Mojnećak Aldo Emilio

[153] Objavljujući ova zapažanja životnih prilika našeg naroda u Istri, naišao sam na negodovanje starijih hrvatskih i slovenskih nacionalnih radnika iz Istre, koji svi žive u Jugoslaviji i od kojih nijedan već niz godina nije svraćao u Istru. Njima su moja opažanja izgledala s narodnog gledišta defetistička, po njihovom mišljenju ona nisu smjela da budu ni objavljivana. Njima izgleda da sam ja u Istri vidio samo crno, samo jednu stranu medalje, samo sjene. Ja nisam mogao napisati ništa drugo nego ono što sam vidio i čuo. To što sam vidio i čuo, to su činjenice. Činjenice su stvarnost. Stvarnost je u životu često neugodna. Istarska stvarnost današnja nije meni manje mučna nego njima. Pisao sam o njoj onako kako sam je sam proživio. Ta stvarnost je jedan subjektivni doživljaj, ali taj doživljaj su izazvale činjenice. Činjenica je da sam u Istri naišao na drugove iz djetinjstva koji više neće da mi budu drugovi, da sam naišao na selo koje polako mijenja svoj lik, da sam vidio kako seljaci gube svoj stogodišnji seljački korijen i pretapaju se u masu plaćenih radnika i proletera, primajući sve ono što donosi novčana civilizacija i kako pri tome gube one moralne rezerve koje su prije imali.

Jedna od tih činjenica je i moj novorođeni nećak, sin moje najstarije sestre, Aldo Emilio. Djedovi po majci i po ocu toga moga nećaka su Hrvati, dapače »tvrdi Hrvati«, koji još uvijek nose staru suknenu nošnju. Baba mu je [154] Hrvatica i nepismena seljanka, kao i moja mati, koja nosi suknene modrne i ore teškim plugom kao muški. 0 »rasnom« porijeklu toga moga nećaka ne može biti, dakle, sumnje. Otac maloga Alda Emilija je Tone, koji jedva umije da napiše ime. Bijesan, mlad, punokrvan naš čovjek. Ali taj čovjek ima imanje, dugove, poslove. Ima svoj mali kamenolom, a sada je rudarski radnik, zajedno s bratom i ocem. I član uprave Dopolavoro i čovjek pun ambicija, koji svim silama hoće da se socijalno podigne, da otplati dugove, da se istakne više od drugih, da se reprezentira. Jedan od načina da se istakne je stjecanje veza. Jedna veza može biti i seoska učiteljica. Učiteljica pristaje da mu kumuje djetetu. I zato dijete dobija ime Aldo Emilio.

Mali Aldo Emilio ne zna ništa. On plače noću i siše mlijeko moje sestre. On je neodgovoran. On je upao na ovaj svijet u tom našem dalekom kamenitom selu, oko kuće gdje se on rodio nalaze se gromače kamenja, vrtli su zapušteni i škaljavi. Ja znam da će njega i mati i obadvije babe, i tetke i ujak zvati Mile. Ali on je u knjigu rođenih zaveden kao Aldo Emilio, iako to može biti i nije bilo tako ugodno popu koji ga je krstio i u knjigu zavodio. Na njegovo čelo je udaren službeni žig.

Ni mojim ni njegovim roditeljima nije umrlo ni jedno dijete, i ja pretpostavljam i nadam se da će Aldo Emilio ostati živ. Dok se bude s djecom igrao prije nego pođe u školu, djeca će ga zvati Mile. U školi će opet postati Aldo Emilio i onda će ga djeca zvati ili Aldo ili Milio. Kad bude pošao na posao, opet će biti zapisan kao Aldo Emilio. Kad bude vojnik, opet će biti Aldo Emilio. Ako bude ispostavljena mornarska knjiga (matrikula), on će opet biti Aldo Emilio. Aldo Emilio će ući u život, Aldo Emilio će ući u povijest procesa raspadanja našega naroda u Istri. On će u tome procesu biti samo zrno pijeska, ali takvih zrna će biti mnogo. Njegovi drugovi će biti Romano i Italo, Ben-venuto i Mario, Cesare i Gino, sinovi naših Ivana i Antuna, Usipa i Mate.

Aldo Emilio nije ništa kriv za to što je Aldo Emilio, ali zato što je Aldo Emilio, on će možda na jednoj strani biti voljen, na drugoj neće. Može se dogoditi da ostane ipak [155] moj nećak Mile, a da zauvijek nestane Alda Emilija, ali bi taj moj nećak bio opet samo jedno zrno koje nije progutalo more, dok će druga zrna nestati u pijesku što morski valovi odnose. Mogu se desiti i razne druge historijske kombinacije, mogu, ali ne moraju. Ono što je važno, to su činjenice. Aldo Emilio je kršten i zaveden. To je činjenica. S tom činjenicom i s mnogim drugima, sličnima toj, mi moramo računati.

Kad smo mi bili mali, okviri našega života zahvatali su stare, iskonske prostore. Mi smo spavali na šušnjarica-ma napunjenim ožbuljanim listom kukuruza, pokrivali smo se teškim, oporim, ali toplim povaljanim ponjavama od bijele vune. Jeli smo ono što je zemlja dala, kruh i palentu sa sirom ili s jednom zafriganom slanom srdelom, ako ribe nije bilo. Išli smo po svima poljima, šumama, po svim stazama uz more, okupljali smo se na paši oko starih dvorova, pokrivenih slamom. Znali smo sve grmove gdje se mogu u proljetne dane naći šparoge i sve šikare gdje se zimi mogu uhvatiti kosovi. Životi starijih generacija, bilo da smo ih gledali ili slušali o njima od djedova, očeva, matera i baba, ležali su pred nama, neposredno, kao putokazi, kao svjetla, kao opomene. Iz tih minulih života pod istim krovovima i na istim stazama strujala je u nas jaka životna sila. »Ove ulike je posadija tvoj predid, to je bilo une zime kad smo živu tovaricu hitili u jamu zašto nismo imali s kin da je hranimo« ... govorila je baba. »A ove brajde posadili su tvoj did i tvoj otac, kad je tvoj otac bija malo veći od tebe, na ledini, u škalju kadi ni bilo ontar zemlje, kako na placi« ... »Uvakov snig ni bija ud unega lita kad je pokojni did umra. To je bilo ovako. Tvoj otac se je ubo-lija, dobija je maldepet, did je na konju poša u Vodnjan, po medežiju tvojen ocu, na putu se je na konju sledija, doša je doma leden, dobija je i on maldepet, otac je ška-pula, did je poša ...«

Život nam je tako pružao neprestano primjere i uzore postupaka, osnove za naša kasnija načelna i praktična držanja. U svim prošlim generacijama i u sadašnjoj živoj generaciji naših očeva mi smo vidjeli nešto veliko, herojsko. U stilu života naših očeva, od prvih erotičnih motiva o [156] kojima smo saznavali do njihove borbe za život, drugarstva, uzajamnog pomaganja, požrtvovnosti, sve je bilo klasično, homersko. Jednoga dana, kasne jeseni, negdje 1906, vraćao sam se kući u nedjelju s mora s možda trideset uhvaćenih glavoča, koliko ih nikada poslije nisam na udicu uhvatio. Približavajući se raskršću blizu naše kuće, vidio sam kako baba nekuda trči, plačući.

— A kuda to trči moja baba? — pitao sam kovačevog sina.

- Pa ča ne znaš, Jure Grubić je tvoga oca svega izriza s kosiron. A da ni bija Ive Belić, ki je ulovija s golon rukon za oštro od kosira i sebi tako usika dva prsta, tvoj otac ne bi bija živ usta. Sad voze obadva u špita.

Kasnije smo slušali kako je otac gledao kako mu u bolnici šiju rane i nije ni zubima stisnuo, pa kako je na sudu oko te svađe on, izrezan, bio najbolji advokat Juri Grubiću, pa smo onda, kad je Jure Grubić izašao iz zatvora i kao odštetu orao nam njive i donosio ulje, vidjeli da je uzrok cijele svađe bilo vino. Svi su ti dramatski zapleti i raspleti ostavljali u nama duboke tragove, junaštva, dobrote i prijateljstva, ali i vječito živog, aktivnog elementa strasti. Naši očevi su nam izgledali sad junaci iz Kačića, sad Miloši, sad Zrinski, sad Skenderbezi, samo još bolji od njih jer su zadojeni jednim plemenitim moralom, koji uvrede prašta i svoje krivice priznaje.

Radeći na suncu, u zemlji i kamenu, oni su nama izgledali kao divovi koji su sad izašli iz utrobe te zemlje i sve što oni rade to je nekako sveto i posvećeno i to mora uspjeti. I kad bismo se s njima vraćali uvečer s posla, mi smo putem pokušali da uhvatimo takt teškog koraka težaka, a kad bi nas pri povratku u polutami pred starom kućom zalio miris domaćeg dvorišta i cvijeća s balkuna, a u kući obasjao plamen s ognjišta, mi smo se uz očeve osjećali neizrecivo ponosni i sretni. Najponosniji smo bili kad smo i mi uspjeli da cijeli dan kopamo ili da cijelu noć držimo veslo u ruci.

Naši očevi i mi mladi smo rijetko išli u grad. Prvi put sam išao u grad s ocem da prodamo velik voz kolaca za vinograd. Cijelu zimu, nekoliko mjeseci, baba je ove koce [157] sjekla i kresala, sad smo u gradu dobili toliko da smo kupili kvintal brašna i još neke sitnice. Kad smo vozili koce u grad, velika kola su bila uvrh puna. Sad je vreća brašna bila izgubljena pod nama na dnu kola. Ne, posao s gradom ne nosi ništa dobro. Ali živjeti se mora.

Mi smo znali da smo nešto drugo nego što je grad i bili smo uvjereni da smo mi nešto mnogo, mnogo bolje. Kakva li su tamo tijesna dvorišta u gradu, ne mogu ni kola da se u njima okrenu, i kako su uske, tamne, bez života gradske ulice. Mora da su strašno glupi ljudi što žive u tim uskim, tamnim uličicama, punim neugodna mirisa i starih stvari. Kako je to kod nas na selu, na mirisnim sjenoko-šama ili na širokom plavom moru sasvim drukčije i ljepše.

Aldo Emilio neće nositi opanke, iako će možda i on brati šparoge i loviti kosove, svirati u dvojnice i pjevati u dvoglas. On neće slušati o junaštvu rada, nego o dugovima koje treba platiti i o novcu koji treba zaraditi. Nikad on neće osjetiti onaj ponos koji smo osjetili mi kad smo prvi put dobili sukneni krožet od domaće vune i bijeli izvezeni rubac od djevojke koji je mirisao na bosiljak. Između okvira života njegove uže sredine i školskog okvira neće postojati suglasnost. Aldo Emilio će od prvih svojih dana, prve svijesti djetinjstva, ponijeti uspomenu o svađama koje su nastajale u kući radi novca: tko je više novca zaradio i na koga je više novca utrošeno. Ako i kada pođe sa svojim ocem na isti posao, poći će da zaradi novac, da sebi kupi svilenu košulju, i nije mnogo vjerojatno da će od svoga rada osjetiti onu radost koju smo proživljavali mi i naši očevi.

Aldo Emilio se rodio u vrlo nesretnom vremenu. Ali dok on poraste do motike i kose, tko zna što će biti od svih nas i od cijele ove jalove civilizacije, koja je i tebi, moj jadni nećače, dala tako nepojamno glupi lik.

1938.


Main Menu


Created: Thursday, October 20, 2005; Last updated Wednesday March 17, 2021
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA