[144] Dok smo išli u hrvatsku
gimnaziju u Pazin, na početku ovog stoljeća, mi djeca hrvatskih sela
u Istri (a sva su sela u Istri hrvatska, na Koparštini slovenska,
osim Bala (Vale) i Galežana), dolazili smo u prepirku i svađu s
gradskim šegrtima, Talijanima i đacima talijanske gimnazije oko
pitanja čiji je narod veći, sposobniji i kulturniji, čija je
budućnost u Istri. Oni su imali tradicije rimske (mi smo znali
latinski bolje od njih), njihov je bio Vergil i Tacit i Horac,
njihov je bio Dante i Leonardo da Vinci, njihova Venecija, njihov
Vatikan, materinski jezik papin uvijek je talijanski, mi smo imali
samo rad, seljačke žuljeve, i radili i ginuli smo uvijek nekako za
tuđe interese. Ali u Istri mi smo rasli, napredovali, sva su sela
bila naša, zemlja naša, prodirali smo u gradove i osvajali. Mislili
smo da je njihova možda bila prošlost, ali budućnost je sigurno
naša.
Kad su oni došli u Istru s vojskom, mi smo s pazinske gimnazije,
s učiteljišta, školovani ljudi, gradska inteligencija, otišli jedan
po jedan, na kraju skoro svi do jednoga. Mnogi su mislili da je to
na kratko vrijeme. Sada je brzo dvadeset godina prošlo, skoro cijeli
muževan život jedne generacije, a oni su zavladali potpuno: i
ekonomski, i politički, i duhovno. Selo je još uvijek naše i zemlja
je u našim rukama, a ipak oni od nas, koji se ponekad vratimo u
Istru na osam ili deset dana, osjete kakve velike promjene nastaju u
cjelokupnom životu našeg naroda. [145]
Narod živi, prilagođava se novom stanju, postaje drukčiji.
Talijanska civilizacija utječe na nj, utječe jako i mijenja ga. U
čemu je ta civilizacija? Prije svega u materijalnom pogledu.
Putovi. Oduvijek su Talijani bili majstori u građenju putova, i
novi putovi koje oni izrađuju su divni. I od starih putova oni su
napravili nove. Put Rijeka-Trst, Rijeka-Pula, Vodnjan-Pula,
Pula-Trst postali su velike arterije saobraćaja za robu i ljude,
osobito ljude. Prije rata je postojala u Istri jedna autobusna
linija: Labin-Pazin-Poreč. Sad je skoro svako selo vezano autobusnom
linijom s gradom, i to s većim gradskim središtima. Grad se
neprestano nudi selu, grad prodire u selo. Prema gradu i zbog čestog
saobraćaja s gradom udešava se na selu i nošnja, i hrana, i
pokućstvo. Polako i govor.
Vodovod. Kao i sve mediteranske zemlje, i Istra trpi od
nedostatka vode. U mjesecima augustu i septembru jedna je od
najvećih briga seljaštva, kad bliske lokve presuše, nabavka pitke
vode za ljude i stoku. Magarcima siromašniji, kolima i volovima
imućniji seljaci idu daleko na lokve i izvore po vodu, četiri, pet
sati hoda. I dan za danom tako. U neke krajeve dovozi se voda u
vagonima (npr. u Vodnjan). Italija rješava ovaj problem planski
podizanjem velikih vodovoda. Grandiozan vodovod podignut je blizu
Labina u rudarskom kraju. Voda je dovedena izdaleka, mislim čak
ispod Učke, pumpa se u rezervoar na visini i otuda cijevima razvodi
u grad Labin i u okolišna sela. Tu već ljudi bez napora dolaze do
vode. Svaka česma (pipa, spina) predstavlja tako u gradovima i
selima opipljivu i konkretnu tekovinu talijanske civilizacije. Svaka
česma je spomenik talijanske kulture i izrađena je kao spomenik i na
njoj su izrezani fašistički amblemi i rimske brojke fašističke ere.
To su velike stvari.
Rudarstvo. U tri pravca razvija se do sada rudarstvo u Istri.
Udeseterostručen je broj radnika u krapansko-labinskom reviru uglja.
Tu nastaju nova proizvodnja, novi promet, nova naselja, ubrzan
saobraćaj kopnom i morem. Možda se precjenjuje bogatstvo uglja u
ovome kraju, ali pripreme za povećanu eksploataciju daju
[146] naslutiti da je bogatstvo
zaista veliko. Tvrdi se da žile uglja idu ispod cijelog Kvarnera sve
do Cresa i ispod cijele Istre sve do Trsta. Italija drugoga uglja
nema, i sva se svojim težnjama za autarkijom bacila ovamo. Ima bar
oko tri hiljade naših ljudi zaposlenih u tome rudniku. Nije
isključeno da će, kad budu jedanput vanjski radovi gotovi i
proizvodnja uglja normalizirana, velik broj naših ljudi biti
otpušten i zamijenjen drugima. Ali to ne mora biti. Druga
proizvodnja je vađenje boksita kojim Istra obiluje. Nalazišta su
mnoga, ali s gledišta zaposlenja samo su lokalnog značaja. I dvije
fabrike cementa, Pod Sveti Ivan (Val Masinghi) i Pula, stvorila je
Italija.
Poljoprivreda. Nedostatak Italije u pšenici čini da je pšenica
postala tu skupa i da je omogućena rentabilnost proizvodnje pšenice
i intenziviranje proizvodnje primjenom umjetnih gnojiva, za koja se
čini velika propaganda. Gdjegod je moguće proizvoditi pšenicu za
tržište, za prodaju (Puljština, Pazinština, Poreština), ona se
proizvodi više nego prije i proizvodnja je unosna. Neko vrijeme je
Istra bila poplavljena talijanskim vinima. Sad se u sve većoj mjeri
toče istarska vina iz velikih podruma u vinskim središtima (Poreč,
Pazin, Vodnjan). Prema svemu, u istarsko selo ulazi više novca nego
prije rata i materijalno blagostanje je veće. Uza sve to zemlja nije
postala »bogata« jer je to po prirodi siromašna zemlja. Zadovoljstvo
ljudi nije veće, jer su potrebe stanovništva brže rasle nego dohoci.
Porezi seljaštvo pritištu jako, a i to što postoje razni oblici
poreza: zemljarina, dohodarina, razne vrste trošarine. Osobito su
općinski nameti veliki, jer općine izdržavaju škole i one su sve
prezadužene. Općinski dugovi su veći nego što iznose imovine općina,
a i dugovi seljaka su jako veliki. Ali neposredne opasnosti za
promjenu vlasništva zemlje nema. Bez ikakvog zakona o reguliranju
seljačkih dugova vjerovnici u gradu pristaju da se nagode sa
zaduženim seljacima na polovinu ili oko polovine do dvije trećine
iznosa duga. Izgleda da se davanje u zakup istarske zemlje, kad ona
pređe od zaduženog seljaka u vlasništvo gradskih posjednika i
banaka, ne bi rentiralo, mada ima i na Poreštini i Puljštini i
takvih pokušaja gospodarenja s [147]
doseljenim i dovođenim zakupcima i napoličarima iz Italije. Ipak, za
sada, zemlja ostaje našima.
Nošnja. Nove prilike, jači dodir s gradom, djelomična
proletarizacija sela, imitiranje nosilaca vlasti, želja da se naši
po vanjštini ne razlikuju od Talijana, sve to je učinilo da je
staroj narodnoj nošnji u Istri uglavnom odzvonilo. Tekstilna
proizvodnja u masi talijanskih fabrika nudi vještačku svilu, proste
pamučne stvari i vunene tkanine po jeftinoj cijeni. Sve se to prima
objeručke. Odlazi se u grad, autobusom, i nose se iz grada svilene
krpe. Šivaće mašine zuje u selu na svim stranama. Kamioni (teretni
automobili) putujućih trgovaca dolaze u sela puni svile, čarapa,
košulja, hlača, platna, cipela, posuđa i odlaze iz sela sa seljačkim
novcima.
Stil gospodarstva. Gospodarstvo Istre je postalo u jakoj mjeri
novčano. Novac cirkulira jače nego ikada prije, promet je živ,
gospodarstvo naglo prelazi, u nekim krajevima bližim novčanim
zaradama već je sasvim prešlo, iz naturalnog stanja u novčano. Sve
se manje zamjenja roba za robu, usluge i rad za druge usluge i rad i
sve se više sve računa u novcu. U vezi s time napušta se predenje
vune i pletenje čarapa iz domaće vune i tkanje i valjanje domaćih
ponjava, onih teških i toplih ponjava što bi trajale cijelu jednu
generaciju. Sve manje stvari se sprema u kući, sve se više kupuje i
troše gotove, izrađene stvari. Na selu je već mjenica opća pojava, a
prije dvadeset godina nitko nije ni znao za nju.
Stil života. S prodiranjem materijalne civilizacije mijenja se i
stil života. Raspadaju se velike obitelji, prodire individualizam.
To nije specifična pojava istarska, taj proces bi se odvijao i da
nije tu Italija, ali u sadašnjim prilikama on dobija osobito oštre
forme. Napuštaju se tradicije, običaji, prekida se stari kolektivni
život, svaki teži za svojim posebnim interesima. Stvara se nov
kolektiv koji uzima proleterske oblike. Selo sve više liči na
predgrađe. Prije smo se razlikovali od Talijana ne samo po
zanimanju, nošnji i govoru nego i po načinu života. Sada te razlike
nestaje. Jedna od tekovina nove civilizacije koja je ušla u selo je
biljar. Svaka krčma seoska mora imati bar
[148] jedan biljar, tj. ruski biljar, automatski. Mladići
(oni najotmjeniji, koji se druže s učiteljima, karabinijerima,
financima, činovnicima) igraju u seoskim krčmama biljar. Dolazi sve
češće i do zbornog pjevanja, ono što je bila rijetkost prije u
hrvatskim selima Istre. U zboru (u društvu mladića, u krčmi, u
svatovima) pjeva se talijanski. Dopolavoro je prvobitno imala
biti prosvjetna ustanova i čitaonica. U našim Dopolavoro nema
novina. To je također samo krčma, privilegirana, sa salom za ples.
Ova sala je zborno mjesto omladine svake nedjelje po podne i uveče.
Tu je smotra ne samo plesača i plesačica, nego i toaleta, frizura,
otmjenih manira. Sve je to vanjsko, ali su to oblici života u kojima
se živi i oni utječu na psihologiju naroda. Hodnici Dopolavora
za vrijeme plesa puni su i starijih žena i djevojaka. Oni koji
ne mogu da uđu, jer neće da plate ulaznicu, stoje tu na hodnicima, u
predsoblju. U predsoblju života i uživanja. Jer, tamo unutra je
»život«, novi život. Stvaraju se novi tipovi ljudi i žena, seoski
kicoši i ljepotani, s novim načinom držanja, »otmjenih« manira,
otmjenih riječi i načina govora. Na svakom koraku susreću se mladići
koji imitiraju u svemu Talijane. Stvorena su i nova zanimanja. Naši
su postali šoferi, monteri, krmilari (timuneri), kuhari, mornari
raznih struka, ipak najviše ložači, državni i privatni namještenici
i niži činovnici.
Ljudi su postali savitljivi i elastični. Borba za život i nove
tekovine civilizacije, disciplina na radu, teške kazne, tuče u
fašističkim ustanovama, sve je to učinilo da su ljudi postali mekši,
savitljiviji, elastičniji. Nema onih redovnih tuča, krvavih glava i
rana kao prije. Nema svađa ni brzih obračuna. Ljudi se suzdržuju,
ustupaju, mire se. Strah da će izgubiti posao je velik i on ih je
učinio automatima.
Tako se mijenja ne samo materijalno nego i duhovno i moralno
život naroda. Kao i u drugim civilizacijama i političkim sistemima,
omladina ulazi neposredno u taj život, prilagođava mu se i prima ga.
Jer omladina i ne zna da postoji i da je postojao i drukčiji život.