio bi zadnji. A prvi treba biti, makar u selu, makar ovdje u Popaševom dućanu. Ako uspije da tu bude prvi, može on lako prenijeti sobe i krevete i brave iz grada, sagraditi kuću na gradsku, držati konja i kad mu se ushtije, poletiti u grad. Popaš, Tonina, dućan i palača sve to skupa mogli su da budu ona sigurna bracera, što će ga ponijeti sa Gašpićeve zemlje, koje i ne mora da se odrekne, na drugu stranu obale. Sa brijega gdje on mora neprestano raditi i ništa ne imati, na drugi brijeg, gdje će drugi raditi a on imati. Marko uživa kopajući, dobro, neka kopa i dalje, može kopati Marko i za njega, jesti kašu i nositi konopljenu košulju, crvenu od zemlje što neprestano miriše na znoj.

Znao je Ive kako ide gospodski voz. Gospoda žive u gradovima, imaju u svojim rukama knjige u kojima je sve zapisano i neprestano se piše, vlasništvo i dugovi, to oni odlučuju što će se u knjige zapisati. Oni gospodare u sudu i kod kapetana, oružnici i općine ono rade što gospoda žele. Uz Popaša, palaču i Toninu, mogao bi i on privezati svoja mala kolica za taj siguran gospodski voz. On zna u dušu u selu svakoga i što se jede u kojoj kući i tko nema hrane do mlade trave za goveda i tko nema hrane do žetve za ljude. To sve može gospodi u gradu da koristi, može od toga i on da ima koristi a i seljaci sami imat će koristi od njega. Vlast u selu ovisi od vlasti u gradu. Zašto ne bi i on uz pomoć grada mogao postati župan. Trgovac i župan. Imao bi dva konja mjesto jednoga. A sa vremenom mogao bi otvoriti kamenolom, trgovati kamenjem, putovati, odlaziti u daleke gradove. Tonina u [37] dućanu, on na putu, u gradu, u svijetu. - Di je barba Ive? - pitali bi seljaci Toninu. - Na putu je, s brodom, na Rijeci, u Trstu, u Benecah - odgovarala bi Tonina. I sve to bi moglo da ide lako, pošteno bez prevare, u miru s Bogom i ljudima. I osobito u miru s popom. Jer, uz Popaša, pop je glavno lice u selu. Pop drži selo, gospoda drže popa, sve je to vezano u jedno kolo, u jedan lanac, i on će se uplesti u taj lanac. Kao trgovac neće uvijek biti prignut zemlji, moći će se uspraviti, razmisliti, razgovarati s ljudima, upravljati. Puk je neuk i bijesan, ali neuk i bijesan je i konj, pak ipak pušta da se sedla i upreže a on kasa i vuče, kako gospodar hoće. Treba samo htjeti i umjeti.

- Barba Ive, jaje petrolija - pružila je na pult bocu i jedno jaje mala Mara Pavićeva, blijedo dijete u staroj carzici, nešto predugačkoj, od starije sestre, u crnim bječvama i poderanim opančićima, iz kojih su virili podlogi.

- Ča nimate doma ulja? - upita Ive malu.

- Nimamo ne, je poslala mati da mi date jaje petrolija. I je poslala mati - mucala je mala dalje - ako bite nan dali soli za kvartorolu ovsa, da će ona ovas đoniti.

- Neka donese. Ćemo viditi - kratko odgovori Popaš, koji se bio digao sa stolice iza pulta.

Kad je mala otišla, Popaš nadoveže:

- Imaju dobrih dvajset pari a nimaju ni ulja, ni soli. Ča diš, Ive, ova mala nosi deset pari? Ter biš je moga ščekati. Još tri, četiri lita pak je ovo prva dotarica u selu. Brati nima, samo su dvi sestre. I po hiže nosi u Hodani. Ja, ma tebi onda dojde kako niki rod.

- Daleki rod.

- Neće biti ni lipa, ni jako pametna, ma za deset pari i po hiže se more zažmiriti na jeno oko.

Ive je šutio. Popaš je imao običaj da uvijek govori tako okolo naokolo, prije nego što bi rekao svoju pravu misao.

- Ma bi lipo bilo biti tako sam na svitu... - počeo je Popaš.[38]

Aha, pomislio je Ive, držeći se ozbiljno, sad dolazi stara Popaševa priča, morat ću se opet smijati.

- Ma bi lipo bilo... - nastavi Popaš.

- A ča bite sami delali na svitu? - pitao je Ive, kao da odgovara na misli.

- Svaki dan bin proda jenu hižu.

- A kemu?

- Kancikulu!

Ive je pazio da se nasmije prije Popaša, ali mu nije uspjelo. Oba dva zagrohotala su se najedanput. Stari je u smijehu zasuzio, zakašljao se i velikim plavim rupcem stao brisati bradu, tresući se još uvijek od smijeha.

- Jopet san se od srca nasmija - reče Ive.

- Smih je po zdravlja, otpire apetit. Samo se ti ne umiš smijati, Ive. Odviše si težačina. - Popaš obrisa rupcem oči, pak još uvijek držeći rubac u ruci doda:

- Nego znaš ča? Od težačije neš se ni udebeliti, ni smijati. Hiti ti matiku u more. A ča se čuje po selu da će tvoj brat uzeti unu brižnu malu Martinu?

- Govore da je poštena divojka - uze Ive da brani Martinu.

- Od poštenja se ne živi. To je za crikvu i spovid. Gola je, niš nima, zato je brižna. A ča govori otac?

- Otac bi, ma mati ne da. Ma će se, će, i mati umekljati.

- Tvoj otac je bertoldo. Sad ne morete živiti na svoj zemlji, kako će jedan od vas na po? A ča ti govoriš?

- Marko mi je brat, kako si prostre, tako će i leći. -A ti?

- Će se valja najti ča i za me.

- Nimaš čuda da pribireš. Slušaj ča ću ti reći. Ti si pametan i ko ti uvik težačka košulja gre iz brageš. Uzmi ti Toninu. Ja sam već star, sutra lako da me ni, a ča je moje će biti Toninino i tvoje. Tonina će ti pomalo zapovidat, ma i ti nisi od mekega roda. Ča diš? [39]

Opet je bilo na njegovu. Nije on tražio Toninu, njemu su Toninu nudili. Popaš je prišao njemu da ga moli.

- Dobro, barba Frane - nazva ga Ive po imenu - a ča govori Tonina?

- A nima ni ona ča zbirati. Već je mrtva za tobon. Samo ćeš morati dosta navigati po njejen. Znaš da mi je drago. Marka neće nina, Martinu neće nidan i tako su se njih dva stali. Tonina neće ninega drugega nego tebe u selu, i tebi ne pristaje nina druga nego Tonina. I vas dva se je stalo. Samo u malo drugačijen kapotu nego tvoj brat i Martina. Ma ne govori ninen niš, dokle ja ne buden stija. Ča ima ki znati! A kamo pensaš popeljati Toninu?

- Doma, u Gašpićove, magari samo za prvo vrime. Ne smin starega uvriditi. Pokle ćemo se lako razdiliti u miru.

- Pametan si, vidin da nis žbalja. Ne bis rada zgubiti svoj dija. Ko je i mršavo, dobro je. Za dvajset lit, kad mene ne bude, tvoj kup će biti velik.

Ive se smiješio. Njegovo okruglo, lijepo, obrijano, crveno lice već je počelo zadržavati neki potuljen, samodopadan osmijeh. - Mislite vi što hoćete, kao da je govorio taj osmijeh, ja vodim barku bolje od vas.

Njegovo lice nasmijano, sjajno, a ipak neprestano stegnuto i kao strogo, postajalo je kamenito tvrdo. Ono nije sjajilo od sreće, ni od mira, nego od zadovoljstva što mu planovi polaze za rukom i ostvaruju se jedan za drugim. I dok je gledao raspričanog starca, on je razmišljao, kako mu se ramena tresu, koliko je već nemoćan. Toliko nemoćan da već sada zove njega u kuću, u dućan, na svoje mjesto. Ne da sluša, nego da upravlja.

I opet mu se misli vraćale na trgovinu. Popaš zapravo i nije nikakav trgovac. Prodaje seljacima so, petrolej, kremen, ulje, slanu ribu, malo kave i šećera, malo grubog platna za košulje, pamučni konac za pletenje i šivanje, žicu, malo "borga" za hlače, najveći dio toga mijenja za jaja, za ovas, za pšenicu i ozimac, nešto za sir i vunu, i sve to jedanput mjesečno, ili dapače i u dva mjeseca u jedanput vozi u grad na tuđem vozu, na kojem i dovozi iz grada, [40] istom volovskom zapregom, potrebnu robu za dućan. A sve bi se to moglo oživjeti. Mogao bi i gostionu otvoriti, ona više nosi nego dućan. Mogao bi u dućanu držati više stvari, raznovrsniju robu, koju seljaci sada kupuju u gradu. Popaš je trom i star. Nema nikakovih novih misli. Ne daje seljacima na dug. Istina, stekao je palaču u dvadeset godina, ali je mogao steći i više. Zemlju je mogao steći, a nije. A što će mu prazna palača? Popaš je bio star jur onda, kad je došao u selo. Pa on je mogao, po godinama, držati na krstu cara Franju Josipa, kako sam često veli. A i onda, kad su seljaci postali gospodari na svojemu, prije dvadeset godina, Popaš je već imao preko pedeset. Drukčije se moglo ovo vrijeme upotrebiti. Popaš nije htio da vidi da seljaci mogu sada zaduživati se na zemlju i prodavati je. Zemlja, zemlja! Sve prolazi i sve je bez trajne vrijednosti, samo zemlja ostaje. A sad je vrijeme, kakvo nije nikad bilo, da se zemlja stiče. Evo Piraneža. Došli su u selo sa malom bracerom iz Pirana. Počeli s kamenjem, s vapnom, s drvima. Otvorili dućan i gostionicu. Sad imaju zemlje koliko i najbolji kmet, drugi im zemlju obrađuju, oni trguju dalje. A nisu ni petnaest godina u selu. Istina, njihova kuća je manja od palače, ali zato je novija i ljepša i dovoljna je. Ali njihova zemlja! Više vrijedi Piranežov mladi vinograd nego cijela Popaševa palača. A on će s narodom umjeti drukčije nego Piraneži, i nego Popaš. Oni su doseljenici, Piraneži ne znadu dobro ni jezika, narod ih ismjehiva kako govore, nitko im ne vjeruje, a dolaze im zato što im trebaju. Popaša vole više, ali i on navija na lovransku, i on s njima ne umije. Možda ima i odviše srca. Sigurno više od Piraneži. I umjeren je u onome, što od ljudi traži, ne pritišće, kad bi mogao, ne hlepi za, zemljom. On je s narodom odrastao, razumije ga, narod će mu vjerovati, mora mu vjerovati. Vjerovat će mu i trebat će ga. Ipak morat će da pazi. Pritisnuti, to treba. Ali pritisnuti da ne boli suviše. Narod je osvetljiv. Mogao bi, radi zemlje i kuću da nvu zapali i da ga ubije. Ovi rakljanski ljudi nose dugo mržnju u sebi, govore, smiju se, pjevaju, sve milo, sve lijepo, a najedanput, [41] pijani, udru kamenom po glavi. Možda i neće smjeti otimati domaću zemlju. Možda će morati kupovati zemlju u drugim selima. To će biti bolje. Ako ga svijet omrzne, morat će bježati iz sela, a to on neće. Rakljanci prenose mržnju na djecu, ona ide iz koljena u koljeno i osveta uvijek čeka, kao puška koja može svaki čas da odapne. Možda je mudro postupao Popaš, što nije dirao u zemlju, mudrije sigurno nego Piraneži. Njegovo je svršeno, gotovo, sigurno, sve će on dobiti s Toninom, piraneško nije svršeno.

- Ča si driven? - prekinu mu razmišljanje Popaš. - Visoko si diga glavu.

- Niš, niš, zima je u butigi.

- Vani, za one ki danas jamaju, je još više zima.

U dućan banu starac Martin Pinko. Na otvorena vrata prodre u dosta praznu dućansku prostoriju mlaz hladnoga zraka oblačnog, burnog zimskog predvečerja. Popaš se uspravi iza pulta da bolje vidi došljaka. Martin Pinko, visok, sijed, u ramenima pognut, bio je ogrnut i umotan u velikom smeđem kaputu domaćeg sukna, ukrašenom crvenim šarama kupovnog sukna. Sukno je bilo izblijedilo, ukras se otrčao i na mjestima poispadao. Lice usko, mršavo, izborano, bilo mu je neprirodno ljubičasto crveno, staro lice oživjelo od srditosti. Čuperci bijele kose padali su mu ispod klobuka. Ruke mu se nisu vidjele, pridržavao je njima stegnuta krila širokog kaputa. Dok bi govorio, široka usta bez zubiju čudnovato su mljaskala. Kao i svi odrasli i stariji ljudi ovoga kraja i Pinko je brijao bradu i brkove. Sad mu je lice bilo posuto sijedim čekinjama. Zatvori za sobom vrata i priđe pultu. Bio je ljut. Oči su mu sijevale, ali neopasnim staračkim sjajem.

- Doša san, Frane, radi komunala. Govore da će se diliti Prim, ali da će dobit samo oni ki imaju goveda. Kako da mi, ki nimamo goved, ne moremo ložiti oganj i sići drivo za koce.

- Govori z županom. To moja ni. Ja nis ni od vašega komuna i ne pitan dija od Prima. [42]

- Od župana san i doša. On ništo muti da je Prim potriban za pašu i da tako misle na podeštariji u Barbanu. I reka je da tvoja besida i popova valjaju u Barbanu više nego njegova. Ja mislin da bi po pravici bilo da svaka hiža dobije jednaki dija boške. Siromahu je to više potribno, nego bogatima. Ti znaš da mi svoje boške nimamo, a oni ki imaju goveda, imaju i boške. Kad su nan prija dvajset lit štili pod ložon dekret, govorili su da ćemo biti svi jednaki. Vražja mi je to jednakost, kad se još dodaje onima ki imaju, a ne daje se onima ki nimaju. - Starac se umorio. Zadnje riječi bile su rečene više rezignirano nego ljutito.

- Sve je božja volja - zapjevuši Popaš. - Meni do mala neće tribati driva. A ni tebi. A ni mojoj dići neće tribati niš. Tvoji će uzeti di bude. Ako ne budu imali Prima, brati će na tujen, u komunalu. Driva će biti, nas neće, moj Martine, i to jako vred. Bolje se ne rabijivati... Ive, primisti onu vrićicu s kantride, neka side barba Pinko.

Starac je sjeo na ponuđenu stolicu. Ali se nije lako predavao.

- Tako je i ni. Meni sigurno Prim neće tribati. Ma ne bin rada da me dica i unuki kunu. Kakov je to bija otac, da su drugi dobili bošku, a on ni - govoriti će kasnije. A ne bin stija ni da mi dica biže po svitu i da se klate. Ko i nimamo goved, ča bimo š njima, kad nimamo paše, imamo ovce i više ovac, nego niki ki su prvi kmeti. A Prim je baš za ovce, ne za goveda. Ononde je i odviše gusto za goveda.

- Lako ćemo za to - htjede da završi Popaš. - Unu kožu od kuniće nisi još donija, a kad si je ubeća.

- Suši se doma. Će ti je moj Martin sam donesti, njegova je. Popaš je sam skinuo s police bocu s rakijom i natočio bez

pitanja čašicu Martinu.

- Da se stepliš - reče.

Martin ne govoreći ništa iskapi, progutnuvši u jednom gutljaju. [43

- Tepli i riže, samo je bićerin mali, kako ono na buhi kuda nese jaja.

Ive se nešto vrpoljio.

- San van ča potriban, barba Frane?

- A bižiš doma? Hoj, hoj. Kako smo rekli. Ko ne bude doma prešno delo, dojdi sutra jopet.

Ive je pošao kući sam, pustim širokim putem zamrloga sela. U vrtlima oivičenim ulikama bura je svijala gipke krošnje. Smokve gole, bez lišća, udarale su praznim granama. Nečija kokoš uplašeno preskoči zid. Pred velikom peći, u Pudinima, žene su na dugoj loparici vadile svježe tople pečene hljebove. Jak prijatan miris toploga kruha dražio je nosnice. Da nije tako zauzet sobom, Ive bi se zaustavio. Ovako nazove samo ženama sretan rad i pođe zamišljeno dalje.

Prvo zadovoljno osjećanje bilo je Ivu prošlo. On je sad nosio kući jednu ranu, Toninu. Sad, kad je bilo sve gotovo, on se nje plašio. Njezina oholost, nadmetnost, zapovjednički ton uznemiravali su ga. Samodopadna njezina ljepota više ga je zabrinjavala, nego oduševljavala. Bila je iz imućne kuće, nije znala za oskudicu, nije razumijevala druge. Brinula se je samo za sebe i za svoju ljepotu. U Popaševoj kući nije mnogo radila, seljačke poslove nije radila nikad. Neće podnositi Martinu. Ali za to nije morala da ga boli glava. Ali neće htjeti ni da podnosi mater i možda će prerano doći do sukoba. Njezin miraz ući će joj još više u glavu. Sve će mu ona donijeti: kuću, dućan, sigurno i novac. I neće zaboraviti da je to sve njezino. Jadna mu gospodstva uz takvu gospodaricu. Morat ćemo, tješio se Ive, radi svijeta i radi ugleda, da prodamo palaču i da premjestimo dućan u novu kuću, čim do nje dođemo. Tako se neće znati što je bilo čije.

Na raskršću gdje je imao da zaokrene na put, kojim su išli na Njive, u Ogradu i na Vrh, bilo je Ivi sasvim teško oko srca. Nikad više mladih dana, nikad više bezbrižnog jurenja na vozu s malim govedima, onog jurenja, na koje je bio navikao od dvorišta po [44] gotovo cijelu milju nizbrdo i po ravnome, nikad više lijepih noći u vinogradu, ni bezazlenog a ipak tako radosnog čavrljanja s pastiricama. Da li je on to prodao vragu dušu za novac? Tonina je po vraga. Trebalo bi da ide na ispovijed i da pita popa. Ali se Popašu zarekao da neće govoriti nikome. No pop čuva ispovjednu tajnu. Ali kako da protumači popu, što se u njemu zbiva. Kako da mu kaže ono o svojim planovima? Pop pita za grijehe i imaš da mu ih brojiš, jedan, dva, tri, to i to sam učinio, tako i tako zgriješio, ali kako može on da shvati, što se u njemu događa. I do sad, kad se ispovijedao, govorio mu je o onim grijesima, koji su mu baš pali na pamet, a ako nije mogao odmah da se sjeti, on je izmišljao lakše grijehove, kakve je pop i očekivao, zatajivši ili ne htijući se sjetiti onih, radi kojih, kad bi ih popu rekao, ne bi smio kasnije da razgovara s njime. Da pita oca? On ga je poznavao i odgovorio bi mu baš onim riječima, koje je on, u razgovoru s Popašem danas upotrijebio na račun Markov: ležati ćeš kako si prostreš. A i kako da kaže ocu da on i ne misli da trajno ostane u očevoj kući s Toninom? Možda je trebao da odlučno i nedvoumno odbije Popaša. To znači, ostati seljak, težak, biti drugi Marko, odreći se svih planova o svjetlijem i ljepšem životu. A možda to s Toninom i neće biti tako zlo. Imat će kuću, dućan, dobit će djecu, držat će služavku, primirit će se. Bit će žena, majka i gospodarica. Još je mlada, nema ni dvadeset godina, djeca, uspjesi i lijep život valjda će je umiriti i zadovoljiti. Ali ne, neće, javio se neki nemirni crv unutra. Tonina nije takva, što je mlada, što nema briga. To je rod, to je krv.

Osjeća Ive, kakogod okrene, s Toninom će slabo. Ali bez nje nikako. Bez nje nema dućana, ni trgovanja. Nekako mora početi. Izlaza nema drugog. Priznaje sebi da se danas pred Popašem nije ponio baš lijepo. Ono što mu je tada izgledalo mudro, sad mu je izgledalo kukavno. Gašpići su uvijek sami za sebe tražili djevojke, kad je trebalo i otimali su ih. A njemu da nađe i naturi ženu drugi. I tko? Popaš. Ni otac, ni od roda. Eto Marko se bori s majkom za [45] svoju. To je gašpićovski. I uzima Martinu radi nje same, i uzet će je, to je već sigurno. I što god dođe, njih dvoje će to ponesti složno, skupa sve, zlo i dobro. Zla će biti sigurno više, ali život je takav. A ako njemu ne pođe posao od ruke, kako će živjeti s Toninom, nenaviknutom na seljački rad i seljačku oskudicu?

Jadno Ivino srce. Još prije podrug sata osjećao se kao neki gospodar svijeta, sad je sam pred sobom jadan i ništavan. A valjda su i drugi tako jadni i ništavni baš onda, kad izvana izgleda da su zajašili sreći za vrat.

Kad je ušao u kuću i popeo se tamnim, drvenim, rasklimanim stubama u sobu, koja je ujedno služila za kuhinju, koja je bila i jedina prostorija za stanovanje, Ivu je iznenadila tišina i muk. Mati sprema večeru, otac sjedi na drvenoj stolici kod ognjišta i gleda u vatru, Marko je na škrinji, sjedi, kratke noge ne dosižu mu ni do poda i gleda preda se. Videći tuđe brige, on zaboravi na svoje. Uzme bukaletu i bez riječi uputi se u konobu.

- Kamo ćeš? - upita otac, ne mičući glave.

- Gren utočiti smrike, za večeru. - I spusti se u konobu ne zadržavajući se.

Čulo se kako otvara čep na bačvi i kako smrika šumi u bukaleti. Zatim mukli udarci. Drvenim batom Ive je zatvarao čep.

Kao svi seljaci, koji su imali više bačava u konobi, i Gašpićevi su brali na jesen crvene sočne smrike sa oniskih bodljikavih grana mediteranske crnogorice, natopili ih u vodi i zimi pili resko, sladunjavo i osvježavajuće piće, koje je izgledalo u bukaleti kao bijelo vino. Stariji su govorili da smrika nije zdrava, da truje želudac, ali su je svi rado pili.

Večerali su palentu, mekanu, od brašna samljevenog na žrvnjima u kući, posutu ovčjim sirom. Njih troje skupa iz jedne zdjele za stolom, Tone iz tanjura na ognjištu, ne mičući se sa svoje stolice. Ana se prije jela prekrižila, muški nisu. Ana, naviknuta da se prekriži prije jela, prigovarala je prije, što to i muški ne rade. Ali kako su njezini prigovori mjesto križa izazvali Tonine kletve, ona [46] je ušutjela i navikla se. Tako je i ostalo. Čudnovati su bili ti Gašpići. Uvijek si mogao lako da im iz očiju izazoveš suzu, ali još lakše da im bez riječi digneš ruku na udarac. Nikad se nije ona mogla pravo da snađe u toj neprestanoj napetosti njihovih osjećaja, u toj mješavini blagosti i divljine. Oni su mnogo razmišljali, mislili su i o tome svome čudnovatom karakteru, ali nikad nisu o tome smislili ništa pametno. Valjda je i sam život takav bio, to vječno kretanje između mirisnih sjenokoša i stajskog gnoja, između vedrine koja je dolazila od vina na jesen i oskudice, koja ih je uvijek pratila od Božića do Duhova, između umirujućeg pogleda na rodna polja i neprestane borbe za koru kruha.

Stol prislonjen uza zid, za kojim su mati i sinovi večerali, bio je malen, od hrastovine, koja je s vremenom od ribanja bijelim prahom od solena i hrapavom suhom kožom morske mačke pobijelila. Za stolom su tri stolice, opet od duba, solidni i trajni seljački rad, bez ikakova ukrasa. Sve je građeno temeljno, dijelovi drvenarije vezani su debelim četverokutnim drvenim klincima. Željezni čavli još su uvijek skupi. Jedna stolica je između ognjišta i stola, druga je između stola i postelje, treća je okrenuta naslonom unutrašnjosti sobe. Kad se kod stola ne sjedi, ova treća stolica pomiče se u stranu uz suprotan zid. Postelja je visoka, na dva drvena konja položene su daske, na daskama velika šušnjarica napunjena suhim šušnjem sa kukuruzovog klipa. Na postelji se bijeli plahta, koja pokriva šušnjaricu, na njoj je prevučena teška povaljana ponjava od bijele vune. Škrinja, dugačka koliko i postelja, bijela od ribanja, postavljena je uz krevet da se može pri penjanju na nju stati.

Ognjište nisko, jedva pedalj od zemlje, oivičeno je drvenom ogradom i popločeno ciglom. Nad ognjem se crne komoštre, debeli lanac zakačen gore pri otvoru željeznom crnom kukom. Na kuki visi zemljana lonica. Za ognjem naslonjena je cripnja i do nje su gurnuta dva crna lonca. U kutu dugačka ograđena stolica sa sandukom služi kao sjedište gospodaru. Poklopac sanduka je [47] ujedno i sjedalo. Nad ognjištem lebdi velika drvena napa, koja kao svod treba da zaklanja kuću od prekomjernog dima. Napa i cijela tavanica u kući sasvim su pocrnjele od čađe. Zidovi pobijeljeni vapnom već su požutjeli od dima. Svi su zidovi goli, a na zidu, do susjeda Grge, poznaju se kroz malter drvene izbočine pletera. Između kreveta i prozora visi o zidu drvena škancija sa tanjurima, zdjelama, čašama i vrčevima. Sve je u kući siromašno i oskudno. Stolice, sto i škrinja se bijele, ali je pod blatnjavo siv i mastan. Po zidovima nigdje slike ni ukrasa.

Večerali su šuteći. Zimi se nije mnogo događalo, nitko nije umro, još je bilo kukuruzovine za blago, mladići su i obično šuteći večerali. Pomalo im je i prisutnost očeva oduzimala slobodu. Ali večeras je bilo posebnih razloga napetosti. Svi su ih znali, ali ih nitko sada nije spominjao.

Poslije večere Marko izađe govedima u štalu, Ive ode u selo, starci polijegoše.

Vrata su dolje ostala otvorena, do Ivinog povratka. Mrs je bio gore, ulje na tavanu, nije imalo što da se odnese.

U krevetu, velikom, nabubrelom od kukuruzovog šušnja, starci se pokriše vunenom povaljanom ponjavom. Od svega što je bilo u toj sirotinjskoj kući ta je ponjava bila najvrednija. Široka, debela, teška, ona ih je pokrivala od vjenčanja do smrti.

Bilo je zima i oni učiniše u šušnju svaki svoj brlog. Šutjeli su dugo, dok se ne zgrijaše. Šutnju prekide muž.

- Si zapretala oganj?

- Zapretala san.

Opet šutnja. Dvije stare, mršave glave leže na tvrdim vunenim jastucima u jastučicama od kockastog bijelocrvenog prostog platna.

- Ane, spiš?

- Ne spin.

Bura šumi u vrtlu, trese mendulom iza kuće. Kroz pukotine zatvorenih drvenih kapaka na prozoru prodire unutra ledeni njezin dah.

- Ane, moramo to finiti.

- Delaj kako ćeš. Ja san ti svoje rekla.

- Martina je dobra i težakinja je. Ona je za našu hižu. Bolju nevistu nećemo najti.

- Ja san ti već rekla. Neće ni ponjave dobit za se i za muža.

- Ponjava će se učiniti. Ona će je sama upresti. Jur će vune biti.

- Gola je. Nima kopanja zemlje.

- Ti si imala, pak je tvoja zemlja svejeno ostala hodanska.

- Dovela san ti dvi ovce, ponjavu i modrne. To si zabija.

- Ovce more i ona dovesti, a sigurno će dojti i u modrnL Vidija san je u svetačkoj carzi i u novoj povaljanici.

- Delaj kako ćeš. Ja niman niš proti njoj, nego je gola.

- Ženska je, Ane. Dobra ženska. Će biti u hiži za težaka i po.

- Pa, kad bi to bilo?

- Z novim vinom i novom šenicom. Tamo oko Miholje.

- A ča ćemo z Ivon?

- Nete oni zapačivati niš. Spali bi na gorinjem podu. Tako mi je reka Marko.

-Kako Bog da. U ime oca... "

- Bog, Ane, laku noć. -Bog.

Nije mu rekla: laku noć. Znači da je još ljuta. Ali i to je svršeno. O, Bože, daj malo sriče siromahu! [49]

IV

Zimsko doba donosilo je promjene u radu, više odmora, mnogo dana kad se kuća i pridvorje nisu napuštali. U Rakiju su se mnogobrojni zimski dani iskorištavali za sječu drva i kolaca, za kopanje jama za lozu, za zidanje zidova oko njiva i sađenje korune, za popravke voza i drvenog oruđa ili za pravljenje novog. Od maštenja ulja do obrezivanja loze značajnijih radova u polju nije bilo. Što se radilo, radilo se s mirom, bez žurbe i naprezanja. S vremena na vrijeme muškarci su odlazili na more, tukli kamenje do koljena u vodi i vadili prstiće. Žene i djevojke brale su uz more prilipke da začine palentu. Išlo se i na ptice, na zečeve, na lisice i kune. Promjena posla razbijala je jednoličnost poljskog rada i donosila radosti. Poduzetniji seljaci vadili su kamen svaki na svome ili u komunalu. Vještiji u obradi drveta pravili su nove drvene kotače, glavine, osovine i stupce, drugi su radili preslice, vretena, varjače, drvene žlice, svirale. Odrasli ljudi, koji su od proljeća do jeseni bili na njivi, na sjenokoši, u brajdama, zaticali su se sada, kako se u konobi, pod svodom baladura, u pridvorju ili u sobi vrte oko drvenog kola, kako izrađuju platice, držala za motike i sjekire, kako popravljaju pod, pletu pleter i liše, prekrivaju ovčje dvorove i teze za goveda novom slamom ili novim škrilama.

Premda se zimi radilo manje, nitko se tada ipak nije udebljao. Hrana je bila uvijek oskudna, kruh se zatvarao u škrinju pod ključ, nestrpljivo su se čekale šparoge i bljušti i mlada trava, koja se mogla kuhati za ljude. I goveda su po zimi omršavila i [50] ljudi su bojažljivo gledali, hoće li pasti snijeg i koliko će trajati i kad će početi goveda pasti novu travu.

Gašpićevi su ove zime oborili Škabića dub. Nije bio lak posao, ali su ga ipak s uspjehom svršili. Tone i oba sina, susjed Grgo Gašpić i Jović radili su na tome dobar mjesec. Prvo su namjeravali da mu potkopaju i posijeku žile, kako se radi sa starom maslinom pa da tako čitavog obore. Ali je zemlja tu bila debela i žile su išle u dubinu, koliko i u širinu. Poslije su od te namjere odustali i velikom Jovića pilom prepilili su deblo pola lakta iznad panja. Da bi mogli prepiliti tako nisko, opet su kopali u dubinu. Jović i Marko, koji su pilili, ušli su između žila i pilili da bi dub pao nizbrdo. Napiljeno deblo pokušali su oboriti na stranu vukući konopcima, privezanim za najdeblje grane. Skupili su sve konope, što su se mogli u selu naći. Dobili su i velike koloture i konope Mihine bracere, ali je sve bilo malo. Tek kad su doveli volove, i još pilili, uspjelo im je oboriti dub. Poslije toga je došlo sječenje grana, pa tesanje debla, piljenje vanjskih dasaka, vađenje i sječenje panja i na kraju voženje drva Škabićima u Krnicu i kući. Škabići su pri konačnoj pogodbi tražili uz dvadeset muških nadnica pri kosidbi i okopavanju kukuruza još i pola dubove krošnje, nekoliko vozova drva, koje im se moralo dovesti kući. A kao kruna svemu bila je svečana doprema otesanog trupa u Gašpićeve i njegovo smještanje u konobu. Dubiti korito nisu htjeli sada iz opreznosti da se preko ljeta, iako u hladnoj konobi, ne osuši i ne pukne. Ostavili su dubljenje za jesen. Dok su radili na obaranju, kresanju i tesanju duba, išli su svakoga dana tamo pješice i vraćali se pred večer na isti način natrag, sakrivši oruđa u duboke živice. Jelo im se nije nosilo. O podne bi založili komad ječmenog kruha, napili se vode i odmah prionuli za rad. Jović i Grgo bili su od najveće pomoći. Bez njih, vještih i iskusnih u obaranju i obradi drveta, ne bi bili mogli ni uraditi taj golem posao. I njima će trebati vratiti nadnicu nadnicom i opet muškom. [51]

Proljeće je doletilo kao na krilima. Još siječnja, kad su radili na dubu, djeca su hvatajući kosove, brala visibabe. Bilo je i divljih ljubica, ali su one bile u selu na cijeni manje od visibaba. Čim je bura prestala i sunce ogrijalo vlažnu zemlju, na zaklonjenim mjestima javljali su se bijeli, zvoncasti cvjetovi, prvi vjesnici proljeća. Zelen ozimac poče naglo da raste. Obrezivane su loze, koje su kod svakog zareza puštale vodene kapljice svojih sokova. Jaganjci, još mali, igrali su se s ovcama. Često su pastiri, vraćajući se rano pred večer kući, nosili u naručju kasno jagnje izleženo preko dana u polju. Onda je počelo izdvajanje jagnjadi od ovaca. Ovce su se muzle i mlijeko je zacvrčalo u seoskim kućama. Kuhinje su zamirisale od zagorenog ili prekipjelog mlijeka.

Počeli su poljski radovi. Vrgnji su zaorali, odmorna, vlažna, mlaka zemlja isparivala se na suncu, mirisala, pozivala, budila nade. Žene i djevojke išle su za vrgnjem, izvlačile troskot, tukle grude, spuštale u brazdu, na pravilnim razmacima, tri četiri zrna kukuruza, izmuljenog sa najvećeg i najpunijeg klipa, zasađivale u dvoje i u troje isječeni krumpir.

Uveče bi po svim stazama, po svima putevima zazvonila pjesma. Pjesma pastirska, pjesma težačka. Duga, otegnuta, u kojoj su se vokali vukli i zvučali kao dozivi pastira preko drage s brijega na brijeg, kratka i brza kao glas zvona na uplašenom ovnu, što se dao u bijeg, oštra pjesma kao fijuk motike, mukla kao udarac sjekire o drvo. U njoj je bio zvižduk bure, potmulo pravilne, udaranje juga, hukanje šume i žagor mora, klokotanje vrutka i tandrcanje volovskih kola po neravnom kamenitom putu. Tople nade i neizbježne sive sudbine ozivale su se u skladnom, dvoglasnom složnom pjevanju mladih grla za stadima, za kolicima na dva kotača, kojima je vraćan plug kući, za volovima i vozovima. U nadi je prošlo proljeće, u radu, u očekivanju. Ništa se nije dogodilo. Ništa nije uznemirilo. Martinćevima otelila se krava. Bedrinići su sa Ciganima izmijenili magare. Kirci su bili otišli, pa su se vratili sa svićaricama i velikom migavicom, lovili su u Luki, [52] ali su rijetko dolazili u selo. Stari Catela je umro, a Luča Grubića je dobila trećega sina. Kišovito proljeće obećavalo je iznimno dobru ljetinu. Brige za vodu preko ljeta ostajale su, ali su bile manje teške.

Jesen je došla veličanstvenim korakom. Povezane loze nosile su dostojanstveno pune grozdove, na oškarmanim kukuruzima sazrijevali su dugački, zrnjem nabijeni klipovi.

Iznenada, u nedjelju poslije Male Gospe, pop je čitao napovijed. Marko Gašpić, sin Tone Gašpića i Ane rođene Teković-Hodan, rođen godine 1845., i Martina Fonović, kćerka pokojnog Tone i pokojne Matije rođene Vlačić, rođena na Skitači 1844., javljaju da hoće da se uzmu. Tko zna da ima kakve zaprijeke... Stolice su u crkvi zaškripale, žene su nagnule glavu jedna prema drugoj i šaptale.

Vjenčanje je bilo određeno na prvu subotu poslije Miholje. Martina je odmah poslije žetve otišla svojima na Skitaču. Po običaju imali su da je odvedu iz njezine kuće i da se vjenčanje obavi u njezinoj župnoj crkvi u Svetom Lovreču Labinskom. Doručak je imao biti na Skitači, a objed nakon povratka u Rakiju.

Na Labinštinu su otišli Marko s bratom, Grgo Gašpić, Pave Hodan i Mate Bedrina. Hodan je bio rod i kako je bio prvi svirač u selu, bio je u ovim malobrojnim svatovima u duplom svojstvu. Mate Bedrina je bio seljak kod koga je Martina služila, ali nije uzet zbog toga. Visok, vitak, mršav, bakrenog lica, živ, lijeporječiv, crkveni pjevač, koledvar, domišljat, pun doskočica, on se znatno razlikovao od ostalih Rakljana. Da su na svadbu pošli samo Gašpići, škrti na riječima, ozbiljni, sa Hodanom, koji je umio da svira, ali ni tri rečenice da kaže u jedan dan, svadba bi bila i suviše ozbiljna i tiha, a to se ne priliči. Bedrina je posjedovao i dar imitiranja i zato je bio podesan da pođe na Labinštinu, da tamo navija na labinski. Od vijenaca, barjaka, svadbenih ukrasa odustali su. Trebalo je ići pješice stazom do mora, pa barkom preko, pa stazom uzbrdo do Skitače dvije ure i po. Istim putem, [53] poslije obreda vjenčanja usput, imali su se vratiti kući. Tamo i natrag znači dobrih osam ura po kamenitim stazama. Morali su opet da se žure, da bi još po danu prošli s nevjestom kroz Rakalj. Labinjani i Rakljani živjeli su jedni uz druge već dvjesto pedeset godina, a ipak su to ostajala kao dva posebna naroda. Labinjani su bili starosjedioci, sedam, osam stotina godina na kršu prije Rakljanaca, Rakljanci su bili mletački doseljenici, prebjezi i uskoci, skoro svi iz 17. vijeka. Drukčiji im je bio život, druge naravi, druga nošnja, drugi govor. I fizički su se razlikovali. Rakljanci visoki, kršni, ratari i svaštari, u dugačkim na albansku tijesnim bijelim hlačama, benevrekama, u obojcima i opancima, sa izvezenim košuljama i ukrašenim kaputima. Labinjani omaleni, skromni ovčari i mornari, u kratkim širokim hlačama do koljena i visokim bijelim bječvama. Rakljanci u cjelini nadmeni, hvalisavi, ponosni, svadljivi, užasne fizičke snage, osvetoljubivi, gostoprimljivi, razuzdani i raspjevani. Labinjani tihi, radini, štedljivi, škrti, blagi, plašljivi. Labinjani su zvali Rakljance Vlasima, za njih je cio taj kraj od Raše preko Kanfanara do Tinjana i Poreča bila divlja, neodmjerena, nedisciplinirana, polu-razbojnička Vlašija. Zemlja na kojoj su živjeli, porijeklo i prošlost jednima i drugima stvorili su njihove nepisane zakone. Zakon Labinjana govorio je da treba živjeti kako život donese. Zakon Rakljanaca propisivao je da ne treba nikad nikome služiti. Niti je Rakljan postajao sluga, niti Rakljanka služavka. Malobrojni sluge i služavke dolazili su uvijek u Rakalj iz Labinštine. I jedan gospodarski zakon je stvoren tako: zakon da se ima živjeti ondje gdje je lakše živjeti. Po tome zakonu nikad se rakljanska djevojka nije udala na Labinštinu a Labinke su se neprestano udavale u Rakalj. Tako se na onome malome trokutu, što ga oplakuje Raški kanal, od ušća Raše do Kvarnera, između Blaža i krničke visoravni, kroz osam, devet koljena miješala blaga i plodna krv labinska sa pjenušavom oštrom krvlju rakljanskom, krv jedne stare slavenske civilizacije, staložena i uravnotežena, sa [54] nemirnom i burnom krvlju doseljenika sa dinarskih planina. Crvena plodna zemlja, zasjenjena šumama, prošarana sjeno-košama, odvlačila je Labinke sa njihovog kamena, lijepa, bijela i crvena lica Labinki i njihove marljive ruke činili su Rakljance labinskim prosiocima. Krv se miješala, koljena su se redala. Razuzdane crte doseljenika postajale su pravilnije, oštri kutevi na njihovim profilima su se ublažavali, njihov bijes pretvarao se u trijeznu mislenost, kod istoga lica sad se javljala neka oštra linija njegove plemenske loze, sad zaokrugljena, ublažena crta stare slavenske civilizacije. I sad se ponavlja i obnavlja to križanje krvi. Jedan mali siromašni seljak, čiji su pretci na mletačkim galijama dovedeni u ovaj kraj sa dalmatinskih obala prije dva i po stoljeća, uzima djevojku, čiji pretci su došli ovamo, možda sa Karpata, možda iz Rusije, još prije hiljadu godina. Kakav će biti svijet što će proisteći iz toga križanja, iz te cijepane voćke?

Jadno je naše školsko znanje o nama. Tko od nas zna za vlastitu lozu unatrag dva tri koljena? A i kad znamo, da li je to znanje sigurno? Križanje krvi je najintimnija tajna ljudska, i tko može nešto pouzdano da kaže o čistoći krvi ne jednoga naroda, ne plemena, ni sela, nego jednog malog seoskog roda? Ljudi su se kroz stoljeća kretali, borili, otimali žene, silovali, kretali se duž rijeka, plovili su morima, pristajali i odlazili, napredovali su po dolinama, povlačili su se, miješali i križali neprestano, Romani, Germani, Huni, Mongoli, Turci, Grci, Saraceni, Feničani, Židovi, Goti, Štajerd, Venecijanci, Francuzi i drugi prije njih i s njima i poslije njih išli su po ovim istim putevima, po kojima hodamo mi danas, pili su vino sa ove iste zemlje, ljubili na ovoj istoj travi, križali se, plodili, umirali, ostavljajući tragove iza sebe i ti tragovi žive danas u nama. Treba samo vrganj dublje da zagrebe na Orišinama i kod Svetog Tudora, pa da se u polju, iz koga klija naš kukuruz, otvori grob, s kostima, mjedenim ukrasima, oružjem i oruđem. Čiji je to grob? Od kada? Od prije hiljadu, dvije, tri hiljade godina? Tko je prvi prokrčio njive na kojima oremo, tko je [55] iskopavao puteve u kamenu, čije su noge utabale kamenite staze, kojima se penjemo od mora u selo? Mrak je u nama, mutno nam je sve, ništa ne znamo i u neznanju govorimo o čistoći krvi i svom porijeklu. Zemlju, koju oremo nazivamo svojom, a vrganj nam u toj istoj zemlji preorava grobove, rimske, ilirske, hunske, grčke, venecijanske. I mi samo zakrenemo vrgnjem: "Šti Srneja, ća Jelen", i lemešom zaspemo otvorenu raku. A svi ti Grci i Iliri, Romani i Huni orali su ovu istu zemlju, hodali po ovim stazama, molili se i prinosili žrtve svojim bogovima, u uvjerenju da su ti bogovi pravi, kako i mi to radimo. I svi ti, koji su tuda prolazili i ostavljali po stazama jeku svojih koraka, nosili su, kao i mi u grudima maleno, uznemireno, vječno zabrinuto srce, hlepili su za kišom, bojali se grada, muzli krave i ovce. Kao i nama i njima su se odazivale drage na njihovo pjevanje i kosovi su preplašenim zviždukom odlijetali iz živice pred njima.

Markovi svatovi krenuli su šutljivo, u noći, prije zore i stigli na Skitaču na uru sunca. Odmorivši se iza gromače, i istresavši jedan drugome prah sa odijela, krenuše uz svirku mijeha u selo. Hodan je, s mijehom pod pazuhom, išao naprijed, Marko i Ive za njim, Mate i Grgo na kraju te kratke povorke. Ispraznivsi do kraja malu bocu rakije, koju su bili ponijeli sobom i odbacivši praznu bocu na gromaču, sad su išli veselije, ijujučući.

Bedrina se sjeti da bi trebali zapjevati. Izmijene red, Bedrina pođe naprijed s Ivom, Marko zastade s Grgom. Bedrina zapjeva i prvi, drugi prihvatiše.

Gremo ti divojko, prid vrata,
oj, prid vrata! Pošalji naprid svog brata,
oj, svog brata! Brat ti je mili ljubljeni, «
oj, ljubljeni! Ide ti dragi suđeni, .
oj, suđeni!

[56] Pjesma je bila na ples i pjevala se po napjevu: "Pošla j' divojka po vodu", i oni su išli naprijed, pjevajući uz ritam misnica i poskakujući. Bedrina predloži da pjevaju drugu pjesmu. Po jednom od više općih napjeva deseterca pjevaše sada otegnuto prigodnu pjesmu, koju je Bedrina putem izmišljao:

Prošli jesmo to široko more, pripasali te visoke gore, da vidimo tvoje bile dvore.

Bijeli dvori, pred koje su baš stigli, bila je malena, prizemna kućica, pokrivena slamom, od svega jedne prostorije, bez konobe i bez tavana, sa uskim dvorištem. Na kuću se naslanjao još manji ovčji dvor. Iza kuće je vrt, ograđen zidom sa dvije, tri smokve i desetak ulika. Sve maleno, usko, oskudno. Široki vidik na obronke pod gorom, na Kvarner i Cres, činio je ovo malo osamljeno naselje milim zakloništem. U dvorištu je čekalo dvadesetak žena i djece. Lisa na dvorištu zatvorena. Iz kuće izađe stariji Martinin brat Tone. Iza njega je mlađa sestra Mara, visoka i koštunjava kao i on, nosila bukaletu vina. Bedrina u ulozi staroga svata pozdravi Tonu.

- Ki ste vi ljudi? - upita Tone.

- Mi smo putnici, došli smo vero iz daleka, to van nikako ne lažem, gremo po tragu jene junice ku smo zgubili.

- A kako ćemo znat da ste vi dobri ljudi?

- Dobri ljudi gredu po danu, ne skrivaju se, pivaju i svire. Ninega se ne plaše.

- Kad ste došli iz daleka, sigurno ste žedni, napijte se! - i pruži im bukaletu.

Svatovi se napiše. Marko gurne rukom Bedrinu, dajući mu znak da skrati obredne razgovore. Malo je svatova, malo svijeta u dvorištu, sve je to skromno i ne priliče dugi razgovori.

Ali se Mate nije dao. Izveli su mu prvo ogrnutu babu, da vidi da li će poznati onu koju traže. Pak visoku Maru, u bijeloj [57] košulji i tankoj crnoj labinskoj carzi bez rukava. I na kraju Martinu, u rakljanskoj carzi, od smeđeg sukna, sa crvenim širokim panom, ukrašenoj zlatno žutim vezovima. Nježna, mala, tanka Martina obukla se ukusno, počešljala kosu sa razdeljkom po sredini glave i zavila je u pletenice koje su joj dva puta kao vijenac obavijale glavu. Izvadi iz njedara jabuku, prekriži se njom, pak je baci u vis prema Marku. Marko pukne u nju pištolom, ali je ne pogodi. I Ive je ispalio u zrak svoju pištolu. Grgo se mučio da pukne, ali mu pištola nije htjela opaliti, iako je kokot padao na kapsulu. Hodan je zasvirao.

Sad je po običaju trebalo da krenu u crkvu, a iz crkve da se vrate nevjestinoj kući. To se nije moglo, jer je crkva daleko i ne bi danas stigli u Rakalj. Izvevši nevjestu, oba djevera, Ive i Grgo, stadoše joj sa obje strane. Za trenutak nisu znali što da rade, ali Mate krene odvažno u kućicu i svaća za njima.

Mala prostorija s ognjištem do vrata, dvije postelje uza zid, bez poda i kamenih ploča, sa zemljanom žarom za vodu u uglu, malim prozorom prema vrtlu, bez stakla, brzo se napunila. Prostrti stolovi (pozajmljeni iz drugih kuća) složeni jedan do drugoga primiše svatove. Fonovići su bili zaklali ovcu, Martina je mogla da odvede u Gašpićeve još dvije ovce i dvije vreće vlastite vune, koju je odradila. Iako im je pod nogama bila zemlja - uza svu oskudicu zemlje na Skitači ipak je zemlja bila najjeftiniji pod -i krov bio slamnati, kuća je izazvala osjećaj čistoće i reda. Kreveti su presvučeni bijelim plahtama sve do dolje, hrastove škrinje i stolovi oribani, oruđa sređeno povješena o grede i klinove.

Jelo se drvenim žlicama iz drvenih zdjela. Svatovi za stolom, žene na ognjištu, nekoliko hrpa djece na tlu, nekoliko zdjela ovčje juhe iznijeto je drugoj djeci pred kuću. Ovčja juha sa pšeničnim rezancima, kupus - Martina ga je za tu priliku bila donijela iz Rakija i dobila ga od Mare Prcanke - ovčje meso i pšenični kruh. Bedrina i Hodan obilno su naginjali bukaletu s bijelim labinskim vinom. Vino je bilo tek prevrilo, riznilo je i slatko klizilo poslije [58] kupusa. Doručak je bio u neobično vrijeme, još rano, da bi se prije podne stiglo u Sveti Lovreč i za vidjela u Rakalj.

Jelo i vino je ugrijalo i raspoložilo svatove. Bedrina ustane i pođe prema krevetu.

- Sad ću počinuti - reče.

Svatovi se okrenuše za njime. Bedrina legne na zemlju (dobro je prije pogledao da li je zemlja suha i da li neće suviše isprljati koret), pak uspravi noge okomito uz krevet. Ležao je u najnezgodnijem položaju, kao djeca, kad se prevaljuju na sjenokoši.

-Ova - navine on na labinsku - lipo počivan, kako papa. Hodili smo, znate, dosta, pak smo se strudili. - I zakukuriče kao peteh. - Ova, dan je, triba se već dignuti. - Pođe prema ognjištu da zagrli staru Luču, Martininu tetku.

- Sviri, Pave, pukle ti svirale, ja i Luča ćemo zatancat. Na gusto pribiraj, po labinsku. -1 ne čekajući da li Luča pristaje ili ne, on bez riječi uzme za ruke malo djevojče, koje je jelo držeći zdjelu među raširenim nogama. Djevojčica ispusti žalosno žlicu i počne da se okreće s Matom.

Hodan je držeći obim rukama komad ovčjeg buta, grizao, gurao desno koljeno prema svatnici Mari. Pričini se kao da nije čuo, kako ga Bedrina zove i žvakao je dalje.

Vino je teklo, raspoloženje je raslo. Mala kućica izgledala je sve privlačnija i utulnija, škrti Labinjani sve bolji gostoprimci.

Bedrina je cupkao po zemlji. Ostavio je zarumenjenu djevojčicu, koja je brzo disala, i plesao sam po taktu vlastitog pjevanja:

Labinjani gredu,
suru vunu predu,
na batice motaju.

Martina je tiho sjedila između djevera. Malo je jela, pazeći da se ne pokapa. Ozbiljno, skoro turobno je gledala preda se, u Marka. Male grudi nadimahu joj se ispod izvezenih prsiju bijele košulje. Bijelo lice rumenilo se u slabom prelivu, smeđe oči bile su vlažne. Blagi sjaj treptio joj je oko očiju i lica. Bila je ozbiljna, skoro pobožna i tužna. Slab most koji ju je do sada vezivao sa ovom malom kućom, koja je na kraju ipak ostajala uvijek i njezino zaklonište, zadnje utočište u životu, sad se lomio. Od sad će možda jedanput godišnje, možda još rjeđe dolaziti ovamo. Ali sad će imati svoju kuću, svoja polja, svoju djecu. Ona se trgne. Razumije se, imat će djecu, plesti će im bječve i opute za opanke i siti košulje. A djeca će čuvati ovce, njezine ovce. A preko mora, u Rakiju, sve već poznaje, ništa joj nije tuđe. Svekrva Ana? Svekrva Ana je kao i ostale žene. Dobra i ljuta, kao i život. Bit će žuko. Podnijet će.

Marko je više kradom bacao pogled na njezinu stranu. Pričinjala mu se lijepa, mirna tiha ljepota, koja ne peče kao žeravica, ali grije i čini život lijepim. Ta ljepota, mila i skoro svetačka, nije divlja, bujna ljepota dolinjskih djevojaka, ali je milija i toplija. Marko se nasloni na mladu svast Luču i zapjeva:

Fala majki, ka mi te je dala
tako mladu, lipu i gizdavu...

Hodan se digne, napuhne mijeh. Misnice prvo zaječaše, zatim zapjevaše. Hodan je puhao u puhaljku, nagnuo glavu na jednu stranu, vratne žile su mu nabrekle, iz ustiju mu je curila slina na mijeh, žut, mekan, vlažan i mastan. Prost, ograničen, mucav i zapleten u govoru, Hodan je debelim, crnim, kratkim prstima, koji su ličili na kožu starog opanka, prebirao na misnicama divne pastirske melodije. Bio je sit, napit, nije više vidio ništa oko sebe, uho mu je kontroliralo pravilnost pribiranja, radost u srcu izazvana današnjim obiljem i svirkom stvarala je sve [60] nove i nove zaokrete. Zadubljen u svirku, s puhaljkom u ustima, on osjeća samo kako pred njim plešu polja, cvatu sjenokoše, mirišu šume, skaču goveda. Iskonske čežnje ljudi za ljepotom, za srećom, za radošću trepere mu u srcu pod suknenim krožetom, hiljade čežnji, hiljade radosti, on je pun i lak, sve je radosno u njemu, on stvara radost oko sebe. Drhte mu mišići na rukama, na stegnima, u koljenima, u ramenima. Iako ništa ne vidi, osjeća da se raduju sva ta srca oko njega, velika i mala, mlada i stara, da se radošću prelijeva kućica i njezin slamnati krov, da su radosne smokve u vrtlu i živi kameniti skasi pred kućom. Raduju se vrtli, putovi, drage i doći, more, barka, koja ih je danas prevezla, rakljanske šume i polja. I mrtvi su radosni danas, i groblje će biti nasmijano, kad pođu u crkvu. Lili-li, lili lili, tilili-rilili... lipa mladost moja.....

Hodan povede svatove niz brdo prema dalekoj crkvi. Kućica se isprazni, Tone je zaključa, namještajući nogu u rupu vratiju, napravljenu za prolaz kokoši i dižući vrata nogom. Rodbina krene za svatovima, a djeca se rasuše krivudavim putevima sela.

Obred vjenčanja bio je kratak. Znajući da svatovi imaju da pređu u Rakalj, pop je požurio. On je Marku i Martini stavio na srce ono što je stavljao i drugima u toj prilici: da se ljube i da se podnose. Savjeti su bili dobri, ali su zvučali malo neprirodno, jer je pop bio mlad i o životu je znao manje od njih.

Vratili su se umorni, ali još uvijek veseli u kasno popodne. Privučena svirkom dječurlija im je došla u susret na bolovansku rudinu. Skupili su se i stariji, muško i žensko, ali više žensko, da vide nevjestu i svečanu siromašnu i malu svatovsku povorku.

Hodan je opet svirao. Marko je išao plešući i približivši se radoznalim gledaocima, pukne iz pištole u zrak. Puknuše još dva hica. To je proradila i Grgina pištola.

- Neka puknu od jada rakljanske divojke, da ja vođin jlću Labinku! - vikao je Marko. [61]

To je trebalo da bude odgovor na duga zanovijetanja u selu prije vjenčanja.

Na tavanu, pred svanuće, kad su se svatovi razišli i kuća umirila, u sumraku, svlačeći se pri slabom svjetlu uljane svjećice, prije nego li će leći na šušnjaricu na podu, položenu među starim oruđem, koloturima, starim mušketom i kamenicom za ulje, govorio je Marko:

- Znaš, kako san zadovoljan, Martina, kako nikad dosad. Sad si moja.

- Za uvik, Marko.

Upuhnuo je svijeću. Šušnje je zašuštalo. Oni su se zagrlili. Vani se bijelila zora. Zaboravljena goveda mukala su u staji.

V

[62] Istarska zemlja zanosi svojom raznovrsnošću. Divlja i pitoma u isti mah, tu gola i kamenita, tamo zelena i šumovita, na sjeveru i istoku visoka gola brda, na jugu i zapadu plodne kosine crvene zemlje. A svuda raznovrsnost. Brda i brdašca, njive i njivice, doline i doći, drage i dražice, glavice i dubine, vrhovi i ograde, jame i jamine, požarine, paleži i prisike, polja i poljica, vrtli i vrtlići, brajde i brajdice, strnine i lokvine - kako je narod nazvao dijelove sela, polja, šuma i pašnjaka, na kojima živi - sve se to niže jedno do drugoga. Gdje zastaneš i obazreš se naokolo -drugi pogled, sa svakog zavijutka staze i puta - drugi vidik. Svaka njiva je drukčija, svaka šuma i šumica sastavljena od drugoga drveta, u jednoj šumici svo je drveće ispremiješano: dubovi, jasenovi, grabrovi, smrike, drinak, klen, cer. Svaka brajda drukčije je položena i druge veličine. Na ravnom pašnjaku nalazi se duboka vala, usred šume ograđeni dolac sa zelenim, bijelim, modrim glavicama kupusa. Dapače je i zemlja drukčija, na jugu i zapadu crvena, u sredini i na sjeveru bijela, na istoku opet crvena.

Istarski kamen povećava raznovrsnost. Ali on daje i cijeloj zemlji jedan ton. Sve su kuće od kamena, kamenite su staje i dvorovi, kameniti su zidovi na dvorištima, crkve su kamenite i kamenom popločane, oltari su od kamena, groblje je ograđeno kamenitim zidom i puno je kamenitih spomenika. I kuće i pridvorja su negdje popločena kamenom, kameniti su zidovi oko oko vinograda, oko dolaca, dočića i valica, oko maslinika. [63]

Južna i zapadna, nekad venecijanska Istra, ima još jedno obilježje: svaki i najmanji zidić na njivi ograđen je iz dva reda kamenja, zidovi su široki i dvostruki.

Sve je u toj zemlji nekako temeljito. Kuće, dvorovi za ovce, korune i zidovi, putići izdubeni u kamenu - sve to kao da je za vječnost građeno.

Zemlja i kamen pisali su svoje znakove na ljudima. I ljudi su raznovrsni. U isti mah blagi i tvrdi, veseli i strašni u gnjevu, a svi nekako temeljiti, kao od kamena odvaljeni, uobličeni, ne oštrih crta ali s nekom tvrdom odlučnošću, koja im igra u mišićima lica.

Takva je bila zemlja i takvi su bili ljudi u selu, gdje su Gašpići živjeli. Raznovrsnost prirode nametala je razne poslove seljaku. Neplodnost zemlje upućivala ih je na druge djelatnosti izvan ratarstva i stočarstva.

Život je potekao jednoličan i tih, ispunjen radom i brigama. Rađala su se djeca. Mala mršava Martina rodila ih je četvoro u prvih šest godina. Rađala je lako, i žene su se čudile. - To su kosti -govorile su. Tonu je rodila u rano jutro u isti trenutak kad je Marko doveo staru debelu Fumu Valića da joj pri porodu pomaže. ; Ustala je iz postelje drugog dana, a četvrtog dana, u nedjelju, kad je došlo krštenje, već je sama okretala kruh, koji se umočen u jaja, pržio na ulju. Pak su došla nova djeca, Luča, Mara i zadnji mali Mate. Uzimali su za kumove srednje i siromašne seljake istoga stanja, Bedrinu, staroga Šikulu, Ivu Videlana, Juru Grubića.

Djeca su kod poroda bila malena, ali su brzo jačala. Martina ih je dugo povijala u širok i dugačak povoj, stežući im ručice uz prsi. Jedno od drugoga nasljeđivalo je dijete povoje, rubine, haljinice i drvenu zipku.

Tonina je rodila samo jedno, Lovru. Rodila je teško i dugo je o tome govorila.

Ive je bio doveo Toninu u stari dom, ali su se oni brzo vratili u palaču. Stari Tone nije u početku pristajao na diobu sinova. Osjećao je da će to biti kraj njihovog seljačkog roda. I sada stoje sa [64] krmom slabo, ako se paša podijeli, neće moći nikako. Nije ni običaj da se braća dijele za života roditelja. Ive je na oca navaljivao oprezno. - Primio bi pola duga kod Poštetke u Fazani, ostavio bi staru kuću, oruđa, korito i goveda bratu. -I1 najjači razlog: ako se braća podijele, dobit će svaki od njih po jednu parcelu šume u Primu. Stari je vrtio glavom, dokazivao da Ivi ne treba ni zemlja ni paša, da Marko koji ostaje seljak, neće moći bez paše održati goveda, ali je na kraju ipak pristao na nagodu sa sinom. Tako je Ive odijelio od starog Gašpićevog posjeda trećinu Grušina, trećinu vrtla, jedan dio Njiva i cijelu Ogradu, što je graničila s Vrhom i gdje je bilo najbolje Gašpićevo sijeno.

Gašpićev posjed se raspao. Marko je ostao sa ženom, malenom djecom i rano ostarjelim roditeljima na zadnjem ostatku stare Gašpićeve kmeštine. Velika je bila nekad, prostrana, u uru hoda ne bi čovjek bio obišao samo glavni komad zemlje. I svega na tom jednom komadu: oranice, vinograda, pašnjaka, sjenokoše, šuma. Ali su se koljena dijelila, djevojke sa mirazom odnosile zemlju, sad su ostali samo ostaci. Kad se zemlja suzila, stari Tone odbio se od poljskoga rada. Kao da se sa lomljenjem zemlje slomilo nešto i u njemu. Tužio se na reumatizam, vukao se po kući, ili je na magarcu jahao u kamenolom na Vrh ili u Kalavojnu. Kopao je, kucao, iskrčivao zemlju sa slojeva kamena, tražio nove i bolje slojeve. Kamen na Vrhu nije bio sasvim dobar, ledio se zimi, nije bio za prodaju, ali u Kalavojni mogli su se naći sigurni slojevi. Baba Ana je pobolijevala, ljutila se, držala kruh zatvoren, kinjila je djecu.

Marko i Martina pokušali su se snaći u novom položaju, kako su mogli. Obitelj je porasla, zemlja se suzila. Ive je odnio dobra četiri para oranja. Najgore je bilo što je odnio i Ogradu, i što se paša smanjila. Od dobre paše za goveda ostajao je samo Vrh, ali °d proljeća do kosidbe najveći dio Vrha morao se volovima zatvarati da zimi ne bi ostali bez sijena. [65]

Čuvajući sjenokošu, Marku nije ostajalo drugo nego da ugoni uveče volove u tuđe, u krničko, u Buršića, u Škabića. Njihovi pašnjaci su bili do Vrha i goveda su se mogla uvečer ugnati, a ujutro izgnati. Tako je gubio noći. Ali kad je dolazilo oranje, orao je s volićima od zore do mraka i Martina se kretala za njim kao sjena. Preorali su prijašnji pašnjak za ovce na Njivama.

Dobre zemlje osim u vrtlima i na Vrhu pod sjenokošom, skupa tako par i po, oni zapravo nisu više ni imali. Cijele Njive ovako iskrčene i preorane sačinjavale su četiri para, Marko ih je u četiri dana izoravao, stavljajući na vrganj krupno kamenje. Nekad je i Martina morala da sjedne na vrganj da bi lemeš dublje zaorao. Ali cijela ta zemlja bila je škaljava i jadna, za cijelu nisu ni imali gnoja da pognoje i kud bi lemeš zaorao, dizao bi četiri puta više kamenitog šljunka nego zemlje. Grušine su bile isto takve, dva i po para, opet mnogo više kamena nego zemlje. Martina je marljivo brala krupnije kamenove, ali kamenja je bilo toliko da ga sva vojska kraljeva ne bi stigla da očisti. Ali i kad bi ga očistila, nestalo bi zemlje sasvim i ostale bi samo kamene ploče. Gnoj se nije mogao nabavljati, jer ga nitko nije imao suviše. Svako novo oranje iznosilo je na površinu nešto zemlje odozdo, ali bi voda zemlju isprala i kamenja je ostajalo više. Dva i tri oranja više bi škodila nego koristila i tako je ostajalo pri jednome svake godine. Vrh je ostajao pod sijenom, u vrtlu je bio godinu za godinom krumpir i tek svake pete, šeste pšenica. Kad bi sve obrali i ljeto nije bilo previše sušno, onda je u konobu dolazilo pet šest starica pšenice, dvadeset starica ozimca, deset ovsa, trideset do četrdeset ručica kukuruznog klipa, dvije vreće krumpira. Na toj hrani; moralo se izdržati cijelu godinu, za osam duša premalo. Da svih ' osam jede samo kilo kruha dnevno, ta je hrana mogla da bude' dovoljna do Božića. Zato je baba Ana zatvarala kruh pod ključ. Po j selu se mnogo pričalo o škrtosti babe Ane. Tobože dogovorili se ona i did Tone. Ako dođe gost u kuću i Tone zapita: [66]

- Ane, je kruha, ja? - ona je imala da kruh iznese.

Ako did Tone zapita:

- Ane, ni kruha, ne? - ona je imala samo da ogovori:

- Ne, ne, moj Tone, ni mrve.

Kruha zbilja češće nije bilo nego što ga je bilo i on se dijelio onako crn, kiseo sa oštrim dlakama ozimca ili tvrd i žut od kukuruza na malene komadiće. Svaka mrva, koja bi pala na pod, dizala se i ljubila, i kasnije gutala kao pričest.

Trebalo je kupovati hranu za devet mjeseci, ali što da se da za tu hranu? Svake treće godine tele, četiri, pet jaganjaca, dva voza kolaca za vodnjanske vinograde, dvije suhe šunke od jedne svinje, što se na jesen klala. Sve je bilo malo. Trebalo je plaćati interes za dug crkvi i Poštetki, općini za Prim, kupovati kožu za opanke, so, petrolej, platno, konac, plaćati kovača, kolara, tkača, šilca, stupare. Račun sa koritom je bio točan. Korito je davalo ulja za cijelu godinu, ali za prodaju nekad malo, četiri, pet litara, nekad ništa.

Prim je u to vrijeme baš bio podijeljen. Da li je uspio Pinko ili su razumni ljudi u općini prevladali, cijela šuma je podijeljena na jednake paseve, skoro četvrtaste, i podijeljena je na onoliko dijelova koliko je bilo kućnih zajednica. Dobili su svi jednako, šuma je bila i inače jednaka, sve mediteranska tanka bršuda, planika i metlika, poneka tanka divlja javorika među njima. Šuma samo za ogrijev i vinogradske koce i pašu. Dva tri siromašna seljaka odmah su odstupila svoje dijelove bogatijim. Šuma je bila dosta daleko, uru hoda. Gašpićevi dijelovi nalazili su se na samome moru, na strmim, dolje nepristupačnim obroncima. Podjela šume imala je tu dobru stranu da je svaki mogao da siječe svoj dio, da štedi mladice, da proređuje oprezno i razumno. Svi su dijelovi bili dosta veliki, tako da nije bilo straha od iskrčenja. Suma se na posječenim plohama sama obnavljala. Ive i Marko dobili su jednake dijelove, koji su graničili. Odmah do njihovoga bilo je Grgino. Između dijelova ukopani su kameniti međaši, ali [67] oni nisu bili sada ni mnogo potrebni. Šume je bilo dosta, a slobodno se sjekao i preostali komunal.

Martina je dobar dio jeseni i zime provodila u Primu. Obarala je ušima sjekire bršudu i planiku od panja, kresala je kočeve, vukla na put do kuda su mogli volovi da stignu. Ujutro bi rano ustala, samljela kukuruz na žrvnju, ostavila svekrvi da skuha rijetku kašu za doručak i zatim bi se izgubila u noći i vratila još prije dana noseći puno krilo broskve za večeru za ljude a nešto i za prasca. Kad bi Marko došao s volovima iz paše, kup zelene, smežurane broskve kod ognjišta osiguravao im je večeru. Marko bi je pozvao u stranu:

- Si bila u Hodanoven Docu?

- Ne, u Mišćevoj Vali.

Ona je brala broskvu, gdje je bilo, pazeći samo na to da ne uzima siromašnijima od sebe. Nekad bi i pitala Hodanove ili Mišćeve, ako je očekivala da će dobiti pozitivan odgovor. Većinom nije ni pitala. Ona je broskvu brala na tuđem, noću, on je opet noću pasao volove na tuđem. Škabići, Buršići, Mišćevi, Hodani su to znali, ponekad su prelazili preko toga, nekad opet broskva i paša odradila se nadnicama.

Martina se laćala svega, što je moglo donijeti koristi. Brala je u Primu lovorovo lišće, kad je ono u gradu traženo. Čupala je po stranama lišće od kadulje i odnosila u grad. Brala je s proljeća divlje margarete, divlje sitne karanfile, šparoge, bljušte, gljive.

Poznavala je trave, prikupljala ih s proljeća za jelo i za lijekove. Kad nije bilo ničega, ostajao je oštar divlji brmeč. Kuda god je išla, mislila je na stotinu stvari, i nosila kući sve što se u polju, u šumi, na sjenokoši moglo za kuću naći, slak za svinju, mlade jarebice, ubijene od grada, mlade koprive, koje će skuhati za večeru. Nije se stidjela ni pobirati balege putem, kupiti ih u pregaču i nositi kući za gnojenje vrta.

Podojivši dijete u zipki, Martina je odlazila u Prim, sa sjekirom i kosirom, obarala crniku, kresala, vukla i s bremenom [68] drva vraćala se poslije podne kući. A nikad nije smatrala da joj je breme na leđima dovoljno. Još bi trave, koje je nabrala, lovor, kadulju, natrpala u pregaču, i u džepu donosila djeci slatkokiselaste crvene jagode, što sazrijevaju na jesen na planiki. Omršavila je, grudi su joj olabavile, dobivala je bolove u želucu, nije podnosila svaku hranu. Nije bila jaka, ali je njezina marljivost naknađivala fizičku snagu. Kad je trebalo voziti koce u Vodnjan, Marko Gašpić vozio ih je najviše i njegovi su bili najvitkiji i najduži.

Mali Tone imao je osam godina, kad je u Krnici neki doseljeni cipelar počeo djecu da uči pisati. U selu se govorkalo da će i nekoliko djece iz Rakija dolaziti cipelaru u Krnicu. Pop, stari Blečić, nagovarao je ljude da što više djece pošalje u "školu". U selu su sada umjela tri, četiri čovjeka pisati. A bez pisma se ne može znati ni koliko poreza treba platiti, ni oporuka se ne može napisati. Za "školu" su se spremala dva sina staroga zvonara, Martin i Mate, mali Martin Markov, Ive i Tone Grubić. Postolar je bio spreman da svaki dan uči sat-dva seljačku djecu pisati, a primao je za to svake vrste nagrade: pšenicu, ozimac, kukuruz, ulje, vino, novac, što tko bude mogao dati.

Stari Tone Gašpić predloži Marku da šalje i maloga Tonu.

- Sad bi bija mali najpotribniji za ovce. A ni kopati se neće naučiti u školi.

- Šalji, Marko, malega u Krnicu. Da ne ostane svi naš rod za uvik slip.

- Daleko je Krnica, uru tamo, uru nazad - primijeti Martina.

- Neće hi biti strah. U kumpaniji će lagnje.

- Kako te po buri, daždu i mrazu? - brani Martina.

-I na paši je zima i pada dažd. Ako ča nauči, će biti potriban barbi u butigi. Će mu liste pisati i štiti. Još će i u crikvi štiti štenje.

- Štije štenje i zrman Školante, pak mu svejeno ni bolje nego meni - kaže Marko. On se bojao da će škola odbiti Tonu od blaga, od zemlje, od posla, od njega. [69]

[this ends the proofread OCR scan, the rest is conversion of Word with many OCR errors]

 - Almeno muška dica neka se ča navade. Ovce more čuvati drugo lito i mala Luca.

- Moremo provati lito dan - sumnjičavo završi Marko.Martina je Toni od starih hlača očevih sašila modru torbu sa bijelim pucetom za zatvaranje, pričvrstila uz nju žutu uzicu sa svoje kanice, da može torbu nositi o ramenu, preko glave, i metnula mu u torbu komad kruha od ozimca.

Tako je Tone veselo pošao s djecom krničkom cipelaru Šimeti, da nauči pismo.

Kasnije je pop od nekuda nabavio za svih šest dječaka knjižicu i tablicu.

Marko Gašpičev poslao je za to popu dvije litre muškata. U školu je išlo samo šest muških dječaka, po lijepom vremenu i jedanput dnevno. Sjedali su oko ognjišta u postolarevoj kuhinji i on im je pokazivao slovo po slovo, brojku po brojku. Djeca su bila odrasla i zrela i brzo su shvaćala. Poslije prvih dana pokazala se kuhinja tijesnom i nezgodnom i otada je postolar učio djecu u maloj dvoranici seoske općine.

Djeca su odlazila i vraćala su se u skupini. Dolazilo je ni oko čega, kako to biva još više među ljudima nego među djecom, do svađa sa krničkom djecom i tada su sa obiju strana žviždili babulji. Potučena strana morala je bježati i zato je dovodila drugog dana pojačanja u starijoj braći ili drugovima. Ako je dan bio sunčan i vedar, ratna fronta razvijala se na cijeloj dužini puta od Raklja do Krnice, postavljene su po šumama zasjede, pošiljane naprijed kraticom straže. Neki put stražari bi se izgubili i otišli da beru šparoge, traže gljive, obilaze gnijezda ili love ptice. Tad bi se neprijateljstva naglo rasplinjavala i dušu bi potpuno obuzimali novi pothvati.

Sa učenjem pisma javilo se jedno novo pitanje, koje u svakodnevnim brigama za život nije se do tada ni javljalo. Poslije prvog tjedna, stari Tone upita unuka: - Kako vas vadi ti vaš postolar u Krnici? [70]

- Lipo nas vadi.

- Ja, ma kako govori?

- Govori kako po našu, ma je reka da ćemo se učiti pisati talijanski.

- A zašto vas ne vadi slavinski? Mi nismo Talijani, mi smo Slavinci! - djed se naljuti.

Tone je razumio da je i on Slavinac, ali videći da to pitanje djeda nekako neobično zagrijava, odgovori:

- Ja ne znan. - I sam zapita:

- A ča su to Slavinci, dide?

- To smo mi, sin moj, mi težaki. Mi govorimo slavinski, svi mi, ki nismo grajani.

Dijete umukne. Čudnovato da je to tako uznem