Od rečine do Plomina

[113] Oj, lipa braćo moja, znate kako je i lijepo i nelagodno preći most preko Rečine i stajati u onoj baraci na riječkoj strani mosta. Vi zamišljate kako ćete večeras vidjeti majku, a u isto vrijeme pomislite da možete svršiti u nekom riječkom katafiću. Činite se ozbiljni i važni, isprave su vam u redu, a ipak znate da mala gajba u kojoj ureduje policijski činovnik što vam pregledava putnu ispravu ima jedan prijeklet pod zavjesom, iza te zavjese je kartoteka kakve se obično nalaze u malim knjižnicama, i na jednom malom kartonu mjesto naslova knjige je vaše ime, ime vašeg oca i majke, mjesto rođenja, i ispisani su na njoj vaši grijesi prema Italiji, djela koja ste možda učinili, a koja su možda i izmišljena. Ja znam, na primjer, da sam nekad u tu kartoteku došao na najgluplji način. Dva moćna fašista su se međusobno u našem gradu svađala i jedan da se osveti drugome optužio ga je da se sa mnom druži. Da bi krivica optuženog fašiste bila što veća, moralo se izmisliti nešto strašno za mene. I tako je jedan fašist, kome nisam nikad znao ni ime, pao u nemilost, a ja sam došao u kartoteku. I sad stojim tu ispred gajbe, činovnik mora da ispiše sve podatke iz onog kartona i sve podatke iz moje putnice, da sve to nekome pošalje. Izgleda mi ipak da ću vidjeti majku. Bomba! - rekla bi moja sestra. Činovnik mi je na putnicu metnuo pečat i preko pečata nešto napisao. Valjda je to broj onog nekadašnjeg uhidbenog naloga. [114] Svejedno. Već mi je putnica u džepu i ja bordižam niz štradu, u prvu trafiku, po paket tabaka.

Malo sam smućen. Nekako je čudno biti u Rijeci. Prvi put sam bio tu prije dvadeset pet godina i kao drugoško-lac protumarao sam cijelu jednu noć po Rijeci. Tada se moglo preko mosta, moji iz sela su spavali na jednom trabakulu, a ja sam lutao. Bilo je to o Majki Božjoj Velikoj, došao sam sa malo novaca ovamo, bio sam ponosan što sam prvi put bio prešao iz Austrije na Rijeku i sa Rijeke u Hrvatsku, pio sam pivo na Sušaku i hranio se angurijom, to jest lubenicama, na Rijeci, i jedini obrok koji se sjećam da sam uzeo bila je bijela kava u nekoj kavani ujutro, jedina bijela kava koja mi je u životu ostala u sjećanju. I danas poslije dvadeset pet godina mislim na tu bijelu kavu, ali ne znam da li ću pogoditi kavanu. Na svaki način ulazim u veliku kavanu i naručujem espresso. Noćas ionako neću spavati, mogu piti kave i pušiti bez prestanka. Ali kava je mala, a vremena je mnogo. Već ustajem i na rivi sam, brojim mladiće što hvataju na povraz sitne bugvice. Ima ih jedanaest. Fino zanimanje. Ide u kilo šezdeset ovakvih bugvica, a preko na Sušaku moraju Kirci da prodaju kilo bugvica po jedan dinar.

Još malo pa sam u autobusu. Nekad sam išao s Rijeke pješke u Pulu, znam okuke divlje i lijepe Liburnije. Svaka me okuka pozdravlja, svaku dragu gutam očima i srcem. Sunce se nagnulo za goru, sjena Učke dopire do pola kanala, trabakuli se naginju punim jedrima po večernjoj trmuntani; autobus klizi po uglačanoj cesti, uz vile, hotele, šumarke, drage i portiće. Tu su Gervaisove javorike, pune vlage, svježine i mirisa, s mekanim, sočnim, svijetlozele-nim lišćem. Tu su tunere, na kojima ribari još uvijek čekaju tunu, i velike trate suše se u dragama. I nekoliko firmi na trgovinama s našim starim »ić« na kraju prezimena još je tu. Autobusi jure jedan za drugim, i privatni automobili su česti, motocikli tandrču, promet je živ. Koliko je još našega u tome prometu ne znam, ali osjećam da ga ima. Ovi radnici što uvijek popravljaju ovu istu cestu, što tuku »macama« po »butarolima«, naši su. Tako sam i ja nekad vrtao rupe za mine na Monte Kope, i tada kad sam vrtao [115] te rupe, želio sam da talijanski brodovi doplove noću i raznesu topovima te proklete utvrde austrijske, jer je Italija tada, prije 23 godine, za mene bila zemlja nada, napredna i demokratska, i borila se za svoja opravdana prava, kao i mi. Sad je Italija tu, bijeli zidovi su puni Mussolinijevih izreka (koje u autobusu, kako izgleda, ipak nitko ne čita osim mene), Austrija se svrckla kao gnjila smokva što stvrdne na suncu, ja sam nekamo otumarao, i sad mi život izgleda još gluplji i jadniji nego onaj na austrijskoj puljskoj tvrđavi Monte Kope. Raduju me zelene strane Liburnije, zanosi me tamnoplavo more ispod nje, daleki vidici ispod sunca, Omišalj što izgleda kao da je tu da ga možeš rukom dohvatiti, Malinska što se pripila uz more, male uvale Cresa i jedrilice u kanalu, ali ovaj divan pogled izgleda mi kao da je na brzinu ukraden, Liburnija kao da nije stvarna, nego je gledam na filmu. Vrtaju mine radnici, šire cestu, meću u rupe cementne »parakare« i bojadišu ih crno-bijelo. I ta cesta je sasvim drugačija nego prije, nervira me cement, opet će ljudi što rade u kamenolomu i klesari imati manje posla.

Svako mjesto, selo, draga, zavoj na cesti je jedno sjećanje, a svako sjećanje je prošlost. Eto, prošli smo Volosko i Opatiju, Lovran, Iku, naš nacionalno najkompaktniji kraj u Istri, najkulturniji i najnapredniji, sjećanja se nižu na borbe, ljude i rad. Tu je bila »Družba«, otuda mi je došla moja pučka škola, otud su mi bili prvi učitelji. Gdje je sad taj moj prvi učitelj, Pave Saršon, gdje je »Družba«, gdje su ljudi što su uredovali hrvatski u općinskom domu opatijskom. Nije više tu Car, ni barba Rike, ni Nazor više ne gleda iz Kastva svake večeri pučinu morsku punu tajanstvenih galija. A Gervais slaže također tamo negdje u Panoniji spis na spis: Kurjaković contra Knapec, i Liburnija je i za njega samo sjećanje, samo prošlost. I Matetić prima stranke u Gundulićevoj ulici i Ronjgi su mu samo uspomena.

Dugo stoji autobus na carinskoj granici u Mošćeničkoj Dragi. Tražim očima potočić i stvarno ga nalazim.

Mošćenice grade, ki si za potokon
u tebi je moj dragi s onin črnin okon

[116] narod je pjevao istinu i realno. I gledam gore Mošćenice:

Mošćenice grade, ki si na vršiću
u tebi je moj dragi u črnen klabučiću.

Jedna gospođa penje se stenjući u autobus. Kaže da bi umrla prije nego što bi se pješke popela do Mošćenica. To je dobro, mislim, jer valjda još ima gore u Mošćenica-ma i po svim ovim rasutim selima i zaseocima pod brdom žena, naših žena, kojima je penjanje uzbrdo tako prirodno kao lijeganje i ustajanje. Pa možda su i svi ti tamni utisci iz autobusa, koji jure kroz snobovska međunarodna kupališta, uz vile i plaže i kostime i maske, izazvani samo tom vanjskom patinom što je obojila kuće i ljude s obe strane puta automobilskoga. Da zađem tamo kud se mora pješke, na magarcu, na muli, na zdepastim volovskim kolima, kud patina ne dopire, možda bih našao samo Štipane, Frane, Luče i Kate što rade na malim lijehama, u kućama koje su vijekovima iste, koje su doživjele mnogo promjena i mnogo vojski i znaju da je sve ono povremeno i prolazno što ljudi smatraju za trajno i vječito. Kad bi se jednoga dana ti mnogobrojni rasuti Štipani spustili iz svojih brda dolje na more, bilo bi možda kao i nekad: more bi brzo opralo svu patinu.

Eto Brseča. Okladio bih se da ljudi tu kod briškule govore još naški, a možda i prodaju luk, mladice (sadnice) ulike i smokve po cijeloj Istri kao i nekad. I možda i neka mala Tonka iz Brseča putuje s tim lukom, jer je nekad neka sigurno putovala:

Brsečanka, lipa mlada, prodavala luk
Nos ga, mala, poli vraga, zač je jako ljut.
Brsečanka mulu goni, ojaninenaj
Pušćaj, mala, s vragon mulu, zami ti mane.

A valjda je tu negdje između Brseča i Plomina ponikla i ona pjesma: [117]

lena je mala voz vozila
Klinac njoj je pal.

Dragi moj Jenijo Sisolski, što si mnogo dana i sati provodio za pisaćim stolom da nam oživiš, koliko si mogao, romantiku onih draga, pećina, onog krša na morskoj klisuri, mora i zemlje preko mora, tvojih lijepih Jelki i Tonki, koliko bih želio danas da kao nekad siđem tu i slušam glasove starih tvojih mornara i težaka, glasove naše zemlje i našeg mora, da vidim čemu se oni nadaju i u što vjeruju, da li je i njih i koliko uhvatila patina. Ali ne smijem, ja dolazim iz zemlje koja ima drugoga kralja i druge novce, drukčiju monturu vojnika i druge ambleme na kapama. I ja sam sad tu, u tvojoj i mojoj zemlji tuđ, tamo negdje ću morati ispunjavati neki »foglio di soggiorno per gli stranieri«, ja sam tu upola zarobljenik, sumnjiv i bespravan i moram da jurim dalje po maršruti koja mi je dana.

Do mene sjedi neki ostariji čovjek, radničkog izgleda, crvena lica i oštrih ličnih kostiju, blagih plavih očiju. Moj instinkt raspoznavanja nije više oštar kao prije, deformirale su ga knjige i manija pisanja. Ali obraćam mu se na sreću, hrvatski:

- Ku dobu ćemo prit va Plomin?

- Okoli šest, šest i pol - odgovara on prirodno, bez čuđenja i daljega pitanja.

I mi se upoznajemo, opisivanjem, bez predstavljanja. Ja mu poznajem brata, on mi poznaje oca, već smo prijatelji. Uvečer će mi on ponuditi noćište, i ja ću morati da odbijem, da ne naškodim njemu.

U Plominu po zidovima ima još više natpisa s mudrim izrekama nego drugdje. Izreke kao da su vađene iz Nitzscheovog Zaratustre i prilično su daleko od stvarnosti onih strmih bregova i uskih staza što se okomito spuštaju u more. A u Plominu još uvijek rade stupe gdje se valja staro istarsko vuneno sukno za odijela i za ponjave.

[118] Spušta se noć koja blago umiruje. U Plominu se grade neke kuće, ali duga uvala je pusta. More je mutno od vode koja ovamo teče umjetnim kanalom poslije isušenja Čepića. Lica ljudi su dobra. A Plomin, uza sve natpise, nije strašan:

Aj, Plomin je beli grad Na bok su mu vrata...

1937.


  1. Na crvenoj istarskoj zemlji [on page 113, location is unmarked]

Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Thursday, October 20, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA