Djevojke pjevaju

[139] Gledam kako moj otac igra »boce«. Trči s jedne strane na drugu, hitar i živ, mršav i crvena lica, prosjede kose. Tako sam ga gledao i prije trideset godina, samo je onda bilo u njemu mnogo više samopouzdanja i vjere. Onda je bolje vidio, i ruka mu je bila mnogo sigurnija. Ipak, on osjeća da se još drži, da trči za balinom, on jedini s preko šezdeset, dok su svi drugi igrači bar trideset godina mlađi od njega., Radni je dan, blago ljetnje predveče, i nekad na takav radni dan nije bilo moguće naći odrasla čovjeka u selu. Sve je bilo na radu. Sad je gostionica puna, igra se u karte i na biljaru - u našem selu, gdje je prva škola osnovana od strane Družbe prije 33 godine, ima sada četiri biljara - a »zog« gdje igraju boce pun je gledalaca. Ljudi rade na šihte, sad su na odmoru, nadnica i prihod su im osigurani, gostionice rade dobro. Među igračima i gledaocima ima radnika, mornara s trabakula, ložača na velikim parobrodima što plove za Masau, ali nema više seljaka ni jednoga. Moje selo se proletariziralo, stil njegova života je postao drukčiji. Na ovome istome mjestu, gdje je sad »zog«, kopao sam na nadnicu za fiorin dnevno, prije dvadeset i dvije godine. Tad smo još svi nosili sukno, mladići i djevojke. Uvečer smo po kućama »žbuljali«, tj. skidali lišće s klipova kukuruza. U kući bi bio velik kup kukuruza, deset, petnaest djevojaka i mladića posjedalo bi u kukuruze, odvajali bi lišće podesno za postelje, »šušnje«, pravile su se šale, od vlasi kukuruznih golobradi momci [140] postavljali bi sebi brkove, na tim večernjim posijelima u darežljivim kućama zaplivala bi i bukaleta od ruke do ruke i na kraju se na tijesnom prostoru plesalo pod mijeh. Radosne i svijetle su bile te jesenje večeri u mladim srcima kraj mladog kukuruza, mladog vina. U dušama su bile nade i iluzije, život se iščekivao kao nešto veličanstveno, što će tek nadoći. U razgovorima se cijenila snaga, radinost, ljepota i dobrota, i svi smo pomalo bili junaci homerske epohe. Što smo marili ako nas je sutra čekala opet motika ili plug, ili težak željezni bat. Ili ovce, ili goveda, jer sutra uveče opet je dolazilo veče radosti, mladosti i ljepote.

Dok mi tako sjećanjem vriju uspomene, kao vrutak žive vode, preko maslina, smokava i badema u vrtu razliju se najedanput akordi neke nježne pjesme. Pjevaju djevojke. Znam kuću gdje se pjeva, to moja drugarica iz mladosti šije, i kod nje se skupljaju djevojke. Da, pamtim dobro kad u selu nije bilo nijedne šivaće mašine, sad ih ima gotovo u svakoj kući. U nekoliko skokova preko zidova, drača i laži nalazim se u tom seoskom ženskom krojačkom salonu. Luča krojačica je bila iz »bolje« seljačke kuće, sad šije svilene haljine za djevojke iz pola sela. Luča je u mladosti bila dionik mojih tajni i ja njezinih. Mnoge noći prosjedio sam na njezinom djevojačkom ognjištu s drugovima koji su k njoj dolazili radi nje. Mnogo puta je njen stari otac zimi, poslije pola noći, lupao gore i vikao da se ide spavati, da ujutro treba za blagom, ali smo mi opet ostajali. Sad je ona već odavna žena, ima kćerku Luču, ljepšu nego je ona u mladosti bila, i ta današnja mlada Luča pomaže majci u šivanju i govori o svom mladiću mornaru na Kozulićevom brodu. Kad sam ušao u kuću, djevojke su prestale s pjevanjem. Nisam tu bio dobrih deset godina, ali Luča tvrdi da je znala da ću doći i da su me one namjerno pjevanjem namamile. A kako bi tek bilo, kaže Luča, kad bi zapjevale onu moju momačku pjesmu:

Kad ja projden ispred kuće tvoje
ti ćeš gledat ispod ruke svoje
ti ćeš plakat dugu mladost svoju...

[141] Od pet djevojaka, jedino Luča Lucina nema ošišanu kosu. Sve ostale, i Marija, i Zora, i Fuma, i Đela, imaju ošišanu kosu i trajnu ondulaciju. Jedan mladić je također tu s njima, i Lucin sin Viče koji pere suđe od podne. Djevojke ga nagovaraju da ode gore i navije gramofon, ali on se nećka. Na kraju pristaje, ako one operu posuđe umjesto njega. Mlada Luča postavlja kavu, hoće da me ugosti. Gore iz sobe zakrešti gramofon, njegov plehani glas me uznemiruje, odvratni su mi šlageri iz predgrađa koje on svira. Ali šutim i čekam da i njima gramofon dosadi. Krešti gramofon, zuje dvije šivaće mašine, Zora je čučnula ispod stepenica i u »laviću« pere tanjure. Do nje je naslagan kup bundeva za svinje, ostaci starog seljačkog života. Dok Zora čučnuta pere, njezina tijesna haljina je napeta, kao da će pući pod onim jakim ramenima, nabreklim od mladosti i snage. O toj Zori kolaju po selu priče da ima tijelo tvrdo kao kamen i da je nitko ne može uštinuti. Ima tek osamnaest godina, ali u plesu ona vodi mladiće koji plešu s njom, a ne oni nju. Kad je tako gledam, crvenu, nabreklu i čvrstu, sjećam se jedne druge naše žene, neke sada već pokojne Luče, koja je nekad s kvintalom pšenice pod jednim i kvintalom pšenice pod drugim pazuhom mogla da ode s gumna na tavan. Takve su nekad bile tu žene, a, eto, i Zora je takva. Samo što se njezine misli ne okreću oko kvintala pšenice, nego oko svilf.iih haljina, oko mladića koje ona kovitla oko sebe, oko nedjeljnih plesova, oko trajne ondulacije. Kad je oprala tanjure, ona je izašla na šternu i u dvije minute oprala svoju bujnu plavu kosu, koja je već pomalo šarena i crvena od električnog paljenja kod frizera u Puli. Sad namješta kosu, udešava da se kovrče razviju, pa zatim proba jednu po jednu svilenu haljinu, skrojenu za druge, da vidi i ona i drugi kako bi joj takva haljina pristajala. Na kraju sjede do Đele i s njom otpjeva neku talijansku pjesmu. Pa se opet trže i zapjeva starinske hrvatske napjeve našega sela:

Nagnulo se drivo orihovo
na prilipo lice junakovo.
Šarce moje!

[142] Vijuga se stari napjev u staroj kući kraj tandrkanja mašina i šuštanja svile. Djevojke osjećaju da je taj stari topao i nježan napjev prirodan i njihov i ulažu sve mlado osjećanje svoje u onaj mio refren: Saarce moooninoje! A ipak, kao da te iste djevojke osjećaju da taj stari napjev sve manje pristaje uz novo vrijeme, uz svilu, uz nakićošene mlade radnike i mornare, uz redovnu novčanu nadnicu. I starih napjeva koje djevojke pjevaju sve je manje. Njihov repertoar je brzo iscrpljen. Istina, one pjevaju i jedan naš novi napjev, koji do sad nisam čuo, one ipak stvaraju novo, prerađujući staro, ali neprestano se ponovo javlja isto pitanje: dokle? Još uvijek one više vole mijeh i roženice od harmonike, stari ples od novih, ima u selu bar dvadeset mladića koji umiju da sviraju u mijeh, ali ako se ti instrumenti ne smiju javljati u Dopolavoro, gdje se jedino smiju držati plesovi, što će biti u dužem roku?

Uvija se oko mene mala Đela. Eto, ona je rođena pod Italijom, kum joj je bio Talijan, dobila je i talijansko ime, koje nikako ne mogu da prevedem. Sav njezin rod je pjevao samo hrvatski, samo starinske napjeve, to su bili najbolji pjevači u selu. Ona mi prilazi:

- Barba Miho, zakantajmo mi dva.

Ja se nećkam i izgovaram da ne umijem pjevati na debelo i da za nju treba bolji glas od moga. U stvari, želim da pjevam s njom i ona vrlo dobro osjeća zašto.

- Barba Miho, zakantajmo, za jeno spomenuće. Forši nećemo nikad više skupa. Kakokoli zakantate, ja ću poj za vami. Magari uno ča nis još nikad čula.

Luča je spremila kavu, nudila sve redom mladiće i djevojke, u stvari je spremila samo za sebe i mene. Zora je i odbila kavu i iz kredenca izvadila komad kruha i sira. Đela i ja smo zapjevali. Pjevali smo dugo, i »Dvi sestrice«, i »Fošku«, i »Pavu«, i »Pustu mladost«, i »Katu«, i pjesme o djevojci koja se »sardila pa ni večerala« i drugi naš stari repertoar. Želio sam da što više od toga ostane, od melodija i riječi. Izgledao sam sam sebi kao djed što povjerava unucima na čuvanje neku staru obiteljsku svetinju, staru pjesmu, staru tradiciju. Iza svake nove melodije Đela je razdragano i ponosno klicala: [143]

- Ma su lipi bili stari kanti!

Bolila me ta njezina konstatacija o ljepoti starih pjesama izrečena u prošlom vremenu, ali sam mogao da dodam da su oni »vajk lipi« i da će »lipi« ostati za onoga tko ih bude umio pjevati.

Mlada Luča je premjeravala neku novu bluzu. Ova Luča, što se diči svojom neošišanom kosom, odjevena je ukusno i sasvim liči na građanku, u svojoj stegnutoj bluzi i uskoj suknji. Kaže da je njezin ideal da ima bluzu kao jedna od talijanskih učiteljica u selu, bluzu što ide preko suknje, na dugmeta, i steže se pozadi. Bucmasta Marija je cijelo vrijeme tiho i plete debelu šarenu čarapu za oca. Ona je jedina kojoj sam u ruci vidio pletivo. Vižlasta Fuma skače s mjesta na mjesto i priča o svome mladiću. Ona ima dvadeset i osam godina, ali to taji, a on ima osamnaest. Ja joj proričem da će se na kraju udati za udovca, kad je bila tako izbirljiva.

Spušta se veče. U selu je sve življe. Vri od ljudi. Radnici se s posla vraćaju, mnogo odmorniji i svježiji nego što su bili dok su radili na svome. Toči se vino, kola novac. Odlazim od Luče, ne pružajući nikome ruku na rastanak, kao da ćemo se svakoga dana tako viđati. A možda je ovo bio i zadnji moj boravak u toj kući i zadnje viđenje s Lučom u životu. Ipak odlazim s nekom fatalističkom vjerom, s kojom sam uvijek iz ovoga sela odlazio, da ću se ovamo opet vratiti. Toplinu osjećaja pri rastanku ulijevamo u kratak pozdrav starih kršćana, koji je još toliko mio svim seljacima svijeta:

- Bog s vami.

1937.


Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Thursday, October 20, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA