Na piru moje sestre

[176] Starinskih svatova naših na istarskom selu, gdje su se bili sačuvali običaji naše starije domovine, sjećam se kao divnih slika u bojama, koje su se oštro zacrtale u sjećanju. Na tim svatovima od prije dvadeset i više godina sve je bilo u jakim bojama. Nevjesta u modrni s crvenim panom i crveno i žutonarančasto nagazanoj, preko modrne čerma s modrim obrubima. Na prsima se vidjela košulja s bogatim ručnim vezovima, i sva ta bijela prsa bila su puna zlatnih velikih nakita. A iznad svega vijenac sa širokim živim trakovima svilenim, u svim preljevima boja. Svileni trakovi spuštali su se do koljena. Sve djevojke na piru obučene isto tako samo bez vijenca i čerme. Mladoženja u suknenom odijelu sa klobukom na kome je ušiven vijenac od svilenih trakova. Mladići zakićeni perlicama. Na svima odskače jako bjelilo vezenih bijelih košulja u okviru crnoga sukna plavo obrubljenog i sa žutim žicanim »kućicama« mjesto dugmadi. Vije se barjak, sviraju roženice, ili mijeh, ili jedno i drugo, pucaju pištolji, bacaju se kolači i bomboni, čuju se otmjena, impozantna nadmudrivanja pregovarača obiju strana, odzvanjaju svatovske pjesme. Prije četrdeset godina na svadbama su hrzali i konji bijelci i nevjesta se odvodila na konju. Najomiljenija je svatovska pjesma i najpopularnija pjesma ljeta Gospodnjega 1935. u mojemu selu, koju pjeva svako dijete, dvoglas: [177]

Osedlaj mi konja,
Konja najboljega...

Djevojčin vijenac radio se iz poklonjenih svilenih trakova iz cijeloga sela. Negdje su nevjeste nosile i vijenac što je inače resio Majku Božju na glavnom oltaru u crkvi i za tu svečanost je skidan. Većega pokroviteljstva nad nevjestom i veće garancije da je ona prava nevjesta nije trebalo. Oltari crkveni su u našim krajevima bili vrlo blizu narodu. Narod ih je gradio, narod je drvene svece kitio zlatnim nakitima, koje su prije nosile njegove djevojke i žene, narod je majkama božjim izrađivao vijence, i kad su mu vijenci trebali, pozajmljivao ih od njih. Između crkve i naroda bilo je najuže jedinstvo, crkva je bila narodna.

Svatovi su uvijek predstavljali dvije naoružane čete s vođama, barjacima i barjaktarima, komornicima. U svatovima su morale doći do izražaja najveće vrline koje je narod cijenio. Svatovi su morali biti junaci, stasiti, jaki, od-važni, dobri pjevači, dobri gađači (iz pištolja u jabuke), dobri plesači, dobri »radnici« pri stolu, pri jelu i piću. Vođe družina morali su 36 sati bez prekida biti na oprezu da se čuvaju svih podvala »protivnika«. Dva dana i jednu noć provodilo se, po pravilu, u jelu, piću, pjevanju, plesu. Od večera do jutra nije se ustajalo od stola. Pilo se crveno vino, jelo ovčje i goveđe meso i kolači od domaće pšenice.

Nikad od ranog djetinjstva nisam bio u svatovima. Sačuvao sam tako slike iz djetinjstva u uspomeni, svijetle, žive, bez sjene. Poslije trideset godina opet sam neki »aktivni« učesnik pira. Uspoređujem staro s novim. Osjećam kako se dva svijeta nadovezuju i stapaju u jedan. Osjećam užasno djelovanje novca, koji nagriza stare običaje i staru nošnju i stvara nove potrebe ljudi, neproporcionalne njihovoj proizvodnoj sposobnosti i njihovom dohotku. Kraj starih drvenih plugova, kojima se još uvijek ore, prolaze mladići u odijelima od crnoga štofa i sa svilenim košuljama i kravatama, u žutim cipelama od teleće fine kože. [178] Djevojke muzu ovce u svilenim kombinezonima i nose satima bremena drva na leđima u polusvilenim haljinama što se kidaju kao paučina. Moja sestra ima zelenu bluzu od vu-nice kao i kasirka Kapulade na bulevaru Saint Michel, i kad tri dana kopa u njoj, bluza postaje znojava - žuta, široka i jadna. U mome selu ima na hiljade svilenih haljina, košulja i kombinezona, ali samo [12] sagrađenih zahoda, dva bunara općinska su suha, i noću idu djevojke s magarcima dva, tri sata hoda da kradu vodu na vruljama drugih sela. Rade muškarci 17-18 sati dnevno da zarade neku liru, vuku starije žene teške plugove i oru kamenjare, prodaju se imanja za dužni porez od nekoliko stotina lira, ruše se stari obiteljski posjedi pod bremenima dugova. Sjedi moj otac ujutro, sijed u suknenom koretu, zgrčen na drvenom coku pored vratiju i misli na to da li će jesenje jugo prekinuti lanac od sidra na velikoj barci, kao i lani, i litice pokršiti barkina rebra, a dvije mi se sestre gore u sobi svađaju oko jedne svilene haljine. Gore je neki »fini« ormar pun šarenih krpa kojima se djevojke natječu. Ormar je fin i prekriven bijelim platnom da mu sunce i prašina ne bi potamnile sjajnu polituru. Još bi uvijek bio dovoljan jedan udarac pesnice očeve da taj ormar pretvori u trijeske za vatru, ali otac je sve više rezigniran i sve manje upotrebljava pesnicu. Valjda i on štedi preostalu snagu za veslo, sjekiru i bat.

Prošnja je bila dosta obična. Mladić i djevojka su je spremali oko tri godine. U ugovorenu subotu mladoženja je došao, u mraku, s ocem. Dva seljaka, oba se zovu Tone, stari i mladi. Moj otac je bio u ribolovu, i tako je dužnost domaćina prešla na mene. Malo bolja večera (»Ljudi su u kući«). Razgovori se vode oko starih seoskih doživljaja. Otac mladoženjin je visok, snažan seljak, u bijeloj košulji i suknenom krožetu još uvijek otvoren, odrešit i razgovo-ran. Lako nosi svojih 50 godina. Redaju se uspjesi i neuspjesi pojedinih seljačkih kuća. Zašto se jedan digao, zašto drugi pada. Stari Tone priča s dosta duhovitosti i ironije.

[179] Eto, kupio je »Ogradicu« od Škiljavog Martina. Pogodba 6000 lira. Martin traži da mu se odmah isplati 4000 lira.

- Zašto odmah?

- Pa moram da ih odnesem advokatu. Onaj moj brat Usip bio mi pogulio luk i uzeo skoro pola metra pržinas-tog pijeska. Tužio sam ga i sad moram da dam advokatu 4000 lira.

U selu je »pravdanje« upropastilo mnoge ugledne kuće. Martin je jedan od onih što je u parnicama izgubio sve.

Od parnica razgovor prelazi na stare običaje, nošnje, odnose između susjeda, odnose između roditelja i djece. Tek poslije dugih uvoda i razgovora od dva, tri sata prelazi se na stvar. Otac Tone kaže da je čuo da se sin njegov Tone i naša djevojka hoće. Ako su mladi zadovoljni, i on je, i on želi da se stvar »lijepo« svrši. Ugovor koji se zaključuje je usmen i odnosi se samo na svadbu: koliko ljudi ima s njihove strane da dođe u našu kuću i koji, i koliko i koji s naše strane u njihovu kuću, kakva će svirka biti, koliko obroka jela u kojoj kući, koliko komada »zlata« ima mladi mladoj da kupi. Cijela stvar je gotova za minut, dva. Otac Tone za svaku sigurnost predlaže konvencionalnu kaznu, »muntu«, od 5000 lira, koju ima platiti drugoj strani ona strana što bi od ovog ženidbenog ugovora odustala, za pretrpljenu sramotu.

Poslije svršene poslovne stvari razgovaramo i pijemo još tri, četiri sata. Mila mi je i prijatna ova seljačka psihologija. Naše su kuće u istom selu i u dugom poznanstvu, ali otac Tone i ja nismo nikad tako razgovarali. Seljak rijetko vodi razgovore, a kad povede razgovor, taj je razgovor dugačak, lagan i svestran. Razgovor ima da otkrije sve poglede na život, običaje u obim kućama, da zbliži dvije kuće. Njihova kuća je više seljačka, ima više zemlje, u cjelini to je jedna »bolja kuća«. Ali to je jedna štedljiva i konzervativnija kuća. Egzistencija naše kuće je više radnička, stoga se u njoj više novac obrtao i s gledišta trošenja i potreba, to je jedna »naprednija« kuća. Iako u istom selu, psihologija ukućana u dvije kuće je znatno različita. Prilagođivanje nevjeste u novoj seljačkoj kući s mladom [180] svekrvom, sa pet zaova i jednim djeverom neće biti lako. Mnogi konflikti osjećaju se unaprijed u zraku, nesporazumi i sukobi zbog sitnih interesa, navika i pogleda.

Ali naš razgovor teče ugodno. Vino čini svoju. Svaki nastoji da istakne snošljivost i pomirljivost karaktera i požrtvovnost nesebičnost ukućana svoje kuće. Noć se bliži kraju. Kad se počelo razdanjivati, izlazimo, stari Tone i ja. On se vraća kući, ja idem na more. Pastiri izgone volove i ovce na pašu. Obrisi crkve i zvonika jasno se ocrtavaju u polutami. Stari zvonar zvoni jutrenje. Glas zvona, koji tri put dnevno sjedinjuje seoski kolektiv, izaziva i u nama toplinu i mir. Dva čovjeka, koja su se do sada samo kratko u prolazu pozdravljala, osjećaju da postaju sudbinski vezana novim krvnim vezama. Ma što bude, ova zajednica krvi, koja je po običajnom pravu noćas utvrđena, ostat će - i poreci sukoba, svađe, nesporazuma, spletaka i ogovaranja - trajna. Bit će jača i od interesa pojedinaca, bit će trajnija i od individualnih života i produžit će se u novim generacijama.

To je zakon sela koji ostaje jak i pored muka što ih izazivaju svileni kombinezoni i štofani kaputi.

Mladi Tone je ostao još u kući, kod mlade.

Dani spremanja pira obrnuli su cijelu kuću na glavu. Šije se neprestano, bijeli se kuća, pere, čisti. Tri četiri dana drugarice sestrine su u kući i rade kao na mobi. Moja žena sjedi danima za šivaćom mašinom. Šije svatovske haljine za svatnice, haljine, pregače i košulje što će nevjesta pokloniti u svojoj novoj kući. Do kasno u noć zvone pjesme, pastirske i seljačke, ljubavne i svatovske. Skuplja se opet jedanput sve što pripada jednoj krvi ili što je povezano čvrstim drugarskim vezama mladosti. U predvečerje svadbe dolazi mladoženja sa svojim djeverima i srodnicima i kolima po stvari. Onaj svijetao ormar natovaruje se na kola, pored dušeka, pokrivača, lonaca sa cvijećem. Pije se vino, pjevaju se pjesme i prave se šale. Mati i sestre pomalo suze. Kad kola kreću, mati trči i poškraplje kola [181] blagoslovljenom vodom. Muke kidanja s roditeljskom kućom počinju.

Pošto su kola otišla, još dugo u noć nastavlja se spremanje u kući. Otac je i noćas na moru.

Ujutro je, konačno, sve gotovo. Stigli su i učesnici svatova iz drugih sela. Tu je tetka, s Preko Drage, s Milošem. Tu je ujak Martin, čuveni kuhar s bijelom pregačom, s kćerkama i snahom, sinom i zetom. I barba Ive domaćin na našoj strani, koji ima da vodi našu svatovsku politiku. I moja žena je došla s preko svijeta sa svoja četiri djeteta. Tu su moji kumovi i drugovi iz djetinjstva, susjedi i susjede, udaljeni i nešto zaboravljeni rođaci, koji se javljaju opet u takvim sudbinskim prilikama, kao pripadnici krvi, bilo da se poveća broj svatova, bilo da se kopa grob. Dolaze i svirci s roženicama i oživljuju dvorište.

U deset sati kreću svatovi iz mladoženjine kuće. Miho, barjaktar, ide naprijed, s barjakom i trorogom. Iza njega sviraju roženice i idu svatovi u redu, dva po dva. Stariji su još u starinskom suknu, ali preovlađuje građanska nošnja. Ore se pjesme u istarskom dvoglasu, zvone stare, hiljadugodišnje melodije roženica i mladih grla. Poskakuje barjaktar po taktu svirke i pjevanja. Sakuplja se svijet, mlado i staro, da vidi, da prosudi, da usporedi ove svatove s prijašnjima, da pohvali, da kritizira, da ogovara.

Naše dvorište je puno. Možda nikad nije bilo toliko ljudi, žena i djece u njemu. Svatovi se probijaju između svijeta, skoro do ispred kućnih vrata. Zaustavljaju se. Iz kuće izlazi naš domaćin da pregovara sa starim svatom njihovim. Pozdravljaju se.

- Došli smo - kaže stari svat, stric mladoženjin inače - sa svojim ljudima ovamo, jer smo čuli da je tu sakrivena golubica koja ima da ukrasi našu družinu. Mi smo umorni od velika puta, tražeći ono što je naše i što nama pripada.

- Vi ste na krivom putu - odgovara naš domaćin. - Ovdje nema ničega što vama pripada, vi ste morali da krenete drugim putem, onim što vodi k moru. Možda ćete tamo naći što ste izgubili. [182]

- Ispravno smo došli i dobro smo obaviješteni. Nego, prije nego što svršimo razgovore, molimo da nas malo okrijepite. Šuštali smo.

- A imate li kakvih isprava i dokumenata iz kojih možemo znati tko ste vi?

- Isprava imamo i to sigurnih - i stari svat vadi snop poreskih papira. Domaćin ih pregledava (nepismeni su oba, i domaćin i stari svat) i utvrđuje da su legitimacije ispravne.

- A bi li vi mogli prepoznati ono što tražite i što tvrdite da je vaše?

- Naše ćemo mi uvijek prepoznati.

Domaćin izvodi nato moju ženu pokrivenu krpetom preko glave. Stari svat je nesiguran. Običaj je da se prva izvede starija žena, slabo obučena, i sad se boji podvale. Počinja nekorektnost i otkrije lice. Odbija ponuđenu ženu. Izvodi se nato, opet pokrivena, prva svatnica, Fuma, koja se također odbija. I treća, nevjesta, otkrivena koja se prepoznaje i prima. Ona baca jabuku na mladoženju, djeca napraviše na zemlji klupko, tko će jabuku da dohvati. Kiti se trorog na barjaku velikim kolačem i trima crvenim jabukama. Iznosi se vino, redaju čaše. Iznose se muške i ženske perlice, svatnice zakićuju svatove ušivajući perlice. I moja tri sina dobijaju perlice i ja s njima.

Poredani dva po dva svatovi odlaze u crkvu. Roženice opet vode. O mene se objesila starija sestra i neće me pustiti u povorkama i plesu ova dva dana. Roženice sviraju i ispred crkve i dok obilazimo oko crkve i kad ulazimo u nju. Jedan djever baca kolač preko crkve, ali se kolač zaustavlja na krovu. Djeca se veru na krov i dijele kolač.

Mala naša crkva je puna. Poslije mnogo godina tu sam opet u koru pred oltarom. Iskrsavaju uspomene djetinjstva. Tu sam sjedio i klečao godinama, pomagao popu »odmašiti«, zvonio, čistio kandelire pred blagdanima, nosio kadionice za popom, čitao »štenje« i pjevao u koru na [183] zornicama, ponoćkama i »luzarima«, molio litanije i pogrebne pjesme. Tu, pod crkvenim zidom, počivaju toliki moji znanci, koji su svi ležali u mrtvačkim sanducima na katafalku u ovoj crkvi. Stari zvonar još je tu pred oltarom, kao i prije trideset i pedeset godina, ali kosti moga druga, njegovog jedinog sina, već su potresene i izmiješane s kostima drugih generacija u istome grobu. Crkva, koja mi je u djetinjstvu izgledala velika, neobična i lijepa, sad mi se čini malena i svakidanja. Ljudi koji su prije trideset godina bili u koru, u najljepšoj dobi, davno su već pomrli. Osjećam se u priličnoj mjeri sam, tuđ i odmetnik, tu u punoj crkvi moga djetinjstva. Buni me šarenilo odijela i svilenih haljina, novi ljudi i novi odnosi. Gledam sestru, kleči pred oltarom u klupi pored mladoga. Nema starinskoga vijenca, nego je sva u bjelini, s vještačkom mirtom na glavi i vještačkim cvijećem pored sebe. Mirna je i odlučna, ali tužna. Između nas je samo dvanaest godina, ali između nas su moji ratni doživljaji i lutanja svijetom za kruhom. I jedna državna granica i jedna socijalna teorija je između mene i svih tih svatova ovdje, te crkve, tih mojih oltara iz djetinjstva, toga staroga popa koji još uvijek čita molitve i obavlja obred na hrvatskom jeziku. I jedna misao, da li ću ikad više u životu vidjeti ovu crkvu i sjediti u ovom koru pred oltarom. Izgleda mi da bih tu bio sigurniji kada bih vidio više starih suknenih krožeta. Ali njih ima svega pet, šest i samo na starijim ljudima. Nijedan mladić nije u suknu, nijedne modrne nema u crkvi. Prije trideset godina odnos u nošnji bio je obrnut. Samo je govor ostao naš, stari praskav i živ govor kojim su naši govorili i pisali tu još prije stotine godina. Ostala je i pjesma, i fizička snaga. Hoću sam sebe da uvjerim da objektivno stoje možda bolje nego što mogu ja - kroz perspektivu moje individualne sudbine - da prosudim. Pop drži kratku propovijed, hvali mladence, odaje priznanje roditeljima, upućuje na nov život. Miluje me taj njegov rogobatan govor, dira me hrvatska pjesma pri podizanju. Miješam glas i misli svoje s glasovima kora. Melodija je puna, živa, kao zvuči roženica, u brzom ritmu. Zdrava krvi Isusova... Još smo tu, još smo tu, još smo tu... Na oltaru posvećena... Ne damo se, ne [184] damo se, ne damo se... Po sven svitu proslavljena... Za vajk, za vajk, za vajk ...

Od crkve idemo u gostionicu.

Na ručak stižemo tek oko tri po podne. Damaćin i stari svat posjedali svaki o jedno čelo stola. Dva su skupa svatova podijeljena opet strogo kao dvije čete. Ima nas oko četrdeset. Kad su se svi poredali, ustaje domaćin:

- Stari svate, brate, dobro nam došao pod ovaj skromni krov sa svojom družinom. Prije nego se prihvatimo blagoslova božjeg što je tu spremljen, sjetimo se naših mrtvih koji su nam sagradili ovu kuću, iskrčili njive na kojima je izrasla ova pšenica, posadili loze koje su nam dale ovo vino. Oni su se mučili prije nas za nas, kako se i mi mučimo za naše mlađe. Pozdravim pirovoga oca i mater, pozdravim uženju i mladu, sve sakupljene prijatelje, svima Bog daj zdravlje, a mrtve duše Bog pomiluj! Kako smo se sad sakupili na ovom veselju, tako da bismo se do godine skupili na krštenju! Sad svaki na svoje misto na rad, i budite svi na tom radu (misli na jelo) dobri radnici!

Ručak je gotov oko pet sati. Opet svirka i pjesma i polazak svih u ples. Pleše se nekoliko plesova starinskih pod roženice i onda polka i valcer isto kao u zadimljenim ka-fanicama Hamburga i Marseillea, možda i Londona i New Yorka, Singaporea i Buenos Airesa. Harmonika je i tu is-tisla roženice i mijeh. Još prije deset godina mijeh je bio jači. Ove godine uopće ga nisam čuo.

Glavna točka pira je ipak večera. Ona je započela u 9 sati uvečer, a protegla se do deset sati ujutro. To je tradicija. Ova noć je noć jela, pića, pjesme, svirke, razgovora, takmičenja u izdržljivosti, sitnih avantura mladih učesnika svatova, drijemanja za stolom, šala, podvala. Ekipa na [185] našoj strani izgleda da je bolje trenirala za takve sjedeljke. Večeras je tu i moj otac, koji je žrtvovao jedanput ipak svoj ribolov, tu je kum Tone, umiljat, sarkastičan i racionalan, i Tone Korunalkin, moj vršnjak. I Tananin je tu, očev prvi rođak, koji je podnio najveću žrtvu u životu da je skoro cijelu noć ostao trijezan. Utvrđeno je da sjede četiri Tone jedan do drugoga i da mogu sačiniti partiju za karte i za moru. Pričaju se doskočice, domaćin i stari svat paze da ne nestane jela ili pića i da se članovi družina ne razbjegnu. Lijepa je ljetna noć, august, svi su prozori otvoreni, cijelo je dvorište živo i budno. Dolje u kuhinji goste se slučajni gosti i oni koji su radili na kuhanju jela. Pjevači koji su pjevali cijeli dan već su nešto promukli. Drže se Mikula, nekadašnji radnik zagrebačke Električne centrale, Fuma i Anita, i ekipa našega stola koja se preko dana nije toliko isticala (svi smo iznad 35 godina).

Lipa si Foško moja
ča si mi žalosna

Tone Korunalkin me izaziva da osvježimo naš stari dvoglas:

Dojti ću ti Kate
Kad kamen procvate
Kamen procvast neće
Ja ti dojti neću
I još stariju:
Pusta mladost naša
svaki dan na manje,
Ka una litnja trava
Ka se srpon žanje.
Ne žanje se trava,
Već se žanje žito.
Služi san te lito
Di je moje mito.

[186] I sjećanja na naše mlade dane:

Pak tarankanje:

Od Plomina do Labina
popili smo bačvu vina
od Labina do Vodnjana
storili smo Labinjana.

Ali klasična stara, balkansko-slavenska pjesma, koju je pjevao pod roženice Miro, a svirao njegov otac, stari Mate, ipak je svojom snagom zanijela sve:

Bolan Marko, bolan
Bolon obolija.
Spovidaj se, Marko,
Griha velikoga.
Niman ti ja, pope,
Griha nijednoga.

Roženice u jakim tonovima u dizanju i padovima pojačavaju snažne slike. Uopće drže roženice cijeli svatovski život. Njihovi glasovi uzbuđuju, miluju, izazivlju osjećanja koja su tinjala pod površinom. Pored roženica harmonike nestaje, njen glas je slab, blijed, mutan. Roženice zvone i pjevaju, njihovi su glasovi jaki ko teški slapovi velikih rijeka, iz njih izbija snaga, zdravlje i prkos, stoljetni glasovi starih naših generacija.

Jedna pjesma s motivima međunarodnim, kutnohor-skim i varaždinskim, ali možda starija i od Hrvatske varaždinske, i od češke kutnohorske pjesme, daje roženicama neobične mogućnosti melodioznih kombinacija:

Ja imam tri pare voli,
Pokaži tri pare voli.
[
187]
Pokaza tri pare spuži,
Oj, neću te, stara hudobo.

Ja imam tri stada ovac,
Pokaži tri stada ovac.
Pokaza tri stada šenac,
Oj, neću te, stara hudobo.

Melodija je drukčija, snažnija i bogatija od češke i od varaždinske. To je neko svatovsko nadmudrivanje, pola u svađi, pola u šali. Redaju se pjesme o Brsečanki (Brsečanka, lipa mlada, prodavala luk / nos ga, mala, poli vraga, zač je jako ljut), o Mari, županovoj kćeri (Tamo doli poli mora grah se zeleni / ki ga čuva, ki ga plivi, lipa Mara, županova šći), »O trima sestricama«, »Ustal sam se jeno jutro«, »Za-spal Pave«, »Kad se je Pave oženil« i cio repertoar što ga se jedan ili drugi sjećaju.

Oko jednoga sata poslije ponoći zrman Firince (nadimak) najedanput se diže sa stolice na kojoj je drijemao, zakorači prema prozoru i spusti se van, na sreću na vodrnu (lozu) pod prozorom. Dohvatili smo ga kao mjesečara. Na pitanje kuda će, odgovara da će kući. Jedva se probudio, vratio u sobu i sišao stepenicama. Prva velika senzacija pira: Firince je htio da pleše na vodrni. To će mu izgleda ostati do smrti.

Ujutro sviraju se »mantinjade« svakom učesniku pira. Počinje spremanje za odlazak u kuću mladoženjinu. Svirka je dirljiva i traje dugo. Između domaćina i starog svata vode se dugi razgovori oko kupovanja zdravice. Malena boca, od plavoga stakla, prekrivena rupcem treba da se proda mladoženjinim svatovima, napuni vinom i nosi ispred svatova do mladoženjine kuće. Počinje se pretjeranim cijenama, da bi se svršilo niskim. Ne spominje se ime novčane jedinice, nego se govori o »malim« i »veliki« soldima, o »crnim« i »bijelim«. Ipak je najdirljiviji momenat rastanka. Svi smo se podigli. Nad glavama mlade i uženje, koji stoje na sredini sobe, stari svat, domaćin i djeveri vrte i sudaraju tvrde kolače. Stari svat govori:

»Pozivljem oca ili majku od ove mlade, brata ili sestru, strica ili strinu, ujaka ili ujnu, ili koga bilo od [188] bližnjega ili daljega roda, koji se tu nađe, koji će se s njom oprostiti, pjesmom ili razgovorom, prije nego iz ove kuće izađe.«

Kad je domaćin drugi put ponovio poziv, mjesto pjesme na rastanku junačke su svatove oblile suze. I stari barba Mate, koji se spremio da govori, nije mogao od plača. I ujak Martin došao je iz kuhinje plačući. Rastanak je svečan i dirljiv, zato još više bolan. Sestra se ljubi sa svima ukućanima i rodbinom, svi se guše u plaču, veliko i malo, mlado i staro. Trga se jedan život i presađuje u drugi. Sve uspomene su opet žive, predstave o rođenju i djetinjstvu djevojčinom, o njenoj odanosti staroj kući, o brigama za nju, o roditeljima koji ostaju stari i sve više sami i napušteni.

Svatovi polaze. Mati po starom običaju zaokreće šiju kokoši i daje svatovima, blagosivlje kćer i baca za svatovima žito. Zbogom, kućo roditeljska!

Vrata kuće mladoženjine su zatvorena. Bije stari svat. Vrata se otvaraju, javljaju se svekar i svekrva, i svekar govori:

»Vi ste došli pred naša vrata u miru i slozi i s blagoslovom Božjim, i mi smo vam ih otvorili. Primamo našu nevjestu kao svoju kćer i želimo da ona smatra ovu kuću kao svoju, da poštuje starije u njoj, kako ih je poštovala u svojoj, i da mlađi, svi koji su u kući mlađi od nje, poštuju isto tako nju.«

Htio je još da nastavi, ali sin Tone čini nestrpljive gestove. Svekrva prebacuje preko mladoga para bijelo platno i tako zagrljene uvodi u kuću. Nevjesta se ljubi sa svekrvom i svekrom, koji je uvode u kuhinju i daju joj na krilo najmlađu zaovu. Time se završava i obredni dio pira. Nevjesta je u svojoj novoj kući. Tu će pir potrajati još cio dan i do kasno u noć, gošćenjem, pjesmom, svirkom i plesom. Djevojačke svilene haljine već su pokapane od masnih jela, prljave od znoja i zgužvane od plesa. Svatovi su mamurni i neispavani. Tananin je »uhvaćen«; tvrdi da je sve vino što je na stolu i kolače dobio u igri na karte. Glasovi pjevača su sasvim promukli.

[189] Stari Mate, svirac, govori mi, dolje u kuhinji, još uvijek u suzama: »Znaš, ovo je možda sve ništa, silan trošak, umor. Ali ovo je ipak ono pravo, naše, staro. Nešto ostaje u srcu svakoga tko je bio na piru. Ostaje mnogo u srcu novoga para. Ja sam danas u suzama, ali sam zadovoljan, kako dugo nisam bio. I mladi i mlada do smrti će se sjećati ovoga, sjećat će se roditelja, događaja i riječi. I prire-đivat će svojoj djeci ovakve pirove.«

- A da li će i na tim pirovima budućim svirati rože-nice, barba Mate?

1935.


12 - [on page 177] Na crvenoj istarskoj zemlji


Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Friday, October 21, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA