Razgovor s mrtvim kumom

[218] Dragi moj kume,

Jutros sam na stolu našao neočekivano sestrino pismo. Na tri strane pisma ona mi piše o tvojoj smrti ovako: »Dragi moj brate Umraje kum Tone Bedrina danas osan dan na zadnji sična je Bija živ i zdrav Bija je na placi i u oštariji sve do zdrave Marije je kanta poli ivane i kad je doma hodija daje pa poli lokvice ma to stešo muni Bilo niš na jedanajs ur večer ga je počeja Boliti štumig do dana su sve provali šnjin uju Tro su telefonirali pokroće rosa u Pulu i došlo je su ga povezli u špita i kad je doša su mu rekli da munete delati uperacijon jer da bi uperacionu usta mrt damuje štumig puka mu je reka premarijo i muje da šponte i muje reka daće forši živiti do šest ur uvečer da će ga ušpitalu pustiti madaće ononde umriti pak nisu mu stili Brati ga pustiti su ga dovezli nazad na kroće rosa a on je sve ra-zumija i kušelja kad je došlo večer je pita kolikourje sumu-rekli daje šest ur i on je reka daće vred umriti kad je došlo šest i po je reka dadojedan kvarat od ure će umriti i našest ur i tri kvarte je umra je zakopan na dva marča pokle podne na četiri ure. Bog ga pomiluj. Ni ni njega.«

Dragi moj kume, u našem selu nisam nikad čuo da se drži govor nad grobom. I da sam ja bio tamo nad tvojim grobom, ne bih mogao da kažem ni riječi. Ovako iz daleka i kad je već prije deset dana sve svršeno mogu se sjetiti tebe u većem miru, u osamljenosti svoje sobe u osamljenom dalekom gradu u čudnoj mokroj ravnici, o kome [219] sam mnogo s tobom razgovarao i nikad nisam mogao da ti ni približno prikazem kako se ii njemu živi. Sada si Ti tamo u miru, moj kume, ispod crkvenog zida; bura, koja dolazi iz Labinštine, šviče oko tvoga križa, voda proljetnih kiša probija se kroz crvenu zemlju i namače tvoj drveni sanduk i stare već trule kosti onih koji su u tome grobu bili prije tebe. Možda je neka kost tvoga djeda tu, ili brata, ili nekoga od mojih predaka. Moja sestra prolazi sad svaki dan pored tvoga groba, jer put od njezine kuće vodi tuda. Dugo još ćeš joj ti biti u sjećanju, dok vrijeme, život i rad ne učine da stare uspomene izblijede.

I ja žurim da napišem ovo pismo dok su uspomene svježe. Možda će ono nekad trebati i meni, možda će trebati Tvome nejakom sinu, kojemu su mišice još tako slabe i koji će možda poslije mnogo godina listati po starim novinama da nađe očev trag.

Dragi moj kume, žalosno je to biti po srcu jedan drugome blizu, a po prostoru tako daleko. Kad si ti umirao, kad si bio u agoniji s rasparanim želucem, ja sam sjedio u Dalmatinskom podrumu s Demarkom, Čehićem, Miho vilovićem i Perojcem Ljubotinom, pjevao s njima i pričao im šale koje sam od Tebe čuo, jer si ti, bez škole i bez mnogo knjiga, bio ipak duhovitiji od mene. I tako ću ja nekad biti opet u podrumu, piti, pjevati i svirati, a kod kuće će mi možda mati ležati na samrti ili će mi oca zasuti ugalj.

Dragi moj kume, ja sam ne znam kako smo se nas dva zbližili. U našem djetinjstvu Ti si išao u Leginu školu, ja u Družbinu, naši su oci bili neprijatelji, Tebe nije vuklo more, kao mene. I u Moravskoj smo bili još dosta tuđi. Tek u austrijskoj marini u Puli čini mi se da smo se prvi put nekako razumjeli. Ti si bio na nekom brodu s madžarskim imenom i jedanput smo se našli u jednoj krčmi ispod Benažića. Popili smo litru, dvije, i ti si mi pričao da si čitao sve ono što sam ja pisao u »Hrvatskom listu«. Kasnije sam našao tvoje ime među priložnicima za hrvatsku srednju školu u Puli. Još kasnije ti si čitao, koliko si stigao, i mnogo putovao, sricao si slogove i riječi u mojim ćirilicom napisanim knjigama, znao si napamet ono što si pročitao, bilo iz Preradovića, ili Nazora ili Domjanića. Ti si [220] postao poduzetnik, civilizirao si se, nosio si se na građansku, putovao si, ali dok si sklapao u Trstu, na Rijeci, u Veneciji, u Raveni, u Pesaru ugovore o kubnim metrima, tonama i litrama, u ušima su ti zvučali stihovi naših pjesama. Ti si putovao i avionom, ali je kamen na Pedroli ipak često zvonio pod udarcima Tvoga bata.

Ti si bio u mome selu čovjek s kojim se moglo govoriti o volovima, o cijeni kamena, o vinu, o karakterima ljudi, o ženama, o smislu života i o svjetskom zbivanju. Umio si da zabaviš, da pogostiš i da budeš pogošten. Tvoja ruka je bila široka kao tvoje srce. Premda si bio mlađi od mene, Ti si umio da uđeš u psihologiju mog oca i da mu budeš drug. Ja nisam često znao da li otac umije da bude mlad ili ti tako umiješ da razumiješ starost. Kakvo se intimno kumstvo ispreplelo između Tebe i moje obitelji. Ti si držao na krstu moju sestru, a druga moja sestra i ja držali smo na krstu Tvoju djecu.

Dragi moj kume, moja žena misli da je Tvoja smrt bila strašna, jer si dvadeset sati bio svjestan da ćeš sad umrijeti. Ali zašto bi uopće smrt bila strašna. Ti si sam, kume, znao kako je neki put strašno živjeti, kako su strašni ljudi i odnosi između ljudi i prema tome u takvome životu smrt ne može biti strašna. To nestajanje iz odnosa, iz nesporazuma, iz spletaka, iz podvala i prevara, ne može biti zlo. Zlo je samo to što je tvoj Benjamin tako mlad i neuk. I žalosno je što tvoja nemoćna mati ima da vodi na tvoj grob Tvoga slijepog oca.

Tamo je sad pramaliće i mendule su u cvijetu. S raendula iz Grubića vrtli donijet će vjetar latice mendulinih cvjetova i na Tvoj grob. Lijepe bijele latice, kao snježne pahuljice, samo mnogo veselije. Pak će pasti kiša, i ljudi će petama pritisnuti bijele latice u zemlju. I ti si, dragi kume, jedna takva zakopana latica. Tr ležiš tamo u sjeni mendula i smokava, ujutro ti pjevaju ptice iz vrtova, na ljeto će pjevati cvrčci iz vinograda i skakavci iz trave. A gdje će biti naši grobi?

Tako, moj kume, i ja imam tamo u toj crlenoj zemlji jedan grob više i jednu dušu manje.

Kume moj, Bog!
  Tvoj kum Miho

1937.


Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Friday, October 21, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA