Pula i Puljština

[129] Bio sam jedanput sasvim mali ljeti u Sijani, u šumi, s ocem i majkom. Nedjelja popodne, šuma puna svijeta u gradskom odijelu, otac i mati u seljačkom suknu. Mati bila mlada, nekako oko dvadeset šest godina, otac nešto preko trideset, mati se obazirala naokolo nekako zabrinuto - neprestana zabrinutost je jedna od najplemenitijih crta naših žena - pa kad smo zašli malo dublje u šumu, upitala je oca:

- A ča bi bilo ako bi uvi mladići rinuli na nas?

- Ni deset uvakovih nan ne bi moglo niš. To su škartoci. - Duboko su mi se urezale očeve riječi. To je bilo osjećanje snage, naše nadmoći i našeg seljačkog zdravlja. Ništa tada nije nama grad mogao. Mi smo se tukli s vjetrovima, s kišom, s gradom, peklo nas je sunce i drhtali smo zimi u hladnim kućama, bili smo gladni, ali smo rasli na našoj zemlji, na kamenu, na vjetru i suncu. Rasli smo visoki, široko plećati, mirni, pobjedonosni. Ovce su nam davale odijelo i sir, ljeti je bilo smokava i salate, zimi broskve i vina, žrvni su mljeli kad bi kukuruz rodio, u oskudici i siromaštvu šetala je sreća po našim dvorištima. Strašno smiješni izgledali su nam ljudi obučeni na gradsku. Kad bi učitelj na jesen došao u selo i obukao ogrtač, cijelo mu se selo rugalo.

- Ča će nositi u Božiću kad u Svetici nosi kapot! Ali već tada novac je na Puljštini potekao jačim mlazom. Dolinština se pogospodila i proletarizirala u isto [130] vrijeme. Izgledalo je da su Premantura i Medulin bar za pedeset godina u razvoju pretekli sjeverni dio puljskog kotara i srednju Istru. Ljudi su bili svakodnevno u dodiru s gradom koji se naglo razvijao i napredovao. Pod utjecajem grada i novca što je iz njega dolazio, Puljština se polako mijenjala.

Siromašna sela, Premantura, Vinkuran, Banjole, Medulin, Štinjan, postala su sasvim zavisna od rada u Puli. Seljačka sela Ližnjan, Šišan, Valtura, Loborika, u svakodnevnom kontaktu s Pulom, prodajući tamo ribu, mlijeko i drva, nisu se u toj mjeri ni proletarizirala ni pogospodila, ali u nošnji i u potrebama stanovništvo se polako i u njima izjednačavalo s gradskim stanovništvom.

S prodiranjem novca i civilizacije u sela oko Pule prije rata prodirala je i nacionalna svijest. Mi smo i u Puli rasli, po broju i po kvaliteti, osvajali smo puljska predgrađa i prodirali u grad. Naša sela oko Pule postajala su nacionalno borbena. Sigurno nema ni jednoga sela u Jugoslaviji gdje je prije 24 godine (1913-1914) bila toliko čvrsta vjera u Jugoslaviju, jugoslavensku ideologiju, kako je to bilo u Premanturi. Pet Premanturaca je na početku rata bilo u zatvoru zbog te ideologije, a četvorica od njih su bili radnici (dva Mezulića, Iveša, Lovro Rajić). Bozo Semelić bio je uhapšen među prvima, a njegov drug Miho Iveša bio je već u srpskoj vojsci. Strujala je kroz duše nacionalna vjera i nacionalni ponos. Izgrađivan je moral narodne solidarnosti i narodne discipline. Sokolski vježbači u Me-dulinu bili su uzor svima selima u Istri.

U stvari, taj nagli polet u selima između Medulina i Premanture zasnivao se sav na novcu što je u sela dolazio iz arsenala. Mladi radnici imali su redovan posao, redovan, pravilan život, dosta odmora uvečer, novaca za odijelo, za članarine, za knjige, za novine. Bicikli su omogućavali brzo kretanje, sastanke, obavještavanje. U arsenalu i u Puli naši su bili u dodiru s Hrvatima, Slovencima i Srbima, radnicima iz drugih krajeva monarhije, sa Česima, koji su u naš život unosili posebnu notu otpora i organizacije. Tako su austrijska ratna tvrđava Pula i njezin ratni arsenal bili osnova za podizanje hrvatske nacionalne [131] svijesti i jugoslavenske ideologije. Jadna stara Austrija, zašto nije živjela još bar trideset godina!

S nestankom arsenala i austrijske marine, Pula je prestala biti privlačno mjesto za radnike i izgubila je mnogo na svome značaju kao potrošačko središte. Nije više ono što je bila:

Puna je Pula mladih marinera
U svoj Puli ni draga mojega
Nego jedan soldat od marine
Ki mi piše bile kartuline.

U narodnoj lirici predratno stanje Pule izgledalo je »nesrećno«. U Puli je bio kadar pete istarske domobranske regimente i kadar marine. Ovamo su dolazili regruti, za mladiće koji su tu imali provesti tri ili četiri godine Pula je predstavljala nesreću:

Pulo, Pulo, moj nesrićan grade
Ti si kriva da ne Ijubin mlade.

Ali ljudi su znali ipak da to nije tako strašno i da će četiri godine brzo proći:

Četiri lita i četiri zime

To je meni za pasati vrime.

ži:

Pa će na kraju brojiti dane koliko ima još da se slu-

Još tri dana služin kapitana, Još tri noći pak ću doma doći.

Kad je svega toga nestalo, Pula je postala tih, mrtav grad. Muklo odzvanjaju koraci po praznim uskim ulicama, prazni su izlozi trgovina, prazne kavane, vrlo je mali broj gostionica gdje se kuhaju jela. Fabrika duhana i fabrika cementa ne mogu da ožive grad, a neprestano popravljanje cesta i ulica liči na presipavanje iz šupljega u prazno.

[132] Zbog svoje slabe ekonomske sposobnosti Pula nije ni toliko opasna kao asimilacioni faktor talijanske ekspanzije prema selu. Klonulo raspoloženje kod domaćih Talijana ne može da podigne svetu talijansku nacionalnu vatru ni kod hrvatskih ljudi na Puljštini.

Evo nekoliko primjera klonulosti Talijana: U trgovini gdje sam tražio neku robu, veći izbor, trgovac mi je rekao:

- A tko može da drži toliko robe u ovom prokletom gradu gdje nitko nema novaca!

Jedan stari zanatlija, puljski Talijan, koji pamti i bolja vremena:

- Ma zar može negdje na svijetu biti gore nego kod nas!

Jedan advokat, »regnicolo«, koji ni jedne hrvatske riječi ne zna, pitao me da li bi on kao advokat mogao da prosperira u Jugoslaviji.

U toj klonulosti grada, sela oko njega su prilično obezglavljena.

Ona sela koja su izrasla iznad mogućnosti što ih zemlja pruža, kao Premantura, Medulin, pa već i Ližnjan, traže nuzgrednu zaradu na moru. Nikad nije bilo toliko ribarskih svijeća u Medulinu i Ližnjanu kao sada. Ali mnogo ribara i malo riba još povećava sumorno raspoloženje obezglavljenih ljudi. U bogatijim selima, u Valturi i Mrčani, prodire već francuski sistem novomaltuzijanizma, suzbijanje začeća i porođaja. U obiteljima najbogatijih seljaka već se prakticira sistem ne dvoje djece, nego samo jednog djeteta. »Koja sreća da moj muž nije imao braće«, rekla mi je mlada i bogata seljačka patricijka iz Valture, moja dobra rođakinja Danica.

Nešto malo naših ljudi, djelomično starijih austrijskih »biža«, djelomično i mlađih iz talijanskih škola, našlo je službu u policiji, kad karabinijera, u financi, u carini. Nešto ih radi u fabrikama cementa, duhana, sardina, na novim cestama. Ali ni oni što su u državnoj službi, ni radnici ne gube odmah kontakt s većinom u selima. Talijanski jezik prodire, ali se ne prima tako lako i svuda.

[133] Osjećaj superiornosti je negdje ostao. Osobito kod onih koji žive na svojoj zemlji i nije im potrebna zarada. Ljudi buče, govore i protestiraju, ali naravno nikakav organizirani otpor nije moguć. Bilo je vrijeme kad su mnogi Talijani u Puli i naši oko Pule s njima vjerovali da će im spas doći od Hitlera. Danas se misli da nekad mora doći neki veliki račun.

Seljaci, osobito bogatiji, ne mogu se snaći ni u tome da im država prinudno preuzima svu pšenicu po cijeni koju ona određuje i da svoju pšenicu ne mogu slobodno prodavati. Isto je i s mlijekom koje se mora predavati centralnoj mljekari u Puli. Ipak, seljaci nekako žive i živjeli bi mnogo bolje da im nova nošnja, friziranje djevojaka i uopće prilagođavanje novoj civilizaciji ne odnosi najveći dio novaca.

U Puli, po gostionicama, na ulici i na tržnici govori se otvoreno hrvatski, mnogo otvorenije nego na primjer u Pazinu. Dobija se osjećaj da smo još tu. Svakako i zbog toga što su stare generacije još žive.

1937.


9 - Na crvenoj istarskoj zemlji


Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Thursday, October 20, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA