Posjet starim Lošinjamina

[231] Na sjevernoj strani, gdje kod brodogradilišta svršava Mali Lošinj, otok je tako uzan da izgleda da se može kamen dobaciti s jedne obale na drugu, s istočne, što gleda prema Pagu i Velebitu, na zapadnu u dugom Lošinjskom zaljevu. Ali ni tamo gdje se grad širi prema jugu otok nije mnogo širi, od mora do mora, od dna velikog zaljeva na zapadu do istočne obzidane luke (koja podsjeća i na staro zadarsko vanjsko južno pristanište na dubrovački Kašun, i na sve luke u Hrvatskom primorju kojima je okrenuta) ima svega desetak minuta. I na toj istočnoj strani otoka bilo je u početku težište Lošinja, ribolovno i pomorsko. Na istoku je bilo drvo za gorivo i za građu, osnovni robni višak istočne jadranske obale, na istoku je bila riba i sol, i sve se to prenosilo na zapadnu jadransku obalu, u Mletke, Ćozu, Ravenu. Bliže drvetu nego velika zapadna luka, ova mala istočna luka morala je biti i prvo lošinjsko brodogradilište. I majstor Šimun Kovačić, prvi lošinjski kalafat koji se spominje u listinama 16. vijeka, sigurno je imao radionicu ovdje, ne samo što mu je s istočne obale, s hrvatskog kopna dolazilo drvo nego što su odatle dolazili i ribari i moreplovci kojima su njegove lađice i brodovi trebali. To je bilo ono vrijeme kad su Lošinjani sve ugovore, i one između sebe i one s poslovnim ljudima izvan Lošinja, zaključivali samo na hrvatskom jeziku i kad su prvi lošinjski notari vodili notarske knjige glagoljicom.

[232] Na toj istočnoj strani bila je prva crkva i do crkve groblje. I prije i kasnije zadnji put svakog Lošinjana bio je ovamo prema istoku.

I dok se spuštamo s brežuljka, na koji smo se prije morali popeti polazeći s dna zapadnog zaljeva, lijepom čistom asfaltiranom ulicom, između dva reda tihih, prizemnih, čistih kućica s malim vrtovima, sa smokvama i maslinama, lijepim, tamnocrvenim obrađenim lijehama, u jugoistočnoj dolini vidimo svuda i stare i svježe, neposredne tragove marljivih, dobrih ljudskih ruku, koje jednako umiju prevrtati i milovati rodnu zemlju kako umiju rukovati veslom, jedrom, mrežom, parnim kotlom i busolom, i osjećamo te vječno nemirne, užurbane, pokretne, poduzetne, sigurne, drage otočke ruke, koje na kraju smirene silaze uvijek ovim putem i pošto su se namučile i učinile što su mogle i umjele, skriju se pod čempresima na Sumartin-skom rtu.

Mir je tu na lošinjskom Sumartinu, tišina u zajedničkom naselju svih dvanaest ili petnaest posljednjih koljena koja su se tu smirila, umorna od vječnog lutanja morem i nezasitna čežnje za dalekim nepoznatim stranama što uvijek mnogo obećavaju i mnogo daju, a ipak daju manje nego što obećavaju. Tu su sada svi. To jest svi koji su se vratili. I one mlade djevojke što su nekad na Čikatu čekale brodove i na dnu zaljeva mornare da ih pitaju:

Vi, mladi mornari
0, pravo kaz te mi,
kadi se sad nalazi
moj dragi suđeni

I oni su odgovarali uvijek umirljivo:

Otišao je
da robu kupuje
i skoro će se vratiti
u mili zavičaj.

Da, svi koji su se vratili, skupili su se tu. Ali dok ulazimo u njihov Mrtvi grad, najedanput osjećamo kako su i [233] ovdje oni manje skromni potisnuli skromnije, kako se na tom groblju mnogih pokoljenja nekako suviše šepire ona tri posljednja, kako se od velikih palata od mramora i granita, među gustim, pravilnim, uglačanim mramornim pločama koje pokrivaju velike brodovlasnike, brodograditelje, trgovce, financijere, dvorske odličnike, francjozetinske sa željeznim krunama (ma bile i drugog reda), dinastijaše habsburške i savojske poradi poslova i za to »von Pećine«, komendatore i kavaljere, i ne možemo primijetiti da su Lošinj i Sumartinsko groblje živjeli i stoljeća prije velikog konjunkturalnog uspjeha brodova duge plovidbe. Kao da je lošinjska buržoazija zadnjih sto godina trla sve stare tragove onih prvih deset pokoljenja Lošinjana prije nje gdje god je stigla, u životu, u gradu i na groblju, od straha i srama pred svojim pastirskim i ribarskim porijeklom i kao da se bojala da bi oni stari mrtvi, što su tu strigli ovce i krpili mreže, mogli jednom jedinom starom riječi koja bi im izmakla posramiti unuke i otežati njihove poslovne uspjehe. Uza sve to ostavili su stari svjedoke da i tu govore u ime njihovo.

Eto, odmah tu na ulazu, na prvom koraku u groblje, nadohvat ruke s vratiju stoji mirno velika kamenita grobnica, čitava mala zgrada s urezanim sidrom pri vrhu i oznakom da je podignuta 1890, i preko cijele grobnice hrvatski natpis: »U ime i pomoću nebeskog spasitelja Josip Začević sebi, svojoj ženi i svojim najugodnijima ovaj spomenik P« [odiže]. Tu na vratima smatrao je stari Začević za potrebno postaviti hrvatski natpis da ga svatko mora vidjeti onda, u jeku narodne borbe u Lošinju i u Istri. To je bilo ono doba našeg nacionalnog uspona kad je dr Mate Laginja uspio čak na temelju klasnog kurijalnog izbornog reda, stvorenog protiv nas, pobijediti na izborima u zapadnoj Istri (udruženi kotari Vodnjan, Poreč i Kopar) i bude biran od zapadne Istre u bečki parlamenat. Tada je, u listopadu 1891, drugi jedan sugrađanin Josipa Začevića, goinu dana poslije podizanja ovog spomenika, narodni borac, Lošinjanin Šime Kvirin Kozulić, uputio iz Malog Lošinja Laginji onaj historijski telegram: »Pošteni hrvatski izbornici zapadne Istre izabrali su Vas za svoga [234] zastupnika i time pokazali da imaju u Vas povjerenje. Svi mi svjesni Hrvati iz ovoga grada koji je još pod tuđinskim utjecajem čestitamo Vam iz svega srca na iznešenoj pobjedi i u nadi na bolju budućnost pozdravljamo Vas srdačnim živio«. I Začević i Šime Kozulić, svaki na s.voj način, vode uporno borbu i u kamen klešu i u pismo stavljaju svoju nesalomljivu vjeru u bolju budućnost naroda kome su pripadali.

Ma koliko ova demonstrativna hrvatska grobnica bila tu na ulazu sama i mada se od nje dalje nižu deseci i deseci grobova s talijanskim slovima, osjeća se da su slova patina, a ljudi u grobovima po osjećajima nisu mogli biti daleko od osjećaja Začevića i Šime Kozulića. Ne samo da su na spomenicima redom sama hrvatska prezimena: Končić, Belobarbić, Picinić, Vlahović, Ivančić, Vidulić, Skopinić, Katarinić, Sabljić, Toić, Korčić, Poljanić, Martinolić, Rade, Keršulić, (ni jednome od ovih prezimena koja tu stoje, ništa ne treba ni oduzimati ni dodati) nego ne znam kako je mogla drukčije u kući govoriti ona Ivana Valić koja je i s talijanskim slovima opet označena kao Ivana. I zatim između bogatijih grobova Kozulića, Dobrilovića, Matešića, Haračića, Nikolića, Višića, jedan skromniji opet s natpisom u hrvatskom pismu: »Ovdje počiva Nikolina Martinolić, koja umre dne 5. studenog 1896. u 62. godini.«

I sad smo već na istočnom dnu zbivenog groblja koje je i kao cjelina dosta tijesno, kod kapele, bliže moru, i tu, kao na krmi broda gdje su ručica krmila, komanda, busola i kapetanska kabina, nalaze se velike grobnice lošinjskih odličnika Garžančića, Premude, Vidulića i »Luigi Cosulicha de Pećine«.

Vidulićeva grobnica po sredini istočne strane groblja strši tanka i visoka na širokom kamenitom podnožju. Mramorno poprsje starca postavljeno je visoko, tako da se uzdiže iznad glava ljudi u stojećem stanju, a mramorni baldahin iznad poprsja koji počiva na četiri debela stupa čini ta sitna kamenita šuplja prsa skoro neprimjetnim. Debeli stupovi sakrivaju lik glave između njih, i taj lik bradate ćelave glave, bez ijedne oštre ljudske karakterne crte, [235] utonuo u sjeni i mrtvilu blijedožute boje kamena, isto je tako bezličan kao i ona dva austrijska ordena na lijevoj strani prsiju (jedan treba da bude željezne krune drugoga reda, drugi još manje važan). To je jedina lošinjska glava izrađena u kamenu koji se ovdje nalazi, i ta je glava, bezizražajna po sebi, još više izgubljena u hrpi baldahinskog svoda i stupova, kao simbol najvišeg vrha lošinjskog arivizma i komformizma, duhovne praznine elite jedne buržoazije koja se naglo i uporno dizala, ne imajući zapravo pred sobom ništa osim individualnoga materijalnog uspona i karijere takvog viteza habsburške željezne krune pod solidnim kamenitim svodom, koji i poslije šezdeset godina još uvijek ne prokišnjava.

Jer ta figura, što je baldahin brani od kiše, to je dugogodišnji - dvadeset godina ili nešto više - predsjednik veleposjedničkog i buržoaskog nama neprijateljskog sabora, komendator Frane dr Vidulić, lično. Taj Frane Lošinja-nin, sitno seljačko i ribarsko koljeno, sinovac popa Ivana i sin učitelja Štipana i majke Elisabete Kaponi, kćerke doseljenog labinskog liječnika, već je u djetinjstvu, kad je Lošinj najviše napredovao, stekao uvjerenje da su njegove obitelji i po ocu i po majci najuglednije u gradu (liječnik, pop i učitelj) i da je on skupa s njima predodređen za nešto više, i to mu je učinilo lakšim da zaboravi na djeda koji je okopavao masline i ujutro dolazio s mora s opekotinama na licu i rukama od vatre što je ložio na željeznim rešetkama uzdignutim ispred pramca čamca, koja mu je pri nepovoljnom vjetru palila kosu i obrve. Za toga Frana što je svršio gimnaziju u Zadru svega par godina prije nego je tamo propjevala Zora Dalmatinska (za koju je uoči mladog ljeta godine 1844. Preradović napisao svoju pjesmu Zora puca biche dana, objavljenu na čelu prvog broja lista »na 1. sičnja 1844) i prava u Padovi, u doba kad je Padova bila u Austriji, i što će se kasnije penjati na advokatskoj, gra-donačelničkoj, zastupničkoj ljestvici do položaja zemaljskog kapetana i vođe stranke talijanske buržoazije u Istri, taj djed s popaljenom kosom i izgorenim rukama, crn od dima i brige, morao je biti samo daleka neugodna sjena, mora što u noći pije dragocjenu komendatorsku krv i [236] uznemirava san jednog otmjenog, općeuvaženog, odmjerenog i pouzdanog nosioca željezne krune, što kao zemaljski kapetan objeduje za istim stolom s Franjom Josipom na carskoj jahti u društvu feldmaršala i admirala i slavom ovjenčanog Tegetthoffa. Da li je to bio parobrod »Barun Stiirmer koji je s tim barunskim njemačkim imenom i svojom vatrenom mašinom prvi put stigao iz Trsta preko Lošinja u Zadar baš onda kad je Frane Vidulić sazrijevao i bio u zadnjim gimnazijskim razredima, izazivajući u njemu želju da uvijek ostane putnik na tom otmjenom gospodskom sigurnom brodu koji nosi na sebi samo izabranike, parobrod cesarsko-kraljevskog privilegiranoga Austrijskog Llovda, ili su to bili ogromni uspjesi lošinjskog pomorstva, ili lakoća s kojom je Franjo Josip još gotovo dječak izigrao Jelačića i Hrvatsku poslije 1848. i stvorio od nje svoju krunsku zemlju, i Lošinj je ne samo administrativno nego i poslovno i saobraćajno vezan za Trst, ili politički uspjesi Italije u vrijeme kad ih Hrvatska nije imala, i to baš onda kad je Vidulić postao političko lice, ili možda i sama mati - da li je neki od tih uzoraka ili su svi zajedno utjecali da on prijeđe na drugu stranu ne izgleda nam u ovome trenutku sudbonosno, kad od čitavoga njegova tridesetogodišnjeg protunarodnoga političkog rada nije ostalo mnogo više od toga voštanog lica bez lika - iako nam je taj rad nekad zadao toliko jada.

Sve što je on sijao, urodilo je pljevom, i kad je došla oluja, raznio je tu pljevu vjetar na sve strane svijeta. Koliko su samo simbolički anahronistička ona dva habsburška ordena na građanskom kaputu koja ni trideset godina nisu preživjela starog advokata o kome je čitava njegova klasa (i on sam o sebi) imala iluziju da je lisac.

Žurio se taj Frane Vidulić prije sto godina. Žurio se da uspije, jer su se svi oko njega žurili i uspijevali, a on nije htio zakasniti, ni zaostati. On zaista nije bio kriv što hrvatsko drvo nije sada u industrijskom vijeku dominiralo u trgovini i prijevozu kao sto godina prije. A to da ga je Or-sat Počić (tako Pocich), dubrovački vlastelin koji je s njime bio u Padovi, zvao preko Zore Dalmatinske natrag (11. ožujka 1844), nije za njega moralo biti odlučujuće: [237]

Pak na naše spjeve gromovite
kako odziv prijateljskog glasa
Nismo V čuli jeku naših gora?
Mila braćo, nismo li vidjeli
gdje se bijeli po planini vila
gdje se igra po dolini kolo
gdje barjaci pred puke se viju.

ViduIi se Velebita vrsi
vječnim snijegom silno nakićeni
Žarko sunce viri li za njima.

Da li je Vidulić vidio i ono »Viduli se« i sunce što se pomalja iza Velebita i obasjava Lošinj, da li je bar malo osjetio da će na pjeve gromovite zadarske Zore Dalmatinske odjeknuti sve naše gore i da će na kraju sva ta snaga progovoriti jednim i jedinstvenim glasom? Sigurno je vidio, on je bio gotov i da se odazove, bio je već spreman da bude i Ilir, Hrvat, Jugoslaven, ali pod uvjetom da Hrvatska odmah uspije i da se i on s njom digne. Ali je kao realist i poslovan čovjek možda vidio i muke kroz koje treba proći da do toga dođe, i uplašio se odviše dugog i odviše tegobnog puta kroz šikare i preko vrleti. A žurio se da uspije jer on nije bio stari vlastelin, niti opskrbljeni pop, nego pučanin što je postao padovanski pravni doktor i htio sad brzo da taj doktorat unovči.

Dugo se zadržavam pred tim nadgrobnim baldahinom. Htio bih reći komendatoru Viduliću da je histonjski razvitak prebrisao njegovu školsku osnovu odnarođivanja od prije devedeset godina (1863), protiv koje se u Saboru Dobrila borio, a ono zašto se Dobrila borio bila je ravnopravnost naroda i jezika, i da su na kraju pobijedile narodne ideje ježenjskog seljaka Jurja Dobrile, a ne njegove učene protunarodne zavrzlame. Ali sam se prenuo i sjetio da stojim pred kamenom.

A dalje se redaju imena: Martinac, Miletić, Starčić, Frančišković, Hreljić, Gladulić, Poserina, Zorović, Barulić. Vraćam se pred veliku, modernu grobnicu bogatih Kozu-lića, onoga Luigi Cosulicha »de Pećine« koji je živio 78 godina (umro 1917) sa stupom od crnog granita. Stari [238] povjesničar Lošinja, i sam Lošinjan, dr Mate Nikolić, kazuje za velikog bogataša među Kozulićima i rodonačelnika Ko-zulića kapetana, brodovlasnika i brodograditelja A. R. Ko-zulića, da je, istina, bio i iskusan pomorski kapetan i bogat brodovlasnik, ali da je,- osnovavši novo brodogradilište (a osnovao ga je 1830, a ne kako Nikolić tvrdi 1845) gradio brodove samo za svoje pomorsko-brodarsko poduzeće i »brodovi koji su izlazili iz tog brodogradilišta nisu nikad predstavljali onaj kvalitet ni u pogledu solidnosti, ni u pogledu oblika, koji zahtijevaju napredak umijeća i pomoraca«. Ne vjerujem da je ovaj dr Nikolić bio kivan na materijalne poslovne uspjehe bogatih Kozulića, spreman sam da ga čak razumijem da to on brani interese sitnog »poštenog« kapitala u lošinjskom pomorstvu protiv krupnog, ali nekako disonantno zvuči njegova oštrina, da mi je u čitanju osobito palo u oči. I iz te ne samo lošinjske nego lošinjskog doktora optužbe proističe da je taj obogaćeni kapetan i dosta krupan kapitalist stvorio modernu vertikalnu koncentraciju brodogradilišta i pomorskog poduzeća u namjeri da istisne druge i stvori za sebe neki dominantan ekonomski položaj sličan monopolu. Ta je vertikalna kombinacija ostala čitav vijek poslovni ideal roda Kozulića. I tako je prvi veliki kapitalistički pionir stvorio novac, a drugi su za njime na tome novcu zidali, postajali plemeniti de Pećine i počivaju pod granitnim spomenicima. I mada mu brodovi nisu ni po kvalitetu, ni po solidnosti, ni po ljepoti osobitog ranga, on ipak s njima zgrče zlato, i to dosta veliku hrpu (kao i onaj žitarski trgovac - sto godina poslije ovog Kozulića - što je na konferenciji u Beogradu 1930, održanoj za poboljšanje kvaliteta pšenice za izvoz, izjavio da on »na đubretu zarađuje pare«). Kad je akumulacija dostigla stanovitu visinu, a ljudi su se, kao ovi stari lošinjski kapitalistički pioniri, odlučili samo na stjecanje; nema sredstva koje bi ih zadržalo da pokušaju sve, da akumulaciju povećaju, da stvore monopol za sebe ili da zarađuju i na namjerno slabom materijalu.

Opet me diraju prkosni hrvatski natpisi: »Ovdje počivaju u Gospodinu i očekuju uskrsnuće kosti Franja [239] Barnabića, umrlog 4. II. 1908.« i odmah zatim »Luka Marinković 1834-1911. i žena mu Terezija Marinković, rođena Raguzin 1830 — 1910.« Dugo je živio taj Luka Marinković u Lošinju, 77 godina, i grob mu je skroman (kao i svi s hrvatskim natpisima, osim onog Začevićevog), mnogo je vidio i znao, i kad su mu na ploču stavili hrvatski natpis, sigurno su učinili samo ono što je starac želio.

I zatim, poslije Hreljića, Starčića, Kraljeta, Garbca i Jadrovića isto tako skroman grob opjevanog lošinjskog mladog Hrvata Oktavijana Oštromana, koji je tu u Lošinju 2. kolovoza 1896. u 22. godini izgubio život, bio ubijen na ulici, samo zato jer je hrvatski pjevao, baš onda kad se imao ukrcati i otploviti:

da prehrani majku udovicu
i mlađahnu sestru siroticu

Plače njega mlada zaručnica
ostavljena kako kukavica.
Plaču njega sestrice rođene
U crninu tužne zavijene
Još ga plače majka udovica
Ljuto plače svojem jedinca.

A spomen na ploči skroman je, mio i nježan, zajednički spomen sinu i majci (»Oktavijo Ostroman, 24. 8. 1874 - 2. 8. 1896. i mati Marija 1832-1914. - Dobroj majci i milom bratu postavljaju ovaj spomenik kćeri, sestre i unuci«). I jedan stari kapetan »Franjo Skopinić, pomorski kapetan, umro 22. 1. 1880.« ima hrvatski natpis i uz njega »Marija Skopinić, rođena Martinolić, ravnajuća učiteljica, preminula 22. 6. 1905.« Da i »Josip Poljanić, pok. Dinka za sebe i za obitelj 1911.«.

Da li sam izredao sve? Sigurno nisam. Ali svi ti koje sam izredao bili su jaki i prkosni hrvatski protestanti, oni koji su reklamirali, vremenu i struji uprkos, svoju narodnost, i protestirali što se neki njihovi rođaci radi koristi i radi mode nje odriču. I našavši te ploče svjedočanstva, nešto mi je lakše zadržavati se pred tuđim slovima unaka-

239ženim imenima Raškovića, Trojanića, Stuparića, Zimića, Ivošića i Magašića. I kao da vidim one stare dirljive Loši-njane Začevića, Škopinića i Poljanica što zidaju grobnice i postavljaju nadgrobne kamene ploče s urezanim hrvatskim natpisom još za života, baš kao da namjeravaju da svjedoče i da glasaju ovako iz praha pred svima budućim pokoljenjima. I kao da se boje da bi advokati i konjunk-turalni spekulanti i neprijateljska sila koja će vladati mogli poslije njihove smrti i njima odreći hrvatstvo i jugoslavenstvo, oni ga još za života utvrđuju kamenim pločama i hrvatskim slovima. Kad nisu više bili živi hrvatski notari Mate Župar i Mate Lazarić (iz prve polovine 18. stoljeća), morali su se, eto, sami osigurati. Onako kako su sami vezivali brodove (da budu sigurni da su dobro vezani), tako su se sami htjeli uvjeriti da su im imena na grobovima ispisana hrvatskim pismom.

I dok se vraćam opet Martinjskom cestom i zatim nizbrdo alejom Dvadesetog aprila, uz dva reda drveta bagrema, čempresa, jasena i ladonje, s ovog posjeta starim Lošinjanima, nekako sam se raznježio i zanio i najvolio bih zapjevati kao uvijek kad sam se vraćao s drugih mjesta pjesmu ovoj ladonji što raste na lošinjskom kamenu:

Ej, prid našin je vrati ladonja zelena
Na njoj mi se suši ta tanka stomanja
ki mi je rubila divojka i žena.

Tko zna, stari dvanaesterac možda je bio pjesma i nekoga od onih što sam ih danas posjetio.

1952.


Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Friday, October 21, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA