Bezidejnost

[150] ma i drugih tekovina talijanske civilizacije. Isušivanje Ćepićkog jezera i Koparštine, radovi na elektrifikaciji (usred Istre, samo na automobilskom putu Pazin-Trst, negdje između Trviža i Mirne, vidjeli smo velike instalacije za podjelu električne energije), s ocijalno osiguranje u bolesti, nezaposlenosti, starosti, invaliditetu, sve ono što najviše zadire u egzistenciju ljudi. Postoji, dakle, nesumnjivo pozitivna strana medalje talijanske uprave u Istri, kako su postojali i pozitivni rezultati višestoljetne uprave Venecije većim dijelom Istre. Razlika između dvije uprave, stare venecijske i današnje talijanske je u tome što je venecijanska uprava administrativno, ekonomski i politički učinila selo zavisnim od grada, ali pri tome nije dirala u autonomni život sela. Selo je živjelo pod Venecijom svojim posebnim gospodarskim životom, u punoj mjeri u naturalnom gospodarstvu, zavisno samo od proizvodnje zemlje, držeći svoje običaje, nošnju, govor, pjesme i ples. Sada nema više tog autonomnog života sela, selo je uvučeno u novčano gospodarstvo, grad nameće, a selo prima sve od grada: nošnju, običaje, hranu, način života, jezik, pjesmu.

Ali selo, baš uslijed nacionalnih razlika koje se polako gube, ali se ni u toku nekoliko generacija, a vjerojatno ni-kada.ne mogu sasvim izgubiti - historija borbe izoliranih Lužičkih Srba je za to primjer - ne može da primi i usvoji tekovine duhovne kulture talijanske, čak ni političke [151] ideale suvremene Italije. I tu je druga strana medalje. Selo prima, grabi sve što mu se daje, ali ta recepcija ne znači i duhovno pretapanje. U narodu ostaje dvojstvo. Oni postaju Talijani, oni nama kad dođemo tamo kažu: »vi ste Jugoslaven, mi smo Talijani«, ali pri tome oni razumiju da su postali Talijani, državljani Italije, onako kako su prije bili Austrijanci, državljani Austrije, i dvojstvo između državljanskoga i narodnoga ostaje.

Između položaja u Austriji i Italiji je bitna razlika. U Austriji su oni mogli biti Hrvati, imali su škole, niže i srednje, svoj jezik u općini, na sudu i u kotaru, svoj narodni pokret. U tome narodnom pokretu je bilo borbi, pobjeda, napredovanja. U borbi su se formirale ideje i moral ljudi, ljudi su se uzajamno pomagali, međusobno kontrolirali. Biti »naš«, biti dobar Hrvat je u neku ruku značilo i biti dobar čovjek, paziti na svoje postupke. I civilizacija je napredovala pod tim uvjetima i razvijala neke određene ideje, načela, moral. Danas svega toga nema. Civilizacija napreduje, ali bez ideja, bez načela, bez morala. Čudnovati izgledaju moji nekadašnji drugovi. Eto jednog invalida, kojemu je Hrvatska doslovno spasila život jer je u njezinim sanatorijima proveo nekoliko godina. Ali penziju, i razmjerno dobru, dobio je tek od Italije. On priznaje Italiji sve, Hrvatskoj ništa. S penzijom i svojim malim posjedom on je postao seoski bankar, pozajmljuje novac na kamatu, živi dobro. Penzija teče, kamate teku. Mussolini je za njega najmudriji čovjek na svijetu, koji se brine za sirotinju.

Ili onaj, Usip Vickov, ložač. Zajedno smo čuvali goveda i ovce, zajedno išli za djevojkama. Svojim jakim glasom on je bio najistaknutiji pjevač hrvatskih (umjetnih) narodnih pjesama. Sada on plovi morima. Sada on živi s drugim drugovima, drugim životom, sada se on tuče u prsa od ponosa što se s novim drugovima sa svoga broda tukao s Hrvatima u Splitu i bio u zatvoru u Splitu. I s gordošću pokazuje prst koji je mašina zgnječila i za koji je dobio tri hiljade lira. Da je to bio prst na desnoj ruci, bio bi dobio deset hiljada. Drugi put će bolje paziti.

Ili dobri stari drug Tone Arfirić, pomorski kapetan male obalne plovidbe. On se isprsava i zanosi u [152] pripovijedanju kako je u nekoj hrvatskoj luci pozdravio naše vlasti na rimski način, dizanjem ruke. I kako su se jugoslavenske vlasti čudile što on hrvatski govori, a rimski pozdravlja. - »A mi tako«, rekao je on. »A oni su gledali.«

Oni su na talijanskim brodovima, pod talijanskim zastavama obišli svijet. Bili su u Aziji: na ekvatoru i u Americi. Ljubili su Engleskinje, i Španjolke, i Japanke. Svuda s istim svojim novim drugovima. Brodovi su plovili, oni su radili svoje šihte, primali hranu i plaću, lumpovali i tukli se zajedno, oni sada, eto, primaju novce za ranjene prste, oni znadu što je život. Novi pojmovi su ušli u njihov život: o »digestionu« (probavi), o individualnoj sreći koju novac donosi, o potrebi smanjenja broja djece, o načinu kako se može prevariti liječnik ili pridobiti sklonost kapetana broda.

Drugi, kod kuće, na stalnom poslu nastoje da dođu »pod kasu«, bilo da se lakše rane na poslu, bilo da se rane izvan posla, a odglume ranjavanje na poslu. »Lako je njemu, on je pod kasu«, postaju nove predodžbe o »lakoći« i sigurnosti života.

Život naroda postaje tako materijalno puniji i bogatiji, duhovno sasvim oskudan. Jedna praznina je tu, nepostojanje ma kakve ideje koje bi se čovjek primio i držao i prema njoj udesio život. Sve ima neki smisao i neko značenje dok nosi materijalnu korist. Ona je pokretač čitavog života i izvan nje nema ništa, osim praznine i pustoši. Fašizmi se odlikuju svuda time što ostavljaju takvu pustoš u dušama ljudi. Ali ako je nacija za običnog Talijana apstrakcija, ona je za našega čovjeka neki daleki astronomski pojam. Njemu ostaje goli materijalni život i malo, sve manje obiteljske topline. Prije je on bio član velike obitelji, danas je čovjek pojedinac sam i izgubljen visi o radu, pronalazi individualno uživanje (krčma, ples). Stalno zaposlenje, novac, materijalizam, proletarizacija udaljuju ljude i od crkve. Ali mjesto koje je u dušama zauzimala prije religija ostaje sada prazno. Nema ni jedne misli vodilje, ni jedne plemenite ideje. Proletarizirani seljaci postaju cinici. Nema žalosnije stvari od pogleda na takvu duševnu prazninu.

1937.


Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Thursday, October 20, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA