[153] Objavljujući ova zapažanja životnih prilika našeg
naroda u Istri, naišao sam na negodovanje starijih hrvatskih i
slovenskih nacionalnih radnika iz Istre, koji svi žive u Jugoslaviji
i od kojih nijedan već niz godina nije svraćao u Istru. Njima su
moja opažanja izgledala s narodnog gledišta defetistička, po
njihovom mišljenju ona nisu smjela da budu ni objavljivana. Njima
izgleda da sam ja u Istri vidio samo crno, samo jednu stranu
medalje, samo sjene. Ja nisam mogao napisati ništa drugo nego ono
što sam vidio i čuo. To što sam vidio i čuo, to su činjenice.
Činjenice su stvarnost. Stvarnost je u životu često neugodna.
Istarska stvarnost današnja nije meni manje mučna nego njima. Pisao
sam o njoj onako kako sam je sam proživio. Ta stvarnost je jedan
subjektivni doživljaj, ali taj doživljaj su izazvale činjenice.
Činjenica je da sam u Istri naišao na drugove iz djetinjstva koji
više neće da mi budu drugovi, da sam naišao na selo koje polako
mijenja svoj lik, da sam vidio kako seljaci gube svoj stogodišnji
seljački korijen i pretapaju se u masu plaćenih radnika i proletera,
primajući sve ono što donosi novčana civilizacija i kako pri tome
gube one moralne rezerve koje su prije imali.
Jedna od tih činjenica je i moj novorođeni nećak, sin moje
najstarije sestre, Aldo Emilio. Djedovi po majci i po ocu toga moga
nećaka su Hrvati, dapače »tvrdi Hrvati«, koji još uvijek nose staru
suknenu nošnju. Baba mu je [154]
Hrvatica i nepismena seljanka, kao i moja mati, koja nosi suknene
modrne i ore teškim plugom kao muški. 0 »rasnom« porijeklu toga moga
nećaka ne može biti, dakle, sumnje. Otac maloga Alda Emilija je
Tone, koji jedva umije da napiše ime. Bijesan, mlad, punokrvan naš
čovjek. Ali taj čovjek ima imanje, dugove, poslove. Ima svoj mali
kamenolom, a sada je rudarski radnik, zajedno s bratom i ocem. I
član uprave Dopolavoro i čovjek pun ambicija, koji svim
silama hoće da se socijalno podigne, da otplati dugove, da se
istakne više od drugih, da se reprezentira. Jedan od načina da se
istakne je stjecanje veza. Jedna veza može biti i seoska učiteljica.
Učiteljica pristaje da mu kumuje djetetu. I zato dijete dobija ime
Aldo Emilio.
Mali Aldo Emilio ne zna ništa. On plače noću i siše mlijeko moje
sestre. On je neodgovoran. On je upao na ovaj svijet u tom našem
dalekom kamenitom selu, oko kuće gdje se on rodio nalaze se gromače
kamenja, vrtli su zapušteni i škaljavi. Ja znam da će njega i mati i
obadvije babe, i tetke i ujak zvati Mile. Ali on je u knjigu rođenih
zaveden kao Aldo Emilio, iako to može biti i nije bilo tako ugodno
popu koji ga je krstio i u knjigu zavodio. Na njegovo čelo je udaren
službeni žig.
Ni mojim ni njegovim roditeljima nije umrlo ni jedno dijete, i ja
pretpostavljam i nadam se da će Aldo Emilio ostati živ. Dok se bude
s djecom igrao prije nego pođe u školu, djeca će ga zvati Mile. U
školi će opet postati Aldo Emilio i onda će ga djeca zvati ili Aldo
ili Milio. Kad bude pošao na posao, opet će biti zapisan kao Aldo
Emilio. Kad bude vojnik, opet će biti Aldo Emilio. Ako bude
ispostavljena mornarska knjiga (matrikula), on će opet biti Aldo
Emilio. Aldo Emilio će ući u život, Aldo Emilio će ući u povijest
procesa raspadanja našega naroda u Istri. On će u tome procesu biti
samo zrno pijeska, ali takvih zrna će biti mnogo. Njegovi drugovi će
biti Romano i Italo, Ben-venuto i Mario, Cesare i Gino, sinovi naših
Ivana i Antuna, Usipa i Mate.
Aldo Emilio nije ništa kriv za to što je Aldo Emilio, ali zato
što je Aldo Emilio, on će možda na jednoj strani biti voljen, na
drugoj neće. Može se dogoditi da ostane ipak
[155] moj nećak Mile, a da zauvijek nestane Alda Emilija,
ali bi taj moj nećak bio opet samo jedno zrno koje nije progutalo
more, dok će druga zrna nestati u pijesku što morski valovi odnose.
Mogu se desiti i razne druge historijske kombinacije, mogu, ali ne
moraju. Ono što je važno, to su činjenice. Aldo Emilio je kršten i
zaveden. To je činjenica. S tom činjenicom i s mnogim drugima,
sličnima toj, mi moramo računati.
Kad smo mi bili mali, okviri našega života zahvatali su stare,
iskonske prostore. Mi smo spavali na šušnjarica-ma napunjenim
ožbuljanim listom kukuruza, pokrivali smo se teškim, oporim, ali
toplim povaljanim ponjavama od bijele vune. Jeli smo ono što je
zemlja dala, kruh i palentu sa sirom ili s jednom zafriganom slanom
srdelom, ako ribe nije bilo. Išli smo po svima poljima, šumama, po
svim stazama uz more, okupljali smo se na paši oko starih dvorova,
pokrivenih slamom. Znali smo sve grmove gdje se mogu u proljetne
dane naći šparoge i sve šikare gdje se zimi mogu uhvatiti kosovi.
Životi starijih generacija, bilo da smo ih gledali ili slušali o
njima od djedova, očeva, matera i baba, ležali su pred nama,
neposredno, kao putokazi, kao svjetla, kao opomene. Iz tih minulih
života pod istim krovovima i na istim stazama strujala je u nas jaka
životna sila. »Ove ulike je posadija tvoj predid, to je bilo une
zime kad smo živu tovaricu hitili u jamu zašto nismo imali s kin da
je hranimo« ... govorila je baba. »A ove brajde posadili su tvoj did
i tvoj otac, kad je tvoj otac bija malo veći od tebe, na ledini, u
škalju kadi ni bilo ontar zemlje, kako na placi« ... »Uvakov snig ni
bija ud unega lita kad je pokojni did umra. To je bilo ovako. Tvoj
otac se je ubo-lija, dobija je maldepet, did je na konju poša u
Vodnjan, po medežiju tvojen ocu, na putu se je na konju sledija,
doša je doma leden, dobija je i on maldepet, otac je ška-pula, did
je poša ...«
Život nam je tako pružao neprestano primjere i uzore postupaka,
osnove za naša kasnija načelna i praktična držanja. U svim prošlim
generacijama i u sadašnjoj živoj generaciji naših očeva mi smo
vidjeli nešto veliko, herojsko. U stilu života naših očeva, od prvih
erotičnih motiva o [156] kojima
smo saznavali do njihove borbe za život, drugarstva, uzajamnog
pomaganja, požrtvovnosti, sve je bilo klasično, homersko. Jednoga
dana, kasne jeseni, negdje 1906, vraćao sam se kući u nedjelju s
mora s možda trideset uhvaćenih glavoča, koliko ih nikada poslije
nisam na udicu uhvatio. Približavajući se raskršću blizu naše kuće,
vidio sam kako baba nekuda trči, plačući.
— A kuda to trči moja baba? — pitao sam kovačevog sina.
- Pa ča ne znaš, Jure Grubić je tvoga oca svega izriza s kosiron.
A da ni bija Ive Belić, ki je ulovija s golon rukon za oštro od
kosira i sebi tako usika dva prsta, tvoj otac ne bi bija živ usta.
Sad voze obadva u špita.
Kasnije smo slušali kako je otac gledao kako mu u bolnici šiju
rane i nije ni zubima stisnuo, pa kako je na sudu oko te svađe on,
izrezan, bio najbolji advokat Juri Grubiću, pa smo onda, kad je Jure
Grubić izašao iz zatvora i kao odštetu orao nam njive i donosio
ulje, vidjeli da je uzrok cijele svađe bilo vino. Svi su ti
dramatski zapleti i raspleti ostavljali u nama duboke tragove,
junaštva, dobrote i prijateljstva, ali i vječito živog, aktivnog
elementa strasti. Naši očevi su nam izgledali sad junaci iz Kačića,
sad Miloši, sad Zrinski, sad Skenderbezi, samo još bolji od njih jer
su zadojeni jednim plemenitim moralom, koji uvrede prašta i svoje
krivice priznaje.
Radeći na suncu, u zemlji i kamenu, oni su nama izgledali kao
divovi koji su sad izašli iz utrobe te zemlje i sve što oni rade to
je nekako sveto i posvećeno i to mora uspjeti. I kad bismo se s
njima vraćali uvečer s posla, mi smo putem pokušali da uhvatimo takt
teškog koraka težaka, a kad bi nas pri povratku u polutami pred
starom kućom zalio miris domaćeg dvorišta i cvijeća s balkuna, a u
kući obasjao plamen s ognjišta, mi smo se uz očeve osjećali
neizrecivo ponosni i sretni. Najponosniji smo bili kad smo i mi
uspjeli da cijeli dan kopamo ili da cijelu noć držimo veslo u ruci.
Naši očevi i mi mladi smo rijetko išli u grad. Prvi put sam išao
u grad s ocem da prodamo velik voz kolaca za vinograd. Cijelu zimu,
nekoliko mjeseci, baba je ove koce [