Lošinjski crescendo

[220] Tog jutra (13. IX. 1952) bio je nad Malim Lošinjem prolom oblaka, koji je došao s naglim vihorom s juga, olujnim, skoro orkanskim. Pljusak i nevera satjerali su ljude u kuće i zaklone. Vjetar duva s obale, s dna zaštićenog zaljeva, veće opasnosti za brodove ne može biti, samo se jedina velika škuna krcata drvima, usidrena na sredini zaljeva, trese pod udarcima vihora.

Iznenađeni gosti kavane »Jadran« šćućurili su se i ušutjeli za stolovima. Staklena kavana, toliko privlačna na sunčanu danu kad u njoj po vedrom vremenu i po buri (bura i vedro vrijeme u tim stranama i zimi su istovremene i istovjetne, ne proturječne pojave, i usred zime, kad zasija sunce, postaje toplo i ugodno) nije na južnom vihoru, pri oblačnom nebu i pljusku, utočište i zaklon iz kojega bi bilo ugodno slušati nepogodu vani. Stolovi su ušutjeli u napetom očekivanju da se oluja istutnji i gromovi ispucaju ili da se brzina i silina vjetra pojačaju u orkanskom cres-cendu i odnesu ovu lijepu staklenu sandučaru, skrojenu za vedrije dane i ljubaznije nebo.

Tišina u kavani naglo je prekinuta oštrim zveketom stakla. Udarac vihora izbacio je iz okvira veliko staklo zatvorene staklene verande koje je poletjelo među stolove i ostalo u komadima na kamenitom podu. Zavjese verande zalepršale su i mlazevi vode otjerali su goste od stolova koji su bili blizu napravljenog otvora izloženi vjetru i kiši. I prije nego što se kavana prilagodila novoj situaciji, s [221] mnogo glasnijim zveketom palo je i veliko staklo s prozora između kavane i kuhinje.

Sad smo svi bili spremni na pojačanje oluje, na lomljavu svih stakala i na rušenje staklene verande, ali se više nije dogodilo ništa neobično. Olujni vihor prohujao je dalje, kišilo je mirnije, nebo je postajalo manje tmurno. Nepogoda se istutnjila silovito i iznenadno i brzo se iscrpla. Danje ostao bez sunca, ali i bez vjetra i bez kiše. Djevojka je brala komade razbijenog stakla i kako je morala da ih kupi rukom, rasjekla je prst. Od vihora su ostale samo dvije pukotine i male ranice. Sve će to brzo zacijeliti.

Izašao sam na obalu, pržinastu i sa sitnim lokvama u pržini. More u zaljevu bilo se već sasvim smirilo i imalo je široki žuti rub zemljanog muteža. U rano prijepodne duga je obala bila umivena i prazna, škuna posred zaljeva nije se više tresla, tričetiri ribarske brodice stajale su uz gat kao da su tu slijepljene. Iza rešetaka zjapila je praznina ribarnice bez ribe i bez prodavača, isto onako kao i u rano jutro. Da li je to krivo jugo, ili nema tko da lovi? Zapravo, po ovakvim jesenjim olujnim noćima s jugom i kišom morao bi lov mrežama stajačicama na zaštićenim mjestima biti dobar, i sav je lošinjski dugački zaljev zaštićen. Znači da nema tko.

Stari je bečki geograf Krebs, prije pola stoljeća veliki uspon Lošinja u pomorstvu i razvitak izvanredne sposobnosti Lošinjana u plovidbi pripisivao doduše ne samo osamljenosti i izolaciji otoka od kopna i oskudici zemljišta na otoku nego i oskudnosti ribljeg bogatstva u tim vodama. Ali je pri tome sigurno mislio samo na intervale slabe frekventnosti plave ribe, a ne i na priobalnu kvalitetnu ribu i dubinsku ribu. Jer ovih vrsta ribe ovdje ima, i Lošinjani su bili razvili i priobalni mali ribolov i dubinski ribolov povlačnim mrežama. I sama širina i otvorenost mora s obje strane otoka upućuju baš na ovaj profesionalni dubinski ribolov. I loze velikih lošinjskih moreplovaca vuku svoj korijen od ribara. U počecima važno zanimanje, ribolov je uvelike ustupio na značaju prema grandioznim uspjesima Lošinjana u plovidbi, u kojima je [223] Lošinj izrastao i zbog kojega su njegovi ljudi stekli slavu u čitavom svijetu.

Kažu da je tamo gdje je sada usidrena osamljena škuna bilo ponekad u redu jedan do drugoga usidreno stotinu velikih jedrenjaka s tri ili četiri jarbola, od tri, četiri, pet i šest stotina tona, svi duge sredozemnomorske i oceanske plovidbe i svi lošinjski. (Razumijem se nešto u more i plovidbu i znam da brodovi koji su usidreni ne rade, oni nisu dolazili ovamo da krcaju ili iskrcaju i ako ih je ponekad bilo toliko tu u isti mah, morali su biti nezaposleni ili dolaziti tu da prezime, što je za brodove duge plovidbe isto.) Kada je to bilo? U onome razmaku vremena kad su Mleci popuštali i malaksavali, proizvodne snage u pozadini sjevernog Jadrana rasle, kad su se Lošinjani i njihovi brodovi takmičili s Bokeljima, Pelješčanima i Korčulanima tko će od njih više pridonijeti pomorskom razvitku pozadine sjevernog Jadrana, ono poldrug stoljeća između 1740. i 1890. Mada su Lošinjani i kasnije ostajali na vodstvu u pomorstvu, nisu njihovi brodovi bili više jedrenjaci i nisu se po zimi više odmarali u tome lijepom ovalnom zaljevu.

U procesu ustupanja jedra pred parom u dugoj plovidbi, koji je izazvao toliki lom našeg starog pomorstva na čitavom Jadranu i propadanje najbogatijeg građanstva, koje je bilo stvoreno plovidbom na moru, Lošinjani su pokazali isto onoliko poduzetničkog duha, komercijalne sposobnosti i ovladanja tehnikom (a imali su sigurno i više rezerve), koliko su prije pokazali odvažnosti, inicijative, spreme, solidnosti i velikopoteznosti u velikoj plovidbi jedrenjacima, da su ovladali parobrodima i prilagodili se njima, da su ne samo u parobrodarstvu uspjeli nego su i u njemu bili pola vijeka i više prvi na Jadranu.

Kronike bilježe daje prije sto dvadeset godina (1830) Lošinj imao dva brodogradilišta, oba privatna, Josipa Ka-tarinića i kapetana A. R. Kozulića. (Da li je prvo imala subvenciju, ne znamo, drugo je napravljeno potpuno bez subvencije.) Oba grade velike drvene jedrenjake, koji će brazditi oceane. Kad je likvidirana Mletačka republika 1797, imao je Mali Lošinj 1.800 stanovnika, ni pola vijeka [224] kasnije, oko 1844, ima Mali Lošinj 5.300 stanovnika (otprilike toliko koliko i Beograd tada, ili nešto više), i svi su živjeli uglavnom od mora, pomorstva i brodogradnje i živjeli dobro. Mali Lošinj ima tada sto trideset velikih jedrenjaka duge plovidbe, Veliki Lošinj ima 2.700 stanovnika i 30 brodova duge plovidbe.

Ma koliko da su se Lošinjani znali kasnije prilagoditi novim uvjetima (i prenositi sjedišta svojih brodskih poduzeća u velike luke), njihovi rodni gradovi to nisu mogli. Lošinjski Kozulići, Martinolići, Jerolimići, Ivančici, Pre-mude i drugi postajali su veliki utjecajni brodari na svjetskom tržištu brodske tonaže, njihovi su gradovi na otoku ostali stacionirani ili su (po stanovništvu) i nazadovali. Godine 1910. ima Mali Lošinj isto (ili nešto manje) stanovništva koje je imao 1844. (tj. 5.530). Veliki Lošinj svega 1.993. U talijanskoj eri (1921) Mali Lošinj opada naglo i ima samo 4.137 stanovnika, Veliki Lošinj samo 1.552.

Da bi mogli da uspiju u konjunkturi, neki od obogaćenih lošinjskih brodovlasnika i brodograditelja, trgovaca i advokata, vrhovi lošinjske buržoazije, počeli su poslije 1859. i osobito poslije 1867. tajiti svoju hrvatsku narodnost. Njihova djeca činit će to još više. Da bi mogli ostati rukovodioci u poslovima svojih velikih brodskih poduzeća, oni su kasnije prestajali biti i stanovnici Lošinja. Njihova djeca rađat će se u drugim gradovima. Ali i mnoge od ovih posljednjih, unuke i praunuke velikih pomorskih pionira, stari korijen vuče ovamo i Lošinju i staroj narodnosti. On vuče još više sve one koji se sami nisu obogatili, nego su se bili poveli za svojim poslodavcima.

U velikoj plovidbi na dalekim putovima i velikim morima nije vodila zapadna, nego uvijek istočna i osobito otočka Istra, dakle uvijek hrvatski mornari. Još godine 1870, kad jedrenjaci popuštaju, od 183 jedrenjaka duge plovidbe u Istri otpada 90% na istočnu obalu Istre. Na čelu je Lošinj sa 70% sudjelovanja u ovom broju jedrenjaka duge plovidbe, iza njega Volosko s 10%, Cres s 8%, Lovran s 3,5%. Rovinj je u ovoj dugoj plovidbi na sedmom, Piran (toliko sposoban u maloj obalnoj plovidbi) tek na četrnaestom mjestu. Tonaža jedrenjaka duge plovidbe [225] iznosi 80.000 tona, tako da prosječna veličina jednoga broda iznosi 437 tona. Kako od svih ovih brodova otpada na Lošinj oko 130, iznosi lošinjska tonaža velikih jedrenjaka duge plovidbe 1870. još uvijek nekih 56.000 tona. Godine 1875. ima Lošinj svega jedan parobrod, 1906. ima ih 14.

Illustrations:

  • Marijan Detoni: Portret Mije Mirkovića
  • Balotini roditelji; Rodna kuća Mata Balote
  • Očevo pismo Baloti od 10. listopada 1923.
  • Povratak s ribarenja
  • Autogram pjesme Dragi kamen
  • U trenucima odmora; U društvu s težacima

Lošinjski jedrenjaci duge plovidbe prvi su povezali gospodarstvo Austrije s velikim zemljama preko oceana. Kapetan Ante Bušanić bio je prvi koji je s brigantinom »Joakim« stigao 31. ožujka 1844. u Bombaj, ploveći iz Trsta u Iliriji za Indiju. Kako mu je posljednje zadržavanje bilo u Livornu, trebalo mu je da od Livorna oplovi Afriku (sve to prije Sueskog kanala) i stigne u Bombaj punih 160 dana ili blizu pola godine. Iste se godine u rujnu vratio u Trst Lošinjanin kapetan Martinolić s brodom »Amalia Giuseppina«, koji je prvi donio u Austriju amerikanski pamuk, 886 bala pamuka utovarenih u Galvestonu u Teksasu (Teksas je tada bio neko vrijeme samostalna država, koja se bila odvojila od Meksika, a nije se bila još stopila sa Sjedinjenim Državama). I taj put je bio dug i trajao je 73 dana. Lošinjski brodovi, kapetani i posada (četrdeset jedrenjaka duge plovidbe) drže tih godina (1843. i 1844) vezu s Brazilijom ijedne godine (1843) prevoze u Braziliju pola milijuna forinti austrijske robe. Oni dovoze strojeve iz Britanije i bakalar iz Norveške.

Lošinjani su, opet u potražnji za tržištima za austrijske proizvode i u potražnji za sirovinama za austrijsku industriju, u to vrijeme jedrenjacima ne samo prešli preko Atlantika i prodrli do Južne Amerike nego i oplovili čitav južnoamerički kontinent i stigli u Limu u Peru. Teksas, Brazilija, Peru, sve su to bile nove države (Peru je postao samostalan tek dvadesetak godina prije, tj. 1824) i kako je ostali svijet bio zaposjednut i austrijska podmorska eks^ panzija dolazila među posljednjima, tražena su baš takva djevičanska tržišta. Ništa Lošinjani nisu bili krivi što su oni bili daleko veći majstori u pomorskoj plovidbi nego Austrijanci kojima su robu prevozili, u velikoj međunarodnoj trgovini i u politici, nisu bili krivi što je više realnosti i sposobnosti da se s uspjehom hvata ukoštac s [226] nepovoljnim elementima bilo u glavi svakog prosječnog lošinjskog kapetana nego u glavi ma kojeg austrijskog ministra ili nadvojvode.

Uzgred rečeno, na tom opasnom putu oko Južne Amerike nastradao je pedeset godina kasnije i nestao sa svojim jedrenjakom »Sainte Marguerite« gospodin Johann Orth, nadvojvoda i član carske obitelji Habsburg, koji nije mogao podnositi ni svoju carsku obitelj, ni Austriju kakva je bila, ni tupastu vojsku kojom je komandirao, ali nije imao odlučnosti, ni potrebne realne mjere da se sa svime time bori, nego je od svega samo pobjegao, razvojvodio se, i tako je taj bivši komandant divizije u Linzu kupio veliki jedrenjak i ukrcao se na nj da bi posljednji put bio viđen od ljudi na kopnu kad je kao tajanstveni građanin sa suprugom isplovio 1890. iz Buenos Airesa jedrenjakom prema Hornu - romantična i tragična figura, puna svojih ličnih proturječnosti u zamršenom spletu proturječnosti Austrije svoga vremena.

Mada je funkcija brodovlasnika i kapetana broda u doba lošinjskog uspona bila personalno već odvojena, i lošinjski kapetani brodova već su često bili samo namještenici svojih lošinjskih brodovlasnika, i brodovlasnici prevoze po pravilu za tuđi račun, svi ti lošinjski kapetani (a pomalo i mornari), iako se nisu bavili u prvom redu trgovinom, od svakog putovanja u daleke zemlje donosili su u Lošinjski zaljev viškove novca i robe, i to je blago pretvarano u kuće, vile, vrtove, pokućstvo, ukrasne predmete i skupa odijela. Kuće su postajale ljepše i udobnije, upotrebne vrijednosti u kućama veće i raznovrsnije. Rasla je na tome otoku jedna nova civilizacija pomorskih pionira građanskog tipa, s građanskim ukusom, navikama i potrebama, sva usredotočena na stjecanje u plovidbi.

Ali to stjecanje nije moglo stvoriti ni velike trgovce, ni velike industrijalce, ne zato što možda Lošinjani tih sposobnosti nisu imali - to su bili vrlo nadareni i velikopo-tezni ljudi, puni incijative i snalažljivosti - nego jednostavno poradi toga što je Lošinj bio sasvim malen otok, s malim stanovništvom, oskudan u svemu, čak i u vodi za piće, odviše istisnut na otvoreno more i previše udaljen i od [227] Istre, i od Rijeke, i od Hrvatskog primorja. Nikakvo veće tržište ni unutrašnje, ni tranzitno, nije u Lošinju moglo nastati, jer ni grad ni otok nisu mogli imati svoje pozadine. Ovamo nisu, kao u Dubrovnik prije (i još u to vrijeme, sredinom 19. stoljeća), mogle stizati svakih deset dana velike karavane iz daleke pozadine od dvije, ili tri, četiri stotine konja, koje su donosile i odnosile velike robne tovare, niti se mogla dovesti željeznica. Velika pomorska luka, luka brodova, brodogradilišta, kapetana i mornara, s divnim dugačkim zaštićenim i upotrebivim zaljevom nije se nikako mogla razviti u veliku trgovačku luku. Stoga su energije i sposobnosti ljudi (i ne male energije i ne male sposobnosti) bile ponovo i ponovo bacane na otvoreno more - na veliku plovidbu, da se tamo stekne i u Lošinj donese ono što se u Lošinju nije moglo stvoriti. Veliki moreplovci i veliki prevoznici, Lošinjani su morali daleko od svoga otoka tražiti terete za svoje brodove, tj. zaposlenje za svoju brodsku tonažu i svoje ljude. Tako je lošinjska buržoazija ostajala pretežno pomorsko-prevoznička i nije se mogla pretvoriti u trgovačku, niti vršiti veće trgovačke transakcije dok je ostajala u Lošinju.

Pomorsko-plovidbena specijalizacija, koja je odatle nastajala, bila je i previše uska i previše jednostrana. To je i bio jedan od uzroka da je ona postala tako potpuna, temeljita, prodorna i uspješna. Kao i njihovi brodovi duge slobodne plovidbe, brodovi lutalice (tramperi), koji idu u onu luku gdje očekuju da će naći tereta ili gdje ih teret već čeka, i Lošinjani su (zbog svoje uske specijalizacije) postali lutaoci u većoj mjeri nego što su bili građani ma koga drugog našeg primorskog grada, sad vršeći prijevoz za Austriju, sad za Italiju, sad za neku drugu državu Južne ili Sjeverne Amerike, uvijek na debelom moru, uvijek na velikom putu i na velikom poslu.

Idući za tim velikim prevoznim poslovima, oni su po svojoj poslovnoj liniji izbjegavali one obale i luke, jednako naše, kao i tuđe, koje im nisu mogle pružiti velike terete za daleke destinacije. Oni su činili usluge nastajućem kapitalizmu i kapitalizmu u punome razvoju, i to temeljito. U slobodnoj igri kapitalističke utakmice i slobodnoj cijeni [228] brodske tonaže oni su stvarali visoku proizvodnost rada. Njihova sposobnost bila je nagrađivana, i kako je sposobnost bila velika, bile su velike i nagrade. Visoke nagrade i visoke zarade stvarale su od početka veće i raznovrsnije potrebe, a veće potrebe jedanput stečene teško se krešu.

Prije više od sto godina, braneći se od prigovora da su već tada Lošinjani previše specijalizirani u pomorstvu i da sve viškove opet ulažu samo u brodove, tako da srču u opasnost prevelikih i jednostranih investicija koja može uroditi slomovima i deformacijom naroda (i neki im oprezni konzervativni Dalmatinac savjetuje da više ulažu u zemlju, a manje u more, jer je vrijednost proizvoda poljoprivrede manje podložna katastrofalnim kolebanjima, jer će na kraju jednostrana specijalizacija izazvati nezaposlenost, smanjenje stanovništva, odvikivanje od poljoprivrednog rada, neproduktivno rasipanje i luksus sa svim posljedicama dekadencije, koja odatle dolazi) neki lošinjski branilac njihove pomorske specijalizacije tvrdi da pomorstvo uzdržava oba Lošinja i uzdržava dobro, i da su kuće i najskromnijih mornara pune udobnog namještaja i komfora.

Ekonomski i politički konjunkturalni utjecaji (u vrijeme kad je moreplovstvo Lošinja bilo na najvišem usponu) pridonosili su ostajanju pri razvojnom pravcu: industrijski razvitak Austrije, stvaranje od Trsta glavne uvozne i izvozne luke austrijskih naroda, željeznica Beč - Trst, bliska Pula koja postaje glavna ratna luka i najveći vojno-pomor-ski arsenal, čvorni položaj Lošinja na morskom putu od Istre i Pule prema Zadru i Dalmaciji, ratovi 1828. i od 1848. do 1866. i osobito krimski koji su dizali navle. I u tom povoljnom razvitku, kako su lošinjski vlasnici velikih jedrenjaka postajali vlasnici parobroda, lošinjska su brodogradilišta prelazila od gradnje drvenih brodova na gradnju željeznih.

Nerazmjer između ekonomskog razvitka Lošinja i razvitka hrvatskog kopna na obim stranama, u Hrvatskom primorju i u Istri, oštro izražen prije sto godina, nije se dugo uklanjao (on se temeljito uklanja tek u naše dane). I ta nerazmjernost kapitalističkog razvitka naših predjela dovodila je u samome Lošinju do nacionalne podvojenosti [228] između onih kojima je glavno bila narodnost i onih kojima su glavni bili poslovi. Lošinj je prednjačio u materijalnoj civilizaciji kapitalističke epohe, u kućama i namještaju, u odijelu i ukrasima, u stilu života i u modi. I sve je to htio da održi ili da poveća.

U tom razvitku nastali su i stihovi u desetercu lošinjskih mornara (nastali svakako još u 19. stoljeću, mada sam čuo tek prije četvrt stoljeća staroga mornara koji ih je još pjevao):

Lošinjanke, moje mile vile, ke nosite abiti od svile Ja još čekan da će moda priti da ćete vi kapelin nositi i na ruke od zlata manine, Lošinjanke, moje mile vile...

Lošinjski uspon prošao je kroz kvalitetnu promjenu i pretvorio se s vremenom u adagio Lošinjana izvan Lošinja. Oni su plovili i dalje, ali su njihovi brodovi sve manje bivali usidreni u Lošinjskom zaljevu. I kad su dolazili u raspremu, stajali su prazni u dalekim lukama. Oni su prestali da budu i registrirani u Lošinju i dobijali su sve nove matične luke. Lošinjani su plovili i plove i danas i imaju u plovidbi u svjetskim morima još uspjeha, ali ne plove više pod austrijskom zastavom koju su prvi pronijeli kroz sva mora, nego pod svima zastavama pod kojima imaju uspjeha dobri profesionalci, pomorski poduzetnici, kapetani i mornari, od jugoslavenske do panamske, peruanske, švedske, švicarske, amerikanske i talijanske.

Mada su se veliki lošinjski uspjesi morali na koncu izroditi u negaciju rodnog grada, zaljeva i otoka, i ma kakve bile krmne zastave kojima su Lošinjani prenosili slavu po morima svijeta, njihov ubrzani hod naprijed i njihove proturječnosti bile su dio našega života, naša krv bila je i njihova, i oni su s čitavim arhipelagom od Lošinja do Zadra s Dalmacijom i Istrbm bili jedno i po porijeklu i po narodnosti, po imenima, po materinskoj riječi, po sposobnostima, samo jedan odraz istočno-jadranskog, hrvatskog i jugoslavenskog kompleksa, nešto u toj cjelini, iako je to [230] nešto u historijskoj epohi lošinjskog dizanja bilo vrlo istaknuto, kulturnohistorijski i političko-historijski neobično zanimljivo, i osebujno, ne samo zbog uspjeha nego i zbog proturječnosti koje su se javljale u uspjesima i poradi uspjeha.

U tom vremenu jedan se Kozulić uvijek borio za visoke navle i profit, a drugi za hrvatstvo otoka, jrdni su Mar-tinolići plovili i stjecali, drugi su branili nacionalnu stvar i čuvali kontinuitet narodnog osjećanja i tradicije, vjerujući da će jedanput Hrvatska i Jugoslavija izrasti i biti u stanju da grade i otpremaju brodove, da daju navle i zaposlenja mornarima, kapetanima, konstruktorima i kalafatima i da će Lošinj na kraju naći svoje prirodno mjesto i funkciju u okviru privrednog razvitka jugoslavenskih naroda.

Lošinjski prethodnici našeg općeg uspona javljaju se kao dokaz naše vlastite afirmacije na moru, naše sposobnosti, ne samo da na tome moru budemo nešto nego da budemo često prvi u sasvim različitim historijskim epohama i u raznovrsnim uvjetima. Oni su bili odraz (jedan od mnogih, ali ipak vrlo rječit) stvaralačke snage našeg naroda, koja se tu na moru očituje vjekovima, sad u jednom, sad u drugom velikom žarištu, da bi se sva ta žarišta danas slila u jedno.

1952.


15 - [on page 225] Na crvenoj istarskoj zemlji


Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Friday, October 21, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA