Srednja Istra*

[134] Putujući kroz Istru, vidi se uvijek samo jedan isječak ove interesantne zemlje, interesantne po sebi; nezavisno od toga što nas lično interesira, sve što sačinjava njezino obilježje i njezin život. Jedna je Istra u Liburaiji kod mora, druga gore u Brdima; drukčija Puljština, Žminjština, Pazinština, Buzeština, Poreština. Koliko li se samo raznih govora hrvatskih govori u Istri, počevši od jezika koji se govori na desnoj obali Mirne, tamo prema Bujama, i koji liči na neki hrvatsko-furlanski jezik, do klasične čakavštine u Liburniji i raspjevane ikavštine na Puljštini. A tek pjesme, stara nošnja, muzika! Svaki brežuljak u Istri, svaka dolini-ca, selo i zaselak imaju svoj poseban lik. Teška prohod-nost, rijetka nastanjenost i oskudica zemlje učinili su da su pojedini krajevi Istre ostajali osamljeni i izolirani. Pošto je u novijoj historiji Istra bila podijeljena kroz nekoliko stoljeća između Austrije i Venecije, ona se u svome životu još više diferencirala.

Eto, sad opet na putu iz Pule u Trst. I na tome putu popravlja se lijepa automobilska cesta i jure automobili i autobusi. Ali tu nema ni ljetnikovaca opatijskih, ni rudarskih instalacija labinskih. Nižu se manje njive i ograđeni vinogradi. Odlazeći iz Pule bacam pogled na praznu luku i sjećam se kako je prvih dana augusta 1914. nakon mobilizacije i grad bio pun i živ i luka rasvijetljena kao na [135] nekoj kraljevskoj paradi hiljadama svijeća s kraja i s mora, kako su sjajni, jaki, nepobjedivi izgledali tada čelični brodovi austrijski! Kakav optimizam svuda! Vojnici sjajno obučeni, crveni i siti, oholi i bijesni išli su gradom. Cijelim panjokama gađani su prolaznici s prozora kasarna, meso se bacalo iz kotla jer se kuhalo toliko da vojnici nisu mogli da pojedu svoje ogromne porcije. Sa svojih šesnaest godina gledao sam tada sa Stoje tu silu austrijsku i pomišljao da nam je ipak bilo lakše ubiti austrijskog prijestolonasljednika nego srušiti ovako moćnu Austriju, koja ima nepobjedivu mornaricu, strašne tvrđave i site vojnike. I dok se opraštam s Pulom, sada poslije malo više od dvadeset godina, meni se javljaju druge uspomene: kako sam u potpuno promijenjenoj situaciji one očajne gladne zime 1917. tražio četiri sata po selima oko Pule jednu litru mlijeka za neku bolesnu mladu ženu i kako sam 1918. vidio kako su bivši nosioci austrijske vlasti bježali iz Pule onda kad stara Austrija nije više ni postojala. Kao u nekom kriminalnom romanu mijenja se ratna sreća protivnika. Ipak je velika razlika između 1914. i danas. Tada je bilo u Puli svega u izobilju. Danas, samo nakon kratke abesinske epizode, nema u Puli ni masti, ni slanine, ni ulja. A pravoga rata nije ni bilo.

Kako je tek Vodnjan mrtav! Eno tamo do Debeljuho-ve kovačnice, na mrčanskom putu, bila je velika krčma: nema je više. I tamo nadesno, na uglu, kud zakreće put na kolodvor, bila je bolja građanska gostionica, s vrtom i »zo-gom« za boce. Ni nje nema više. I na pola puta prema stanici bila je treća. Sve su zatvorene i nijedna druga nije otvorena. Taj nesretni Vodnjan bumbarski - sva Puljština zove Vodnjance bumbari - sa svojim oslobođenjem od austrijskog jarma prošao je kao onaj David Štrbac u Bosni. Oslobođen je od prihoda koje je vodnjansko stanovništvo imalo od rada u puljskom arsenalu, radnici ne mogu više piti, jer nemaju zarade, vino slabo prolazi, radnički vlakovi više ne idu u Pulu, trgovci su izgubili seoske potrošače jer promjenom mode svijet ide sad u Pulu gdje je veći izbor, a ne u Vodnjan, gdje nema ništa. Čak se i vodnjanski obrtnici naseljavaju po okolnim [136] našim selima, jer »Vodnjan više ni kera ne privlači«, štono rekli Srijemci.

- Fejo mejo, tutti semo andai in mal'ora - kaže mi jedna starica. I dodaje da neki vodnjanski Talijani još uvijek čuvaju stare austrijske hiljadarke, čekajući da će Austrija opet uskrsnuti. To su bili novci fiorini i krune, altro che lire!

Auto ide kroz Roveriju, mislim da se sada i selo Jur-šići, kroz koje prolazimo, zove Roverija. Hajdučki kraj, za koji kažu da ga je ukrotio jedan naš pop, ali meni bi bilo milije ako pop nije ukrotio nikoga. Htio bih da znam koliko ima tu još one bijesne naše snage nekadašnje: ali to iz automobila ne mogu znati. Dok prolazimo preko vinograda, ja znam da se tu, dok se reže i kopa i vezuje, dok se njeguje i miluje tvrdim prstima naših seljaka, govori samo hrvatski, da žene kuhaju još uvijek u starim zemljanim rakljanskim loncima na ognjištu i nose objed u polje u drvenim buricama na glavi. Znam, također, da žene tu još uvijek predu, ali znam i to da se na jesen ubrano grožđe ne masti doma, nego se vozi za dug u Vodnjan u Fran-zinov podrum.

Misli u glavi jure, kao i kola po glatkoj cesti. Još, još dugo ćemo izdržati, možda i deformirani i ranjeni, ma i izmijenjeni, ali ćemo ipak ostati. Evo tamo drži žena na putu dijete u naručju i nešto mu kazuje. Znam da ga riječima miluje. Ma gdje bio, ma što radio, ma što govorio, taj mali, koji je sad u materinom naručju, neće nikad zaboraviti da ga je mati nekad mazila: »Lipi sin moj!« Što tu može pet Talijana u Svetom Vinčentu i deset u Žminju? Automobili jure po glavnim cestama: Pula-Pazin-Trst, Pa-zin-Poreč, Pazin-Labin, a mi se polako zibljemo na volovskim kolima na uskim kamenitim putovima između sela i zaselaka. Stotine sela i selajca i zaselaca naših ima samo tu između Vodnjana i Pazina. Samo česnari i lončari znadu za sve njih. A posvuda u tim selima su još baladuri i lonci cvijeća na njima. Cvatu karamfili na baladurima, cvatu djevojke koje karamfile zalijevaju. A te će djevojke govoriti opet onako svojim sinovima u naručju, »lipi sin moj«! Zdravo djevojke naše!

[137] Ne znam kako, pred oči mi neprestano dolazi slika Svetog Mateja, znate gdje je to? Tamo negdje na polovini puta između Žminja i Barbana, daleko od svih glavnih putova, malo selo na brežuljku, mala sjajna crkva s nadstrešnicom ispred nje, u kraju gdje nema bogzna koliko zemlje, ali gdje se još živi. I vidim tu na onoj uzbrdici ispod sela niskog plećatog čovjeka razdrljene košulje s rankunom u ruci, gdje se penje u selo. Eto, on je zagradio livadu, ide kući na večeru, što može Žminj njemu, njegovom sinu i unuku doklegod budu tu u Svetom Mateju na svojoj zemlji zagrađivali livade rankunom, kosili i kopali!

U Pazinu hoću da ostanem. Htio sam sići još u Žminju, da mogu poslije javiti Jožiću da li stari Mate misli još na svoj vinograd, ali ni to ne smijem. A koliko puta sam svraćao tamo gore kod staroga Mate, od 1910. do danas. Sad jurim dalje; u Pazinu hoću da vidim Fojbu od Ameri-kana i gimnaziju našu. Prolazimo pored Zgrablićeve kuće, ali njega više nema. Počiva tamo negdje na sjeveru u kranjskoj vlazi. Ni Pregelja neću sresti da me uhodi kuda idem. Zaista nikoga ne sretam. Pazin je skoro isto tako mrtav kao i Vodnjan, doseljenici Hrvati su većinom iz grada otišli, a zamjene za njih nema. Hrvati starosjedioci se ne čuju. Skoro trčim niz Buraj i sve zamišljam da ću sad tu stati i vidjeti Strilčićku na prozoru i biti sretan dva dana što me je pogledala, ali onda se sjećam da je Strilčićka već dvadeset godina mrtva na Rijeci. Nema nigdje nikoga. Ispred Stanićeve kuće skrećem nadesno pred gimnaziju, ali svuda je prazno i tiho kao u noći iako je blizu podne. I sama zgrada gimnazije kao da se smanjila, valjda zato što piše na njoj Convitto Istriano. Prostor pred gimnazijom prazan, Lazarićeve gvozdene kugle su ispred fratara odstranjene. Nikoga nigdje. Gdje ste vi Brgići, Figurici, Vaci, Kevići, Frankole, Novljani i Burici. Svud je tišina, naša riječ se ne čuje nigdje.

Šuljam se do stare gazdarice kao tat. Ona me objeručke dočekuje i razdragano govori sa mnom hrvatski, ali njezina kći Aneta, naša nekadašnja drugarica, kaže da više hrvatski ne zna. Eto, sad sam tu u sobi u kojoj sam nekad od Angela Cerkvenika upijao prve misli o socijalizmu i [138] jugoslavenstvu. Velike planove smo kovali, ali Aneta kaže da ne zna hrvatski. A Anetina majka nije nikada naučila dobro talijanski. Da, ali Aneta je udata, živi u Trstu i muž joj je tamo nešto, makar što. Eto, i ova općina, kao i opatijska i barbanska, bila je prije rata u našim rukama, a sad nikako ne mogu na ulici čuti našu riječ.

Ali se tješim da je Pazin ništa, a da su tu i Lindar i Me-čari i Pazinsko polje, Grdoselo, Novaki i Beram. Poslije rata nam je Pazin davao ricinus, a naši su se povukli iz grada na stare svoje pozicije, na visine koje dominiraju gradom.

Niš nam ne moreju.

1937.


* Ovaj je feljton bio zaplijenjen u 41. broju Istre godine 1937.


Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Thursday, October 20, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA