Labin i Labinština

[119] U našim narodnim pjesmama svuda se Plomin javlja kao značajnije mjesto od Labina. Labinjan ide da traži djevojku u Plominu:

Parti se Labinjan do Plomina grada
Da vidi ča čini Plominjkina mlada.
On je reka da ne gre prija iz Plomina
Dokle ona ne poljubi njegove majke sina.

A onda kad su se veseli vraćali iz Plomina, tarankali su putem i pili:

Od Plomina do Labina Popili smo bačvu vina.

Važnost je Plominu davala blizina mora i zaštićen dug Plominski zaljev. I u Plominu je naš svijet prevlađivao, u Labinu nije. Labin je sat i pol do dva udaljen od mora, i oba mora, u Raškom zaljevu i u Rapcu, jednako su daleko od Labina. Između ta dva mora diže se Labin na visokoj klisuri, nepristupačan s triju strana. Još prije petnaest godina Labin je bio mali i tih, njegova široka placa je bila prazna, pod ložom su ribari prodavali ljeti tune, a zimi grunje i brancine, mali talijanski grad izgubljen u moru hrvatskih naselja oko njega, u kraju vrlo siromašnom i škrtom, odakle ljudi bježe na more i u Ameriku. Sela oko [120] Labina su bila bijedna, s rijetkim malim kućicama, iznutra i izvana čađavim i neuglednim, pokrivenim slamom. Čudnovato je kako su ljudi mogli hiljade godina živjeti u tim naseljima bez polja, bez vinograda, bez šume, bez vode. A živjeli su, i još kakvi ljudi!

A poslije hiljada godina probušili su drugi, novi, tuđi ljudi, Nijemci, taj labinski kamen i ispod kamena našli su naslage uglja. Malo kasnije, opet su Nijemci pronašli da je taj labinski kamen odličan za cement. Izrivena je Labinšti-na, veliki brodovi s čađavom utrobom počeli su da odnose ugalj sa Štalija i cement ispod Svetog Ivana. Projurili su prvi automobili, sagrađene su nove ceste, stvorene auto-busne pruge. Danas je Labinština postala Amerika. Sankcije su utjecale da broj radnika bude u rudniku uglja strahovito povećan, skoro udeseterostručen. Danas živi od rada u fabrici cementa pod Svetim Ivanom nekoliko stotina ljudi. Od rudnika, njegovih unutrašnjih i vanjskih radova, živi ih šest i pol hiljada.

Procvala je trgovina u Labinu, oživio je promet oko njega, diže se Rabac, Sveta Nedilja, Vinež, Krapan, Sveti Lovreč, Rakalj, sva Barbanština. Blizu sedam hiljada ljudi dobija tu stalnu nadnicu, milijuni lira mjesečno se okreću. Dižu se i nova sela i gradovi, grade se nove zgrade, ceste, pristaništa. Uljepšana je poznatim talijanskim ukusom (i to govorimo ozbiljno i pozitivno) vanjština starih gradova. Labin je sav očešljan i umiven, pomlađen, živ. Struji novac u selo, dižu se nove kuće, osnivaju se nove obitelji, otvaraju nove trgovine, pleše se u Dopolavoro, pije se mnogo, dolazi u život ljudi nešto novo, privlačno, ali strahovito opasno i razorno. Stječu se ovamo ljudi sa svih strana La-binštine, Istre, ali i iz Trsta i Goričke, i iz Italije, radnici i pustolovi. Magnet za privlačenje ljudi, koji je postojao prije rata u puljskom arsenalu, nalazi se sada u krapanskom rudniku ispod Labina. Veliki parobrodi od hiljade tona režu mirno more uskog Raškog kanala, odvoze ugalj i donose rudarske mašine iz Njemačke i Holandije. Motorni čamci i autobusi prenose radnike na posao i s posla. Na labinskom trgu stoje radnički autobusi što idu s radnicima preko Barbana sve do Prodola, poredani jedan do [121] drugoga, tako da trg postaje malen. Njima se pridružuju autobusi s linije Rijeka - Pula, lokalna veza Labin-Sveti Ivan i Labin-Pula, linija Pazin-Labin i mnoštvo privatnih automobila i motocikla što neprestano tandrču preko kamenitog trga.

Labin raste u velikim ekonomskim dimenzijama i raste sve oko njega. Stvaraju se nova bogatstva od trgovine i prometa. Eto, učitelj Guerra pod Sveti Ivan je postao čitav kapitalist: drži prugu Labin-Sveti Ivan, ima poštu, trgovinu, gradi veliku palaču. Ovo sjedinjenje profesija u fašističkoj Italiji je vrlo interesantno. Državni činovnik postaje poduzetnik, aktivan privrednik, i nitko ne opaža da je to inkompatibilno, da je državna služba jedno, a stjecanje novca radom u privredi drugo. Inače je taj učitelj poslovno vrlo ljubazan, pravi uspješan poslovan čovjek. Drugarski dijeli karte u autobusu i pravi se da uopće ne vidi da u njegovom autobusu jedan pijani radnik povraća.

Vratolomnom brzinom mijenja se izgled kraja. Mijenja se nošnja, muškarci i žene putem nošnje izjednačuju se s Talijanima. Svaki mladi čovjek ima jednaki pas, jednake cipele, oštru liniju na pantalonama. Koliko mladih nevjesta zaplače od muke što im ta oštra linija na mužev-ljevim pantalonama u nedjelju ne uspije, a muž se mora pokazati na visini civilizacije. U naš jezik miješaju se nove riječi kao oznake za nova raspoloženja. Za djevojke i mladiće koji su lijepi ili junačni, ili im nešto polazi za rukom, kaže se: »xe in gamba« i ta nova krilatica bije me svuda. »On je, moja draga, in gamba« govore djevojke jedna drugoj za poznatog mladića. Djevojke mijenjaju vanjski izgled i stil života. Imaju kratku kosu, trajnu ondulaciju, svileno rublje i svilene haljine.

Sve to novo je živo, ljudi se predaju tom novom životu, neki s manje, drugi s više skepse, a neki ulaze u taj život prirodno, kao u neko oslobođenje. Čudnovatu moć ima i novac, mnogo jaču od dinamita i eksploziva, i taj se novac kotrlja nekako živo i bezglavo kao balote jarine po mareti od juga. I u tome kotrljanju novac glača ljude kao voda [122] kamen, mijenja ih izvana i iznutra, deformira ih, razjeda im dušu, unakazuje ih moralno.

Ali labinska placa uvečer nije mjesto za moralna rezoniranja. Struji tu život živo i ljudi mu se raduju, sjede pred dvije kavane na placi, piju pivo, kavu, jedu sladoled, djevojke šeću u širokim redovima, sve u svili, tamnoj i svijetloj, koja im se pripija uz tijelo. I dok svila nježno šušti oko njih, one mlade i razbarušene kose gledaju oštro desno i lijevo. Prolaze uniformirani lijepi karabinijeri, neki su činovnici mladi iz direkcije rudnika tu, tutnje automobili bez prestanka. Pod ložom je tama, tamo se riba više ne prodaje, nego u sjeni počivaju neke kamene ploče improviziranog muzeja starina, a stari labinski tvrdi grad izbočio se jednim svojim kukom prema placi i prijeti još uvijek. Sad je to državna zgrada, sad je u njemu i poreski ured, a sjene patricija i grofova Lazarini, Škampići, Luciani, starih škrtih Labinjana, kriju se u tamnim dvoranama grada da ne vide ovaj sjaj električnog svjetla, svile, automobila i novca. Pivo i chianti zlate se u čašama na stolovima, a plavi zvjezdani pokrivač južnoga vedrog neba stoji razastrt nad placom. Mladi popovi u širokim crnim šeširima razgovaraju o nekom nacionalnom pitanju, a kad prođu radnici u grupama preko place ili u društvu žena, stidljivo za-žubori naša mekana materinjska riječ.

U toj vrevi i burnom južnom iživljavanju ja sam tu sam, tuđ. Osjećam se kao u velikom nepoznatom gradu, mirniji sam jer me nitko ne primjećuje. U toploj noći na labinskom pločniku mislim na starog Matu Vlačića, Flaci-ja Ilirika, koji je na tom istom pločniku prije četiri stotine godina odlučivao da bježi iz Labina i da traži novu istinu Luterove nauke u natmurenoj hladnoj Njemačkoj. Eto, taj Mate Vlačić je bio tada tu, i poslije toga četiri stotine godina su postojali Vlačići oko Labina, dovodili ribu na magarcima u Labin, i četiri stotine godina hrvatski elemenat na Labinštini nije ni za dlaku popustio. I pod Venecijom je bilo tako, i pod Austrijom. Kopali su seljaci pržinu, sadili masline, gojili ovce, lovili ribu i plovili po svima morima. I u Labinskoj općini je bilo još 1910. deset hiljada [123] Hrvata i dvije hiljade Talijana. Da li mogu Vlačići i Dimi-nići, i Fonovići i Viškovići, da se odupru ovim novim tankovima denacionalizacije: novcu i novoj vanjskoj civilizaciji? Neku godinu mogu, ali trajno neće. Putem novca stari seljaci će postati fabrički proleteri, zavisni potpuno od plaće i onoga koji im bude dijelio plaću. I najbliža krv moja otići će možda tim putem.

Sumorne misli razbijaju glasovi pjevanja. Iz dvije-tri gostionice pjeva se hrvatski. To pjevaju radnici. I pjevaju čudno:

Bila jesu tri žandara,
sva tri oružana.
Jedan nosi topove,
drugi nosi nožove,
treći nosi sablju tanku
da zakolje Anku.

Čudna dvoglasna pjesma. Znam da se ona pjevala na Labinštini prije sedamnaest godina, ali nisam mislio da je ona ostala do danas. U Beogradu sam nekad čuo da je to pjesma iz Makedonije. U jednom uglu gostionice najedanput su zapjevale misnice1 Gostioničar, koji je tolerirao hrvatsku pjesmu, zabranjuje misnice. Kaže da bi platio globu.

A meni još dugo u noći bruji u glavi ta melodija misnica:

Obrni se obrni
Kako kolo po vodi
...

Odlazim s nekim svijetlim samopouzdanjem iz grada u noć na bijelu cestu koja se vijuga pod mojim nogama.

1937.


  1. Te misnice, koje su te ljetne večeri (1937) zasvirale u labinskoj gostionici bile su Balotine. I mijeh je bio u njega. Nosio ga je sa sobom. I svirač je bio on. Nije mogao odoljeti da ne zasvira tu u rodnom kraju. I kad je izašao iz grada na cestu prema Koromačnu, otišao je svirajući na mijeh. (Op. urednika knjige Proza i poezija, Tone Peruška.)

Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Thursday, October 20, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA