Put u ravenu

I.

[168] Kad je to bilo? Sigurno jedne od onih godina kad je iz rakljanskih kamenoloma mnogo kamena odlazilo u Italiju, ali takvih godina je tada bilo više. Bilo je to onda kad je u Rakiju bio pop Pero Šantić, a to je negdje između 1906-1909. U to sam vrijeme mislio da sam već ispekao svoje ribarsko znanje, znači da je bilo poslije onoga velikoga lova na skuše 1906. Kamenolomi su bili naglo proradili, otac je objesio o klin svoje ribarsko zanimanje, ri-bario je prema potrebi i vremenu, a glavnu brigu je posvetio kamenolomu. Sve više je mislio na mene. Umio sam čitati, pisati i računati, od druženja s ribarima i mornarima natucao sam talijanski, bio sam, dakle, gotov čovjek koji mora tražiti profesiju. Otac je mislio ispravno: ili na more, ili na kraj, ništa polovičasto. Na more, to je značilo otići. Otići od kuće, od sela, od seljaštva, od ribarenja, od kamena. Otići tamo nekuda daleko gdje brodovi oru velike srebrne brazde, gdje se križaju putovi, gdje se drukčije može zamahnuti. On je živio na istoj zemlji na kojoj je živio i njegov otac, ali njegov djed je imao duplo više zemlje, pa opet nije mogao živjeti na njoj. I njemu je zemlja sada bila samo dopunsko zanimanje, mnogo više pomoć, kao šepavom štaka, nego noga na koju se može snažno oduprijeti. A kamen je samo varljiva nada, danas ide, sutra već neće, a ono što je blizu mora ionako je već sve izgrebeno. Ostajalo je more.

More je u našem kanalu bilo plavo i blago. Istina, na jednoj strani kanala je jugo pokatkad kidalo lance na [169] sidrima, ali na njegovoj drugoj, unutrašnjoj, zaklonjenoj strani bilo je i po jugu tek namreškano. Istina, na Žalom Pun-tu potonula je Mihina bracera, ali je bura razbila Mihinu braceru samo zato što Mihini nisu bili dobri mornari. I stari Patakun utopio se, skupa sa sinom, u kanalu, ali je opet bio kriv stari sam što je nevezane ovce vozio u barki na jedro, tako da se barka morala prevrnuti kad je naišao reful, a ovce se sve pokliznule na nagnutu stranu. Treba samo znati, pak nesreće ne mora biti. Ja sam bio uvjeren da već sve znam. Zar nisam prošle godine upravljao od ponoći do zore gucom, mokar i do koljena u ribi? Zar mi nije stari ribar iz Novigrada, dok smo jedrili na buri u našem čamcu, govorio da je to samo uživanje kad se brod pod punim jedrima opasno naginje na jednu stranu. Otac zna što radi kad me šalje na more. I baš je čudno to, i lijepo je, i ja sam srećan da me otac sada u mojoj devetoj godini sam šalje na more, s tuđim ljudima, na tuđem brodu, u tuđi svijet. Pravo bi bilo da ja tražim da me pusti, a on da se buni i da mi ne da. Kad me on šalje, tko ne bi pristao.

S objedom je mati donijela na more i moj zavežljaj: dvije košulje, maju i gaćice, bječve i rupčiće, kitu karanfila, mažurane i bosiljka i jednu jabuku, sve u bijelom rupcu koji je prije nosila na glavi. Spustila se pod palubu da vidi prije gdje ću spavati, uzela od kapetana dva baškota i otišla. Prvi rastanak. Tko je mogao slutiti koliko će ih još biti, mnogo težih i odsudnijih.

- Bog, sin! To ni priko svita. Za osan dan si nazad. Slušaj starije i delaj kako ti oni reku. Ko ne budeš moga, drugi put ne hoj!

Dvije, tri ure do noći brod je bio krcat, oba jedra i flok dignuti, sidra salpana. Udaljivali smo se u prvoj bor-dadi. Otac je između nogu na obali prevrtao prag, namještao ga i opet klesao. Razišli smo se u tišini svaki svojim poslom. Ja sam porastao. Imao sam posao i za nj dobivao hranu na brodu.

Kapetan Napoleon, omalen, kratkih i slabih nogu, plećat, snažnih mišićavih ramena i ruku, crven, još uvijek prijazan prema meni, manevrirao je na krmi s »Tomasom« i onih sto i deset tona kamena na njemu. Vozili smo [170] najveći mogući teret, a utroba i paluba broda bile su pune kamenja. Po bokovima prodirala je na palubu voda. Izgledalo je sve u redu, brod se kretao slabim maištralom kojega je polako nestajalo sa zamiranjem dugoga ljetnog dana. Ali, dok je nastala večernja bonaca bili smo već izvan kanala, na pol milje od Punte od Upca. Večerali smo na krmi palube, u tišini, s praznim okomitim jedrima i čekali noćnu tramuntanu.

Mornari, njih četvorica, spremali su, svaki za sebe, ležaje na slobodnim mjestima palube. Mene su poslali pod palubu. U mornarsku prijeklet, na daskama, u tami legao sam zagnjurivši glavu u materin rubac koji je mirisao na cvijeće i jabuku. Kako mi je drag taj rubac i taj miris u tamnom prijekletu na velikom brodu koji je mirno kao presita životinja ležao u bonaci. U tome rupcu osjećao sam još jedinu neposrednu svezu s majkom, s domom, sa svojim životom i materinom riječi. Sve je ostalo iza mene, iza mora, iza puta, kuća, dvorište, baba, roditelji, selo, dječaštvo, ljubavi bliskih ljudi, blage riječi narodnoga govora. Sve je to zapalo u tamu zajedno sa suncem ove večeri i ja se tu mogu uzdati samo u ovoga punog kapetana i njegove mišićave, suhe mornare. Oni su večeras bili vrlo prijazni sa mnom i svi skupa i svaki posebno svojim načinom. Nisu mi dali još ni suđe da perem. Dobri neki ljudi i pravi drugovi. Ali ja sam ipak sam pod palubom, tako mali, a ipak sam, i mati je daleko, do nje nije moguće, ona sada sigurno leži na velikoj postelji, zapala u kukuruzovo šušnje, križa se i šapće i moli... Baš je dobro da je stavila u rubac kitu i jabuku. To kao da je ona sada kod mene. Grebu me po licu vezovi sa rupca. Ali to je ona vezla. Cjelivam vezove što me grebu, gledam kroz tamu naše dvorište, odurnu i murvu pred kućom. Brod već gazi, dvorište i murva putuju sa mnom. Spavam.

II.

Noć. Netko me strašno nemilosrdno gura. Ne, to nisu tovari, nije ni otac sa mnom u tijesnom prostoru pod krmom naše barke, jer se on okreće i u snu [171] obazrivo. To sam ja sigurno umro i sad sam u grobu. Možda sam u paklu. Ja sam živ, ali sigurno sada umirem. Ne vidim ništa, ali znam da se sve oko mene okreće, da se stvari kreću i padaju. I ja padam, u jamu.

- Non paura Michele, xe fortunal fora, qua xe buiol!

To je Menego, koštunjavi mornar koji mi pod glavom drži bujol za zahvatanje mora i ja izbacujem sline. Oluja je, ja sam nemoćan i tresem se, padam opet na daske i propadam u jamu. Ta i bolje je tako propasti. Sad je sve gotovo, nema više dvorišta ni murve. Nikad više. Baš sam bio glup što sam slušao oca. I kakav je to otac da me ovako nemoćnoga i samoga pošalje na more na tuđem brodu.

»Tomaso« je bio dobar brod, skoro nov, sjajno opremljen. Kažu da je i sada, poslije 33 godine, još uvijek dobar i da radi negdje oko Pesara.1 Napoleon je uživao glas dobra mornara, nešto previše oštrog, nabusitog i smionog. Govorilo se daje do tada potopio dva broda, ali su to valjda bile gole priče. Kažu da je i taj strašni Napoleon još živ i uživa negdje u Raveni kapetansku mirovinu.

Zaspao sam, ali me opet guraju. To udaram tijelom o bokove prijekleta. Menego se vratio i nešto u žurbi i oštro govori. Vuče me van gologlavog i bosog. Što radi ovaj na-busit čovjek. Vezuje me za stup na krmi i daje mi u ruke konop od argolinog paranka. Drhte mi noge od zime, straha i bolesti. Ruke.su mi tanke kao žbice i djetinjski nemoćne. Argola više mlati sa mnom nego što ja uspijevam da nju držim.

Zora je. Oba jedra i flok spušteni su, između dva jarbola je mali flok od rikupera, jurimo od Pule prema zapadu kao strijela, sva četiri mornara i kapetan bacaju s palube kamenje u more. To oni hoće da rasterete brod. More prelazi preko broda, preko njih, preko mene, kajić privezan dugim konopom za brod diže se iznad nas i kao da će sad-na pasti na nas. More sivo i bijelo, sve tone u dubinu, nestaje nas, ali se zatim opet, samo polaganije, penjemo. Da li doista ja držim argolu i upravljam brodom, ili to tako brod sam sa sobom upravlja? Svakako nije sve u [172] redu kad su jedra spuštena, a kapetan, mjesto da stoji na timunu, baca kamenje s broda u more. A svaki kamen je plaćen i svaki bačen kamen znači za kapetana bacanje svoga novca u more. A sigurno im ja nisam tu na timunu ni potreban, nego su me oni izvukli gore da me pokušaju spasiti kad se sami budu spašavali u kajiću, ako brod potone. Ne znam ni koji vjetar puše, da li je to grbin ili orkan od bure, rekli su mi samo da je iza nas Pula. Ništa ne znam, samo sam mokar, konop mi se zario u tanke ruke, žulji me stup za koji sam vezan, naokolo nema ničega živoga do mora koje mlati kao ludo i vjetra koji mi je zalijepio mokru maju uz tijelo.

Nešto se dogodilo. Da li su mornari vidjeli da više ne mogu stajati na nogama, ili je glavna težina orkana bila prošla? Menego me odvezuje, vodi pod palubu na ležaj i nečime pokriva. Još udaram u tvrde drvene bokove, ali mi je pod pokrivačem sve više ugodno. I zatim svega nestaje...

Kad sam se probudio i popeo na palubu bile su već tri ure sunca, iako je sunce bilo iza oblaka. Jedra su opet bila dignuta, ali jako skraćena. Oluja se stišala i puhala je normalna bura, koja nas je nosila prema Italiji. Obala iza nas polako se gubila iz vida. Paluba je bila poluprazna.

- Michele, far cafe!

Brod je bio stabilan i ja sam prvi put kuhao crnu kavu na špiritijeri.

Bio sam sasvim zdrav, pouzdanje je raslo, pet ljudi oko mene bili su mi sad već bliski i prijatelji. Činilo mi se da me gledaju malo podrugljivo, malo sažaljivo, ali i mnogo prisnije i bliže nego jučer. To mi odsad imamo svi nešto zajedničko. To je ova zajednička zora nas šestorice, ono nešto što smo baš sada pregorjeli, taj fortunal sotto Pola. Sad će nas sve jednako podići ova crna kava. A što je divna stvar baškot umočen u crnu kavu skuhanu na špiritijeri poslije jedne ovakve noći! Nikad mati nije skuhala takvu crnu kavu kakvu sam jutros skuhao ja, nikad mi nije ni jedno jelo tako išlo u tek kao ovaj umočeni baškot. A kako silno reže »Tomaso« valove! I kako je siguran i stabilan, kako su mu jarboli čvrsti, jedra otporna i konopci jaki!

[173] Pljuska more pod pramcem, ostaje mirna brazda za krmom i s obje njene strane dva dugačka reda bijele pjene. Baba je sigurno otišla jutros na tašte na Vrh da zdijeva osušeno sijeno u lomnice, sigurno je plakala i križala se kad je šijun nosio po zraku sijeno s vila, sigurno je i sad još tamo i boji se poći doma da ne vidi žalosnu mater, i svi se boje da me nikad više neće vidjeti, a ja tu umačem, pokraj nasmijanih lica, baškot u božanstvenu crnu kavu da joj ni mlijeko, koje sam zadnjih pet godina tri ili četiri puta pio, nije bilo ravno. A mati je mislila da ja neću moći.

III.

Bura se brzo stišala. Odvezani su tercaroli i brod se kreće polako. Nastaju jednolični sati i dani na pustom tromom moru između dvije obale. Jednoličnost se popunjava nekim novim radom. Jučer su mornari smještali kamen na brodu, dizali jedra i sidra, noćas su opet bacali kamen u more, spuštali jedra, skraćivali ih i opet nastavljali, sad par dana dok brod ide rade se drugi poslovi. Izvlače ispod pramca neka stara jedra, flokove, tende, i sve se to obnavlja, krpa, dovodi u red. Gildo i Toni odmotavaju stare konope, češljaju konoplju i opet okreću i iz starih prave nove. Menego se vrti od kupa starog platna na pramcu do ognjišta na krmi, Giovanni šije. Meni su odredili da ložim vatru, da perem posuđe, da ribam dasku za palentu. Visoki mršavi Gildo s mnogo strpljenja uči me kako se raščeš-ljavaju stari konopi.

Kapetan je mrk, vjetrovi su slabi. Jednoličnost, topli zrak, polagano, tromo kretanje broda razdražuju. Dok češljam s Gildom i Tonijem, oni nešto mrmljaju riječima koje napola gutaju, ali ipak razabirem da oni govore protiv Na-poleona. Ne može dočekati, kažu, Ravenu, ali ne radi posla, nego radi žena. Zato je ljut što brod ide polako, što već broji sate koji ga još odvajaju od kreveta i žena. Kad su blizu Giovanni i Menego oni umuknu, lica im se naoblače i izrazi ukoče kao kod kamenitih svetaca u našoj crkvi. Toni i Gildo sačinjavaju jednu stražu. Menego i Giovanni [174] drugu. Ali još i više. Obje grupe stvorile su i dvije stranke, kapetansku i antikapetansku. Ne vidim zašto, ali osjećam da obje stranke hoće da me pridobiju. Dugi i mršavi Gildo osvojio me odmah. Izgleda mi da njemu ljepše pristaje manevriranje jedrima. U čemu je to, ne znam, ali vidim da je ljepše kad on zapovijeda i izvodi viradu. Ali ja nemam ništa ni protiv Napoleona, jer su mene njemu dali, a i on je dobar. Samo nije ni malo dobar prema Gildu i Toniju. Ali i oni se otresaju na njega koliko i on na njih.

Već 48 sati ne vidimo obale. Nestrpljivost i razdražlji-vost rastu. Sukobi se zaoštravaju zbog sitnice, ni zbog čega. Jutros je skuhao kavu Gildo umjesto mene. Sam je prišao i ponudio se. Kad sam donio šalicu kapetanu, on je prvo posrknuo gutljaj, a potom je naglo bacio šalicu preko bande u more. Gledam kako se šalica u moru okreće i tone okrećući se. Mislim na put koji ima prevaliti do dna i kakvo je dno tu, koja je dubina i kakvih riba ima dolje. Uto Napoleon prelazi s krme i nogom razbacuje pune šalice. Naređuje mi da polupane šalice bacim u more. Viče na mene, prvi put, zašto dozvoljavam da se drugi miješa u moj posao. Kava je bila gorka i neukusna. Imam da skuham sam novu. Mislim da više neće biti na brodu šalica za sve, ali izvršavam zapovijedi. Malo kasnije kapetan je opet dobar i traži da mu od svoga duhana savijem cigaretu, jer taj moj austrijski duhan ionako neću smjeti pušiti u Raveni. Gildo viče nešto kapetanu s pramca na krmu, ali kapetan ne odgovara. Stranačka borba se stiša-va, ali samo do podne.

Objedujemo dobro. Maneštron i suho meso. Vina od jučer nema. Kapetan tvrdi da bi se obala morala vidjeti i daje Gildo sinoć na timunu udario suviše prema jugu. Gildo crveni, oči mu sijevaju, hoće da plane, stavlja tanjur pokraj sebe. Kapetan se odmiče prema krmi. Osjećam, Gildo je jači. Ako ostanu duže skupa na brodu, između njih će doći do gustoga.

Poslije podne provodimo svi duže vremena na pramcu nego obično. Zurimo prema zapadu. Ništa nam na [175] produ ne manjka, pa ipak nestrpljivo čekamo da ugledamo obalu. Prvi je obalu ugledao Toni, poslije jednog sata već se lijepo vidjela na zapadu duga tanka linija niske talijanske obale. Izgledalo je čudno, ta obala u ravnici, bez brda, bez okomitih stijena. Rekli su mi da ćemo pristati tek u zoru.

Drugoga dana vukli su »Tomasa« volovi po uskom kanalu u malu ravensku luku.

»Tocca Panetti, tocca le rosse« vikali su veseli glasovi mornara s broda, i Panetti je na putu uz kanal šibao goveda. Kraj uz kanal je pust, čudnovato pust, pješčan; bez hridina i grebena. I svud nadaleko samo ravnica. Nema ni naših goleti, ni naših šuma. Što idemo dalje kanalom ka gradu, sve je više malenih kućica s vrtovima. Promiču i vinogradi, kruške i breskve. Na malim stablima velike zrele kruške, i to blizu nadomak mora, to je najčudnije. Kao da nema nikakve granice između mora i kopna. Pa kako je po oluji, tu mora duboko da prodire more.

Dok nas volovi vuku, kapetan drži argolu, mornari hodaju po palubi i dovikuju na obalu. Lijepo sunčano jutro, brod je u kanalu, s obje mu je strane čvrsta zemlja, idu ceste, hodaju ljudi. Ljudi, opet ljudi! Nema ih mnogo tu na kanalu, ali nama izgleda da ih ima jako mnogo. I nismo više sami na moru, sami s jednoličnošću dugih dana i noći, sa svojim borbama i neprijateljstvima na brodu, i svaki može već sada da s toga tijesnog prostora i prijek-leta izađe na čvrstu zemlju. Vedra su lica posade, nasmijana, sva su neprijateljstva utomljena i ostavljena za novu plovidbu.

Kanal se naglo širi u malu unutrašnju luku Ravene iš-čičkanu jedrenjacima. Pristajemo na prazno mjesto i vezujemo se. Kapetan izdaje zapovijedi, sakriva ostatak mog duhana, daje mi nekoliko bakrenih velikih šoldi i kaže Gildu da mi pokaže cinema. Večeras ili sjutra.

Lijepo obučen, kapetan brzo odlazi.

1940.


  1. Godine 1951, poslije skoro pola vijeka, našao sam taj isti brod, star i beskoristan, u raspremi u kanalu Pesara.

Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Thursday, October 20, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA