Telovine talijanske civilizacije

[144] Dok smo išli u hrvatsku gimnaziju u Pazin, na početku ovog stoljeća, mi djeca hrvatskih sela u Istri (a sva su sela u Istri hrvatska, na Koparštini slovenska, osim Bala (Vale) i Galežana), dolazili smo u prepirku i svađu s gradskim šegrtima, Talijanima i đacima talijanske gimnazije oko pitanja čiji je narod veći, sposobniji i kulturniji, čija je budućnost u Istri. Oni su imali tradicije rimske (mi smo znali latinski bolje od njih), njihov je bio Vergil i Tacit i Horac, njihov je bio Dante i Leonardo da Vinci, njihova Venecija, njihov Vatikan, materinski jezik papin uvijek je talijanski, mi smo imali samo rad, seljačke žuljeve, i radili i ginuli smo uvijek nekako za tuđe interese. Ali u Istri mi smo rasli, napredovali, sva su sela bila naša, zemlja naša, prodirali smo u gradove i osvajali. Mislili smo da je njihova možda bila prošlost, ali budućnost je sigurno naša.

Kad su oni došli u Istru s vojskom, mi smo s pazinske gimnazije, s učiteljišta, školovani ljudi, gradska inteligencija, otišli jedan po jedan, na kraju skoro svi do jednoga. Mnogi su mislili da je to na kratko vrijeme. Sada je brzo dvadeset godina prošlo, skoro cijeli muževan život jedne generacije, a oni su zavladali potpuno: i ekonomski, i politički, i duhovno. Selo je još uvijek naše i zemlja je u našim rukama, a ipak oni od nas, koji se ponekad vratimo u Istru na osam ili deset dana, osjete kakve velike promjene nastaju u cjelokupnom životu našeg naroda. [145] Narod živi, prilagođava se novom stanju, postaje drukčiji. Talijanska civilizacija utječe na nj, utječe jako i mijenja ga. U čemu je ta civilizacija? Prije svega u materijalnom pogledu.

Putovi. Oduvijek su Talijani bili majstori u građenju putova, i novi putovi koje oni izrađuju su divni. I od starih putova oni su napravili nove. Put Rijeka-Trst, Rijeka-Pula, Vodnjan-Pula, Pula-Trst postali su velike arterije saobraćaja za robu i ljude, osobito ljude. Prije rata je postojala u Istri jedna autobusna linija: Labin-Pazin-Poreč. Sad je skoro svako selo vezano autobusnom linijom s gradom, i to s većim gradskim središtima. Grad se neprestano nudi selu, grad prodire u selo. Prema gradu i zbog čestog saobraćaja s gradom udešava se na selu i nošnja, i hrana, i pokućstvo. Polako i govor.

Vodovod. Kao i sve mediteranske zemlje, i Istra trpi od nedostatka vode. U mjesecima augustu i septembru jedna je od najvećih briga seljaštva, kad bliske lokve presuše, nabavka pitke vode za ljude i stoku. Magarcima siromašniji, kolima i volovima imućniji seljaci idu daleko na lokve i izvore po vodu, četiri, pet sati hoda. I dan za danom tako. U neke krajeve dovozi se voda u vagonima (npr. u Vodnjan). Italija rješava ovaj problem planski podizanjem velikih vodovoda. Grandiozan vodovod podignut je blizu Labina u rudarskom kraju. Voda je dovedena izdaleka, mislim čak ispod Učke, pumpa se u rezervoar na visini i otuda cijevima razvodi u grad Labin i u okolišna sela. Tu već ljudi bez napora dolaze do vode. Svaka česma (pipa, spina) predstavlja tako u gradovima i selima opipljivu i konkretnu tekovinu talijanske civilizacije. Svaka česma je spomenik talijanske kulture i izrađena je kao spomenik i na njoj su izrezani fašistički amblemi i rimske brojke fašističke ere. To su velike stvari.

Rudarstvo. U tri pravca razvija se do sada rudarstvo u Istri. Udeseterostručen je broj radnika u krapansko-labinskom reviru uglja. Tu nastaju nova proizvodnja, novi promet, nova naselja, ubrzan saobraćaj kopnom i morem. Možda se precjenjuje bogatstvo uglja u ovome kraju, ali pripreme za povećanu eksploataciju daju [146] naslutiti da je bogatstvo zaista veliko. Tvrdi se da žile uglja idu ispod cijelog Kvarnera sve do Cresa i ispod cijele Istre sve do Trsta. Italija drugoga uglja nema, i sva se svojim težnjama za autarkijom bacila ovamo. Ima bar oko tri hiljade naših ljudi zaposlenih u tome rudniku. Nije isključeno da će, kad budu jedanput vanjski radovi gotovi i proizvodnja uglja normalizirana, velik broj naših ljudi biti otpušten i zamijenjen drugima. Ali to ne mora biti. Druga proizvodnja je vađenje boksita kojim Istra obiluje. Nalazišta su mnoga, ali s gledišta zaposlenja samo su lokalnog značaja. I dvije fabrike cementa, Pod Sveti Ivan (Val Masinghi) i Pula, stvorila je Italija.

Poljoprivreda. Nedostatak Italije u pšenici čini da je pšenica postala tu skupa i da je omogućena rentabilnost proizvodnje pšenice i intenziviranje proizvodnje primjenom umjetnih gnojiva, za koja se čini velika propaganda. Gdjegod je moguće proizvoditi pšenicu za tržište, za prodaju (Puljština, Pazinština, Poreština), ona se proizvodi više nego prije i proizvodnja je unosna. Neko vrijeme je Istra bila poplavljena talijanskim vinima. Sad se u sve većoj mjeri toče istarska vina iz velikih podruma u vinskim središtima (Poreč, Pazin, Vodnjan). Prema svemu, u istarsko selo ulazi više novca nego prije rata i materijalno blagostanje je veće. Uza sve to zemlja nije postala »bogata« jer je to po prirodi siromašna zemlja. Zadovoljstvo ljudi nije veće, jer su potrebe stanovništva brže rasle nego dohoci. Porezi seljaštvo pritištu jako, a i to što postoje razni oblici poreza: zemljarina, dohodarina, razne vrste trošarine. Osobito su općinski nameti veliki, jer općine izdržavaju škole i one su sve prezadužene. Općinski dugovi su veći nego što iznose imovine općina, a i dugovi seljaka su jako veliki. Ali neposredne opasnosti za promjenu vlasništva zemlje nema. Bez ikakvog zakona o reguliranju seljačkih dugova vjerovnici u gradu pristaju da se nagode sa zaduženim seljacima na polovinu ili oko polovine do dvije trećine iznosa duga. Izgleda da se davanje u zakup istarske zemlje, kad ona pređe od zaduženog seljaka u vlasništvo gradskih posjednika i banaka, ne bi rentiralo, mada ima i na Poreštini i Puljštini i takvih pokušaja gospodarenja s [147] doseljenim i dovođenim zakupcima i napoličarima iz Italije. Ipak, za sada, zemlja ostaje našima.

Nošnja. Nove prilike, jači dodir s gradom, djelomična proletarizacija sela, imitiranje nosilaca vlasti, želja da se naši po vanjštini ne razlikuju od Talijana, sve to je učinilo da je staroj narodnoj nošnji u Istri uglavnom odzvonilo. Tekstilna proizvodnja u masi talijanskih fabrika nudi vještačku svilu, proste pamučne stvari i vunene tkanine po jeftinoj cijeni. Sve se to prima objeručke. Odlazi se u grad, autobusom, i nose se iz grada svilene krpe. Šivaće mašine zuje u selu na svim stranama. Kamioni (teretni automobili) putujućih trgovaca dolaze u sela puni svile, čarapa, košulja, hlača, platna, cipela, posuđa i odlaze iz sela sa seljačkim novcima.

Stil gospodarstva. Gospodarstvo Istre je postalo u jakoj mjeri novčano. Novac cirkulira jače nego ikada prije, promet je živ, gospodarstvo naglo prelazi, u nekim krajevima bližim novčanim zaradama već je sasvim prešlo, iz naturalnog stanja u novčano. Sve se manje zamjenja roba za robu, usluge i rad za druge usluge i rad i sve se više sve računa u novcu. U vezi s time napušta se predenje vune i pletenje čarapa iz domaće vune i tkanje i valjanje domaćih ponjava, onih teških i toplih ponjava što bi trajale cijelu jednu generaciju. Sve manje stvari se sprema u kući, sve se više kupuje i troše gotove, izrađene stvari. Na selu je već mjenica opća pojava, a prije dvadeset godina nitko nije ni znao za nju.

Stil života. S prodiranjem materijalne civilizacije mijenja se i stil života. Raspadaju se velike obitelji, prodire individualizam. To nije specifična pojava istarska, taj proces bi se odvijao i da nije tu Italija, ali u sadašnjim prilikama on dobija osobito oštre forme. Napuštaju se tradicije, običaji, prekida se stari kolektivni život, svaki teži za svojim posebnim interesima. Stvara se nov kolektiv koji uzima proleterske oblike. Selo sve više liči na predgrađe. Prije smo se razlikovali od Talijana ne samo po zanimanju, nošnji i govoru nego i po načinu života. Sada te razlike nestaje. Jedna od tekovina nove civilizacije koja je ušla u selo je biljar. Svaka krčma seoska mora imati bar [148] jedan biljar, tj. ruski biljar, automatski. Mladići (oni najotmjeniji, koji se druže s učiteljima, karabinijerima, financima, činovnicima) igraju u seoskim krčmama biljar. Dolazi sve češće i do zbornog pjevanja, ono što je bila rijetkost prije u hrvatskim selima Istre. U zboru (u društvu mladića, u krčmi, u svatovima) pjeva se talijanski. Dopolavoro je prvobitno imala biti prosvjetna ustanova i čitaonica. U našim Dopolavoro nema novina. To je također samo krčma, privilegirana, sa salom za ples. Ova sala je zborno mjesto omladine svake nedjelje po podne i uveče. Tu je smotra ne samo plesača i plesačica, nego i toaleta, frizura, otmjenih manira. Sve je to vanjsko, ali su to oblici života u kojima se živi i oni utječu na psihologiju naroda. Hodnici Dopolavora za vrijeme plesa puni su i starijih žena i djevojaka. Oni koji ne mogu da uđu, jer neće da plate ulaznicu, stoje tu na hodnicima, u predsoblju. U predsoblju života i uživanja. Jer, tamo unutra je »život«, novi život. Stvaraju se novi tipovi ljudi i žena, seoski kicoši i ljepotani, s novim načinom držanja, »otmjenih« manira, otmjenih riječi i načina govora. Na svakom koraku susreću se mladići koji imitiraju u svemu Talijane. Stvorena su i nova zanimanja. Naši su postali šoferi, monteri, krmilari (timuneri), kuhari, mornari raznih struka, ipak najviše ložači, državni i privatni namještenici i niži činovnici.

Ljudi su postali savitljivi i elastični. Borba za život i nove tekovine civilizacije, disciplina na radu, teške kazne, tuče u fašističkim ustanovama, sve je to učinilo da su ljudi postali mekši, savitljiviji, elastičniji. Nema onih redovnih tuča, krvavih glava i rana kao prije. Nema svađa ni brzih obračuna. Ljudi se suzdržuju, ustupaju, mire se. Strah da će izgubiti posao je velik i on ih je učinio automatima.

Tako se mijenja ne samo materijalno nego i duhovno i moralno život naroda. Kao i u drugim civilizacijama i političkim sistemima, omladina ulazi neposredno u taj život, prilagođava mu se i prima ga. Jer omladina i ne zna da postoji i da je postojao i drukčiji život.

[149] Ma kako okretali karte, ma sa koje strane posmatrali stvari, uvijek vidimo isto. Talijanska civilizacija osvaja. Razumije se da osvaja i pobjeđuje u ovim sadašnjim prilikama. Mi bismo mogli postaviti mnogo hipotetičnih sudova: »kad bi« i »da bi« bilo drukčije, onda bi bilo drukčije. Ali mi ovdje iznosimo činjenice.

Činjenice su ponekad tvrdoglave i žalosne.

1937.


10 - Na crvenoj istarskoj zemlji


Main Menu


This page is compliments of  Marisa Ciceran

Created: Thursday, October 20, 2005; Last updated Sunday February 24, 2008
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA