[190] Mladi Tone Gašpić otkidao se od zemlje. Dvije zime koje je proveo izvan sela, u radničkoj sredini, na radu u kamenolomu, ostavile su jaki trag u njegovoj duši. Nije mu se dopadao onaj radnički rad, ona vječna žurba, do-ručkovanje na brzu ruku, slušanje tuđih naloga. Doma, na posjedu, bilo je mnogo ljepše, slobodnije, šire. Kuća i sloboda vukli su ga starom ognjištu. Ali Tone je gledao na sve otvorenim očima. Sa svojom malom nadnicom on je mogao, plativši hranu, staviti na stranu dva fiorina tjedno. U mjesec dana to je iznosilo vreću bijelog brašna. Što bi zaradio radeći svoju zemlju? Što zarađuju njegov otac i mati? Mislio je Tone da to mora jedanput kazati ocu. Otac je zaljubljen u zemlju, neće je ostaviti dok je živ, podnijet će sve, ali on neće.

Tone je bio u onim godinama kad dječaci postaju mladići. Prestali su biti djeca, a mladići još nisu postali. Tone je osjećao neobično intenzivno početak svoje muškosti. S proljeća je'ribario s Kircima na pola dijela, močio se, ledio, ali je mogao donijeti u selo pun sanduk ribe na ramenu i čekao je tko će ga vidjeti da to on nosi na ramenu pun sanduk ribe, i da li će sresti neku djevojku ili mladu ženu, i one vidjeti kakav je junak ovaj mladi Tone Gašpić.

A kad bi išao na more, išao bi zaobilazno tražeći pastirice u stranama. Sve su pastirice bile mlade, sve su mlade djevojke lijepe. Privlačila ga je Jelica Pinkina, bila je vragoljasta i smijala mu se, izazivajući ga. Uvijek je imala [191] u džepu od carze nešto čime ga je dražila, što je tobože pred njim skrivala: komad mirišljavog sapuna, rupčić, smokvu, mendulu, mažuranu ili bosiljak. On bi poletio da joj to otme, ona je bježala, sakrivala se za smrikom, dočekivala ga, sjela pred njim na rudinu. A kad ne bi našao Jelicu, ili se zaželio promjene, on je tražio Fumu Prcanku, krupnu, okruglu djevojku koja ga je manje izazivala, bila je u njegovom prisustvu mirna, ali je baš tom svojom mirnoćom pokazivala da joj je Tone drag. I njezinu sestru, visoku, ponosnu Maricu Tone je zadirkivao, iako sustežući se. Nije sigurno znao da li je jači od nje, i bojao se da se ne osramoti, i kad bi se borili da ona njega ne obori.

Zarađujući novac, Tone ga je i trošio. Pušio je redovito lulu, a sve češće i pravilnije zalazio u krčmu. Najviše je odlazio kod Tone Belinog, bilo je to najdalje od njegove kuće, a i mlada Kata svojim punim tijelom, crvenim licem i raskalašnim smijehom privlačila ga je tamo. I ne samo njega. Kata je živjela dobro, rađala je djecu, raširila se, raskrupnila još više, nije poznavala briga, a kad su one i nailazile, ona ih je nekako lako savlađivala, kao da ih preskače, kao da se ne mogu za nju zalijepiti. Znala je sve što se u selu događa, pričala je o spletkama i sama ih stvarala, govorila sa svakim neposredno, otvoreno i nekom rijetkom i toplom intimnošću. I ne znajući kako, ljudi su joj se povjeravali, osobito mlađi muški. Ako su kod kuće imali briga, žalosti i nesporazumaka, znali su da je kod Kate Beline uvijek vedro. Kad bi Tone dolazio u Beline, izračunavši da ima u džepu točno samo još za pola litre vina i osjećajući se malo nelagodno zbog toga, Kata bi ga dočekala veselo:

- Ča si žalostan, Gašpić? Sigurno ti je velika Marica naravnala kosti.

- Daj kvarat vina.

Ona bi donijela vino u malom bijelom bokaliću, postavila na sto, pa bi ga kao zainteresirano i intimno dalje ispitivala:

- Ku voliš, Fumu ali Maricu?

On bi je gledao kao da će je progutati. Velike njezine grudi zibale su se kroz nabreknuta njedra carze.

- Ćeš da ti povin ku? [192]

- Ku?

- Tebe.

- Ala si vražji! Ti se nisi u oca uvrga. - I ona bi ga intimno dodirnula rukom za mišicu i kao gurnula.

A kad bi joj muž došao mokar, s govedima, ona bi mu pričala što joj je rekao Gašpić.

- Uzmi je, uzmi, Tone - rekao bi Bele - ako se želiš vraga dobaviti. Ko mi je uzmeš, ću ti dati najbraviju ovcu š njon.

- Ha-ha-ha - smijala se Kata. - On bi me da, znaš - govorila bi Toni.

Kata nije bila neka lukava, prepredena žena, koja je mamila ljude u krčmu da im otme novac. Ona je bila prirodna, otvorena, neposredna i uvijek puna neke životne snage, koja je radosno iz nje probijala.

Kad bi Tone platio vino, a ona mu je imala vratiti ostatak, slala ga je da iz bukalete pod škancijom sam prebroji i uzme ostatak novca. Njezini krčmarski računi teško su se slagali. Kad bi je netko upitao kako ide posao, ona bi se veselo nasmijala:

- Ne znan, ne, ja. Ča je, je u bukaleti. Tolik da se bucula.

I njoj je doista izgledalo da novac u bukaleti vrijedi neizrecivo malo, ako ga usporedimo s velikim mogućnostima životnih radosti. Život je bio pun, zanimljiv, život je bio vrijedan da se njime zanimamo, ne novac.

S novcima, nadnicama i zaradama, s krčmama i skupljanjem u krčmama, ušle su u selo i igre za vino, mora i karte. S vinom i igrama postale su sve gušće tučnjave. I Tone je počeo u njima sudjelovati. Svađa, koja je nastajala u krčmi, nastavljala se vani, osobito noću. Više puta su ga Bolovančani čekali s babuljima, i dok bi on trčao, ogrćući uši i glavu krožetom, babulji su zujali oko njega.

Na jesen, u novu staju stric Ive je doveo konja. Imao je lijep novi vozić za konja, sa željeznim osima i modernom kočnicom.

Jednoga dana zaustavi Ive brata. Bilo je to prvi put poslije slučaja s dugom kod Poštetke da su braća razgovarala. [193]

- Oni tvoj šabanago moga bi delati poli mene. Da mi tendi konja.

- Ne znan - odgovori hladno Marko.

- Ribariti mu ne fali nikad. Ma bolje da uzme bisage na rame i da ide prositi po svitu nego da ribari. Sad samo pi-janesa i barufe dela. Će mu ki pribiti rebra. Bi moga i u grad hoditi s konjen. To će biti bolje nego da ti učini mulca.

Ive nije kupio konja samo za svoje potrebe. Da je upotrebljavao konja samo za sebe, bilo bi i previše skupo. Promet s gradom se povećao, ne samo s Vodnjanom nego i s Pulom. Putovali su u grad Rakljani, putovali su preko Rakija i Labinjani. Ive je u kući udesio i jednu sobu za goste, da mogu tu prespavati i ujutro krenuti kolima. A on sam nije stigao na sve. Trebao mu je pomoćnik. Ako bi to bio Tone, on bi stanovao i hranio se kod kuće i tako bi ga manje koštao.

Marko je razmišljao i zaključio da Ive ima pravo. Na kraju, brat mu je. Ako bude Tone radio kod strica, možda će se stric umekšati i ispraviti ono što mu je uradio. A i Toni može samo da koristi ako bude radio sa stricem.

Poslije večere, dok je Martina prela na ognjištu, a Marko namještao mokre opanke da se do jutra osuše kod vatre na toploj cigli, Tone se spremao da ode u selo. Otac ga zaustavi:

- Sidi malo, Tone, poli ognja. Ča bižiš od nas?

- San stija malo pojti u selo, mež kumpanje.

- Ter greš saki dan, ćemo večeras se ništo pomenuti.

Tone uzme s police sa suđem svezak u koji je bio prepisao nekoliko pjesama iz Kačića što su mu se najviše sviđale, i sjede na djedovu stolicu. Nije mu bilo pravo, ali je slušao oca.

Marko poče mirno i ozbiljno:

- Stija san ti reći, ča će biti s tobon? - - A ča?

- Ne valja to ča delaš sad, sin moj.

- A ča ja delan?

- Vidiš i sam. Puštija si pismo, ne štiješ, tečeš samo za pastiricami, ribariš, barufe delaš.

- Nis ja niš poredniji od drugih. Od mojih vršnjaki.

13 - Na crvenoj istarskoj. [194]

Tone je šutio. Otac je imao pravo. Ali život je krenuo tako. Novi život koji otac ne razumije.

- Smin valja poveseliti se i po litre popiti s vršnjaki. Duge ne delan.

- Na delo triba misliti.

- I ribarija je delo.

- Ni to nikakovo delo, sin moj. Kirci moru, to je njihov arat, ni naš. Oni ume mriže krpati i konope plesti, ti ne umiš. A sad je već kasno da se to vadiš. Mi nimamo ni dobrih porti, ni iže na moru. A ni kadi ribu prodati. Puš ti ribariju kja.

Tone je bio nagao. Sad je vrijeme, pomisli, da kažem ocu što mislim.

- Bolje da ti pustiš zemlju kja, cako - reče. Marko se trgne. Razmisli malo, uzme stolicu, dovuče

do ognjišta, sjede i namjesti noge da mu se suše bijele vunene bječve na tabanima. Pak pogleda sina na stolici. On je sjedio, držeći svezak u rukama, prema ocu. Martina je šuteći prela između njih.

- A kako bimo živili? - upita Marko pribrano.

- Otprli bimo kavu kako i drugi. Od stine.

- A Njive, Grušine? A Vrh? A brajde?

- Kako i drugi. Vrh bimo dali pod pašu, za pašu bi nan zaorali Njive, koliko je potriba. A sve ni triba orati. Ni od tega nikakove koristi. Samo skrbi prez koristi.

- A voli?

- Prodati.

Prodati volove? Nikad Marko neće prodati volove. Nikad on neće prestati orati zemlju. Kamen? Kamen vara. Trgovina vara. Ribarija vara. Samo zemlja ostaje, i dok je njeguješ, nikad ne prestaje roditi. Samo zemlja vječno živi i vječno daje.

- Oli delamo oli ne delamo, naprid ne moremo. Koliko se zmučimo na zemlji, a ne urodi nan ni do Božića.

- Ne daj ti Bog dočkati, ma moreš još viditi kako će se privariti oni ki se ufaju u stinu.

- Pokojni did je govorija ...

- Pokojni did je reka da greš u školu, oli na more. Po svitu.

- Ča imam delati?

- U školu nisi poša.

- Gren na more. Učini mi matrikulu, ću pojti s ujcom navigati.

Marko nije to mislio. Ima njega jedinoga, kako da ga pošalje u svijet. Može na moru i poginuti.

- Je vrimena za to - reče Marko, mada nije tako mislio. Ako treba Tone da pođe na more, treba odmah. Vani je udaralo jugo. Kiša se lomila o prozorske drvene kapke. Mora biti strašno sada na moru, pomisli Marko.

Martina je slušala razgovor oca i sina. Osjećala je da se događa nešto važno, to sada ima pasti odluka o Toninom životu, o njezinom sinu. Ona bi sad rado učinila nešto za sina, ali ne zna što. Prela je dalje, izvlačila pahuljice vune i vrtila vreteno. Ona je umjela raditi, znala je da svi moraju raditi, ali nije znala što je bolje. Bolje je ipak da sin ostane u kući, kod njih. To je sigurno. Ali odluku neka donesu muški. Kako je to neobično u svijetu i bolno, pomisli, htjeti učiniti dobro, a ne znati kako ni svom vlastitom djetetu.

Vani je šumio vjetar. Iz druge kuće, kroz pleter koji ih je dijelio od Grge i Paškve, čulo se škripanje postelje. Grgo i Paškva su lijegali. Paškva je zibala malu Mariju na škrinji. Tup-tup, čula se zipka, kao ples. Možda bi Tone mogao uzeti malu Mariju i Gašpićevi se opet sjediniti? Ali, gdje je to? Tone već sada leti za djevojkama. Možda će se rano i oženiti? Prije vojske? Jedinac je, on i sam zna da kao jedinac neće morati služiti ni tri, ni četiri godine. Ali to je sve još daleko.

- Posla ti je barba reći danas - uze Marko - da biš moga delati poli njega.

- Neću ja biti njegov težak. A ti sam govoriš da stina ne valja. [196]

Konj, pomisli Tone, to je nešto. I sam ići u grad. Što bi djevojke gledale kako on juri s konjem! Lijepo je juriti s razigranim govedima, s konjem mora biti stoput ljepše.

- Ča se misliš - pita Marko.

- Ću.

Tako je Tone postao stričev kočijaš. Opet onako na dušu, bez uvjeta, bez pogodbe.

Hranio je konja, čistio ga kefom, gladio, uprezao. Jahao je na njemu kad ga je vodio na pašu u Ogradu. Lako je naučio kako se zapreže i upravlja. Često je vozio putnike u Vodnjan, na sud, kod advokata, i Labinjane u Pulu. Snašao se lako u gradu. Poveo bi putnike do »štalaja«, raspregnuo, vezao konja, dao mu da jede u staji i otišao u grad. Dok su oni obavljali poslove, on je tumarao gradskim ulicama, zavirivao u dućane i izloge, vršio je kupovine za strica i za selo, kako su mu naručivali, pak je objedovao s putnicima, koji su mu plaćali objed i vino. Upoznao se s drugim kočijašima, s poštarima iz Krnice i Barbana, s bogatijim seljacima, koji su iz raznih sela češće navraćali u grad uvijek svetačno obučeni.

Seljaci iz Rakija privikli su se na nj. Tone je brzo upoznao vlasti i njihovu organizaciju, umio je čitati i bio je od koristi seljacima. Nisu morali, kad su uzimali njega, tražiti da ide čovjek iz sela da im bude tumač i da ih obavještava. Iz tih pomoći kanula bi Toni sve više po koja cvancika.

Da je bio štedljiv, Tone bi bio mogao steći neki početni kapital. Ali ništa poslovnoga nije bilo u njemu. Da li je to prevladala mornarska loza Fonovića? Njegov otac bio je štedljiv, njegov stric bio je škrt, skoro kao i baba, Tone je bio u izdacima široke ruke. Što je zaradio, trošio je na sebe. Ljepše se nosio, u gradu je već ujutro svraćao na tripice i četvrt vina, kupovao cipele i nosio crni šešir. Ako su mu putnici bili mlađi i veseliji, on ih nije tjerao kući, veselio se s njima. Kad su djevojka i mladić prije rata dolazili u Vodnjan kupiti ugovoreno zlato, zlatne vjenčane [197] vitiče, križ i zvijezdu za djevojku, on se radovao s njima i nadmetao u pjevanju.

Kod kuće, često navraćajući u stričevu staju, zadirkivao je mladu Toninu. Tražio je da donese vode za konja s bunara, a onda, dok je konj pio, on bi je naslonio na jasle, ona se otimala, smijala, vrištala i veselo bježala iz staje.

Strina Tonina je u početku gunđala i vikala, ali se i ona navikla na nj. Pa ako je drag njezinoj nećakinji, bit će i njoj.

Ali kad je prošla zima i Tone počeo računati, vidio je da je iz Barbarige i iz Mrčane donio u kuću novca, a od strica ne može. Morao mu je to reći. Stric je sam primao novac za prijevoz, a njemu je davao, kako kad, dvadeset, trideset novčića, nekad i manje, ponekad i ništa [no punctuation here in the original]

- Barba - reče jednog jutra Tone stricu - ja ne moren delati za niš.

- Kako za niš?

- Ti me plaćaš gore nego težaka u kavi.

- Ti si blandov. Svaki mladić u selu bija bi veseja da je na tvojen mistu.

- Ja ti neću biti hlapac prez mita.

- Ča ćakulaš. Delaj, pak ćeš imati. Konj čuda gusta. Ti šparaj, a ne sve pojisti i popiti ča dobiješ.

Tone je opet vozio. Približavalo se proljeće. Vraćali su se pred večer iz Vodnjana. Zaustavili su se u Filipani, popili litru i brzo se spustili niz brdo do Prodola. Od Prodola do stare štancije bila je strma uzbrdica, putnici su sišli, konj je vukao laganim korakom voz uzbrdo. Tone Miščev i Mara krenuli su naprijed, Martin Pudin i Tone Gašpić išli su za kolima. Martin Pudin bio je velik, čvrst čovjek. Imao je svoj kamenolom pod Rakljem, ispod svete Agnije. Govorio je malo i uvijek ozbiljno. Nasmiješio bi se rijetko, ali otvoreno i toplo. Uživao je glas dobrog i tvrdog radnika, živio je od rada u kamenolomu, u običnoj kući na kat, imao je dva vitla i dvadeset ovaca.

Kao uzgred, gledajući naprijed kako konj vuče, primijeti Martin:

- Lipi konj. Mora biti mlad. Samo mu triba puno isti. Mu daje barba ovsa? [198]

- A tebi se dopada konj?

- Zašto ne?

- Din, samo tako. Ni svaki za konja. Ja ne bin bija.

- Ni teško s konjen, samo ga triba hraniti. Vajk miru mu davati.

- Ća ćeš ti ostati poli barbe?

- Ne znan, ćemo viditi.

Martin pogleda malo iskosa Tonu. Tone je bio visok, sigurno je za cijelu glavu nadvisivao oca. Sad je koracao rijetkim kratkim koracima držeći bič u ruci i naslanjajući ga o rame. Lijep mladić, pomisli Martin. A ne mora biti ni zločest.

- San te gleda danas kad si iz butige nosija na voz vri-ću muke. Jak si.

Tone se nasmiješi. Što je to dignuti vreću brašna? On bi je ponio i na tavan.

- Škoda da se gubiš tako - reče Martin.

- Zašto se gubin?

- To ča ti delaš ni nikakovo delo. Nisi ni hlapac, ni gospodar. Nisi ni trgovac ni težak. Da ti pravo rečen, to tvoje delo i ni za težaka. Oli moguće želiš i ti postati lakodelnjak kako tvoj barba. - Martin razvuče usne kad je spomenuo lakodelnjaka, ali se ne nasmije.

Tonu je riječ zaboljela. Lakodelnjaci su oni koji ništa ne rade, šeću s puškom po lovu, hvataju djevojke i žene po šumama. Jest, i trgovci su lakodelnjaci. I krčmari. I Mandušići su lakodelnjaci. Ne, lakodelnjak on neće biti.

- Mora se ništo delati - odgovori Tone malo posramljeno. Koliko je bio slobodan i jogunast kad je govorio s djevojkama i mladim ženama, toliko je bio vezan i pokazivao iskreno poštovanje zrelijim ljudima i starcima. Ipak je on bio seljak.

- Ča ne biš ti moga delati u kavi? Već si bija u Bar-barigi. I u Mrčani da si dela s Korvon. Je dela s tobon i oni mali Crlenica Tone, ča ni?

- Je.

- Ča ne biš moga delati z barbon u kavi?

- Neću ja pod njin delati. [199]

- A biš dela s namom? Pod Rakljon?

Bili su se popeli. Mara i Tone Miščev penjali su se na voz.

- Da ti ne zadije modrna, Mare.

- Neće valja.

- Bi lako.

Tone prihvati uzde i skoči na voz. Martin je sjedio do njega. Po ravnom, konj je pravilno kasao, zatim nizbrdo sve brže.

Bila je radost ići s konjem. Tone je smatrao sebe višim i boljim od drugih što može upravljati konjem. Privlačilo ga je i često odlaženje u grad. U kratko vrijeme što je odlazio u grad govorio je talijanski bolje od oca i djeda. Viđao je slabosti grada i građana i brzo je uočio da su građani bjedniji od seljaka. Nije više išao u grad sa strahom i nije za svaku sitnicu molio kao prvih dana. Dopadalo mu se ukusno pripremljeno gradsko jelo, ali ne i tamne, tijesne kuhinje gdje se to jelo spremalo. Volio je nositi cipele u gradu, ali ne bi mogao ostati duže kod cipelara, u maloj radionici, tijesnoj, niskoj, koja je mirisala na plijesan, smolu i mokru kožu. I dućani su bili tijesni, tamni, neveseli. Uredi još gori. Ne, on je stekao o gradu neka ne sasvim određena, ali u cjelini negativna iskustva. I mrtav je bio grad. Oživljavali su ga danju samo seljaci, a uvečer radnici, kad su se vraćali s posla u pulj-skom arsenalu. I dok su građani bili škrti, nepovjerljivi, zabrinuti, seljaci i radnici bili su po gostionicama široke volje, veseli i raspjevani.

Bilo je nekad veselje voziti mladoženju i nevjestu u Vodnjan. Pjevalo se cijeloga puta od sela do grada, u gradu i opet putem natrag. A neki put, kad je vozić pun i bura puše, ili kiši, stisne se na sjedištu uza nj neka djevojka ili mlada žena. Stišće se ona do njega, on osjeća toplinu njezinoga tijela, carza joj je nategnuta, ona mu još govori: - Stisni se, Tone, stisni, će nan biti teplije - kao da ga zove, a on se privija uz nju, ali ga je i stid toga privijanja, pa se uspravlja, vuče uzde i viče tobože na konja. Ima takvih žena što sjednu do tebe, vrte se i stišću i griju kao žeravica, a druge se ukoče i ostanu drvene cijelog puta.

Ali, što će mu sve to? On trgovac neće biti. Ne, nitko neće smjeti reći za nj da je lakodelnjak.

Išli su opet polako uzbrdo, ali tu ne silazeći. Tone objesi uzde o stupac i okrene s k Martinu:

- Barba Martine, ja ću delati poli vas.

- Dobro, sinko. A kad ćeš dojti?

- Magari sutra.

- Dojdi. Poli mene ćeš ustati, nadijan se, više nego poli barbe. Mi ćemo skupa delati.

Kad je Tone unio stvari u kuću, raspremio voz, nahranio i napojio konja, stric po običaju izađe iz kuće u dvorište da ga pita šta je bilo u gradu, ima li novosti i poruka.

- Je ča novega - pita stric.

- Je.

- A ča to?

- Nemoj se uvriditi, barba, ma ja ne moren više voziti.

- Zašto?

- Gren jopet delati u kavu.

- A hoj. Ko ne budeš vozija ti, će drugi. - Stric je govorio osorno, ali ne odviše ljutito.

- Ne zamiri, barba, ja moran iskati svoj kruh. Marko Gašpić bio je iznenađen Toninom odlukom.

Opet je sin mijenjao pravac života. Opet se udaljavao od strica. Marko se nadao da će se Tone nekako ipak moći saživjeti sa stricem i postati od njegovog pomagača njegov povjerenik i suradnik. Otac je vidio da je sin izgubljen za zemlju. Tone je i ocu ponovio da ide sad sam tražiti svoj kruh. Ništa, neka traži. Ostaje tu još uvijek kuća, njive, brajde i volovi. Otac će ih čuvati za sina. A sin, ako se slomi u svome traženju, imat će kamo da se vrati.

Tone nije bježao od zemlje, to je bilo sigurno. Uvukao se i on, istina, u onu milijunsku masu što je tada po svim selima, po svima zemljama odlazila sa zemlje, tražeći svoj kruh. Zar ta zemlja, koja je hranila toliko njihovih [201] koljena, nije mogla više njih hraniti? Zar su vječni izvori plodnih sokova zemlje bili presahnuli? Nije bilo to. Većim dijelom su ljudi bježali sa zemlje poneseni neodređenim težnjama za boljim životom. A bolji život je značio više riže, više kave, više pamučnog odijela, više duhana; sve se to moglo nabaviti samo s više novaca. A taj se radom na zemlji nije mogao steći.

Ali u Toninom selu još nitko nije bio otišao sa zemlje, kako su ljudi bježali sa zemlje drugdje i kad su imali dovoljno zemlje. Svi ti mali ljudi koji su se kao i Tone odvajali od rada na zemlji ne napuštajući je sasvim još uvijek, odlazili su sa škaljavih njiva i sjekli debele kamenite slojeve samo zato što je njihova oskudna zemlja postajala tijesna.

Još nitko nije bio iz sela otišao nikud. Već četrdeset godina svi ljudi rođeni u selu ostajali su u njemu, tu su rasli, tu su radili, tu su umirali. Dapače, selo je primalo nove. Uz Piraneže, Saulige, kovača i Andrinu, sad su tu ostali i zidari Jure Butković i Miho Stipčić. Selo, s njihova gledišta, nije propadalo, nego raslo. Životni prostor sela izgledao je tim zidarima širi ovdje nego u njihovom Hrvatskom primorju, u Kiriji, u Kraljevici, odakle su bili došli. Ali oni nisu došli radi rakljanske zemlje, kao ni svi oni drugi, nego radi kamena na desnoj obali Raškog kanala.

Nije Tone bježao sa zemlje. U njemu je ostajao nagonski instinkt seljaka da se zemlje drži. Njega je zemlja gurala od sebe. Stara Gašpićeva zemlja bila je kao prasica koja okoti više praščića nego što ima sisa i nije u stanju da ih othrani. Oni koji nemaju mjesta da sišu, moraju zakržljati ili uginuti. Tone nije htio da zakržlja. On je tražio svoje životno pravo, i kad mu ga zemlja nije mogla više pružiti, potražio ga je drugdje.

Drugog jutra, kad je Marko otišao s govedima na Njive, a Tone se uputio prvi put s Pudinima u kamenolom, Martina je izašla s preslicom iz kuće, pritvorila je vrata i popela se na baladur k Paškvi Bendekovici.

- Lipo ciklje imaš na baladuru, Paškva, nis ga ni opazila do sad. Kad si sve to posadila?

- San, san, Martina. Neka bude malo veselije u pri-dvorju. [202]

- Ću, ću, kad malo stepli. A sidi, Martina, sidi. Nemoj na ognjišće, ovode ti je cok.

- San došla malo h tebi presti, da nis doma sama.

- Tvoj Tone je poša na kavu?

- Je, je.

- A ča ni moga z barbom? Seko moja, vrag je doša na svit. Ljudi više ne pripoznaju ni svoju krv.

- Sad svaki gleda svoj račun. A rod, ako će i poginuti.

- Pravo si rekla, kako da si mi z ust zvadila. Svi govore za račun: »Niman računa«, reku, kako da je ti prokleti račun jači od duše! Nimaju duše oni ki govore za račun, moja seko, to ti je!

- Ne znan, ne ja, toliko da je teško siromahu ovako i onako.

- Siromahu je teško, ma ne bi moralo biti teško da ljudi imaju više duše i srca.

- Sve leti za šoldon. Pak se svaki uvija kako more.

- Šoldi su zator, moja Martina, zator - ponovi Bendekovica. - Oni te svit zatrti. Račun misto duše, šoldi misto srca, ovi današnji svit kako da ni više ljudski.

- A jopet su šoldi potribni. Niš se ne more prež njih.

- Potribni su, ne rečen. A našin starin nisu bili potribni? Ma oni su više gledali na besidu nego na sve beče kraljeve. A ovi današnji svit bi za šoldo privarija i Boga oca.

- Svi smo krivi, svaki po malo.

- Ča smo mi siromahi krivi? Znaš ča ću ja učiniti? Konoplju ću saditi, to ću ja učiniti. Kako moji u Bokordićima. Ko će šći nositi košulju, neka moči noge s konopljon, neka tuče, neka češlja, neka vlači. Pak neka i tke i šije i gaza kako će. Neće u mojoj hiži biti kupovnoga platna.

- Imaš pravo, Paškva. Pustili smo se od konoplje. U starinji u svakoj hiži je je bilo. Danas će se najti još na San-vičenštini, na Žminjštini, u Sveton Petru. U našen selu još je drže samo Hodani. [203]

- Ma ja se ne puštin od nje - zaključuje Bendekovica. - Presti, tkati i siti, to je naše delo.

Toni se rad s Pudinima svidio od prvoga dana. Kamenolom je bio visoko na brijegu iznad Luke, s njega se vidjela cijela Luka, njezine strane, staze što vode u nju, gore strmi Pištet, Grabrin Sad s malim vrtlom i dvije smokve, Grubića Dvori na početku visoravni, preko Belića Dvori, na drugom kraju pusti Prnaž s velikom gromačom mjesto kape na vrhu i Belanovica s pržinastom zemljom, Debela Glava i komad Prima na Getima, Užab i Kvarner. Sve su strane bile gole i kamenite, ili obrasle s malo zelene smrike, sivim smiljem što cvjeta žutim gustim cvjetovima, i zelenosivom kaduljom koja ima plavi sladak cvijet. Kad kadulja procvate, miriše cijeli obronak slatkim jakim mirisom, ugodnim i lakim, koji zanosi ali ne opija. Na kraju pustih obronaka zelenio se šumoviti Prim. I cijeli Užab zašumljen i vječno zelen.

Kamenolom je bio zaklonjen od bure, a gromačama izbačenog neupotrebljivog kamena branjen i od svih vjetrova.

Rad u kamenolomu razlikovao se od rada na zemlji svojom pravilnošću. Svakog dana ljudi su dolazili na isto mjesto i radili isti posao. Razvijalo se u njima nešto zanatsko. Postajali su stručni radnici.

Vanjski okvir nije se mnogo razlikovao. Uvijek su bili na suncu, na vjetru, na čistom zraku. Kamen je čišći od zemlje. Manje su se močili nego na paši. Sad nisu morali brinuti za stoku. Kad bi udarila kiša, sklanjali bi se u malene kamenite kućice, gdje su preko noći zatvarali oruđa.

Prvog dana Martin Pudin pokaza Toni kako će sjeći kamen. [204]

- Izmiriš širinu, ovako, s pašeton, staviš lakat, učiniš dvi ravne crte i po njih vrtaš škulje, tako pedu jenu od druge spram debljine. Kad zavrtaš škulje, zabodeš unutra pučete, pak tučeš polašo z baton po njima, sve jenu po jenu. Kad zvrtaš, ja ću tući, da vidiš kako triba jednako na miru puknuti po sridi svih škulj.

- Neću ča skabiti?

- Neš skabiti niš. Samo moraš sve ravno potegnuti. Ovode ni kako s vrgnjen ali matikom u zemlji. Sve mora biti na miru.

Dva Martinova sina, skoro još djeca, Ive, koji je bio neobično plav, plavih očiju, bijele kože i kose kao lan, tako da su ga zvali Bilanko, i Martin, malo mlađi ali čvršći, vozili su šljunak u kolicima na gromače. Što bi otpalo od tesanja Martinovog i Toninog, to su djeca kupila i izvozila. Komadi kamenja koji su se tesali za ukrcivanje na brod radili su se na čistome.

Toni se dopao i način na koji je postupao Martin s njime. Plaćao ga kao radnika, a postupao s njime kao sa sinom. Bio je miran, strpljiv, nije se ljutio, uživao je kad je Tone razrezao kamen ravno kao pilom. To sam ja kao neki prvi težak uz Martina, mislio je Tone.

Ravnomjeran, pravilan rad bez prekida, uvijek isti, učinio je Tonu tvrdim. Njegove prijašnje raspjevanosti, koja je dolazila od kretanja u širinu, od raznovrsnih poslova, od novih slika i utisaka, od velikih odmora i plandovanja, sve je više nestajalo. Posao je bivao mnogo teži nego u zemlji i uvijek isti, od vidjela do vidjela. To je kao kad bi seljak preko cijele godine svakoga dana samo kopao ili samo orao. Postao je mnogo izdržljiviji, jači, umjesniji. Vidio je pred sobom duge nizove otesanog kamena pravilnih oblika, plod svog rada, i postajao je ponosan na svoj rad. Tamo, u tuđim velikim kamenolomima, s tuđim ljudima, gdje je proveo dvije zime, Tone je naučio slušati. Bilo je to teško i neugodno, ali mu sada izgleda da je bilo dobro. Ovdje je učio raditi u tempu snažnog, zrelog i mirnog Martina Pudina, navikavao se na njegove pokrete i njegove zamahe. Upoznao je što mogu skupa uraditi dva jaka čovjeka kad rade složno, jedan pomaže drugome i [205] jedan čuva drugoga. Kad su skupa dizali i prevrtali teško kamenje, Tone je osjećao kako je to velika stvar moći se sa sigurnošću osloniti na drugoga i nositi odgovornost za život i sigurnost drugoga. Što je dalje radio s Martinom, sve je veće pouzdanje imao prema njemu. S vremenom se to pouzdanje pretvaralo u sinovsku odanost.

Uvečer je dolazio kući umoran i nije više imao volje odlaziti do Kate Beline. U polju nije bilo uvijek jednako posla, oko volova moglo se i dangubiti. Od kamenoloma nije se moglo otići nikud. Tu je uvijek bio posao, Martin s djecom čekao ga ujutro, skupa su išli na rad, skupa radili i skupa se vraćali kući. Ostajale su mu samo nedjelje i rijetki dani kad bi cijeli dan kišilo.

Ipak ga Martin nije sprečavao da pomaže doma okopavati i vezivati lozu. I sam je na dan vezivanja dolazio da odradi tako Toni svojim radom jednu njegovu nadnicu.

Jedno poslije podne, bilo je mekano vrijeme i tiha omorina, reče mu Martin:

- Hodi, Tone, na more, ulovi ko moreš na prut deset spari i lenci, bimo provali noćas na grunje.

Tone uzme iz kamene kućice prut i udice i spusti se strmom stazom u Luku. Izuje opanke, zavrne hlače i nabere dobru pregršt bumbaraka. Sjede na Videlanov mulj, naješka i baci udice. Spari su jeli. Uhvatio ih je do večera dvanaest. Pola kile ribe, mislio je, jedan brudetić.

Kad se počeo spuštati mrak, i sjene su s brda padale na mirnu površinu u vali, Martin i Tone spremiše jedanaest velikih udica za grunje. Svaka udica bila je na kraju debele jake konopljene uzice, šest sežanja duge.

- Za grunje triba najti misto. Oni gredu vajk na sve-jeno misto.

Natakne na udicu cijeloga špara i baci prvu udicu na konopljaru.

- Ovdi bi mora biti. Ovdi njin je mati.

Tone je gledao kako Martin vješto natače. Prvo prodije udicu iza repa, pa provuče ribu i vrati udicu tako da izađe ispred otvora od škrga. Kao da mu je to jedini posao. [207]

- Ki je vidija kako grunj lovi? Bi reći da svaka živad vavik lovi drugu za trbuh. Kad ni pojideno, na udici najde se čila riba ča se natakne, samo njoj trbuh fali.

- Ma to moru pojisti male ribe. Tamo je najmeklje.

- I male i velike. Svi najviše vole čriva i utrobu.

- Ki zna ko ćemo mi ča uloviti?

- Bimo morali. Po litu ne bi, ne, grunj zagriza u špara, ma sad po zimi će. Po liti je riba kako čovik, oliti vo, najde posvud hrane. Po zimi mora isti ono ča najde.

Martin baci drugu udicu s litice prema konopljaru.

- Smo hi zaprili sad s dvi bande. Bi mora ki natrapati.

Treću udicu baci s Videlanovog mulja, i tako ih je bacao redom sa Matićevog, Belinog, Prcanovog mulja i zadnje dvije s Pećina. Na nekim mjestima, gdje je vezivao uzicu s udicom za kamen na obali, Martin je ostavljao grane, koje je Tone prikupljao, kao znakove.

- Po noći je teško najti - reče.

Na Pećinama Martin je spustio udicu okomito u škrapu.

- Samo ko gredu već iz škulj vanka, ćemo kakovega stegnuti. Vidiš ove bile brazde, na dnu - pokazivao je Martin Toni bijele pruge u polutami - grunj dojde na brazdu, na bilinu.

- Sad ćemo ovdi čekati jenu uru. To je dosta. Ko grunja imaš uloviti, ćeš ga uloviti oli u prven mraku, oli na zoru. Ko ča bude, ćemo pojti doma, ko ne bude, ćemo još jedanput naješkati.

Bio je potpun mrak. Valovi su udarali o pećine, more je klokotalo, izlijevajući se, zatim opet navaljivalo, punilo praznine pećine i kuhalo. Vjetar je puhao odmjereno. More šumi, naokolo je crno kao u vreći, Tone osjeća neku jezu osamljenosti, noći i mora. Da je sam, ala bi pobjegao. Sjeti se majčine priče kako po jugu tu na dnu, baš ispod njihovih nogu, zvone utopljena zvona sveta Agnije. Hoće li ih čuti? Ništa se ne čuje.

[207] Dva čovjeka sjede na vlažnoj pržinastoj zemlji jedan do drugoga i osjećaju da su blizu, čuju jedan drugome dah, a ne vide se. Oko njih su tajne mračne moći koje vladaju njima.

- Ni lipo siditi po noći sam na moru - reče Martin. - Sve misliš da će te ništo zgrabiti uzada, oli će izniknuti ča iz škurinje mora. - Tone je pomislio na mrtve, na poznate i nepoznate ljude koji su se tuda verali po jugovini nekad, a sad gdje su? Bojao se i da spomene mrtve. Plašio se da spomene i lađe koje su se o ovu pećinu razmrskale. Sve to živi u njemu, ali ne treba to glasom dozivati u tamnoj noći.

- Samo da ča ulovimo - reče Tone naglas, razbijajući svoje misli.

- Ni nidan odavna kaliva ovuda. Paškvalin Papin i Jakov Martinićev gredu pod Požarinu, Mikula Catelin gic na Trnovac oli u Kupinjaču. A drugi ne gredu. Ma moremo pojti - zaključi Martin.

Išli su u mraku stazom, koju su pipali nogama. Obronak je strm i klizav, treba biti oprezan. Na prvoj udici bio je špar nenačet.

- Prva srića - reče Martin razočarano.

- Ča ćemo jopet pustiti?

- A ki će po noći bacilati? Ćemo dignuti do kraja, pak ćemo viditi. - Glas Martinov je jedak.

I dvije slijedeće udice prazne. Sada i bez ješke. Ali četvrta je zakačila.

- Drži, reče Martin, ma bi reći da je ništo živo. - Glas je nov, u njemu titra nada. Srce u Toni radosno zaigra.

Martin je oprezno baratao špagom. Puštao na mrtvo, čekao. Jest, nešto vuče. Potegne naglo, vuče, ide teško, ulovljena riba zavozi i otima se.

- Je, je - viče Martin u noći, i grunj je već na litici. Velik je, sežanj dug. Oba čovjeka u tami osjećaju koliko im je sila porasla i koliko oni mogu.

- Lip je - govori Martin. Tone osjeća da se Martin veselo smije, ali mu ne vidi lice.

Grunj mlatara, kamenje odskače. Martin i Tone hvataju ga rukama, ali jeguljasta riba klizi. [208]

- Velik je, barba Martine. Kako jaram je debeja.

Martin mu oprezno otkačinje udicu. Guraju ga u vreću. Grunj je sluzav i na rukama ostavlja neosjetljiv sloj sluzi, koji se brzo suši i pretvara u tanku kožastu prevlaku.

- Sad je naš - veli Tone.

- Ni nan potriba više kalivati.

Na konopljaru, na zadnjoj udici bio je drugi.

- Jednaki su - kaže Martin. - Moguće su brati.

Po strmoj stazi u mrkloj noći ispod Grabrinog Sada, uz Grubića Dvore i Pećičine, uz tamni lik crkve i jezivih križeva na groblju, vratili su se u selo.

- Ne daj Bog da mi se sad prikaže did - moli se u sebi Tone.

A kad su prešli crkvu, sve misli kako bi lijepo bilo da može negdje sresti Jelu, Fumu ili Maricu i pohvaliti im se gorostasnim ribama što ih je nosio u vreći. Ali, selo je uspavano i mrtvo. U Belićima gori svjetlo. Netko je bolestan.

Tanak prorijeđen žuti mlaz svjetlosti prodire s gornjega prozora. U dvorištu se vidi gola dunja bez lišća. Obzidani bor na placi stoji osamljen, kao da svojom glomaznošću čuva selo u mirnoj noći.

U Pudinima, pred vratima, stadoše.

- Uzmi kega ćeš - reče Martin - su jednaki.

- A ča će meni toliko - hoće Tone da opravda kako Martinu pripada više.

- Uzmi, uzmi, nosi doma. Ti si ulovija ješku.

Tone je veselo odvukao doma debelog sluzavog grunja. Vrata su odškrinuta. Gore je još svjetlo.

Tone uđe i zakračuna iznutra vrata drvenim kračunom.

Postelja gore zaškripi.

- Si ti, Tone?

- Ja san, majko. Je triba nakrmiti goveda?

- Ni triba, ne. Hi je nakrmija otac. Hoj gori. Večera te čeka na ognjištu. Smo bili u skrbi za te. Otac je hodija pitati u Pudine. Su mu rekli da si z Martinon na ribi. Ste ča?

[208] Tone se popeo. U sobi je polumrak. Na ognjištu gori svjećica. Čeka njega. Tone pokazuje majci, koja sjedi u krevetu, grunja. Grunj još miče repom. Otac diže glavu.

- Lipa riba. Još je živ - kaže otac.

Tone ga je objesio o klin za gredu. Sad visi u cijeloj dužini. Siže skoro do poda.

Martina ustaje, namješta pletenice, pak prebacuje carzu preko glave.

- Ča ustaješ, majko? Si mogla ležati. Ću sam večerati.

- Ča ćemo s tolikon ribon - kaže Martina. - Ćemo poslati popu malo?

- Bolje kakoven siromahu - odgovara Tone.

- Ću dati Mari Rokinoj malo i malo Bendekovici. Smo susedi. Mi je Mara Rokina u nedilju đonila deset glavić kiselega kapuza.

Martina je seljakinja. I radost i tugu, i neimaštinu i izobilje htjela bi podijeliti s drugima. Ništa nije zahvaliti riječima. Što su riječi? Zahvaljuje se činom.

Čisteći grunja drugoga jutra Martina primijeti da bi mogla mjesto tri napraviti četiri dijela. Za Paškvu, za Maru i za Fumu Belinicu. Kako je mogla sinoć na Fumu zaboraviti? Za kuću, za brudet, dosta je velika glava i rep.

- Joh, Martina - mucala je Mara, kad joj je donijela dvije velike mesnate kriške grunja - a ča si mi to donesla? Ste mogli doma pojisti.

- Jedan z drugin, Mare.

- Blago tebi - rekla je Paškva - imaš sina ki je dobar za sve. A kako ću ti ja to vrnuti?

- Ćeš, ćeš - odgovara Martina.

- Ča si se pošla dešturbati - govori joj Fuma primajući pladanj s ribom - bimo bili i prez tega pasali.

- A ti, koliko puti si se domislila na me - kaže Martina.

- Ko ti bude triba kakov naručaj sena, dojdi kakovu večer. Mi ga imamo ovu zimu dosta. Muški ne moraju znati. Sena je, je bilo daždeno lito.

Selo je još kolektiv, još su jake uzajamne sveze, još se ljudi međusobno pomažu djelom.

14 - Na crvenoj istarskoj zemlji

Tone i Martin buše u živom sloju rupu za minu. Treba da se odmakne veliki blok, da se slojevi odvežu da bi se mogao kamen rezati.

Martin je sjeo i raširio noge. Tone stoji. Jednakomjerno, pravilno dižu i spuštaju tešku baraminu. Svaki put kad je podignu, moraju je rukama zavrtjeti da bi oštra oštrica pravilno sjekla okruglu rupu. Kad se umore, izvade željezni svrdao, mjere dubinu, izvlače mokru gustu bijelu smjesu, lijevaju vodu u rupu, pa opet vrtaju dalje. Teško željezo udara muklo, bijela tekućina odskače iz rupe pri svakom udarcu, kaplje im padaju po rukama, po odijelu, po licu, po kosi, tu ostaju i suše se. Modre hlače već su im pobijelile, lice poškropljeno vapnenom smjesom, oni su umorni, ruke su odrvenjele, udarci pravilno ječe: škljoc, škljoc, škljoc, šire se i odzvanjaju po kamenolomima.

- Vrtaju Pudini i Gašpić - govore težaci po kamenolomima.

- Biži, mala, s ovcami - viče Martin Matićev nekoj pastirici, koja pase bezbrižno ovce u kadulji na obronku. - Sad će mina hititi.

Kad su izvrtali rupu, očistili je i osušili, Martin namješta crni štapin, mjeri dužinu i siječe. Pak spušta štapin u rupu do dna. Na štapin zasipa iz papirnate kese crn krupan prah nepravilna oblika. Zatim tupom željeznom šipkom tucka prah u rupi da se slegne i nabije.

- Ovo triba pomalo tući da se doli samo ne nažge -kaže Toni.

Tone mu dodaje pregršt natucanog bijelog, sitnog šljunka. Martin opet udara šipkom. Pak udara sve jače i jače. Mina je napunjena.

- Ćeš ti nažgati? - pita Martin Tonu. - Špaga je dosta. Ti si mlaži, ćeš se lagnje zmaknuti.

- Ću lako - odgovara Tone - pak viče:

- Fa-a-a-je-e-e-r! Fa-je-r!

[211] Martin se izmaknuo, ali se udaljuje poleđuške, ne puštajući Tonine kretnje s oka.

Tone se prignuo, puše u glavnju, plamen u glavnji oživi, tek toliko da ga on vidi, Tone pali štapin.

- Bruža - poviče naglo - pak bježi u kućicu. Sekunda, dvije, deset, pak: buuum! Komadi kamenja

lete po zraku. S mine se diže prašina. Miriše zapaljeni barut. Kamen se još dimi, Martin i Tone trče na mjesto. Martin je zadovoljan.

- Dobro je largala - reče. Pak gleda znalački i dodaje - I ni škode učinila. Će se moći sići kako sir.

Prolaze dani, proljeće se rascvjetalo. Smilj i kadulja jače mirišu. Pastirice se po stranama dozivaju:

- O Luče, o-o-oj! - viče Fuma Grubića, kćerka staroga Mustače - Hodi ovamo s ovcami, ćemo biti skupa poli svete Agnije.

- Ne moren, Fume, ne - odgovara Luča - mi je daleko.

Martin i Tone sjede i objeduju pred vratima kamenite bijele kućice u kamenolomu.

- Umiš ti zaranjati - pita Martin.

- Umin - kaže Tone.

- Umiš, bolje od moga Martina?

- Ne znan.

- Bimo pošli pokle podne na ribu.

- Kako, ča na povraz?

Martin se nasmiješi. Tonu je uvijek zavodio Martinov smiješak. Bilo je u njemu i sigurnosti i srdačnosti i topline i dobrote. Hoću li ja ikad biti tako velik i jak i toliko samopouzdan, pomisli Tone.

- Na moj povraz ćemo ... - veli Martin. - Onako ... - i pokaže rukom kao da baca kamen od sebe.

Tone razumije. Martin ga zove da idu na ribu s dinamitom. Dinamit je zabranjen. Ali, slabo tko mari za zabranu. Kamenolom ih je opet zbližio s prahom i naučio ih rukovati eksplozivom. Sve je isto. Štapin, kapsula, samo [212] mjesto praha za minu je neko žućkasto tvrdo tijesto. Tone je već išao na ribu dinamitom. To je stvar velikog povjerenja. Raduje ga da mu Martin pokazuje povjerenje.

Tone voli opasnost. To nije seljačko. Njegov otac može hladnokrvno i pribrano izdržati u opasnosti, ali je neće tražiti. Marko Gašpić će izbjeći opasnost. Tone je traži. Draži ga to, uznemiruje, čini mu se da mu snaga raste. Marko Gašpić ima previše hodanske krvi. Da li je to kod Tone labinska krv ili probuđena stara hajdučka krv njegovog roda. Oteti djevojku, tući se, prkositi, jedriti po buri na moru, tući se s vjetrom, roniti, igrati se sa životom, to je život, ne čučati i čekati da se krava oteli ili moliti Boga da prasac ne ugine. Baciti minu, čučnuti i pritajiti se dok ona u moru eksplodira, vidjeti ribu s trbuhom gori kako nepokretno pliva ili kako leži na dnu, svući se brzo, brati je na površini, roniti duboko. Lijepe pastirice, djevojke, mlade žene više vole dinamitaše nego seljake. Kad im muževi donesu kući ribu, one kunu, odvraćaju ih od mora, a u sebi se ponose svojim muževima. Junaštvo je to. Nije svaki za to.

- Ča gremo, Tone?

- Homo, barba Martine.

- Dica, noste ordenje u baraku, pak zaprite i hote doma... Pasajte poli sestre Luče. Mi ćemo dojti večeras. Ne recite ninemu niš.

- Cako, gren ja s vami - pita mali Martin.

- Ti 'š pojti drugi put.

Spustili su se putem za voženje kamena u Luku. More je bilo mirno i mrtvo. Pod tamnim nebom more je teško i olovnosivo. Luka tiha. Do konopljara uz mali mulj pliva privezana stara, crna barka puna vode. Druga barka je na kraju, okrenuta dnom gore, rasušena, škuljava i zaboravljena. Kako su mogli ljudi tu uvalu, koju Talijani zovu vražjom, Val diavolo, nazvati Lukom. Ovdje se i ne može zadržati ni barka ni brod, ni po buri, ni po jugu. Kao dva dugačka kamenita jarka vuku se iz uvale dvije dugačke drage iz kojih po buri sukljaju i lete oštrim lijetom refuli, [213] da se sva uvala zadimi. Između draga spušta se okomito na more kamenita visoka glava. Mada je uvala dugačka, nijedan brod se ne odvažuje da tu provede noć. Osamljenost čini da se i dinamitaši u njoj osjećaju sigurnijima.

- Visoko je more - kaže Tone.

- Meko je vrime, počele su hoditi orade. Ćemo pojti na Zali punat. Tamo je špijalište i riba gre po rubu, uza sami kraj. A od onud vidimo svu Luku i pute, ne more nidan dojti preznenada.

Noge se ukopavaju u gladak, zaobljen šljunak izlizan morem. Oblo i glatko kamenje izmiče i škripi. Dva čovjeka idu lagano i mirno. Dva seljaka na svome tlu i na svome moru. Osjećaju se slobodnima, jer poznaju tu svaku liticu, svaku stazu i svaki grm. More je pusto, nigdje broda. Široka tamna površina kao da spava.

Sve unaokolo, sve je njihovo. Strmi obronci, staze, smrike, skasi, stari kamenolomi. Sve je to njihovo. I više još. Sve to što ih okružava, to su oni... Njihovi djedovi vrtali su stare kamenolome, utrli su staze uz more i puteve uz brijeg. Kretali su se tuda, pogled im se zaustavljao na onoj istoj hižici bez krova na Užbu i na ovom istom zelenom, umirenom, proljetnom moru. Djedovi, očevi, oni, sinovi i unuci, sve je to isto, sve su to samo druge grane istoga korijena, druge mladice istoga stabla što niču iz ove vječne, tvrde, kamenite zemlje.

Na Zalen puntu Martin je naložio vatru. Tone donosi drva. Treba im oganj da ugriju prste, treba im goruća glav-nja da zapale štapin. Sjede na kamenima koji su zato doneseni. Ne vide se ni od kuda, jer ih skasi zaklanjaju. Oči su im na moru. Martin je položio oba spremljena sitna valjka uz sebe da budu pri ruci. Mine su okrugle, pola pedlja dugačke, uvijene u sivi tvrdi papir. Iz valjčića vire kao repovi dva kratka štapina. Ni koliko je prst debeo nisu dugački. Uz svaki dinamit privezan je sitan bijeli kamen koji ima da ubrza u moru poniranje.

Sjedili su dugo, uru, dvije. Što znači vrijeme? Treba iš-čekati ribu. Nisu nestrpljivi. Riječi su škrte. Samo gledaju u more. Martin se vrpolji. [214]

Ali u istom trenutku uzme u desnu ruku jedan dinamit. Lijevom dohvati goruću glavnju i potrči stazom prema rtu.

- Su orade, lipi ćap, govori Martin užurbanim glasom. U glasu zvoni snaga i pouzdanje.

Tone gleda kako Martin priginje glavu, puše u glavnju, primiče štapin plamenu, pali, gleda u more i baca. Sve u trenutku. Zapaljen dinamit pada u vodu tupo kao laki kamen.

Mukli duboki prasak. Veliki, široki mlaz vode, zašiljen u vrhu, leti visoko u zrak i pada natrag škropeći. Kao da je iz mora izronio oštar visok vodoskok, naglo uzavrio, poletio uvis i odmah splasnuo.

Široki krug mora se bijeli, mrtva pjena je ostala, more je mutno. Tri-četiri ribe okrenute leže na površini, dvije plivaju, kreću se, ali su im bijeli trbusi obrnuti prema nebu.

Tone gleda na more. Što je to? Da li se riba vraća, ili je nadošlo drugo jato. Baš ispod njega veliko jato ribe igra se pod površinom. Riba! Tone misli brzo. Sad je moj trenutak, misli Tone. Dohvata drugi dinamit, uzima glavnju, potrči iz zakloništa na čisto, puše, pali. Štapin gori i šušti. Tone gleda u more. Ribe nema. Dinamit gori u ruci. Štri-ge, misli Tone. Oštar udarac po ruci. Pak strašan hitac. Kamenje leti, dimi se. šprlj ga bije po licu. Ubio sam se, misli Tone. Leži. Mati... Goveda ... Palenta na ognjištu ... Još nije bio sa ženskom ...

Sve se umirilo. Mrtvo. Izdaleka dolazi zvuk od udarca bata po kamenu. Tone otvara oči. Martin je nad njime, zabrinut i ozbiljan.

- Ti je ča? - pita Martin.

Tone sjeda. Gleda ruku, pipa lijevom rukom desnu. Desna malo bridi i crveni se. Čitav je.

- Ni mi niš.

- Da si bija sam, sad ne biš ima ča pipati - govori Martin i pokazuje na ruku. - San ti istepa minu iz ruke. Pukla je prid tobom. San ima straha da ti je noge ranila.

[215] Tone ustaje na noge. Ništa, samo mu je prazno u glavi. Povraćao bi. Znoji se.

- Poji bokun kruha. - I Martin vadi iz krožeta komad kruha.

Tone jede. Kruh je kiseo, skoro ljut. Ali prija, Tone sjedi i žvače. Martin čučne do njega i stavi mu svoju tešku ruku na vrat. Ruka je hrapava i tvrda. Tone osjeća tu tešku tvrdu ruku na vratu kao nježno, ugodno milovanje. Martin je vidio da on drži zapaljeni dinamit u ruci. Martin je gledao na njega. Martin mu je spasio život. To mu sada Martin dođe kao neki otac. Što je otac? Otac je s govedima na Njivama, on je daleko, on ništa ne zna o ovome.

- Si doša na se?

- Ni mi niš.

- A znaš da mi imamo ribu u moru. Ako ni već splivala i pošla. Ćeš moći ti pojti u more, oli gren ja?

U more, misli Tone. Za Martina poći ću u more i u smrt.

- Ću ja, ću.

Tone se brzo svlači. Kruh ga je malo oživio. Opet osjeća strujanje krvi u sebi. Zrak je hladan, sunca nema. Tone drhti, ali silazi go na more. Prekriži se i baci se u vodu. Voda zapljusne. More bode, ledeno je. Tijelo se pri-lagođava, ali je ipak zima. Tone hvata ribu što leži na površini, pliva prema obali i baca je zamahom s mora na obalu. Martin je kupi i slaže. Malo je, četiri komada. Toni drhte čeljusti i cvokotaju zubi.

- Hoj na kraj, ogrni se malo - veli mu Martin. - Ćeš morati par put zaroniti,

Tone roni s kamena. Vidi rasutu ribu po dnu. Vesla prema dnu do nje. Duboko je. Martin čeka. Martin! Mora neku iznijeti sa dna. Tone je doveslao do najbliže. Hvata je rukom, ali mu se izmiče. Klizi. Kad je dodirne, riba oživi, zapliva omamljena i opet legne. Tone učini još jedan pokret. Pritisne palac u glavu ribi. Ona drhti, ali je on drži i iznosi. Izbacuje ribu na obalu. Pritisnuo ju je bio baš na onom njezinom zlatnom pasu na glavi. Tone ostaje u moru, drži se rukom za živu oštru liticu obale, obraslu travom i klisku. [216]

- Je, je, sad ću jopet.

Tone opet roni, vesla prema dnu, u ušima huči, krv navire u glavu. Daleko je do ribe. Ali Tone misli na Mar-tina i vesla. Teškom mukom hvata prvu ribu. Zadnjim naporima dolazi do druge. Koliko sam pod vodom? Pola minute, možda. Izgleda kao cijeli sat. Vesla nogama i rukama prema površini. Gore se žuti i bijeli. Gore je svjetlo. Gore je zrak. Tone je opet isplivao, opet je iznemogao. Baca ribu na kraj i odmara se uz kamen. Diše. Kako je lijepo disati. Ipak nije ovo za mene. Ali tamo je Martin i čeka na još ribe. Dvije su mine potrošene;

Opet pod vodom. Pod morem je tamno. Tone gleda kroz gustu vodu kao kroz maglu. Ribe na dnu su male bijele točke. Pak postaju sve veće i veće. Tone bere jednu i gura joj glavu u svoja usta. Riba se izmiče, klizi. Tone je opet hvata i čvrsto zagrize zubima u tvrdu glavu. Osjeti na jeziku privlačan svjež okus. Dobra je, pomisli, mogla bi se i prijesna jesti. Plovi dalje po dnu.

Martin gleda s obale brzo kretanje živog golog čovjeka pod morem. Kako izgleda mali. I blijedožut, kao da nije čovjek. I kraći je, a pliva kao riba, kao nešto što je uvijek u moru. Bijelo maleno tijelo kreće se vješto. Da mu se nešto ne dogodi, misli Martin.

Tone se dugo zadržao.

Iznosi tri ribe, u zubima jednu, u svakoj ruci po jednu. Lice mu je crveno, iz nosa prskaju mlazevi vode i sline. Ribe mekano, mrtvo udaraju o kamen i ostaju nepokretne. Tone izlazi iz mora.

- Počini malo - kaže mu Martin. - Tamo naprid na dubljen mora biti još.

Tene zna to. Dok kupi ribu, on vidi, kao sa baladura, tamo nisko, u crnom, na drugom pozolu, male bijele točke. Ali tamo on ne može. Ni za Martina. Zali punat je dubok, valjda ga i zato ljudi zovu zlim. Pokupit će ono što je na prvom pozolu, valjda na pet, šest metara dubine. Izgleda mu da će to biti dosta. Za mine i za trud, za jelo i za prodaju.

[217] Nosili su, sačekavši mrak, opet vreću ribe kući. Sve lovrate, mnogo ih je, možda deset kila. Ostalo je još toliko u moru.

- Žurnada je - kaže zadovoljno Martin. - I dobro smo pasali. Drugi put ti ne hitaj mine.

- Nikad više, barba Martine, neka mi ruka otpade ko još ulovin za nju.

Između dva čovjeka postoji tajna. Između njih je stvorena veza, jaka kao život. Nikad je Tone neće prekinuti. Nikad više neće moći on govoriti s Martinom povišenim glasom. To mu neće ni trebati, jer je Martin čovjek. Ali i da mu učini nepravdu, on će mu ostati vjeran i obavezan do smrti.

Uvečer su mirisale pečene lovrate po kućama u selu. Kupio je pop, kupio Ive Gašpić, kupili Piraneži i kovač. I još je ostalo za razdavanje susjedima. Jedna je iz Gašpićevih odnesena i Luci Zanetićki, jedna Mari Jurkinoj.

U krčmi kod Ive Gašpića večeraju dva oružnika.

- Fina riba - govori stražmeštar, umačući kruh u ulje. - Otkuda je?

- Donija je niki Labinjan, danas. Ubili su je s ostima na bonaci - kaže Ive.

- A ja, ja - odgovara stražmeštar - Labinjani su dobri ribari.