Na putu si majkom

[163] Zadnja noć provedena u selu bila je nekako sumorna i blijeda. Nekad, nekad je bilo drukčije. Imao sam stare prijatelje, drugove i vršnjake, rodbinu. Između svih nas je vladalo neko povjerenje, vjera, pouzdanje. Bilo da sam odlazio u Pazin, bilo u Zagreb, bilo u vojsku, rastanak je bio dirljiv, zadnja noć drugarska, topla. Obilazio sam rodbinu, razgovarao s prijateljima. Sad je sve hladno, pusto, iako je u selu i te noći kao i svake živo. Stariji prijatelji su pomrli, drugovi i vršnjaci su dijelom pomrli, dijelom su se razbje-žali i rasuli, ili su tu u tuđim poslovima, oprezni, ukočeni, stegnuti. Čime da ih utješim, kakvu nadu da im dam? Baš ništa ne mogu da im kažem, ja sam među njima postao ukočen, i dok su oni još po krčmama, šuljam se tiho kući. Kao da mi je neki makarun zastao u grlu, šutim i izjedam se. Da, da, u mome dragom selu ja ostajem tuđ, jedan od stare generacije koja nestaje, jedan koji nema ni propisan pas, ni bakarni sat na ruci, ni rupčić u gornjem vanjskom džepu kaputa, koji ništa, ama baš ništa ne može da učini ni za koga od njih. Opet su nam na putu i državne granice i razne kokarde, amblemi, kape. Njihova je Abesinija, njihov je Viktor Emanuel i Mussolini, njihove misli su kod poslodavaca koji im isplaćuju nadnicu, kod nadzornika posla, kod njihovih drugova u radu. Eto, tu je kuća koju sam ja gradio i svojim rukama, u naručju nosio kamenje po duplim stepenicama sve do krova, ali i u toj kući ja [164] sam gost samo par dana svakih pet godina, možda i već osjećam kako u svojoj kući drugima smetam.

Legao sam rano i ustao već u dva sata. Uvijek sam us-tajao tako noću, u kući je bilo noću živo, bilo da smo išli na posao, u ribolov ili se vraćali s rada ili s mora, bilo da sam odlazio od kuće. Samo me je prije uvijek budila mati. Sad ustajem sam. Mati je naložila vatru i na starom ognjištu, na onom istom gdje sam nekad učio sricati slova i ponavljao za babom stare pobožne pjesme, od kojih mi je ostala u sjećanju samo jedna:

Muka Boga Gospodina
Isukrsta božjeg sina
Po Ivanu Evangelistu.
Plač Marija navistila
Plače zemlja, plače trava
Privisi se Isusu glava.

Na tome ognjištu smo provodili zimske večeri, na njemu smo kuhali kad smo u kući, u koritu, mastili ulike, na njemu se razgovaralo i čitalo, bukaleta se grijala kraj vatre, na viliju božju frigali su se mlinci. Na Mrtvi dan su na njemu gorjele svijeće, male svijeće, jer smo bili siromašni, za naše pokojne. Svaka od tih tankih svijeća bila je namijenjena nekome od naših mrtvih, djedu, pradjedu, praba-bi, nepoznatom stricu što je umro kao dijete, nepoznatoj tetki i još možda nekome kome drugi nije imao da zapali svijeću. I dok su svijeće gorjele pred nama, kao drage duše pokojnika, pobožne usne šaptale su molitvu: »Ovu molitvu naručujen i preporučujen za duše pokojnoga dida Marka...«

Na tome ognjištu pijemo crnu kavu, mati i ja. »Forši zadnji put ovako skupa«, kaže mati. »Ee ...«, junačim se ja. »A znaš, sin moj, ja san bona, i svaki dan tužna i deš-perana i sve gre naopako, i nideri drugo niman ninega, ni lipe beside od ninega. Mene moru i zakopati, a ti ne biš zna ni da san umrla.«

Uprtili smo se paketima, kuferima, ruksacima. Idemo u grad, pješke, noću, po tamnim stazama kud kola ne prolaze. Selo je još tiho, noć je oblačna i tamna. Iz neke kuće [165] probija svjetlo, to majka doji dijete ili ga ziba u zipci. Oblaci čine da ne vidimo gdje ćemo na kamenitoj stazi da stanemo i zato koracamo oprezno spuštajući nogu na kamen i između kamena. Strašan put kojim stotine godina koraca cijelo moje selo. Tu se ne bi moglo ići ni konjem, ni magarcom. Kamen oštar, skasi su grebenasti, a mi smo natovareni i pipamo u tami gdje ćemo stati. Imamo tako pred sobom praktičan posao, cilj, savlađujemo teškoće puta i usredsređujemo svoje misli na to gdje ćemo stati, tako da nam to razgoni tugu rastanka sa selom i brzog rastanka s majkom.

Od svih ljudi koje sam sreo u selu čini mi se da se moja majka u svojoj unutrašnjosti najmanje promijenila. Ista čuvarica kuće, ognjišta, roda, tradicija, kakva je uvijek bila. Događaji su prohujali uz nju, uskovitlali su je, ali je nisu izmijenili. »Znaš, kad smo mi ono kopali...« Počinju njezine rečenice. I dok tako hodamo noću po stazama između smrika, a na moru, dolje, vode ferali ribu u tratu, i zora je počela da daje oblike kamenju, zidovima, stablima oko nas, čudesne, neprirodne oblike, ja osjećam ogromnu snagu moje matere, koja je daleko veća od mišićnih energija njezinih čvornovatih ruku i mršavih nogu. I sam se uz nju osjećam nekako jačim i boljim. Kao i onda kad smo skupa vukli mrežu, kopali i želi, sjekli drva, grabljali sijeno, između nas tako na putu se opet stvara intimna zajednica rada, stradanja, sudbine. Za sve vrijeme što sam bio kod kuće, mati mi je malo rekla. Sad onako oznojenoj i užarenoj, u samoći, na širini, misli idu lako i prirodno i srce joj se otvara širom.

»Znaš, ovo što je sada u našem selu, to svijet još nije vidio. Neki bijes je ušao u ljude, svi su postali gori. Nitko više ne vidi drugoga, nego svaki sam sebe. Muški se brinu samo za to da se lijepo obuku, da piju. Djevojke da dobave svilu, da se onduliraju, da idu u ples. Znaš li ti da je Fuma, ona što ima pet kćeri, potajno, da ne zna ni muž ni sinovi, prodala dvije ovce (a mnogo ih i nema), da bi mogla njezina Zora u Pulu po svilenu vestu i na električnu ondula-ciju. A u kući ima sedam ženskih i imaju nepredenu vunu od pet godina..

[166] Došli smo do mora i u tami, u mandraću, vidim obrise neke barke. Mati kaže da je naša i da tu trune jer ribe nema i da sve trune onako kao njezino zdravlje, kao njezin život. Zaustavljamo se kratko na kamenju. Ja tražim okom u tami mjesta gdje smo nekad noću ležali, gdje smo kuhali pod kamenom jelo. Milujem rukom hladan, vlažan kamen, opraštam se sa svime i mislim da li ću ikad opet u toj dragi voditi škombre u mrežu, boriti se s trmuntanom i burom i po kiši sklanjati u pećinu. Ne, vjerojatno neću. Idimo, majko.

Opet se penjemo uz brdo, uz mjesta gdje su nekad bile smokve, a sad ih više nema. Samo je poneka maslina još okopana na pržinastom obronku. Svanjiva i počinje da sipi kiša. Sklanjamo se pod masline, pa pod zid i zatim opet idemo dalje.

Mati govori:

»U dugu, da znaš, kako smo svi. Nema pet kuća u selu od dvije stotine, a da nisu svi prezaduženi. Nitko nije više gospodar svoga. Eto, tko je čuo kad da su naše djevojke služile. Sada služe mnoge. I Marijina Fuma i Ivanina Luča. Služe samo za ono par krpa što u nedjelju obuku na sebe ...«

»I lijeni su postali ljudi. Ne rade za sebe, pa varaju poslodavce. Sporazumiju se s nadzornikom, pa prosto idu s posla, a nadnica im se računa. Najbolji težaci su postali li-jenštine ...«

»I prste režu sebi namjerno da bi dobili odštetu. I rane se, pa meću sol na ranu i slanu srdelu, kao u vrijeme rata ... Sve je novo, sve je drukčije.«

Prolazimo uz jednu krčmu. Hoćemo da se odmorimo. Krčmarica nas gleda s nepovjerenjem. Još je rano i ne smije da toči vino. Tako je neki dan došao brigadijer, tražio čašu vina, popio, pa onda tužio krčmu da prodaje izvan vremena.

Krčmarev mali uči služavku talijanski. Ona mu se smije. Mali ide u školu, u grad, u »Industriale« (građanska škola) i zna da je glavni grad Francuske Pariz.

Probili smo se na cestu i idemo lakše. Susrećemo seljake s govedima i nazdravljamo im dobro jutro. Što smo bliže gradu, sve češće nas susretaju ili prestižu automobili.

[167] Mati opet priča o sebi, ocu, sestrama, zetovima, selu. Čudne se stvari događaju. Učitelj, Talijan, uzeo za ženu najljepšu djevojku u selu, koja mu je bila sluškinja. Vjenčao ju je, pa se zapleo s drugom učiteljicom i napustio ženu i dijete, pa otišao. Sve bi djevojke htjele učitelje, a život učitelja je bijedan da ne može biti gori.

»Znaš, i ona lijepa Fuma, koja ti je šumprešala košulju, hoće učitelja. A on njoj kaže: ,Femija, mi te vojo ben, ma mia paga xe quattro cento lire, e mi spendo per le zi-garette qualche volta diese lire al giorno.' I tako ti mala Fuma ne zna da li je bolje uzeti učitelja ili nositi breme drva na leđima sat i pol uzbrdo od mora u selo ...«

Približavamo se gradu. Mati je umorna, ali manje umorna od mene. Ona se tješi što smo išli pješke, uštedjeli smo trošak za autobus, stigli smo prije autobusa i bili smo tako toliko sati više skupa. »A nismo se strudili odviše«, kaže ona.

Još malo pa ćemo se razdvojiti. Htio bih joj reći nešto lijepo, ali i ne umijem i plašim se njenoga zgrčenog lica. Vadim i ostavljam joj sve lire što su mi preostale. Ona kaže da je to mnogo i da sam joj dao sve, a ja znam da joj nikad ne mogu platiti njezin trud, ni vratiti ljubav.

Valjda nije ni jedan sin do danas vratio majci ono što mu je dala njena materinska ljubav. Takav je zakon.

Bog, majko!

1937.


Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Thursday, October 20, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA