Jedan dan u Arsiji

[158] Opet ugalj. Veliki dio Istre je postao poljem za bušenje, za istraživanje, gdje ima toga crnog dijamanta. Na mnogim stranama se vide kosturi naprava za bušenje, u raznoj udaljenosti od mjesta gdje se ugalj već kopa. Čelični svrdao probija naše hiljade godina mirne i uspavane skase i litice. Mirna raška dolina izmijenila je svoj lik, ušće Raše je postalo jedna ogromna radionica. Veliki međunarodni parobrodi oru brazde kroz vijugasti Raški kanal i donose iz Holandije i Njemačke nove velike sprave i oruđe, pumpe, dijelove električnih centrala, a iz Jugoslavije ogromne količine drvenih balvana. Veliki parobrodi, ponajviše talijanski, ali svakodnevno i po neki jugoslavenski, odnose otuda tri hiljade tona uglja dnevno. More je produbljeno na onim mjestima gdje imaju parobrodi da pristanu, bageri su izvadili velike količine mulja i kamena i odnijeli sve na dublja mjesta. A Raša je toliko regulirana da joj je višak vode oduzet i neće zadugo donijeti toliko mulja.

Dok ja nešto mrmljam o čudu koje se tu dogodilo i događa i ostajem zaprepašten veličinom i velikopotezno-šću onih radova koji su već izvršeni i onih koji se dalje vrše, moja djeca, koja ne znadu da je taj kraj nekad i drukčije izgledao, veselo me ismijavaju. Idemo stazom iz Stalije uz novoiskopan kanal prema novome gradu Arsiji. Lijevo se pruža još uvijek široka plitka voda barbanskog Piska, gdje sam s ocem prije trideset godina gripom hvatao ugore. Ali tog barbanskog Piska više zapravo i nema. Od njega [159] ravno prema Štalijama preko mora napravljen je zid i nasip. Na svakoj obali Raše, na samom ušću, podignuta je po jedna nova zgrada. To su pumpe. One će brzo, kažu još ove jeseni, osušiti Pisak i dugu dragu Salušnicu, što ide od ušća Raše prema sjeverozapadu do staroga sela Kokoti, gdje su prije bile tri siromašne seljačke kuće na obronku brijega, a gdje je danas na samom kraju Salušnice, u dolini između bregova, podignut potpuno nov moderan grad Ar-sia. Vode s Piska i Salušnice već su zatvorene i izolirane. One će se pumpama prenijeti u korito regulirane Raše i u novi uski kanal sagrađen između Štalija i Arsije za vezu novoga grada s morem. Dobit će se tako nekoliko kvadratnih kilometara novoga plodnog zemljišta. Arsia će imati kuda da se širi. Stvorit će se druga naselja, možda po-vrćarska i zemljoradnička. U prvoj i jedinoj svojoj noveli, koju sam napisao još u četvrtom razredu gimnazije (»Kapural Grga«, objavljena je u hektografiranom listu »Naprijed« đaka pazinske gimnazije 1914, kad su urednici bili Angelo Cerkvenik, Ivan Ladavac i Ivan Šverko) stavio sam u usta svoga suludastoga junaka viziju kako će lijepo biti kad to more moga rodnoga kraja bude pretvoreno u plodnu zemlju, i ta utopija postaje jednim dijelom stvarnost: more se pretvara u zemlju. A da će ta zemlja biti neobično plodna pokazuju nam mali vrtići uz kuće kuda prolazimo, puni bujnog zelenog povrća, znalački odnjegovanog.

Dok tako gledam nasipe, pumpe i vodu, gdje se igraju jata sitnih ceula (cephalus, ćifal), iznad nas zaglušujućom bukom juri rudnički vlak, stotinu malih vagona punih uglja. To je ugalj koji se doprema u vagonima iz rudnika u praonicu uglja (lavaria) na Štalijama, gdje se sortira i otprema dalje na stovarište za ukrcavanje na Brščici. Velik broj radnika, bosih, sa zavrnutim hlačama do koljena, radi nešto u daljini na kanalu, a jedan talijanski trabakul ras-krcava pred nama mašinerije za novu vlastitu rudničku električnu centralu. Uz stazu kuda idemo teku crne katra-nisane vodovodne cijevi. Vidi se da su stavljane na brzinu, jer nisu ni u zemlju zakopane. Jedna žena sjedi na kamenu uz cijev, prede vunu i čuva ovce. Obučena je po labinski, seljački. U ušima su joj velike starinske »špingule«. Željan [160] sam njene riječi, nazivljem joj dobro jutro i pitam je što rade oni kod broda:

- Raskrcivaju, raskrcivaju - odgovara ona.

- A oni tamo preko, bosi?

- A ne znan, nišan bila tamo.

Kad smo došli bliže, vidjeli smo da oni tamo preko učvršćuju nasip kanala da ne propušta vodu. Zemljani zidovi kanala učvršćuju se kamenom, nasipi se dižu u vis. Kanal dug 5 kilometara, od Štalija do Arsije, već radi. Prolaze njime motorne barke, postoji čak i motorna poštanska pruga, a mogu da uđu u nj i brodovi od stotinu i više tona.

Već smo u Arsiji. Prvi susret u novom gradu je ugodan. Igraju se neka djeca na ulici i govore hrvatski. Prolazimo kroz dvije glavne ulice koje se sastoje od 120 potpuno jednakih kuća. Svaka kuća ima po četiri radnička stana. Stanuje tu oko 500 rudara, što za ukupan broj od 7000 nije tako mnogo. Iza kuća su vrtovi za povrće i voće. Svaka radnička obitelj ima malu parcelu. Povrće je bujno i lijepo, gajeno različitim znanjem i brižljivošću, ali uglavnom dobro. Kuće su sagrađene solidno, ukusno i lijepo, od kamena i cementa, sve su na jedan kat, s mnogim lukovima, koji daju živost inače jednoličnom izgledu ulice. Jednoličnost nije nigdje prekinuta nekim dućanom ili prodavaonicom. Samo je jedna tabla zanatlijska: krojač. Središte mjesta je na kraju oblih ulica. Tu je gradska kuća, nova crkva, kavana, zadružna krčma Dopolavoro za radnike i na drugoj strani za činovnike rudnika. Tu je zadružna mljekara, zadružna trgovina i mesarnica. Vrlo blizu ovog centra, na obronku iznad grada, ulaz je u šahtu. Promet je živ, autobusna veza s glavnom linijom Rijeka-Pula, mjesni promet između Arsije i Labina oduzimaju novome gradu monotoniju rudarskog naselja.

Država se pobrinula da novi grad i inače dobije na značaju. Rudnički predio sa selima, koja se tu nalaze zapadno od ceste Labin-Trget, odvojen je od Labinske općine i pripojen je novoosnovanoj općini Arsia. Labin u tome administrativno gubi - ali je užasno mnogo dobio na prometu - Arsia dobiva.

[161] Objedujemo u činovničkoj menzi. Objed je dosta jeftin, vino je vrlo jeftino, 2,20 litra lira, i dobro, kao i svuda u Italiji, samo su porcije jela nešto malene za nas koji smo navikli na obilje mesa u panonskoj ravnici.

U jedan sat je smjenjivanje radnika u oknima. Idemo tamo. Izlaze rudari sa svjetiljkama, sjedaju u kamione, a zatim drugi ulaze. Dolaze sa svih strana. Kamioni prevoze radnike iz Kršana, iz Pazina, iz Kanfanara, Sv. Vinčenta, iz Vodnjana i Pule i sa svih mjesta koja se nalaze na tim linijama. Dugi redovi kamiona s prikolicama odlaze i dolaze. Prostor pred rudarskim oknom se puni. Pale se svjetiljke. Ljudi čekaju na svoj red da se spuste pod zemlju. Lijepa lica tih ljudi su blijeda i umorna, sumorno svečana i dostojanstvena. Od ove hiljade, koja će se sada spustiti dolje i razmiliti sa svojim svjetiljkama u teškim okovanim cipelama po sitnim tamnim hodnicima rudničkog labirinta, možda već sutra neće biti svi živi. U toku slijedećih mjeseci će sigurno više no jedan od njih ostati u svome rovu. I moja žena misli na sudbinu tih junaka rada i već joj se niz obraz kotrljaju suze. Radnici nam prilaze, mnogi od njih nas poznaju, neki su nam drugovi iz djetinjstva. Njihov govor je jednostavan, topao, neposredan. Pozdravljaju rodbinu koju ćemo mi vidjeti prije njih, jedan od njih dapače pozdravlja majku.

Seljaci iz raške doline, s Pazinštine i Puljštine, dobri mili ljudi naši, ostavili su polja i stada i šume, oni s malo zemlje i oni bez zemlje sjedinili su se u veliku jednaku masu rudarskih radnika. Iz stotine raznih sela i zaselaka dolaze ovamo, ništa ih ne bi bilo tako prikupilo i sjedinilo kao ovaj zajednički rad. Svakoga dana putuju u istim kamionima skupa, tresu se na drvenim sjedalima, sakriveni zastorima od prolaznika. Rijetko vide sunce, jer rade li noću, moraju danju spavati, a rade li danju, nekoliko sati na putu provode u pokrivenim i zastrtim kamionima.

Rad u rudniku, kad se zažmiri nad opasnošću života, nije ni toliko naporan. Šihta traje osam sati, ali tu je uračunato i ono vrijeme koje radnik mora preći dok dođe do svoga broja, do svoje pozicije rada. A od spuštanja u okno

161svaki radnik prelazi podzemnim rovom nekoliko kilometara do svoga mjesta. Tako otpada na taj put do radne jedinice sat, pa i više, kad se uračuna put tamo i natrag.

Vraćamo se nizbrdo prema Arsiji. U svijesti nam ostaju slike s neizbrisivim izrazima lica onih ljudi što smo gore ostavili. Zarežale su nam se te crte u dušu, crte snage i junaštva i nekog velikog, nadljudskog mira. Eto, i to možemo mi, kazuju nam ta lica. I gore možemo.

1938.


11 - Na crvenoj istarskoj zemlji


Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Thursday, October 20, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA