Mijo Mirković (pseud. Mate Balota)
Promiment Istrians


[Note: A major part of this page is not proofread and is in extremely poor OCR condition - the original text is not available for rescanning]

Tijesna Zemlja

I

Na Novu godinu stari pop se poslije čitanja evanđelja okrenuo pred oltarom, obrisao usne modrim rupcem i turnuvši rubac u lijevi rukav, pročitao je hripavim glasom broj rođenih i umrlih u selu u prošloj godini. Žene u klupama sjele su u uska sjedala, muški u koru udobno su se naslonili na naslone dugačkih klupa, a djeca su posjedala na hladne, od hoda uglačane i od vremena posivjele kamenite ploče nekad bijeloga vapnenca, kojima je crkva bila popločana. Mladi se nisu zanimali za statistiku staroga popa. Njihove oči letjele su po crkvi u ovom odmoru usred mise, pogledi su prelijetali lica djevojaka svečana i radosna. Čekali su da li će možda biti nekih napovijedi, ali sad, posred zime, nitko ne kupi svatove i ne priređuje pirove.

Pop je zatim pročitao litnice pokojnih, vječiti kalendar umrlih u pojedine dane slijedećeg tjedna, neka imena poznata i bliska, druga stara i zaboravljena iz prijašnjih koljena. Žene su pazile, neće li čuti među tim davnim pokojnicima bliska i draga imena, i da li se netko sjetio pokojnika misama.

Zreliji muškarci ipak su pratili i brojeve rođenih i umrlih i poslije mise, na putu od crkve do place, razgovarali su o njima.

U stvari ti brojevi ni prijašnjih godina, ni ove, nisu bili od neke neposredne praktičke važnosti. Danas je pop javio da je prošle godine rođeno u plovaniji dvadeset i dvoje djece, a umrlo četrnaest žitelja, tako da je plovanija jučer, na kraju stare godine, imala 578 duša, osam više nego na staro ljeto prije godinu dana. Za ljude je najvažnije bilo da već nekoliko godina nije u selu bilo pošasti. I ova godina je sretno prošla bez škrlatine. Odrasli znadu kako u mjesec dana ona pokosi petnaest, dvadeset života, i baš voli da uzima samo mlade. U talijanskom ratu nije poginuo ni jedan čovjek, pod Visom također ni jedan, a od škrlatine prije pet godina umrlo je osam mladića i devet djevojaka. Sad se već sve smirilo, ratova nema, Bog nas čuva od bolesti, imovinski odnosi u selu su sređeni i određeni, svaki je na svojemu gospodar, a i stoka ne gine. Istina, brige, njih ima dosta. Suše su guste i ispeku sve, brige za vodu su vječne, fameje su velike i dugovi, dugovi zadaju još najviše briga. Od njih nema ni sna, ni mira u nedjelju, ni mirnoga zalogaja u blage dane, ni spasa nikakvoga. Ako ga posiječeš na jednom kraju, izraste na drugom i vuče se bez kraja.

Ali i prije je bilo tako, još i gore.

Nikad nisi znao da li si na svojemu svoj, ni koliko imaš drugome dati, ni tko će ti od stečenoga oduzeti nešto silom ili po zakonu.

Sad je zima, vode ima, bolesti nema, s hranom kako tako, samo da nisu fameje tako velike. A bolje je opet da je i tako, nego da, kao ponekad, djecu rađaš i da ih pokapaš.

Ali uza sve to fameje su velike. Pop je rekao da nas u plovaniji ima 578, a nema ni punih sedamdeset kuća. A ima živih ljudi, koji kažu da nas je nekad bilo svega oko trideset kuća. Svi su Mišćevi potekli od jedne loze, sad su tri, Grubići su isto tako potekli od jedne loze, sad ih ima u šest kuća, a tako je i s Prcanima, Belićima, Hodanima, Gašpićima. Gašpići i Tudorovi bili su sigurno jedna loza, jer nose i isto prezime, a sad su Gašpići u dvije kuće, a Tudorovi u četiri. A zemlja je ista, dok se šuma sigurno i smanjila. Hodani se dijele, Valići se dijele, Balikovići se dijele. Na jednom mjestu ostaju u istom pridvorju dva i tri gospodara, na drugome zidaju se nove kuće i nova dvorišta. Uglavnom još je skoro svuda jedan rod skupljen, iako su kuće podijeljene. A negdje provaljuje jedan rod na područje drugog. Eto Grubići došli su u Markove, Markovi u Valiće, Grubići i Belini u Prcane, Paviše u Papine, Belići su došli na Brdo i zatvorili put Gašpićima i Mišćevima. Polako jedni drugima smetaju. Vrtli postaju kuće i dvorišta, polja se pretvaraju u vrtle, a ne bi se moglo reći ni da broj ulika raste.

Kako su samo ljudi umjeli naći sva mjesta gdje ima dobre zemlje, pašnjaka ili šuma! Eto svi su se skupili tu u selu, na crvenoj zemlji, nitko nije otišao u šumu, nitko na more da se nastani. Da nema onih dvadeset pari dobre zemlje na Blažu i u Lovreštici, ne bi tamo bilo ni mlinova, iako je tu dobar položaj za ribolov i dobar zaklon za barke od juga. Ni pedlja dobre zemlje nema više, a da nije zauzet, ograđen, obrađen i uvedeno vlasništvo nad njime u knjigama u Vodnjanu. Još ima dosta komunala, ali na njemu su samo smilj i smrika među kamenjem. Kad bi se to povadilo, voda bi lako odnijela i zadnju pregršt zemlje i poslije bi još gore bilo.

Tvrdi pop da je prije ovoga Rakija postojao jedan drugi, stari Rakalj, tamo gdje su ruševine na strmom brdu iznad Luke, ali ako su tamo nekad i stanovali ljudi, oni sigurno nisu živjeli od zemlje. Jer na brdu i pod brdom daleko i široko nema ni zemlje, ni pašnjaka, ni šume, a sigurno nije bilo ni prije mnogo više zemlje.

Obronci su strmi, kameniti, i ako je tamo nekad nešto raslo, mogla je biti samo šuma. Ako su ljudi u starom Rakiju živjeli od zemlje, nisu je sami obrađivali, jer je obradiva zemlja bila suviše daleko od njih, tako da je i onda stari Rakalj živio ili od onoga što bi drugima oteo na moru ili na suhu ili od rada nekadašnjih stanovnika ovoga sadašnjeg Rakija. Stari Rakalj je mogao biti ili gusarsko gnijezdo ili vojnička tvrđava. A moguće i jedno i drugo. Ali to je sve mutno i daleko i nesigurno. Sad u starom Rakiju nema više ništa, doli gromače i zidina i mala crkvica Svete Agnije na ruševinama staroga grada, kuda tri puta godišnje za spomenuće ide procesija i drži se misa. A na dan svete Agnije skuplja se narod oko crkvice sa svih strana i veselo je toga dana tamo. Na ruševinama poslije mise pije se, pjeva, svira i pleše možda još burnije nego onda, kad je rudina pred crkvom bila opkoljena tvrdim zidovima.

Kao svaka stara crkva, i ova ima svoju legendu. Priča se da su jedne tamne i burne noći Benečani bili došli sa svojim brodovima u Luku pod starim Rakijom. Noću su se ušuljali u grad, skinuli sa crkvice zvona, ponijeli ih niz obronak i ukrcali na brodove. Ali sveta Agnija nije im dala da zvona odnesu, nego su brodovi sa zvonovima potonuli na najdubljem mjestu mora baš ispod same crkve skupa sa svima mornarima. I kad zakuha jugo i muklo udara o Pećine, može se još uvijek čuti glas zvona iz mora. I mnogi ljudi, osobito stare žene, čuju još i sad u burnim noćima glasove tih zvona iz dubine. Jača je bila sveta Agnija od svih Beneca.

Selo na brijegu nad morem je rasuto. Oko crkve i place zbilo se uže selo, na crvenoj debelici koja je za zbijeno selo postala već tijesna, a glavni i bogatiji dijelovi raštrkani su na širokoj kosoj visoravni prema moru, tu tri kuće, tamo osam, na drugoj strani desetak, onako kako je koji rod u početku zagrabio zemlju ili ju je kasnije oteo, prisvojio ili stekao. Najviše zemlje i onu najbolju drže Dardanići, Prcani, Mišćevi, Tudorovi, Martinćevi i Valići. I neki Grubići imaju dobru zemlju. Ali već ima mnogo siromašnih Prcana, Valića i Grubića. Od Prcana drže se Vickovi i Martinćevi.

Velika pridvorja su kamenita, ograđena zidom, sa drvenom lisom na dvorišnim vratima ili na široko otvorena bez liše. Iz dvorišta dopire na cestu zadah gnojnica i otvorenih staja, u kojima se vide uz drvena jasla privezana goveda, rijetko gdje više od dva. U nekim dvorištima sačuvana je rudina, i kokoši čeprkaju po njoj. Skoro ispred svake kuće je odrna, kućni baras, stara loza, njegovana kroz koljena, koja je pustila žile ispod kućnih temelja, podignuta iznad gornjega praga kućnih vratiju i raširena po vodoravno postavljenim kocima na visokim drvenim i kamenitim stupovima. Zakriljuje ulaz u kuću i daje dvorištu punoću a kući svježinu.

Nasred Videlanovog pridvorja je velika ladonja, uz koju se penje bršljan, u Gašpićevima je stara murva, u Belićima velika dunja.

Iza kuće su vrtli sa ulikama, smokvama i mendulama. Tu i tamo oko maslinovih grana savila se loza sve do vrha.

Selo se poslije mise umirilo, kao da je zaspalo. Vani je mrzlo i pusto. Niski sivi oblaci putuju lakom burom prema jugu. Kad se Tone Gašpić vratio iz crkve i objedovao sam makarune, prelivene mašću suhe slanine, bio je već zaboravio na popa i na misu i glavom su mu protkale misli, koje su se u njoj u zadnje vrijeme sve više rojile. Morat će kćeri Mari dati komad Grušina, bar jednu četvrtinu. Jurkini ne pristaju na manje, a dug što je napravio za isplatu dote starijoj Kati, još nije isplaćen i on ne vidi mogućnosti da ga isplati, ni sad, ni nikad. Mogao bi prodati još jedan dio Grušina, ali to opet neće. Htio bi sinovima ostaviti bar sve ono što je i on naslijedio. Njemu samome je i to sve bilo malo, njima dvojici ne može biti mnogo. Marko je već za ženidbu, Ive je odmah do njega, Marko je bolji i kao čovjek i kao radnik, Ive je vještiji i spretniji, nešto i suviše poduzimljiv, malo i previše lukav, oni neće dugo moći ostati skupa, možda će htjeti da se dijele još za njegova života. Grušine nisu najbolji komad zemlje, ali osim Vrha, on ni nema bolji. A Vrh neće dati nikad nikome. Jurkini traže onaj par sa vinogradom, ali i to im neće dati. Zemlja je jednaka na sva četiri para, oni mogu da uzmu par u jugo, pak ako hoće vinograd, neka sade sami. Ovaj stari vinograd što su sadili on i otac mu, stari Gašpe, mora ostati Marku. Tone se uhvati da više misli na starijeg sina, ali nađe da je to pravo.

Zapravo Tone Gašpić nije nimalo bio u očajnom položaju. Bio je baš u vremenu, kad seljaci misle, sad mogu malo poživjeti. Udao je obje kćeri, Katu u Krnicu, isplativši im odmah cijelih dvadeset forinti dote. To je bilo više nego par oranja. Jovići su rado pristali na novac jer bi im svaki komad zemlje bio predaleko. Udao je Maru u Jurkine, i sad mora, da bi dota bila jednaka, uz par zemlje dati i dvije ovce. To i nije mnogo da on nema samo osam ovaca, a i one su na spolovini. Morao ih je dati od kuće, čim su obje djevojke otišle. Ovako je siguran da ih neće izgubiti, a ima pomalo od njih i vune i sira i jagnjadi, premda nema ni mlijeka, ni gnoja. Mnogi seljaci mogli bi zapravo zavidjeti Toni Gašpiću. Ostao je sam u kući s Anom, on još uvijek u moći i još sa dva odrasla sina. Gospodarica je sama, a tri jaka radnika mogu mnogo da učine. Jest mogu, kad bi se imalo na čemu. Za deset pari oranja slabe zemlje nisu potrebna trojica. A krčiti nema bogzna što. A nije stari Tone zadovoljan ni sinovima. Sinovi se nisu ni posvadili, ni ružne riječi nisu rekli jedan drugome. Ali je jasno da se ne slažu. Ive je mladi, pravi se pametniji, poduzimljiviji, ali kao da bi htio pobjeći od težačkoga posla. Oba su sina za ženidbu. Do sada su bile u kući djevojke, pak je Ive bio vojnik, nije se nikako moglo naprijed. Sad ako dođu dvije nevjeste u kuću i jave se nova djeca, opet se neće moći naprijed. Naprijedč Da li će se i na mjestu ostati ili će sve poći nizbrdo. Marko bi možda i ustupio starješinstvo u kući mlađemu bratu, ali ne bi to bilo pravo, ali i Ive se za to nekako ne otima. Doći će do diobe i sve će se raspasti. Ali to će biti kad bude. Treba nešto učiniti složno dok su još svi skupa.

Mislio je Tone Gašpić na svojih šest jakih muških ruku, koje bi mogle još ove zime nešto uraditi. Krčiti za nove brajde i jamati za loze, nije ni htio početi zbog odnosa među sinovima, koji je postajao sve napetiji. Ne da Ive ne bi krčio i kopao jame kao Marko. Oni su po jakosti bili skoro jednaki, po starosti skoro vršnjaci, Marko sa svojih dvadeset sedam godina bio je tri godine stariji od Ivana, nešto manji rastom od njega, ali i nešto žilaviji i srčaniji. Ali je Tone znao, ako Marko kopa jame, ako sadi lozu, ako okopava ulike, ako ore, kosi, vrši, pljevi brajde ili kreše koce za njih, ako hrani goveda noću u tezi, ili ih goni na pašu, da on to radi sa svom dušom. Ive radi sve te poslove, radi ih dobro, ali sve nekako preko volje. Sve se vrti nekako oko trgovine staroga Popaša, više voli kamenolom nego zemlju, i otkako je došao iz vojske i znao njemački

- Ive je tvrdio da zna i sa oružnicima je ponekad umio da progovori neke riječi

- sve više neke nove planove pravi; te kako bi trebalo otvoriti kamenolom, te kako bi trebalo držati bar jednog konja, da se može lakše u grad, a i novca bi se nešto moglo njime zaraditi, te kako bi trebalo kuću popraviti, te kako drugdje ne pokrivaju kuće kamenitim škrilama, nego crijepom

- osjeća otac kako Ivine misli bježe od zemlje. I još više, on ga ništa ne osuđuje. On zna da su to misli i njegovih mladih dana, i danas još uvijek on veselije udara batom o kamen, nego motikom o zemlju. Ali ako je u Ivi prepoznao sebe, bio je to samo jedan njegov dio. On ga zato nije više volio. Ivu je razumio, u duši je i odobravao njegove nove planove, ali srce mu je bilo uz Marka. Bila je u Marku neka pregolema, neposredna, prirodna ljubav za zemlju, mnogo jača nego što ju je on, otac, poznavao, i dok je za Ivine planove imao razumijevanja, prema Markovoj vezanosti za zemlju on je osjećao kao neko pobožno poštovanje, nešto slično onome, što se čovjeku neki put javlja u crkvi, na pokopu, pri molitvi.

I zato nije sada bila zgoda za jamanje. Jer, kopajući rupe za lozu, Marko bi u sebi mislio da to on podiže svoj vinograd, Ive bi znao da to neće biti njegov vinograd. A koci su bili već nasječeni i okresani za stare brajde, i još dva puna voza za Vodnjan, a to je bilo koliko i dvadeset starica muke, baš od Vazma do žetve trebalo je još toliko. Ulikač Da, ulika ima malo. Tone se prisjeti nečega.

- Ane, je bija Marko poli Jovića?

- Je.

- Pak?

- Zet ti je posla reći da bi Škabid pristali, ako bis hi lipo ulovija, ma da prez dvajset težaki svejeno ne bi dub dali. Ma ča će van ti dub?

- Muč. Dub će valjati i trideset i pedeset težaki. Znaš da takovega duba moguće u svoj Istriji ni. Dva čovika ne moru ga obajti.

Ana je ušutjela kod ognjišta. Ana je bila mala kao sve Hodanke. U mladosti puna i okrugla, ona je sada, bliže šezdesetoj nego pedesetoj, bila smežurana i pognuta i mršava. Visokom i plećatom mužu jedva je sizala do ramena. Ona je znala da je o dubu odlučeno konačno i prigovarala je više od navike, nego što je mislila da će uspjeti. Vidjela je samo da će se s tim dubom natovariti na njezina krhka leđa jedna nova briga. Preko trideset godina provedenih u Gašpićevima naučilo ju je da svaka godina ima neke nove i nepredviđene poslove, novo lomljenje i nove brige. To nisu bili mirni i staloženi Hodani, potpuno vezani svojom jednostranom brigom za zemlju, koji mirno plove kroz život u ritmu rada na polju i u šumi, sa usjevima i stokom. Gašpići su bili nemirna krv, koja traži vječito promjene, nesigurna zanimanja i svom snagom predaju se naglo novim poduhvatima. Hodani nisu išli na more, ni čeznuli za konjima. U njihovim kućama nije bilo toliko oruđa za kamen i za drvo. Hodani su bili zadovoljni zemljom i životom, zemlja je davala mirni i ravnomjerni tok njihovim sudbinama. U njihovim kućama nije bilo ni udica, ni osti, ni lovačke puške. Evo sinovi i kćeri više su na nju i na Hodane, nego na muža i na Gašpiće. Svi su mali rastom, punački i okrugla crvena, zdrava lica. Ali u tim hodanskim tijelima bila je gašpićovska duša. Ive nikad u Hodane i ne ide, kao da se odriče materinog roda, i puna mu je glava nemirnih misli. Marko je više Hodan, pa ipak je on ucijepio ocu misao da preuzmu i posijeku veliki Škabića dub. I sad će cijela ova godina, koja je mogla biti mirna, proteći u nemiru. Ljudi će odlaziti dvije ure daleko sve tamo do Prodola da rade oko toga duba i sva će kuća, skupa sa govedima, ostati na njoj. A Bog sam zna, što će biti od čitavog toga duba. Može se posao ponesti, mogu uspjeti da od duba nešto istešu, a može i da pukne. Ako pukne samo na jednom mjestu, cio posao je uzaludan i težaci će raditi Škabićima cijele godine ni za šta. A moguće nije taj veliki dub ni zdrav iznutra. Kad je tako velik, mora da je star, može biti da su i crvi u njemu.

Misao da preuzmu Škabića dub sazrijevala je u Toni Gašpiću već dulje godina. On je taj dub poznavao već četrdeset godina i o njemu su pričane čitave priče. Rastao je sam na granici između šume na Plokati i sjenokoše na Paljuhima, kosci su pod njime objedovali i spavali u podne, pastiri su se pod njime kupili. Njegovo deblo u okruglini mjerilo je dobra dva i po hvata, od njegovih grana moglo se učiniti nekoliko novih vozova, od krošnje bilo je možda pedeset u vrh napunjenih vozova drva. Ali glavno je bilo deblo. Daskama od toga debla mogla su se popoditi oba poda i još bi preteklo. Vraćajući se kući sa kosidbe u Škabićima, Marko je prije dvije godine kao uzgredno spomenuo kako bi se od toga duba moglo napraviti korito za maštenje ulja, kakvog još na svijetu nije bilo. Veliko korito, tri hvata dugo, dva lakta široko i lakat duboko. A trajalo bi "do kraja svijeta".

Ove godine imalo je to korito potpuno uznemiriti Gašpiće. Ako bi se korito poneslo i ako bi svaka kuća davala za uporabu korita samo litru ulja, to bi se samo od četrdeset kuća dobilo toliko ulja da bi bilo za cijelu godinu dovoljno. Možda bi se nešto ulja moglo tada i prodati. Tone je pred sobom već vidio velike kriške zaleđenog ulja u kamenici na gorinjem podu, mlince koji se frigaju na ulju, omašćenu broskvu i brudete. Moglo je ubuduće biti bolje nego do sada.

Sudbina Škabićeva duba bila je odlučena. Stotine godina dub je rastao slobodno, zahvaljujući svoj dugi vijek udaljenosti od puta i od mora, svatko je mogao da ga posiječe, ali nitko nije mogao da ga odnese. Stotine godina prije Gašpića i Škabića bio je on tu, druge stotine godina pastiri i kosci u užareno podne odmarali su se pod njime, mimoišle su ga bolesti, mimoišle strijele, on je ostajao netaknut, sa žilama na široko razgranatim, s krošnjom kao ogromnom krunom, koja vlada nad šumom, nad sjenokošama, nad niskim grabrovima i smrikama, ogroman, veličanstven, nesavladiv, svjedok kretanja koljena i rodova po besputnim ledinama. Kao mravi kupili su se ljudi i životinje pod njime, zastajali i odlazili. Nisu ga dirali, jer nisu znali što će s njime. Nisu ga našli ni venecijanski kapetani, ni trgovci, ni vodnjanski patriciji, ni napoleonski administratori. Samo su vjetrovi, ptice i seljaci znali za nj, kroz vjekove zaustavljali se kod njega, ostavljali ga i opet se k njemu vraćali. To divno deblo, starije od država i kraljeva, od vlasti i granica, ta veličanstvena krošnja, ljepša od svega, što može ljudska ruka da stvori, sve to ima sada da padne, da nestane zauvijek sa ivice Plokata samo zato, što se u maloj crvenoj glavi Marka Gašpića zamijesila misao da bi od toga duba moglo biti dobro korito za ulje.

II

Strmom stazom ispod Počivaljki gonio je Marko iz sela na vrhu u mlin na moru zadnji ozimac. Slabi put, preko kamena, uz to nizbrd i strm, silio ga je da ide uz magarca i rukama pridržava vreću. Tek kada je izašao na ravnu stazu, mogao je da vidi da je Blaž pun, da između malinica ima više vozova, i da je za murve privezano nekoliko magaradi. Shvatio je da neće biti brzo gotov, da će možda i preko noći ostati u mlinu iako se, pred puna dva jaza, okretalo pet mlinskih kola sa velikim drvenim lopatama. Nije mu to bilo krivo. Ti sastanci u mlinu uvijek su bili nekako puni doživljaja.

Pred velikom malinicom, kamo se Marko uputio, bilo je dosta svijeta. Neke su žene i djevojke prele, sjedeći na zidu uz jaz, pastiri su stajali na mostiću, gledajući vodu, kako brzo protiče ispod njih, i sa šumom pada na lopatice širokih kola, stari Jače, mlinar, stajao je na vratima i s rukom nad očima gledao u sunce da bi vidio koliko je još do noći. Kad se Marko pojavio iza zaokreta, pastiri se štrcaše sa mosta i pomiješaše sa ženama uz jaz, vičući djevojci, koja je sama prela, na vas glas, da bi nadvikali huk vode i škripu žrvanja.

- Martina, Martina, Marko Gašpićov je doša.

- Neka je, ter nis slipa.

- Ja, ja, ma će se utakati večeras u malinici.

- Biste ća, ću vas s prutom. Ča zanovitate.

- Ča se svetica činiš - govori njoj mali Dardanić - kadigod vas vide skupa, ostane trava povaljana.

- Je mali, ma je vrag, svu će te raščufati - viče Miho Videlan, već momak s mahovinom pod nosom.

Martina bježi od njih, sva crvena u licu i sakriva se u malinici iza mlinarevih leđa.

- Faljen Bog, barba Jače - prilazi Marko.

- Vazda.

- Ću kasno doj na red?

- Danas teško, ma noćas moreš. Ko imaš vrimena, čekaj. Vidiš da i Martina čeka - nasmija se Jače.

Marko odveže vreću, veže konop magarcu oko vrata, uzme vreću u naručje i ponese je u mlin.

- Ki bi reka, ovako mali i ovoliko čvrst - primijeti tetka Foška na jazu.

- Čini se junak pred Martinom - doda Videlan.

- Puš ti njih na miru, Miho - odgovori mu stara. - Oni nisu tvoja vrst. A da te Marko uzme u ruke, neka si višlji od njega, učinija bio od tebe makarun, pak bi još i lonac umisija. Je Marko črst kako drinak, a ni vero u selu kopača ki bi njega puštija uzada. Ni kosca.

Miho Videlan htio je nešto odgovoriti na onaj makarun, ali kako sam nije bio ni kopač, ni kosac, proguta i odmakne se. K maloj malinici prilazili su ribari u nevelikoj barki, sa gripom na pramcu, i pastiri potrčaše onamo.

Smjestivši ozimac u mlinu, Marko je saznao da će sad biti gotov voz iz Hrboki, da će do večera biti gotov voz iz Belavići, pak će na red doći Martinćevi, pak Foška Valića, pak Martina i on, moguće tamo oko ponoći. Pozdravio se s Tonom tete Mande iz Hrboki i Ivom Belavićem. Oni su svi pripadali jednoj općini, brbanskoj, a viđali su se češće, bilo na paši s govedima, bilo ovako u mlinu, bilo pri pranju zimske robe na vrutku, ili po sajmovima. Ljudi iz dvaju sela, na ure udaljenih, rijetko su se intimnije zbližavali, ako nije među njima dolazilo do srodstva putem ženidbe, ali su se, kao i svi seljaci, u prigodama pomagali, ne sklapajući ipak bližeg prijateljstva.

- Ča se govori poli vas da će se diliti komunalič - upita Tone Mandin.

- Tako govore, nete svi, nego samo boška u jugo, ča je zovemo Prim - odvrati Marko.

- Pa kako bi se to dililo?

- Govore da bi svaka hiža dobila jednaki dija. To bi se štimalo, i ono ča vridi, to bi bija kavida, kega bi svaka hiža ustala dužna komunu i plačala tako tri fiorina na lito, kako interes, a ki bi ima šoldi, platija bi valje sve.

- Blago van - dometne Belavić. - Sad ćete almeno imati i driva i koci. A komunala van još ustaje dosta za goveda i ovce.

- Lako bi to bilo, da nisu plačila. Ča misliš, tri fiorina na lito, to je jena ovca - usprotivi se Tone.

- Samo od koci te dobiti i pet ovac na lito. A ovako svaki zna ča je njegovo, i drugi mu ne more ni sići ni pasti.

Tone Mandin obrne se za suncem:

- Znate ča, vi dva? Ja san valje gotov i moran pojti, iman dosta muke i grdi put, a vi dva morete još dobiti konjuš. Tamo ribari kalivaju grip i još te zavidela stegnuti.

Belavić naruči Toni da ima navar kad dojde red na njega, da naspe njegovo i da ga zovne ako ustreba i uputi se s Markom, lakim korakom i u razgovoru, prema maloj malinici. Između dva jaza i obje malinice bila je travnata livada, oivičena jazovima i morem, kojoj se prilazilo preko oba mostića. To je bio i najkraći put između obje malinice, udaljene jedne od druge jedva osamdesetak koraka.

Ribari su već bili spustili grip. Jedan škandalj je bio iza male malinice, s drugim su se približavali vrutku da ga tu izbace na obalu. Zbog velike vode, i potoka, koji su se ispod mlinskih kola slijevali u more, voda je tu bila mutna i mogao se očekivati dobar poteg.

- Je potriba težaki, barba Jerolime - pozdravi Marko staroga Kirca.

- Hote, hote Marko - preduhitri Jerolimov odgovor mladi Mikula Catelin. Premda šest sedam godina mlađi, on je živio dobro s Markom. Bio je Rakljanac, a ribario je s Kircima da bi zato oni stekli u domaćim vodama pravo ribolova.

- Ostanite tamo - vikao je Jerolim ribarima na drugoj strani. - Nas je ovdi dosta. Hote i vi dica tamo pomoći - okrene pastirima. Pa uhvati i on za škandalj i sva četvorica složno povukoše.

- Marko, je Martina tote - reče Mikula, mijenjajući mjesto. Kako su vukli od mora u brijeg, onaj koji je došao do gore, morao je da silazi dolje do samoga mora. - Sada, kad se ženiš za Labinku -nastavi - morati ćeš i ti da gušće močiš noge. Nego govore da su njezini više mornari nego ribari. A di i moru biti na Skitači ribarič Kad bi s mora došli gori na goruč Ma bi reći da je tebi more odviše mokro. Ti se nisi u oca uvrga. Ali imaš i pravo. Ribarija, brace moj, peklarija! Da iman ja doma blago kako ti, ne bis me ovode vidija.

- Tantoć si tote. A i ne gre ti tako slabo. Malo od popa, malo od Popaša, malo od Piraneži, ti svaki dan stepeš kakav šoldo. A ja ću ga viditi, kad vunu prodan - odgovori Marko općom uzrečicom, jer su svi znali da Gašpićevi nemaju vune na prodaju.

- Falimo more, ma držimo se kraja - zaključi Mikula. - Forca, Ive - okrene se Belaviću. - Večeras ćeš jisti ribe, a za Viliju Božju sigurno je nisi ija.

Sunce je zalazilo za brbanska brda, na široko spušten grip se u polukrugu približavao obali. U plitkoj vodi, iako još daleko od kraja, pluta su svečano plivala. Osam ljudi je vuklo bez odmora. Iz male malinice čuo se hihot, jači od vode i žrvnji. Jačin Ive, zvani Gobo, gonio je po mlinu mladu i lijepu Luču. Iz Jačine kuće, treće i najviše zgrade, dizao se dim. Teta Ivana ložila je za večeru. Bilo je lijepo u ovoj sakrivenoj osamljenosti, zaštićenoj sa tri strane strmim šumovitim obroncima i s četvrte dugačkim morskim pašom. Jazovi, kuće i putevi bili su stisnuti između mora i brda, ali su između njih širila dvorišta i rudine, tako da nije nigdje bilo tijesno. Samo je jedini vidik bio na more i preko njega na labinske gore. Tišina zimske večeri, spuštajući se na more, stvarala je od toga mirnog kutka neki ugodan, tih, siguran i utulan zaklon.

Grip je bio na obali. Na njegovom kraju bijelila se i praćkala riba. Nije bilo velike ribe, nije ni mnogo. Nekoliko bolpina, dva brancina i više ćifala prevarenih u mutnoj vodi praćkalo se i bijelilo. Desetak jegulja svijalo se u mreži, okrećući se spretno s jednog boka mreže na drugi. Par kila zelenkasto žutih glavoča bilo je pomiješano s morskom travom.

Ive Belavić i Marko Gašpić dobili su za konjuš svaki nekoliko bijele ribe. Djeci su dali glavoče. Ostalo odnesoše u oligi u barku.

- Za večeru je - reče Mikula.

- I za popa
- doda Marko.

- Sve je to malo, ako ne bude noćas ča i za labinsku gospodu u gradu - zaključi Jerolim.

Marko i Belavić upute se prema velikoj malinici. Ribari spremaju mreže u barku za novi poteg na Trnovcu.

Belavićevo žito bijaše nasuto. Tone se sa svojim vozom penjao već u polovini hrbočkoga boka. Stara Foška na drugom žrvnju i Marija Martinćeva na trećem čekaju na red da naspu. U mlinu je hladno i Martina potiče oganj na ognjištu. Tanko, bijelo lice osuto joj rumenilom od zime, od vatre nekog unutrašnjeg nemira.

Milo joj je što nastaje mrak i što će cijelu noć provesti s Markom u malinici. Odavno se gledaju, skupa su bili pastiri, ponekad su skupa i kopali i želi. Marko ju je često tražio na paši i mjesto svojih volova čuvao njezine ovce. Priznaje da joj je mio, a privlači je i njegova kuća i njegovi svi. Svi osim tete Ane, Markove matere. Nje se pomalo i plaši. I Ana za nju ne mari, na pozdrav joj odgovara suho, a ako može, pričini se da ga nije ni čula. Htjela bi Hodanka za sina nevjestu s komadom zemlje, a njih je šestero, tri sestre i tri brata. Zemlja je na Skitači, a mogli bi njezin dio u vreči prenijeti u Rakalj. Ona več dvanaest godina, iako s prekidima, služi u Bedriničima, služe joj i obe sestre, Luca i Mara. Zato se pomalo i plaži sastanka s Markom. Zna ona koliko je on vezan uz oca i mater i koliko ne bi htio da im se zamjeri. Ima več tri, bogme i četiri godine, kako on nju traži po obroncima, na pojilima, kako gleda da kopa uz nju, kako joj vezuje snopove, kako je probada pogledima u crkvi, kako se igra s njom, bori se, miluje je, valja se s njom po travi, zabada joj ruku u njedra, ali o onome ništa ne govori. Djeca imaju pravo, kad govore o povaljenoj travi, mladiči neki put podrugljivo zapjevaju:

Travo povaljena
Ki te je povali
Marko i Martina,

ali to se pjeva za svaki par. Ništa ozbiljnoga nije bilo još izmeču njih i ovo, što se dogača, to je samo izliv neiživljene mladosti. Ali ljudi govore. Istina, ljudi govore uvijek više nego što je, ali na kraju od govora ostaje. Na Skitaču više ne može, več odavna nosi carzu i povaljanicu kao Rakljanke, govori kao Rakljani, a i kuda če tamo u kamen i bijedu. U Bedriničima nije joj zlo, na sreču nemaju odraslih mladiča, ali i tu ne može vječno. Nije više ni mlada. Kao ni Marko. Skoro su vršnjaci, dapače je ona i nešto starija od njega. Ako se sve ne svrši ove noči, ljudi če tek sada govoriti o njima. Marko je kao mladi bik, sigurno joj cijele noči neče dati mira. A Jače u malinici spava samo na jedno oko. Tu je i Foška i Marija, doči če noču i mladi Gobo, valjda i ribari.

- Zdravo, Martina.

- Bog daj zdravlje, Marko.

- Naloži dobro oganj da bude žeravice, čemo ribu imati za večeru. Magari prez kruha - i pokaže joj tri srebrno bijele ceule.

- Iman ja kruha, Marko. A ribu bolje da poneseš doma.

- Govoriš da se govori, kako malin. Svejeno ču jenu ponesti doma, ocu. Ni ni on ozdavna pokusija ribe.

- Bolje da poneseš sve tri, ocu, materi i Ivi, svaken svoju.

- A meni? Dosta če njin biti i jena. Ova največa. A mi čemo svaki svoju. Ter ti je ne dajen za niš. Ti češ dati kruh, ja ribu. I ti češ je speči. Ovo je prvi put da jimo skupa ribu, a valja ni zadnji - reče Marko i zagleda se u njezino zarumenilo lice.

Martina pristane. Bojala se da če se teta Ana još više na nju naljutiti, kad čuje da je ona jela ribu s Markom, mjesto da je on donese kuči. Ali poznavala je i Markovu tvrdoglavost. Ne bi ni priličilo da navaljuje na nj, da nosi ribu doma, izgledalo bi da se ulaguje teti Ani. Svakojako je osječala da ložeči oganj za prvu njihovu večeru, več ulazi u neki familijarni odnos s Markom. ča bog da, zaključila je u sebi.

Ive Belavič punio je svoje vreče. Mlinar Jače oduzimao je na oko, bez mjerenja, od svakoga starica kvartarolu brašna, od svakog kvintala starič za meljavu i bacao u jedan prijeklet velike mlinske škrinje. Za svaku sigurnost on je na toj škrinji noču i spavao. Smračivalo se. Sjenke brda padale su na more. U malinici je postajalo tamno. Unutrašnjost malinice dobijala je od svjetlosti ognja drugi izgled. Žrvnji su dalje neumorno škripali i zujali, brašno se polako sipalo s njih, dvije žene več su nestrpljivo čekale da Belavič svrši.

U malinici je hladno, ali ipak ugodno. Vani se spušta dugačka ledena zimska noč, ispunjena tamom i neizvjesnošču neobičnog i nepoznatog kraja. Topola i murve pod njom sablasno dižu svoje vrhove u nebo, voda u jazovima klokoče, iz nje izbija vlaga i tajnovitost mraka. Nekoliko ljudi i žena stisnuto je u malinici, kao izgubljene duše. Oganj na ognjištu je utrnuo, na žeravici cvrči riba i njezin mastan i pun miris prelijeva se tamnom malinicom. U toj osamljenosti, u polumraku, u tišini mračne noči, pravilan klokot vode i škripanje mlinskih kamena unose mirno raspoloženje. Kao da su sve pregrade i ograde pale izmeču ljudi i kao da je najedanput sa mrakom došla prirodnost, neposrednost i blagost. Zidovi i krov ih zaštičuju, jednoličnost kretanja mlinskih kola umiruje, vatra što plamti na ognjištu oživljava, riba što cvrči na žeravici potvrčuje da su muke današnjeg dana sretno završene. Nad ljudima i njihovim srcima spušta se, sa smirenjem dana, dah vječnosti i za trenutak kao dah mira i sreće.

Srce zrele mladosti Markove i Martinine, srce punog života mlinara Jače i Marije Martinčeve, staro srce tete Foške, svako srce zauzeto na svjetlu dana i stvari posebnim željama i pitanjima, kao da u ovom smirivanju postaje jedno veliko ljudsko srce. Bar za trenutak želje su se smirile, ljudi dišu i govore pravilno i mirno. Polumrak malinice liči na polumrak crkve pri večernjim ruzarima. I utiču jednako, noseči mir medu ljude...

Koliko je malo potrebno za taj mir. Krov nad glavom, tišina noči, dvije pečene ribe, komad ječmenog kruha, vunene bječve i suhi opanci. I monotono pjevanje mlina.

Martina je sretna. Ne boji se više Marka, ni govora ljudi. Osječa daje sasvim drugo ova mirna malinica u zimskoj noči nego što su zelene grabrove mladice, djetelina koja opija, mirisne trave sjenokoša. A i Marko je miran. Lijepo je predavati se ovakovim trenucima. Kratki su i prolazni, ali su ipak dio vječnosti, od njih uvijek ostaje najljepše i najslače.

Ive Belavič pozva Marka da mu pomogne u iznošenju vreča. Iznijeli su tri pune vreče brašna i dok im je Martina svijetlila glavnjom, smjestili ih u voz.  

- Kako češ sad po noči doma? - upita mlinar. - Možeš ostati tu s Markom do dana, a i spavati na sijenu, ako hočeš.

- Ni mi ovo prvi put. A i put do Belaviči je dobar.

- Nimaš ferala?

- Vedra je noč, od dažda ni" straha. A i duga je noč. Još ču imati kad se naspati, kad dojden u Belaviče.

Ive je pognao goveda i voz je krenuo polako škripuči tijesnim putem uz Mandrač prema Lovreštici.

U malinici nasta još veča tišina. Marko i Martina večeraju.

- Čete bokun ribe, teta Foška? - ponudi Martina.

- Ne, šči moja, ja san večerala kruha i sira.

- Vi, teta Marija?

- Jite vi, dica, ne gledajte na nas.

- Van i ne ponužan, niste je željan, barba Jače.

- Ja san doma, Marko. Pak te i ribari dojti, ko me ne žabe. Ma če hi zima natirati u malinicu.

Nagli udarac vjetra prekine jednoličnost u malinici. Za njim se javi drugi i treči. Pjesma vjetra nadjačala je huk vode. Kao iz puške, bura je udarila naglo. Topole su zašumile. Plamen na ognjištu se uznemirio. Podsvjesnom kretnjom Marko je privukao bliže ušima koret, kojim je bio ogrnut. Martina se još više stisla na drugoj strani ognjišta. Ona prekinu šutnju, koja je nastala udarcima bure.

- Mora grdo biti vani. Kako če Belavič po oven vrimenu?

- Lako za buru. Kad pasa Lovrešticu, če biti u jatu. Samo da i njega i nas snig ne zamete. Nego san te stija nešto pitati, Martina.

- Ko si još lačan, ja kruha vise niman. A nisu ti valja moje ovce bile u šenici?

- Pušmo sulac. Nego, biš ti pošla za me?

Mlin je zaigrao, vrtjeli su se ne samo žrvnji nego i škrinja, i Jače i žene. I ognjište s njom i s Markom nekuda je letilo. A stara Ana, mršava i namrštena, tamo je iz mraka prijetila preslicom. A do nje je stajao Tone Gašpič, velik i težak, neodlučno se odupiruči o rankun ne znajuči uz koga bi, uz sina ili uz ženu. Martina je šutjela.

- Si čula?

- San - reče Martina, kao iz sna. Krv joj je malo na malo nestajala s lica, usne su se grčile. Tamna sjena zabrinutosti došla je na mjesto mirnog i radosnog lica. - San čula, san - dodade, polako izgovarajuči. - Ter ti znaš - završi naglo, ne iskazujuči misao koja joj je u svijest zadirala.

- A zašto tako žalosno odgovaraš?

- Ter ti znaš sve več toliko lit - ona se sasvim pribrala i govor joj je več tekao prirodno i uvjerljivo. - Ja bin posla za tobon, kamo češ, magari na kraj svita, pošla bin i u Gašpičove, i tvoj otac mi je drag i tvoju mater bin slušala, ma se bojin da ona mene neče.

- Ko ni, nego samo to, to je moja skrb. A zašto misliš da te ona neče?

Martina se nagnula da potakne oganj. Zadnje pitanje ju je več uznemirilo.

- Ja san siromaha i sirota - prošapta, uspravi se i pogleda ga u oči.

Marko vidje dvije kapi kako se pomiču s njenih očnih kutaka, vidje dva mila smeča oka i topao izraz njezinog tankog malog lica. Zakorači preko ognjišta, čučne do nje i uhvati je za ruku.

- A ja san bogat - reče podrugljivo. - Iman kravu i vola da manjih u selu ni. Znaš kako ljudi za me govore: ni manjih goved, ni manjeg volara.

- Sad če reči: ni manje žene - pokuša Martina da se nasmiješi.

- Baš kakova meni triba. Ako budu moji sini junaki kako tvoji brati, boljih ni triba. Ben češ poj?

- Ču.

- Besida?

 Stiskoše si ruke i rastaviše se.

Na zadnjim vratima malinice, s mora, čula se lupa.

- To su ribari - reče Jače i otvori kračun.

Štipan, Kirac, pružao je s barke kotlič, padelu, tanjure i vilice i u oligi par kila ribe.

- Neka ki naloži oganj i vrže vodu za palentu. čemo kasno večerati večeras. Bura nas je stirala od Trnovca. Komač smo grip šumali i došli ovamo. Sad če nas bit puna vriča, samo da barku vežemo.

Za čas se malinica napunila ljudima. Martina je postavila kotlič vode i odmakla se od ognjišta. Šest ribara zažagorilo je oko ognja. Mikula je čistio ribu, Štipan je izuvao svoje čizme, kunuči buru više od običaja, nego što mu je sada smetala. Jerolim je grijao crvene čvornovite prste na plamenu, visoki koštunjavi Frane namještao je svoje mokre bječve da se suše na drvima. Jože i Mario, oba mlada, sjedoše na drvenu ogradu ognjišta, okrenuvši leda plamenu.  

' Ala puše, ka sve strile - jadao se Štipan.

- Neka puše, mi smo u teplen - odgovori Jerolim.

- Nečemo moči priko, u Labin, sutra, ako podura.

- Čemo prikosutra, ako ne sutra, neče ribi biti niš. Prikosutra je petak.

- Ovo je nagla bura, do zore če molati - tješio je Jače.

- Zimsko vrime je - odvrati Frane - more puhati i osan dan. Još smo šoto vento. Da moremo almeno do Piska. Da ni ove žive vode, ka razbija vale, ne znan ča bimo ni z barkon. Sad je ovode najsigurnija pod malinicom. Nikad mira - dodade kao za sebe.

- Ako ribe je, ne znaš kamo češ s njon, ako je ni, si brižan. Zapravo ribar je uvik brižan. Uvik mokar, uvik leden. Lako van
- obrati se Jači i Marku. - Tebi malini melju po buri i po daždu, a tebi reste šenica i ozimac. A nami je more sve. Ko ne ponesemo, ali ne pošaljemo, dičica u Crikvenici su i ritke kaše lačna.  

- Ter govore da tamo poli vas na Hrvatsken, su velike save i ravnice i bolje zemlje nego ovuda.

- Hrvatska je velika. Di smo mi, ni ni vode, ni zemlje. Gore nego na Labinštini. Znate da od superbije ne mlatimo more, a nas je na onemu kamiku toliko da smo se posvuda posijali, od Voloskoga do Premanture.

- Hodi bliže, divojko - hoče Jože da navrne razgovor na drugu stranu. -1 mi smo ljudi. Nečemo te mi, ne.

- A ja - protumači Jače - divojka je kaparana, baš malo prija.

- Ko je kaparana, n! iz kuče dana. Hodi divojko, hodi, moremo ti i u svatih zakantati, a moremo se i večeras skupa naučiti.

- Moran nasuti - odgovori kratko Martina.  

Noč je odmicala. Ribari su skuhali palentu i brudet večerali držeči svaki svoj tanjur na lijevoj ruci i koljenu. Mikula je zatim oprao suče. Barba Jače mlinar večerao je s ribarima i ponio preko u kuču jednu bolpinu. U malinicu je ušao mladi Ive Gobo da zamijeni oca.  

Sa večerom ušla je u ribare nova snaga. Pričali su priče, doživljeno i izmišljeno, prirodno i iskičeno. Mikula primijeti:

- San mislija večeras na Trnovcu da potežemo sto kaset. Tako je teško hodilo. A potegli smo po kasete ribe i koš blata.

- Dobro je i to. Na sriču ti je dobra mira po kasete, kaseta. Ni to sviča. Jože je tražio da se pjeva. Ali onu o grlici. Mikula zovne Gobu i oni udesiše: Sidila tužna grlica na suhen drevcu od kolca. Ona se tužna plakala oj da je Ijubca zgubila.  

Mikulin glas je bio dubok kao klokot vode. Ive je dizao visoko, tanko, pobjednički, kao da drži odrubljenu glavu protivnikovu u ruci.  

Pjesma naglo umukne. Ribari ogrnuvši se u suknene kapute polijegaše oko ognjišta. Jerolim je zahrkao prvi. U zoru Marko je pomogao Martini da podigne vreču na magarca. Poči če prva u selo. Sama. Pri rastanku joj stisne ruku.  

- Besida, Martina?
- Besida, Marko. Martina pogna magare. Umorna i razdragana krenula je za njim. Danilo se. Sa svjetlošču, stabla, put, kamenje vratiše je zbilji. Nosila je u njedrima Markovu riječ, ali i veliku brigu. Sreče je bilo nestalo.

III  

Ive Gašpič pomagao je u Popaševom dučanu. On je pomagao Popašu sve češče. U početku stari ga je pozivao kad je trebalo izvršiti neki teži posao, iskrcati ili ukrcati robu, poslije mu je poruka stizala češče i za lakše poslove i za poslove povjerljivije. Na kraju je i sam išao da pita, treba li tamo i Popaš ga zadržavao. Pri tome nije prestajao da radi za kuču, s ocem i s bratom, ali mu je sve milije bilo i sam je sve češče tražio priliku da ostane u dučanu.

Dučan se nalazio u velikoj palači na placi. Ta palača na dva kata sa ložom u prizemlju na jednoj strani i dučanom Popaševim na drugoj, i izmeču velikih kamenitih stepenica, što su izvana vodile na prvi kat, dominirala je selom. Ni četiri druge kuče, složene skupa, ne bi njoj bile ravne, osim Dardaničeve palače. Na velikoj palači bio je nejasan kameniti grb, baš iznad lože, i na grbu jasno isklesano ime mletačkog plemiča Loredana. Kuča je bila stara, trošna, velika i prazna. Loža je služila za dražbe, za skupljanje ljudi nedjeljom i po kišnim danima, za službene oglase, koje je malo tko mogao da pročita, a najviše za skupljanje mladiča na večernja pjevanja. Sigurno je cijela palača i Loredani u njoj nekad bila jedno od vlastelinskih sjedišta, imala je nekad gospodarske zgrade i dvorišta, ali je sada bila okružena tučim vrtlima i stajala je na placi, gola i sama, skoro suvišna, sa malim, visokim zidom ogračenim vrtlom, u kojoj je bila ostala jedna jabuka, uostalom jedina u selu. Sada je zgrada bila Popaševa, on je iznad dučana stanovao, a krilo iznad lože služilo je za opčinske [36] potrebe. U njemu su bile općinske knjige i općinska blagajna, sve smješteno u jednoj sobi, dok su ostale sobe zijevale prazne.

Popaš je bio doseljeni Liburnjan, star, onizak, bradat i krezub udovac koji je živio sa mladom Toninom, Labinkom, nećakinjom što mu je po ženi ostala.

Ive Gašpić je jasno znao da ga vuče Popašu više Popaševa palača i dućan, nego lijepa Tonina, malo ohola i svojeglava. On se više udvarao Popašu nego Tonini. Neobične naravi, nasmijan uvijek u licu, a ipak škrt na riječima, ponosito povučen, šutljiv i ozbiljan, Ive je umio steći Popaševo prijateljstvo. Otmjeno držanje, snalaženje u društvu sa činovnicima, sa trgovcima u Vodnjanu, sa oružnicima, povlačenje od druženja sa vršnjacima iz sela, malo povišeni sudovi koje je izricao na račun oca i brata, stekli su mu Popaševo povjerenje. On nije pjevao, nije pio, razumio je raspoloženje jačih i bogatih, brijao je brkove, kako je to vidio u gradu, nosio se uvijek čisto, skoro kicoški, iako nije ništa mijenjao od svoje suknene nošnje, kakva se u selu nosila. Pravio se ozbiljan i dostojanstven i činio sve da se jasno vidi razlika između njega i njegovih seoskih vršnjaka. Umio je da udesi da se ljudi, osobito zreliji, obraćaju njemu, a ne on njima. Ukratko, bio je mladić koji je htio da se podigne, da se nametne, da uspije.

Nije ni on umio pisati ni čitati, ali je znao govoriti talijanski i natucati njemački. Slušao je da je već neki Ive Gašpić bio otumarao u svijet i postao bogat i čuven trgovac. Mada ga nije poznavao, taj daleki izgubljeni rođak privlačio ga je. Živjeti na četiri ili pet pari jadne škaljeve zemlje, poslije diobe s Markom do koje će doći, nije bilo privlačno. U daljinama kretali su se brodovi, kao vojnik vozio se je i on na željeznici, prolazio je kroz nepoznate, bogate gradove. Tamo negdje bilo je života, drukčijeg života, lijepog života. Privlačile su pune trgovine robe, sjale su se oficirske dolame, šuštale mekane ženske haljine. Tamo imaju ljudi velike stanove, muž i žena mogu da se zaključaju u jednu sobu, a ovdje treba da spava u istoj sobi, gdje će spavati Marko sa ženom [36] i gdje spava otac s majkom, gdje se kuha za svinju i gdje se na ognjištu suše obojci a s tavana pada preko obješene slanine i ručica kukuruza mišji izmet na bračnu postelju.

Ive je bio suviše pametan da ne bi znao da on ne može u gradu uspjeti. Pri svim svojim vizijama mogućnosti boljeg života, u njemu je bio jak smisao za stvarnost. On je znao da nije izučio nikakav zanat, da nema novca, da sa svojim znanjem talijanskog i njemačkog može da bude prvi u Rakiju, ali u Vodnjanu ili Puli bio bi zadnji. A prvi treba biti, makar u selu, makar ovdje u Popaševom dućanu. Ako uspije da tu bude prvi, može on lako prenijeti sobe i krevete i brave iz grada, sagraditi kuću na gradsku, držati konja i kad mu se ushtije, poletiti u grad. Popaš, Tonina, dućan i palača sve to skupa mogli su da budu ona sigurna bracera, što će ga ponijeti sa Gašpićeve zemlje, koje i ne mora da se odrekne, na drugu stranu obale. Sa brijega gdje on mora neprestano raditi i ništa ne imati, na drugi brijeg, gdje će drugi raditi a on imati. Marko uživa kopajući, dobro, neka kopa i dalje, može kopati Marko i za njega, jesti kašu i nositi konopljenu košulju, crvenu od zemlje što neprestano miriše na znoj.

Znao je Ive kako ide gospodski voz. Gospoda žive u gradovima, imaju u svojim rukama knjige u kojima je sve zapisano i neprestano se piše, vlasništvo i dugovi, to oni odlučuju što će se u knjige zapisati. Oni gospodare u sudu i kod kapetana, oružnici i općine ono rade što gospoda žele. Uz Popaša, palaču i Toninu, mogao bi i on privezati svoja mala kolica za taj siguran gospodski voz. On zna u dušu u selu svakoga i što se jede u kojoj kući i tko nema hrane do mlade trave za goveda i tko nema hrane do žetve za ljude. To sve može gospodi u gradu da koristi, može od toga i on da ima koristi a i seljaci sami imat će koristi od njega. Vlast u selu ovisi od vlasti u gradu. Zašto ne bi i on uz pomoć grada mogao postati župan. Trgovac i župan. Imao bi dva konja mjesto jednoga. A sa vremenom mogao bi otvoriti kamenolom, trgovati kamenjem, putovati, odlaziti u daleke gradove. Tonina u [37] dućanu, on na putu, u gradu, u svijetu. - Di je barba Ive? - pitali bi seljaci Toninu. - Na putu je, s brodom, na Rijeci, u Trstu, u Benecah - odgovarala bi Tonina. I sve to bi moglo da ide lako, pošteno bez prevare, u miru s Bogom i ljudima. I osobito u miru s popom. Jer, uz Popaša, pop je glavno lice u selu. Pop drži selo, gospoda drže popa, sve je to vezano u jedno kolo, u jedan lanac, i on će se uplesti u taj lanac. Kao trgovac neće uvijek biti prignut zemlji, moći će se uspraviti, razmisliti, razgovarati s ljudima, upravljati. Puk je neuk i bijesan, ali neuk i bijesan je i konj, pak ipak pušta da se sedla i upreže a on kasa i vuče, kako gospodar hoće. Treba samo htjeti i umjeti.

- Barba Ive, jaje petrolija - pružila je na pult bocu i jedno jaje mala Mara Pavićeva, blijedo dijete u staroj carzici, nešto predugačkoj, od starije sestre, u crnim bječvama i poderanim opančićima, iz kojih su virili podlogi.

- Ča nimate doma ulja? - upita Ive malu.

- Nimamo ne, je poslala mati da mi date jaje petrolija. I je poslala mati - mucala je mala dalje - ako bite nan dali soli za kvartorolu ovsa, da će ona ovas đoniti.

- Neka donese. Ćemo viditi - kratko odgovori Popaš, koji se bio digao sa stolice iza pulta.

Kad je mala otišla, Popaš nadoveže:

- Imaju dobrih dvajset pari a nimaju ni ulja, ni soli. Ča diš, Ive, ova mala nosi deset pari? Ter biš je moga ščekati. Još tri, četiri lita pak je ovo prva dotarica u selu. Brati nima, samo su dvi sestre. I po hiže nosi u Hodani. Ja, ma tebi onda dojde kako niki rod.

- Daleki rod.

- Neće biti ni lipa, ni jako pametna, ma za deset pari i po hiže se more zažmiriti na jeno oko.

Ive je šutio. Popaš je imao običaj da uvijek govori tako okolo naokolo, prije nego što bi rekao svoju pravu misao.

- Ma bi lipo bilo biti tako sam na svitu... - počeo je Popaš.[38]

Aha, pomislio je Ive, držeći se ozbiljno, sad dolazi stara Popaševa priča, morat ću se opet smijati.

- Ma bi lipo bilo... - nastavi Popaš.

- A ča bite sami delali na svitu? - pitao je Ive, kao da odgovara na misli.

- Svaki dan bin proda jenu hižu.

- A kemu?

- Kancikulu!

Ive je pazio da se nasmije prije Popaša, ali mu nije uspjelo. Oba dva zagrohotala su se najedanput. Stari je u smijehu zasuzio, zakašljao se i velikim plavim rupcem stao brisati bradu, tresući se još uvijek od smijeha.

- Jopet san se od srca nasmija - reče Ive.

- Smih je po zdravlja, otpire apetit. Samo se ti ne umiš smijati, Ive. Odviše si težačina. - Popaš obrisa rupcem oči, pak još uvijek držeći rubac u ruci doda:

- Nego znaš ča? Od težačije neš se ni udebeliti, ni smijati. Hiti ti matiku u more. A ča se čuje po selu da će tvoj brat uzeti unu brižnu malu Martinu?

- Govore da je poštena divojka - uze Ive da brani Martinu.

- Od poštenja se ne živi. To je za crikvu i spovid. Gola je, niš nima, zato je brižna. A ča govori otac?

- Otac bi, ma mati ne da. Ma će se, će, i mati umekljati.

- Tvoj otac je bertoldo. Sad ne morete živiti na svoj zemlji, kako će jedan od vas na po? A ča ti govoriš?

- Marko mi je brat, kako si prostre, tako će i leći. -A ti?

- Će se valja najti ča i za me.

- Nimaš čuda da pribireš. Slušaj ča ću ti reći. Ti si pametan i ko ti uvik težačka košulja gre iz brageš. Uzmi ti Toninu. Ja sam već star, sutra lako da me ni, a ča je moje će biti Toninino i tvoje. Tonina će ti pomalo zapovidat, ma i ti nisi od mekega roda. Ča diš? [39]

Opet je bilo na njegovu. Nije on tražio Toninu, njemu su Toninu nudili. Popaš je prišao njemu da ga moli.

- Dobro, barba Frane - nazva ga Ive po imenu - a ča govori Tonina?

- A nima ni ona ča zbirati. Već je mrtva za tobon. Samo ćeš morati dosta navigati po njejen. Znaš da mi je drago. Marka neće nina, Martinu neće nidan i tako su se njih dva stali. Tonina neće ninega drugega nego tebe u selu, i tebi ne pristaje nina druga nego Tonina. I vas dva se je stalo. Samo u malo drugačijen kapotu nego tvoj brat i Martina. Ma ne govori ninen niš, dokle ja ne buden stija. Ča ima ki znati! A kamo pensaš popeljati Toninu?

- Doma, u Gašpićove, magari samo za prvo vrime. Ne smin starega uvriditi. Pokle ćemo se lako razdiliti u miru.

- Pametan si, vidin da nis žbalja. Ne bis rada zgubiti svoj dija. Ko je i mršavo, dobro je. Za dvajset lit, kad mene ne bude, tvoj kup će biti velik.

Ive se smiješio. Njegovo okruglo, lijepo, obrijano, crveno lice već je počelo zadržavati neki potuljen, samodopadan osmijeh. - Mislite vi što hoćete, kao da je govorio taj osmijeh, ja vodim barku bolje od vas.

Njegovo lice nasmijano, sjajno, a ipak neprestano stegnuto i kao strogo, postajalo je kamenito tvrdo. Ono nije sjajilo od sreće, ni od mira, nego od zadovoljstva što mu planovi polaze za rukom i ostvaruju se jedan za drugim. I dok je gledao raspričanog starca, on je razmišljao, kako mu se ramena tresu, koliko je već nemoćan. Toliko nemoćan da već sada zove njega u kuću, u dućan, na svoje mjesto. Ne da sluša, nego da upravlja.

I opet mu se misli vraćale na trgovinu. Popaš zapravo i nije nikakav trgovac. Prodaje seljacima so, petrolej, kremen, ulje, slanu ribu, malo kave i šećera, malo grubog platna za košulje, pamučni konac za pletenje i šivanje, žicu, malo "borga" za hlače, najveći dio toga mijenja za jaja, za ovas, za pšenicu i ozimac, nešto za sir i vunu, i sve to jedanput mjesečno, ili dapače i u dva mjeseca u jedanput vozi u grad na tuđem vozu, na kojem i dovozi iz grada, [40] istom volovskom zapregom, potrebnu robu za dućan. A sve bi se to moglo oživjeti. Mogao bi i gostionu otvoriti, ona više nosi nego dućan. Mogao bi u dućanu držati više stvari, raznovrsniju robu, koju seljaci sada kupuju u gradu. Popaš je trom i star. Nema nikakovih novih misli. Ne daje seljacima na dug. Istina, stekao je palaču u dvadeset godina, ali je mogao steći i više. Zemlju je mogao steći, a nije. A što će mu prazna palača? Popaš je bio star jur onda, kad je došao u selo. Pa on je mogao, po godinama, držati na krstu cara Franju Josipa, kako sam često veli. A i onda, kad su seljaci postali gospodari na svojemu, prije dvadeset godina, Popaš je već imao preko pedeset. Drukčije se moglo ovo vrijeme upotrebiti. Popaš nije htio da vidi da seljaci mogu sada zaduživati se na zemlju i prodavati je. Zemlja, zemlja! Sve prolazi i sve je bez trajne vrijednosti, samo zemlja ostaje. A sad je vrijeme, kakvo nije nikad bilo, da se zemlja stiče. Evo Piraneža. Došli su u selo sa malom bracerom iz Pirana. Počeli s kamenjem, s vapnom, s drvima. Otvorili dućan i gostionicu. Sad imaju zemlje koliko i najbolji kmet, drugi im zemlju obrađuju, oni trguju dalje. A nisu ni petnaest godina u selu. Istina, njihova kuća je manja od palače, ali zato je novija i ljepša i dovoljna je. Ali njihova zemlja! Više vrijedi Piranežov mladi vinograd nego cijela Popaševa palača. A on će s narodom umjeti drukčije nego Piraneži, i nego Popaš. Oni su doseljenici, Piraneži ne znadu dobro ni jezika, narod ih ismjehiva kako govore, nitko im ne vjeruje, a dolaze im zato što im trebaju. Popaša vole više, ali i on navija na lovransku, i on s njima ne umije. Možda ima i odviše srca. Sigurno više od Piraneži. I umjeren je u onome, što od ljudi traži, ne pritišće, kad bi mogao, ne hlepi za, zemljom. On je s narodom odrastao, razumije ga, narod će mu vjerovati, mora mu vjerovati. Vjerovat će mu i trebat će ga. Ipak morat će da pazi. Pritisnuti, to treba. Ali pritisnuti da ne boli suviše. Narod je osvetljiv. Mogao bi, radi zemlje i kuću da nvu zapali i da ga ubije. Ovi rakljanski ljudi nose dugo mržnju u sebi, govore, smiju se, pjevaju, sve milo, sve lijepo, a najedanput, [41] pijani, udru kamenom po glavi. Možda i neće smjeti otimati domaću zemlju. Možda će morati kupovati zemlju u drugim selima. To će biti bolje. Ako ga svijet omrzne, morat će bježati iz sela, a to on neće. Rakljanci prenose mržnju na djecu, ona ide iz koljena u koljeno i osveta uvijek čeka, kao puška koja može svaki čas da odapne. Možda je mudro postupao Popaš, što nije dirao u zemlju, mudrije sigurno nego Piraneži. Njegovo je svršeno, gotovo, sigurno, sve će on dobiti s Toninom, piraneško nije svršeno.

- Ča si driven? - prekinu mu razmišljanje Popaš. - Visoko si diga glavu.

- Niš, niš, zima je u butigi.

- Vani, za one ki danas jamaju, je još više zima.

U dućan banu starac Martin Pinko. Na otvorena vrata prodre u dosta praznu dućansku prostoriju mlaz hladnoga zraka oblačnog, burnog zimskog predvečerja. Popaš se uspravi iza pulta da bolje vidi došljaka. Martin Pinko, visok, sijed, u ramenima pognut, bio je ogrnut i umotan u velikom smeđem kaputu domaćeg sukna, ukrašenom crvenim šarama kupovnog sukna. Sukno je bilo izblijedilo, ukras se otrčao i na mjestima poispadao. Lice usko, mršavo, izborano, bilo mu je neprirodno ljubičasto crveno, staro lice oživjelo od srditosti. Čuperci bijele kose padali su mu ispod klobuka. Ruke mu se nisu vidjele, pridržavao je njima stegnuta krila širokog kaputa. Dok bi govorio, široka usta bez zubiju čudnovato su mljaskala. Kao i svi odrasli i stariji ljudi ovoga kraja i Pinko je brijao bradu i brkove. Sad mu je lice bilo posuto sijedim čekinjama. Zatvori za sobom vrata i priđe pultu. Bio je ljut. Oči su mu sijevale, ali neopasnim staračkim sjajem.

- Doša san, Frane, radi komunala. Govore da će se diliti Prim, ali da će dobit samo oni ki imaju goveda. Kako da mi, ki nimamo goved, ne moremo ložiti oganj i sići drivo za koce.

- Govori z županom. To moja ni. Ja nis ni od vašega komuna i ne pitan dija od Prima. [42]

- Od župana san i doša. On ništo muti da je Prim potriban za pašu i da tako misle na podeštariji u Barbanu. I reka je da tvoja besida i popova valjaju u Barbanu više nego njegova. Ja mislin da bi po pravici bilo da svaka hiža dobije jednaki dija boške. Siromahu je to više potribno, nego bogatima. Ti znaš da mi svoje boške nimamo, a oni ki imaju goveda, imaju i boške. Kad su nan prija dvajset lit štili pod ložon dekret, govorili su da ćemo biti svi jednaki. Vražja mi je to jednakost, kad se još dodaje onima ki imaju, a ne daje se onima ki nimaju. - Starac se umorio. Zadnje riječi bile su rečene više rezignirano nego ljutito.

- Sve je božja volja - zapjevuši Popaš. - Meni do mala neće tribati driva. A ni tebi. A ni mojoj dići neće tribati niš. Tvoji će uzeti di bude. Ako ne budu imali Prima, brati će na tujen, u komunalu. Driva će biti, nas neće, moj Martine, i to jako vred. Bolje se ne rabijivati... Ive, primisti onu vrićicu s kantride, neka side barba Pinko.

Starac je sjeo na ponuđenu stolicu. Ali se nije lako predavao.

- Tako je i ni. Meni sigurno Prim neće tribati. Ma ne bin rada da me dica i unuki kunu. Kakov je to bija otac, da su drugi dobili bošku, a on ni - govoriti će kasnije. A ne bin stija ni da mi dica biže po svitu i da se klate. Ko i nimamo goved, ča bimo š njima, kad nimamo paše, imamo ovce i više ovac, nego niki ki su prvi kmeti. A Prim je baš za ovce, ne za goveda. Ononde je i odviše gusto za goveda.

- Lako ćemo za to - htjede da završi Popaš. - Unu kožu od kuniće nisi još donija, a kad si je ubeća.

- Suši se doma. Će ti je moj Martin sam donesti, njegova je. Popaš je sam skinuo s police bocu s rakijom i natočio bez

pitanja čašicu Martinu.

- Da se stepliš - reče.

Martin ne govoreći ništa iskapi, progutnuvši u jednom gutljaju. [43

- Tepli i riže, samo je bićerin mali, kako ono na buhi kuda nese jaja.

Ive se nešto vrpoljio.

- San van ča potriban, barba Frane?

- A bižiš doma? Hoj, hoj. Kako smo rekli. Ko ne bude doma prešno delo, dojdi sutra jopet.

Ive je pošao kući sam, pustim širokim putem zamrloga sela. U vrtlima oivičenim ulikama bura je svijala gipke krošnje. Smokve gole, bez lišća, udarale su praznim granama. Nečija kokoš uplašeno preskoči zid. Pred velikom peći, u Pudinima, žene su na dugoj loparici vadile svježe tople pečene hljebove. Jak prijatan miris toploga kruha dražio je nosnice. Da nije tako zauzet sobom, Ive bi se zaustavio. Ovako nazove samo ženama sretan rad i pođe zamišljeno dalje.

Prvo zadovoljno osjećanje bilo je Ivu prošlo. On je sad nosio kući jednu ranu, Toninu. Sad, kad je bilo sve gotovo, on se nje plašio. Njezina oholost, nadmetnost, zapovjednički ton uznemiravali su ga. Samodopadna njezina ljepota više ga je zabrinjavala, nego oduševljavala. Bila je iz imućne kuće, nije znala za oskudicu, nije razumijevala druge. Brinula se je samo za sebe i za svoju ljepotu. U Popaševoj kući nije mnogo radila, seljačke poslove nije radila nikad. Neće podnositi Martinu. Ali za to nije morala da ga boli glava. Ali neće htjeti ni da podnosi mater i možda će prerano doći do sukoba. Njezin miraz ući će joj još više u glavu. Sve će mu ona donijeti: kuću, dućan, sigurno i novac. I neće zaboraviti da je to sve njezino. Jadna mu gospodstva uz takvu gospodaricu. Morat ćemo, tješio se Ive, radi svijeta i radi ugleda, da prodamo palaču i da premjestimo dućan u novu kuću, čim do nje dođemo. Tako se neće znati što je bilo čije.

Na raskršću gdje je imao da zaokrene na put, kojim su išli na Njive, u Ogradu i na Vrh, bilo je Ivi sasvim teško oko srca. Nikad više mladih dana, nikad više bezbrižnog jurenja na vozu s malim govedima, onog jurenja, na koje je bio navikao od dvorišta po [44] gotovo cijelu milju nizbrdo i po ravnome, nikad više lijepih noći u vinogradu, ni bezazlenog a ipak tako radosnog čavrljanja s pastiricama. Da li je on to prodao vragu dušu za novac? Tonina je po vraga. Trebalo bi da ide na ispovijed i da pita popa. Ali se Popašu zarekao da neće govoriti nikome. No pop čuva ispovjednu tajnu. Ali kako da protumači popu, što se u njemu zbiva. Kako da mu kaže ono o svojim planovima? Pop pita za grijehe i imaš da mu ih brojiš, jedan, dva, tri, to i to sam učinio, tako i tako zgriješio, ali kako može on da shvati, što se u njemu događa. I do sad, kad se ispovijedao, govorio mu je o onim grijesima, koji su mu baš pali na pamet, a ako nije mogao odmah da se sjeti, on je izmišljao lakše grijehove, kakve je pop i očekivao, zatajivši ili ne htijući se sjetiti onih, radi kojih, kad bi ih popu rekao, ne bi smio kasnije da razgovara s njime. Da pita oca? On ga je poznavao i odgovorio bi mu baš onim riječima, koje je on, u razgovoru s Popašem danas upotrijebio na račun Markov: ležati ćeš kako si prostreš. A i kako da kaže ocu da on i ne misli da trajno ostane u očevoj kući s Toninom? Možda je trebao da odlučno i nedvoumno odbije Popaša. To znači, ostati seljak, težak, biti drugi Marko, odreći se svih planova o svjetlijem i ljepšem životu. A možda to s Toninom i neće biti tako zlo. Imat će kuću, dućan, dobit će djecu, držat će služavku, primirit će se. Bit će žena, majka i gospodarica. Još je mlada, nema ni dvadeset godina, djeca, uspjesi i lijep život valjda će je umiriti i zadovoljiti. Ali ne, neće, javio se neki nemirni crv unutra. Tonina nije takva, što je mlada, što nema briga. To je rod, to je krv.

Osjeća Ive, kakogod okrene, s Toninom će slabo. Ali bez nje nikako. Bez nje nema dućana, ni trgovanja. Nekako mora početi. Izlaza nema drugog. Priznaje sebi da se danas pred Popašem nije ponio baš lijepo. Ono što mu je tada izgledalo mudro, sad mu je izgledalo kukavno. Gašpići su uvijek sami za sebe tražili djevojke, kad je trebalo i otimali su ih. A njemu da nađe i naturi ženu drugi. I tko? Popaš. Ni otac, ni od roda. Eto Marko se bori s majkom za [45] svoju. To je gašpićovski. I uzima Martinu radi nje same, i uzet će je, to je već sigurno. I što god dođe, njih dvoje će to ponesti složno, skupa sve, zlo i dobro. Zla će biti sigurno više, ali život je takav. A ako njemu ne pođe posao od ruke, kako će živjeti s Toninom, nenaviknutom na seljački rad i seljačku oskudicu?

Jadno Ivino srce. Još prije podrug sata osjećao se kao neki gospodar svijeta, sad je sam pred sobom jadan i ništavan. A valjda su i drugi tako jadni i ništavni baš onda, kad izvana izgleda da su zajašili sreći za vrat.

Kad je ušao u kuću i popeo se tamnim, drvenim, rasklimanim stubama u sobu, koja je ujedno služila za kuhinju, koja je bila i jedina prostorija za stanovanje, Ivu je iznenadila tišina i muk. Mati sprema večeru, otac sjedi na drvenoj stolici kod ognjišta i gleda u vatru, Marko je na škrinji, sjedi, kratke noge ne dosižu mu ni do poda i gleda preda se. Videći tuđe brige, on zaboravi na svoje. Uzme bukaletu i bez riječi uputi se u konobu.

- Kamo ćeš? - upita otac, ne mičući glave.

- Gren utočiti smrike, za večeru. - I spusti se u konobu ne zadržavajući se.

Čulo se kako otvara čep na bačvi i kako smrika šumi u bukaleti. Zatim mukli udarci. Drvenim batom Ive je zatvarao čep.

Kao svi seljaci, koji su imali više bačava u konobi, i Gašpićevi su brali na jesen crvene sočne smrike sa oniskih bodljikavih grana mediteranske crnogorice, natopili ih u vodi i zimi pili resko, sladunjavo i osvježavajuće piće, koje je izgledalo u bukaleti kao bijelo vino. Stariji su govorili da smrika nije zdrava, da truje želudac, ali su je svi rado pili.

Večerali su palentu, mekanu, od brašna samljevenog na žrvnjima u kući, posutu ovčjim sirom. Njih troje skupa iz jedne zdjele za stolom, Tone iz tanjura na ognjištu, ne mičući se sa svoje stolice. Ana se prije jela prekrižila, muški nisu. Ana, naviknuta da se prekriži prije jela, prigovarala je prije, što to i muški ne rade. Ali kako su njezini prigovori mjesto križa izazvali Tonine kletve, ona [46] je ušutjela i navikla se. Tako je i ostalo. Čudnovati su bili ti Gašpići. Uvijek si mogao lako da im iz očiju izazoveš suzu, ali još lakše da im bez riječi digneš ruku na udarac. Nikad se nije ona mogla pravo da snađe u toj neprestanoj napetosti njihovih osjećaja, u toj mješavini blagosti i divljine. Oni su mnogo razmišljali, mislili su i o tome svome čudnovatom karakteru, ali nikad nisu o tome smislili ništa pametno. Valjda je i sam život takav bio, to vječno kretanje između mirisnih sjenokoša i stajskog gnoja, između vedrine koja je dolazila od vina na jesen i oskudice, koja ih je uvijek pratila od Božića do Duhova, između umirujućeg pogleda na rodna polja i neprestane borbe za koru kruha.

Stol prislonjen uza zid, za kojim su mati i sinovi večerali, bio je malen, od hrastovine, koja je s vremenom od ribanja bijelim prahom od solena i hrapavom suhom kožom morske mačke pobijelila. Za stolom su tri stolice, opet od duba, solidni i trajni seljački rad, bez ikakova ukrasa. Sve je građeno temeljno, dijelovi drvenarije vezani su debelim četverokutnim drvenim klincima. Željezni čavli još su uvijek skupi. Jedna stolica je između ognjišta i stola, druga je između stola i postelje, treća je okrenuta naslonom unutrašnjosti sobe. Kad se kod stola ne sjedi, ova treća stolica pomiče se u stranu uz suprotan zid. Postelja je visoka, na dva drvena konja položene su daske, na daskama velika šušnjarica napunjena suhim šušnjem sa kukuruzovog klipa. Na postelji se bijeli plahta, koja pokriva šušnjaricu, na njoj je prevučena teška povaljana ponjava od bijele vune. Škrinja, dugačka koliko i postelja, bijela od ribanja, postavljena je uz krevet da se može pri penjanju na nju stati.

Ognjište nisko, jedva pedalj od zemlje, oivičeno je drvenom ogradom i popločeno ciglom. Nad ognjem se crne komoštre, debeli lanac zakačen gore pri otvoru željeznom crnom kukom. Na kuki visi zemljana lonica. Za ognjem naslonjena je cripnja i do nje su gurnuta dva crna lonca. U kutu dugačka ograđena stolica sa sandukom služi kao sjedište gospodaru. Poklopac sanduka je [47] ujedno i sjedalo. Nad ognjištem lebdi velika drvena napa, koja kao svod treba da zaklanja kuću od prekomjernog dima. Napa i cijela tavanica u kući sasvim su pocrnjele od čađe. Zidovi pobijeljeni vapnom već su požutjeli od dima. Svi su zidovi goli, a na zidu, do susjeda Grge, poznaju se kroz malter drvene izbočine pletera. Između kreveta i prozora visi o zidu drvena škancija sa tanjurima, zdjelama, čašama i vrčevima. Sve je u kući siromašno i oskudno. Stolice, sto i škrinja se bijele, ali je pod blatnjavo siv i mastan. Po zidovima nigdje slike ni ukrasa.

Večerali su šuteći. Zimi se nije mnogo događalo, nitko nije umro, još je bilo kukuruzovine za blago, mladići su i obično šuteći večerali. Pomalo im je i prisutnost očeva oduzimala slobodu. Ali večeras je bilo posebnih razloga napetosti. Svi su ih znali, ali ih nitko sada nije spominjao.

Poslije večere Marko izađe govedima u štalu, Ive ode u selo, starci polijegoše.

Vrata su dolje ostala otvorena, do Ivinog povratka. Mrs je bio gore, ulje na tavanu, nije imalo što da se odnese.

U krevetu, velikom, nabubrelom od kukuruzovog šušnja, starci se pokriše vunenom povaljanom ponjavom. Od svega što je bilo u toj sirotinjskoj kući ta je ponjava bila najvrednija. Široka, debela, teška, ona ih je pokrivala od vjenčanja do smrti.

Bilo je zima i oni učiniše u šušnju svaki svoj brlog. Šutjeli su dugo, dok se ne zgrijaše. Šutnju prekide muž.

- Si zapretala oganj?

- Zapretala san.

Opet šutnja. Dvije stare, mršave glave leže na tvrdim vunenim jastucima u jastučicama od kockastog bijelocrvenog prostog platna.

- Ane, spiš?

- Ne spin.

Bura šumi u vrtlu, trese mendulom iza kuće. Kroz pukotine zatvorenih drvenih kapaka na prozoru prodire unutra ledeni njezin dah.

- Ane, moramo to finiti.

- Delaj kako ćeš. Ja san ti svoje rekla.

- Martina je dobra i težakinja je. Ona je za našu hižu. Bolju nevistu nećemo najti.

- Ja san ti već rekla. Neće ni ponjave dobit za se i za muža.

- Ponjava će se učiniti. Ona će je sama upresti. Jur će vune biti.

- Gola je. Nima kopanja zemlje.

- Ti si imala, pak je tvoja zemlja svejeno ostala hodanska.

- Dovela san ti dvi ovce, ponjavu i modrne. To si zabija.

- Ovce more i ona dovesti, a sigurno će dojti i u modrnL Vidija san je u svetačkoj carzi i u novoj povaljanici.

- Delaj kako ćeš. Ja niman niš proti njoj, nego je gola.

- Ženska je, Ane. Dobra ženska. Će biti u hiži za težaka i po.

- Pa, kad bi to bilo?

- Z novim vinom i novom šenicom. Tamo oko Miholje.

- A ča ćemo z Ivon?

- Nete oni zapačivati niš. Spali bi na gorinjem podu. Tako mi je reka Marko.

-Kako Bog da. U ime oca... "

- Bog, Ane, laku noć. -Bog.

Nije mu rekla: laku noć. Znači da je još ljuta. Ali i to je svršeno. O, Bože, daj malo sriče siromahu! [49]

IV

Zimsko doba donosilo je promjene u radu, više odmora, mnogo dana kad se kuća i pridvorje nisu napuštali. U Rakiju su se mnogobrojni zimski dani iskorištavali za sječu drva i kolaca, za kopanje jama za lozu, za zidanje zidova oko njiva i sađenje korune, za popravke voza i drvenog oruđa ili za pravljenje novog. Od maštenja ulja do obrezivanja loze značajnijih radova u polju nije bilo. Što se radilo, radilo se s mirom, bez žurbe i naprezanja. S vremena na vrijeme muškarci su odlazili na more, tukli kamenje do koljena u vodi i vadili prstiće. Žene i djevojke brale su uz more prilipke da začine palentu. Išlo se i na ptice, na zečeve, na lisice i kune. Promjena posla razbijala je jednoličnost poljskog rada i donosila radosti. Poduzetniji seljaci vadili su kamen svaki na svome ili u komunalu. Vještiji u obradi drveta pravili su nove drvene kotače, glavine, osovine i stupce, drugi su radili preslice, vretena, varjače, drvene žlice, svirale. Odrasli ljudi, koji su od proljeća do jeseni bili na njivi, na sjenokoši, u brajdama, zaticali su se sada, kako se u konobi, pod svodom baladura, u pridvorju ili u sobi vrte oko drvenog kola, kako izrađuju platice, držala za motike i sjekire, kako popravljaju pod, pletu pleter i liše, prekrivaju ovčje dvorove i teze za goveda novom slamom ili novim škrilama.

Premda se zimi radilo manje, nitko se tada ipak nije udebljao. Hrana je bila uvijek oskudna, kruh se zatvarao u škrinju pod ključ, nestrpljivo su se čekale šparoge i bljušti i mlada trava, koja se mogla kuhati za ljude. I goveda su po zimi omršavila i [50] ljudi su bojažljivo gledali, hoće li pasti snijeg i koliko će trajati i kad će početi goveda pasti novu travu.

Gašpićevi su ove zime oborili Škabića dub. Nije bio lak posao, ali su ga ipak s uspjehom svršili. Tone i oba sina, susjed Grgo Gašpić i Jović radili su na tome dobar mjesec. Prvo su namjeravali da mu potkopaju i posijeku žile, kako se radi sa starom maslinom pa da tako čitavog obore. Ali je zemlja tu bila debela i žile su išle u dubinu, koliko i u širinu. Poslije su od te namjere odustali i velikom Jovića pilom prepilili su deblo pola lakta iznad panja. Da bi mogli prepiliti tako nisko, opet su kopali u dubinu. Jović i Marko, koji su pilili, ušli su između žila i pilili da bi dub pao nizbrdo. Napiljeno deblo pokušali su oboriti na stranu vukući konopcima, privezanim za najdeblje grane. Skupili su sve konope, što su se mogli u selu naći. Dobili su i velike koloture i konope Mihine bracere, ali je sve bilo malo. Tek kad su doveli volove, i još pilili, uspjelo im je oboriti dub. Poslije toga je došlo sječenje grana, pa tesanje debla, piljenje vanjskih dasaka, vađenje i sječenje panja i na kraju voženje drva Škabićima u Krnicu i kući. Škabići su pri konačnoj pogodbi tražili uz dvadeset muških nadnica pri kosidbi i okopavanju kukuruza još i pola dubove krošnje, nekoliko vozova drva, koje im se moralo dovesti kući. A kao kruna svemu bila je svečana doprema otesanog trupa u Gašpićeve i njegovo smještanje u konobu. Dubiti korito nisu htjeli sada iz opreznosti da se preko ljeta, iako u hladnoj konobi, ne osuši i ne pukne. Ostavili su dubljenje za jesen. Dok su radili na obaranju, kresanju i tesanju duba, išli su svakoga dana tamo pješice i vraćali se pred večer na isti način natrag, sakrivši oruđa u duboke živice. Jelo im se nije nosilo. O podne bi založili komad ječmenog kruha, napili se vode i odmah prionuli za rad. Jović i Grgo bili su od najveće pomoći. Bez njih, vještih i iskusnih u obaranju i obradi drveta, ne bi bili mogli ni uraditi taj golem posao. I njima će trebati vratiti nadnicu nadnicom i opet muškom. [51]

Proljeće je doletilo kao na krilima. Još siječnja, kad su radili na dubu, djeca su hvatajući kosove, brala visibabe. Bilo je i divljih ljubica, ali su one bile u selu na cijeni manje od visibaba. Čim je bura prestala i sunce ogrijalo vlažnu zemlju, na zaklonjenim mjestima javljali su se bijeli, zvoncasti cvjetovi, prvi vjesnici proljeća. Zelen ozimac poče naglo da raste. Obrezivane su loze, koje su kod svakog zareza puštale vodene kapljice svojih sokova. Jaganjci, još mali, igrali su se s ovcama. Često su pastiri, vraćajući se rano pred večer kući, nosili u naručju kasno jagnje izleženo preko dana u polju. Onda je počelo izdvajanje jagnjadi od ovaca. Ovce su se muzle i mlijeko je zacvrčalo u seoskim kućama. Kuhinje su zamirisale od zagorenog ili prekipjelog mlijeka.

Počeli su poljski radovi. Vrgnji su zaorali, odmorna, vlažna, mlaka zemlja isparivala se na suncu, mirisala, pozivala, budila nade. Žene i djevojke išle su za vrgnjem, izvlačile troskot, tukle grude, spuštale u brazdu, na pravilnim razmacima, tri četiri zrna kukuruza, izmuljenog sa najvećeg i najpunijeg klipa, zasađivale u dvoje i u troje isječeni krumpir.

Uveče bi po svim stazama, po svima putevima zazvonila pjesma. Pjesma pastirska, pjesma težačka. Duga, otegnuta, u kojoj su se vokali vukli i zvučali kao dozivi pastira preko drage s brijega na brijeg, kratka i brza kao glas zvona na uplašenom ovnu, što se dao u bijeg, oštra pjesma kao fijuk motike, mukla kao udarac sjekire o drvo. U njoj je bio zvižduk bure, potmulo pravilne, udaranje juga, hukanje šume i žagor mora, klokotanje vrutka i tandrcanje volovskih kola po neravnom kamenitom putu. Tople nade i neizbježne sive sudbine ozivale su se u skladnom, dvoglasnom složnom pjevanju mladih grla za stadima, za kolicima na dva kotača, kojima je vraćan plug kući, za volovima i vozovima. U nadi je prošlo proljeće, u radu, u očekivanju. Ništa se nije dogodilo. Ništa nije uznemirilo. Martinćevima otelila se krava. Bedrinići su sa Ciganima izmijenili magare. Kirci su bili otišli, pa su se vratili sa svićaricama i velikom migavicom, lovili su u Luki, [52] ali su rijetko dolazili u selo. Stari Catela je umro, a Luča Grubića je dobila trećega sina. Kišovito proljeće obećavalo je iznimno dobru ljetinu. Brige za vodu preko ljeta ostajale su, ali su bile manje teške.

Jesen je došla veličanstvenim korakom. Povezane loze nosile su dostojanstveno pune grozdove, na oškarmanim kukuruzima sazrijevali su dugački, zrnjem nabijeni klipovi.

Iznenada, u nedjelju poslije Male Gospe, pop je čitao napovijed. Marko Gašpić, sin Tone Gašpića i Ane rođene Teković-Hodan, rođen godine 1845., i Martina Fonović, kćerka pokojnog Tone i pokojne Matije rođene Vlačić, rođena na Skitači 1844., javljaju da hoće da se uzmu. Tko zna da ima kakve zaprijeke... Stolice su u crkvi zaškripale, žene su nagnule glavu jedna prema drugoj i šaptale.

Vjenčanje je bilo određeno na prvu subotu poslije Miholje. Martina je odmah poslije žetve otišla svojima na Skitaču. Po običaju imali su da je odvedu iz njezine kuće i da se vjenčanje obavi u njezinoj župnoj crkvi u Svetom Lovreču Labinskom. Doručak je imao biti na Skitači, a objed nakon povratka u Rakiju.

Na Labinštinu su otišli Marko s bratom, Grgo Gašpić, Pave Hodan i Mate Bedrina. Hodan je bio rod i kako je bio prvi svirač u selu, bio je u ovim malobrojnim svatovima u duplom svojstvu. Mate Bedrina je bio seljak kod koga je Martina služila, ali nije uzet zbog toga. Visok, vitak, mršav, bakrenog lica, živ, lijeporječiv, crkveni pjevač, koledvar, domišljat, pun doskočica, on se znatno razlikovao od ostalih Rakljana. Da su na svadbu pošli samo Gašpići, škrti na riječima, ozbiljni, sa Hodanom, koji je umio da svira, ali ni tri rečenice da kaže u jedan dan, svadba bi bila i suviše ozbiljna i tiha, a to se ne priliči. Bedrina je posjedovao i dar imitiranja i zato je bio podesan da pođe na Labinštinu, da tamo navija na labinski. Od vijenaca, barjaka, svadbenih ukrasa odustali su. Trebalo je ići pješice stazom do mora, pa barkom preko, pa stazom uzbrdo do Skitače dvije ure i po. Istim putem, [53] poslije obreda vjenčanja usput, imali su se vratiti kući. Tamo i natrag znači dobrih osam ura po kamenitim stazama. Morali su opet da se žure, da bi još po danu prošli s nevjestom kroz Rakalj. Labinjani i Rakljani živjeli su jedni uz druge već dvjesto pedeset godina, a ipak su to ostajala kao dva posebna naroda. Labinjani su bili starosjedioci, sedam, osam stotina godina na kršu prije Rakljanaca, Rakljanci su bili mletački doseljenici, prebjezi i uskoci, skoro svi iz 17. vijeka. Drukčiji im je bio život, druge naravi, druga nošnja, drugi govor. I fizički su se razlikovali. Rakljanci visoki, kršni, ratari i svaštari, u dugačkim na albansku tijesnim bijelim hlačama, benevrekama, u obojcima i opancima, sa izvezenim košuljama i ukrašenim kaputima. Labinjani omaleni, skromni ovčari i mornari, u kratkim širokim hlačama do koljena i visokim bijelim bječvama. Rakljanci u cjelini nadmeni, hvalisavi, ponosni, svadljivi, užasne fizičke snage, osvetoljubivi, gostoprimljivi, razuzdani i raspjevani. Labinjani tihi, radini, štedljivi, škrti, blagi, plašljivi. Labinjani su zvali Rakljance Vlasima, za njih je cio taj kraj od Raše preko Kanfanara do Tinjana i Poreča bila divlja, neodmjerena, nedisciplinirana, polu-razbojnička Vlašija. Zemlja na kojoj su živjeli, porijeklo i prošlost jednima i drugima stvorili su njihove nepisane zakone. Zakon Labinjana govorio je da treba živjeti kako život donese. Zakon Rakljanaca propisivao je da ne treba nikad nikome služiti. Niti je Rakljan postajao sluga, niti Rakljanka služavka. Malobrojni sluge i služavke dolazili su uvijek u Rakalj iz Labinštine. I jedan gospodarski zakon je stvoren tako: zakon da se ima živjeti ondje gdje je lakše živjeti. Po tome zakonu nikad se rakljanska djevojka nije udala na Labinštinu a Labinke su se neprestano udavale u Rakalj. Tako se na onome malome trokutu, što ga oplakuje Raški kanal, od ušća Raše do Kvarnera, između Blaža i krničke visoravni, kroz osam, devet koljena miješala blaga i plodna krv labinska sa pjenušavom oštrom krvlju rakljanskom, krv jedne stare slavenske civilizacije, staložena i uravnotežena, sa [54] nemirnom i burnom krvlju doseljenika sa dinarskih planina. Crvena plodna zemlja, zasjenjena šumama, prošarana sjeno-košama, odvlačila je Labinke sa njihovog kamena, lijepa, bijela i crvena lica Labinki i njihove marljive ruke činili su Rakljance labinskim prosiocima. Krv se miješala, koljena su se redala. Razuzdane crte doseljenika postajale su pravilnije, oštri kutevi na njihovim profilima su se ublažavali, njihov bijes pretvarao se u trijeznu mislenost, kod istoga lica sad se javljala neka oštra linija njegove plemenske loze, sad zaokrugljena, ublažena crta stare slavenske civilizacije. I sad se ponavlja i obnavlja to križanje krvi. Jedan mali siromašni seljak, čiji su pretci na mletačkim galijama dovedeni u ovaj kraj sa dalmatinskih obala prije dva i po stoljeća, uzima djevojku, čiji pretci su došli ovamo, možda sa Karpata, možda iz Rusije, još prije hiljadu godina. Kakav će biti svijet što će proisteći iz toga križanja, iz te cijepane voćke?

Jadno je naše školsko znanje o nama. Tko od nas zna za vlastitu lozu unatrag dva tri koljena? A i kad znamo, da li je to znanje sigurno? Križanje krvi je najintimnija tajna ljudska, i tko može nešto pouzdano da kaže o čistoći krvi ne jednoga naroda, ne plemena, ni sela, nego jednog malog seoskog roda? Ljudi su se kroz stoljeća kretali, borili, otimali žene, silovali, kretali se duž rijeka, plovili su morima, pristajali i odlazili, napredovali su po dolinama, povlačili su se, miješali i križali neprestano, Romani, Germani, Huni, Mongoli, Turci, Grci, Saraceni, Feničani, Židovi, Goti, Štajerd, Venecijanci, Francuzi i drugi prije njih i s njima i poslije njih išli su po ovim istim putevima, po kojima hodamo mi danas, pili su vino sa ove iste zemlje, ljubili na ovoj istoj travi, križali se, plodili, umirali, ostavljajući tragove iza sebe i ti tragovi žive danas u nama. Treba samo vrganj dublje da zagrebe na Orišinama i kod Svetog Tudora, pa da se u polju, iz koga klija naš kukuruz, otvori grob, s kostima, mjedenim ukrasima, oružjem i oruđem. Čiji je to grob? Od kada? Od prije hiljadu, dvije, tri hiljade godina? Tko je prvi prokrčio njive na kojima oremo, tko je [55] iskopavao puteve u kamenu, čije su noge utabale kamenite staze, kojima se penjemo od mora u selo? Mrak je u nama, mutno nam je sve, ništa ne znamo i u neznanju govorimo o čistoći krvi i svom porijeklu. Zemlju, koju oremo nazivamo svojom, a vrganj nam u toj istoj zemlji preorava grobove, rimske, ilirske, hunske, grčke, venecijanske. I mi samo zakrenemo vrgnjem: "Šti Srneja, ća Jelen", i lemešom zaspemo otvorenu raku. A svi ti Grci i Iliri, Romani i Huni orali su ovu istu zemlju, hodali po ovim stazama, molili se i prinosili žrtve svojim bogovima, u uvjerenju da su ti bogovi pravi, kako i mi to radimo. I svi ti, koji su tuda prolazili i ostavljali po stazama jeku svojih koraka, nosili su, kao i mi u grudima maleno, uznemireno, vječno zabrinuto srce, hlepili su za kišom, bojali se grada, muzli krave i ovce. Kao i nama i njima su se odazivale drage na njihovo pjevanje i kosovi su preplašenim zviždukom odlijetali iz živice pred njima.

Markovi svatovi krenuli su šutljivo, u noći, prije zore i stigli na Skitaču na uru sunca. Odmorivši se iza gromače, i istresavši jedan drugome prah sa odijela, krenuše uz svirku mijeha u selo. Hodan je, s mijehom pod pazuhom, išao naprijed, Marko i Ive za njim, Mate i Grgo na kraju te kratke povorke. Ispraznivsi do kraja malu bocu rakije, koju su bili ponijeli sobom i odbacivši praznu bocu na gromaču, sad su išli veselije, ijujučući.

Bedrina se sjeti da bi trebali zapjevati. Izmijene red, Bedrina pođe naprijed s Ivom, Marko zastade s Grgom. Bedrina zapjeva i prvi, drugi prihvatiše.

Gremo ti divojko, prid vrata,
oj, prid vrata! Pošalji naprid svog brata,
oj, svog brata! Brat ti je mili ljubljeni,
«
oj, ljubljeni! Ide ti dragi suđ
eni, .
oj, suđeni!

[56] Pjesma je bila na ples i pjevala se po napjevu: "Pošla j' divojka po vodu", i oni su išli naprijed, pjevajući uz ritam misnica i poskakujući. Bedrina predloži da pjevaju drugu pjesmu. Po jednom od više općih napjeva deseterca pjevaše sada otegnuto prigodnu pjesmu, koju je Bedrina putem izmišljao:

Prošli jesmo to široko more, pripasali te visoke gore, da vidimo tvoje bile dvore.

Bijeli dvori, pred koje su baš stigli, bila je malena, prizemna kućica, pokrivena slamom, od svega jedne prostorije, bez konobe i bez tavana, sa uskim dvorištem. Na kuću se naslanjao još manji ovčji dvor. Iza kuće je vrt, ograđen zidom sa dvije, tri smokve i desetak ulika. Sve maleno, usko, oskudno. Široki vidik na obronke pod gorom, na Kvarner i Cres, činio je ovo malo osamljeno naselje milim zakloništem. U dvorištu je čekalo dvadesetak žena i djece. Lisa na dvorištu zatvorena. Iz kuće izađe stariji Martinin brat Tone. Iza njega je mlađa sestra Mara, visoka i koštunjava kao i on, nosila bukaletu vina. Bedrina u ulozi staroga svata pozdravi Tonu.

- Ki ste vi ljudi? - upita Tone.

- Mi smo putnici, došli smo vero iz daleka, to van nikako ne lažem, gremo po tragu jene junice ku smo zgubili.

- A kako ćemo znat da ste vi dobri ljudi?

- Dobri ljudi gredu po danu, ne skrivaju se, pivaju i svire. Ninega se ne plaše.

- Kad ste došli iz daleka, sigurno ste žedni, napijte se! - i pruži im bukaletu.

Svatovi se napiše. Marko gurne rukom Bedrinu, dajući mu znak da skrati obredne razgovore. Malo je svatova, malo svijeta u dvorištu, sve je to skromno i ne priliče dugi razgovori.

Ali se Mate nije dao. Izveli su mu prvo ogrnutu babu, da vidi da li će poznati onu koju traže. Pak visoku Maru, u bijeloj [57] košulji i tankoj crnoj labinskoj carzi bez rukava. I na kraju Martinu, u rakljanskoj carzi, od smeđeg sukna, sa crvenim širokim panom, ukrašenoj zlatno žutim vezovima. Nježna, mala, tanka Martina obukla se ukusno, počešljala kosu sa razdeljkom po sredini glave i zavila je u pletenice koje su joj dva puta kao vijenac obavijale glavu. Izvadi iz njedara jabuku, prekriži se njom, pak je baci u vis prema Marku. Marko pukne u nju pištolom, ali je ne pogodi. I Ive je ispalio u zrak svoju pištolu. Grgo se mučio da pukne, ali mu pištola nije htjela opaliti, iako je kokot padao na kapsulu. Hodan je zasvirao.

Sad je po običaju trebalo da krenu u crkvu, a iz crkve da se vrate nevjestinoj kući. To se nije moglo, jer je crkva daleko i ne bi danas stigli u Rakalj. Izvevši nevjestu, oba djevera, Ive i Grgo, stadoše joj sa obje strane. Za trenutak nisu znali što da rade, ali Mate krene odvažno u kućicu i svaća za njima.

Mala prostorija s ognjištem do vrata, dvije postelje uza zid, bez poda i kamenih ploča, sa zemljanom žarom za vodu u uglu, malim prozorom prema vrtlu, bez stakla, brzo se napunila. Prostrti stolovi (pozajmljeni iz drugih kuća) složeni jedan do drugoga primiše svatove. Fonovići su bili zaklali ovcu, Martina je mogla da odvede u Gašpićeve još dvije ovce i dvije vreće vlastite vune, koju je odradila. Iako im je pod nogama bila zemlja - uza svu oskudicu zemlje na Skitači ipak je zemlja bila najjeftiniji pod -i krov bio slamnati, kuća je izazvala osjećaj čistoće i reda. Kreveti su presvučeni bijelim plahtama sve do dolje, hrastove škrinje i stolovi oribani, oruđa sređeno povješena o grede i klinove.

Jelo se drvenim žlicama iz drvenih zdjela. Svatovi za stolom, žene na ognjištu, nekoliko hrpa djece na tlu, nekoliko zdjela ovčje juhe iznijeto je drugoj djeci pred kuću. Ovčja juha sa pšeničnim rezancima, kupus - Martina ga je za tu priliku bila donijela iz Rakija i dobila ga od Mare Prcanke - ovčje meso i pšenični kruh. Bedrina i Hodan obilno su naginjali bukaletu s bijelim labinskim vinom. Vino je bilo tek prevrilo, riznilo je i slatko klizilo poslije [58] kupusa. Doručak je bio u neobično vrijeme, još rano, da bi se prije podne stiglo u Sveti Lovreč i za vidjela u Rakalj.

Jelo i vino je ugrijalo i raspoložilo svatove. Bedrina ustane i pođe prema krevetu.

- Sad ću počinuti - reče.

Svatovi se okrenuše za njime. Bedrina legne na zemlju (dobro je prije pogledao da li je zemlja suha i da li neće suviše isprljati koret), pak uspravi noge okomito uz krevet. Ležao je u najnezgodnijem položaju, kao djeca, kad se prevaljuju na sjenokoši.

-Ova - navine on na labinsku - lipo počivan, kako papa. Hodili smo, znate, dosta, pak smo se strudili. - I zakukuriče kao peteh. - Ova, dan je, triba se već dignuti. - Pođe prema ognjištu da zagrli staru Luču, Martininu tetku.

- Sviri, Pave, pukle ti svirale, ja i Luča ćemo zatancat. Na gusto pribiraj, po labinsku. -1 ne čekajući da li Luča pristaje ili ne, on bez riječi uzme za ruke malo djevojče, koje je jelo držeći zdjelu među raširenim nogama. Djevojčica ispusti žalosno žlicu i počne da se okreće s Matom.

Hodan je držeći obim rukama komad ovčjeg buta, grizao, gurao desno koljeno prema svatnici Mari. Pričini se kao da nije čuo, kako ga Bedrina zove i žvakao je dalje.

Vino je teklo, raspoloženje je raslo. Mala kućica izgledala je sve privlačnija i utulnija, škrti Labinjani sve bolji gostoprimci.

Bedrina je cupkao po zemlji. Ostavio je zarumenjenu djevojčicu, koja je brzo disala, i plesao sam po taktu vlastitog pjevanja:

Labinjani gredu,
suru vunu predu,
na batice motaju.

Martina je tiho sjedila između djevera. Malo je jela, pazeći da se ne pokapa. Ozbiljno, skoro turobno je gledala preda se, u Marka. Male grudi nadimahu joj se ispod izvezenih prsiju bijele košulje. Bijelo lice rumenilo se u slabom prelivu, smeđe oči bile su vlažne. Blagi sjaj treptio joj je oko očiju i lica. Bila je ozbiljna, skoro pobožna i tužna. Slab most koji ju je do sada vezivao sa ovom malom kućom, koja je na kraju ipak ostajala uvijek i njezino zaklonište, zadnje utočište u životu, sad se lomio. Od sad će možda jedanput godišnje, možda još rjeđe dolaziti ovamo. Ali sad će imati svoju kuću, svoja polja, svoju djecu. Ona se trgne. Razumije se, imat će djecu, plesti će im bječve i opute za opanke i siti košulje. A djeca će čuvati ovce, njezine ovce. A preko mora, u Rakiju, sve već poznaje, ništa joj nije tuđe. Svekrva Ana? Svekrva Ana je kao i ostale žene. Dobra i ljuta, kao i život. Bit će žuko. Podnijet će.

Marko je više kradom bacao pogled na njezinu stranu. Pričinjala mu se lijepa, mirna tiha ljepota, koja ne peče kao žeravica, ali grije i čini život lijepim. Ta ljepota, mila i skoro svetačka, nije divlja, bujna ljepota dolinjskih djevojaka, ali je milija i toplija. Marko se nasloni na mladu svast Luču i zapjeva:

Fala majki, ka mi te je dala
tako mladu, lipu i gizdavu...

Hodan se digne, napuhne mijeh. Misnice prvo zaječaše, zatim zapjevaše. Hodan je puhao u puhaljku, nagnuo glavu na jednu stranu, vratne žile su mu nabrekle, iz ustiju mu je curila slina na mijeh, žut, mekan, vlažan i mastan. Prost, ograničen, mucav i zapleten u govoru, Hodan je debelim, crnim, kratkim prstima, koji su ličili na kožu starog opanka, prebirao na misnicama divne pastirske melodije. Bio je sit, napit, nije više vidio ništa oko sebe, uho mu je kontroliralo pravilnost pribiranja, radost u srcu izazvana današnjim obiljem i svirkom stvarala je sve [60] nove i nove zaokrete. Zadubljen u svirku, s puhaljkom u ustima, on osjeća samo kako pred njim plešu polja, cvatu sjenokoše, mirišu šume, skaču goveda. Iskonske čežnje ljudi za ljepotom, za srećom, za radošću trepere mu u srcu pod suknenim krožetom, hiljade čežnji, hiljade radosti, on je pun i lak, sve je radosno u njemu, on stvara radost oko sebe. Drhte mu mišići na rukama, na stegnima, u koljenima, u ramenima. Iako ništa ne vidi, osjeća da se raduju sva ta srca oko njega, velika i mala, mlada i stara, da se radošću prelijeva kućica i njezin slamnati krov, da su radosne smokve u vrtlu i živi kameniti skasi pred kućom. Raduju se vrtli, putovi, drage i doći, more, barka, koja ih je danas prevezla, rakljanske šume i polja. I mrtvi su radosni danas, i groblje će biti nasmijano, kad pođu u crkvu. Lili-li, lili lili, tilili-rilili... lipa mladost moja.....

Hodan povede svatove niz brdo prema dalekoj crkvi. Kućica se isprazni, Tone je zaključa, namještajući nogu u rupu vratiju, napravljenu za prolaz kokoši i dižući vrata nogom. Rodbina krene za svatovima, a djeca se rasuše krivudavim putevima sela.

Obred vjenčanja bio je kratak. Znajući da svatovi imaju da pređu u Rakalj, pop je požurio. On je Marku i Martini stavio na srce ono što je stavljao i drugima u toj prilici: da se ljube i da se podnose. Savjeti su bili dobri, ali su zvučali malo neprirodno, jer je pop bio mlad i o životu je znao manje od njih.

Vratili su se umorni, ali još uvijek veseli u kasno popodne. Privučena svirkom dječurlija im je došla u susret na bolovansku rudinu. Skupili su se i stariji, muško i žensko, ali više žensko, da vide nevjestu i svečanu siromašnu i malu svatovsku povorku.

Hodan je opet svirao. Marko je išao plešući i približivši se radoznalim gledaocima, pukne iz pištole u zrak. Puknuše još dva hica. To je proradila i Grgina pištola.

- Neka puknu od jada rakljanske divojke, da ja vođin jlću Labinku! - vikao je Marko. [61]

To je trebalo da bude odgovor na duga zanovijetanja u selu prije vjenčanja.

Na tavanu, pred svanuće, kad su se svatovi razišli i kuća umirila, u sumraku, svlačeći se pri slabom svjetlu uljane svjećice, prije nego li će leći na šušnjaricu na podu, položenu među starim oruđem, koloturima, starim mušketom i kamenicom za ulje, govorio je Marko:

- Znaš, kako san zadovoljan, Martina, kako nikad dosad. Sad si moja.

- Za uvik, Marko.

Upuhnuo je svijeću. Šušnje je zašuštalo. Oni su se zagrlili. Vani se bijelila zora. Zaboravljena goveda mukala su u staji.

V

[62] Istarska zemlja zanosi svojom raznovrsnošću. Divlja i pitoma u isti mah, tu gola i kamenita, tamo zelena i šumovita, na sjeveru i istoku visoka gola brda, na jugu i zapadu plodne kosine crvene zemlje. A svuda raznovrsnost. Brda i brdašca, njive i njivice, doline i doći, drage i dražice, glavice i dubine, vrhovi i ograde, jame i jamine, požarine, paleži i prisike, polja i poljica, vrtli i vrtlići, brajde i brajdice, strnine i lokvine - kako je narod nazvao dijelove sela, polja, šuma i pašnjaka, na kojima živi - sve se to niže jedno do drugoga. Gdje zastaneš i obazreš se naokolo -drugi pogled, sa svakog zavijutka staze i puta - drugi vidik. Svaka njiva je drukčija, svaka šuma i šumica sastavljena od drugoga drveta, u jednoj šumici svo je drveće ispremiješano: dubovi, jasenovi, grabrovi, smrike, drinak, klen, cer. Svaka brajda drukčije je položena i druge veličine. Na ravnom pašnjaku nalazi se duboka vala, usred šume ograđeni dolac sa zelenim, bijelim, modrim glavicama kupusa. Dapače je i zemlja drukčija, na jugu i zapadu crvena, u sredini i na sjeveru bijela, na istoku opet crvena.

Istarski kamen povećava raznovrsnost. Ali on daje i cijeloj zemlji jedan ton. Sve su kuće od kamena, kamenite su staje i dvorovi, kameniti su zidovi na dvorištima, crkve su kamenite i kamenom popločane, oltari su od kamena, groblje je ograđeno kamenitim zidom i puno je kamenitih spomenika. I kuće i pridvorja su negdje popločena kamenom, kameniti su zidovi oko oko vinograda, oko dolaca, dočića i valica, oko maslinika. [63]

Južna i zapadna, nekad venecijanska Istra, ima još jedno obilježje: svaki i najmanji zidić na njivi ograđen je iz dva reda kamenja, zidovi su široki i dvostruki.

Sve je u toj zemlji nekako temeljito. Kuće, dvorovi za ovce, korune i zidovi, putići izdubeni u kamenu - sve to kao da je za vječnost građeno.

Zemlja i kamen pisali su svoje znakove na ljudima. I ljudi su raznovrsni. U isti mah blagi i tvrdi, veseli i strašni u gnjevu, a svi nekako temeljiti, kao od kamena odvaljeni, uobličeni, ne oštrih crta ali s nekom tvrdom odlučnošću, koja im igra u mišićima lica.

Takva je bila zemlja i takvi su bili ljudi u selu, gdje su Gašpići živjeli. Raznovrsnost prirode nametala je razne poslove seljaku. Neplodnost zemlje upućivala ih je na druge djelatnosti izvan ratarstva i stočarstva.

Život je potekao jednoličan i tih, ispunjen radom i brigama. Rađala su se djeca. Mala mršava Martina rodila ih je četvoro u prvih šest godina. Rađala je lako, i žene su se čudile. - To su kosti -govorile su. Tonu je rodila u rano jutro u isti trenutak kad je Marko doveo staru debelu Fumu Valića da joj pri porodu pomaže. ; Ustala je iz postelje drugog dana, a četvrtog dana, u nedjelju, kad je došlo krštenje, već je sama okretala kruh, koji se umočen u jaja, pržio na ulju. Pak su došla nova djeca, Luča, Mara i zadnji mali Mate. Uzimali su za kumove srednje i siromašne seljake istoga stanja, Bedrinu, staroga Šikulu, Ivu Videlana, Juru Grubića.

Djeca su kod poroda bila malena, ali su brzo jačala. Martina ih je dugo povijala u širok i dugačak povoj, stežući im ručice uz prsi. Jedno od drugoga nasljeđivalo je dijete povoje, rubine, haljinice i drvenu zipku.

Tonina je rodila samo jedno, Lovru. Rodila je teško i dugo je o tome govorila.

Ive je bio doveo Toninu u stari dom, ali su se oni brzo vratili u palaču. Stari Tone nije u početku pristajao na diobu sinova. Osjećao je da će to biti kraj njihovog seljačkog roda. I sada stoje sa [64] krmom slabo, ako se paša podijeli, neće moći nikako. Nije ni običaj da se braća dijele za života roditelja. Ive je na oca navaljivao oprezno. - Primio bi pola duga kod Poštetke u Fazani, ostavio bi staru kuću, oruđa, korito i goveda bratu. -I1 najjači razlog: ako se braća podijele, dobit će svaki od njih po jednu parcelu šume u Primu. Stari je vrtio glavom, dokazivao da Ivi ne treba ni zemlja ni paša, da Marko koji ostaje seljak, neće moći bez paše održati goveda, ali je na kraju ipak pristao na nagodu sa sinom. Tako je Ive odijelio od starog Gašpićevog posjeda trećinu Grušina, trećinu vrtla, jedan dio Njiva i cijelu Ogradu, što je graničila s Vrhom i gdje je bilo najbolje Gašpićevo sijeno.

Gašpićev posjed se raspao. Marko je ostao sa ženom, malenom djecom i rano ostarjelim roditeljima na zadnjem ostatku stare Gašpićeve kmeštine. Velika je bila nekad, prostrana, u uru hoda ne bi čovjek bio obišao samo glavni komad zemlje. I svega na tom jednom komadu: oranice, vinograda, pašnjaka, sjenokoše, šuma. Ali su se koljena dijelila, djevojke sa mirazom odnosile zemlju, sad su ostali samo ostaci. Kad se zemlja suzila, stari Tone odbio se od poljskoga rada. Kao da se sa lomljenjem zemlje slomilo nešto i u njemu. Tužio se na reumatizam, vukao se po kući, ili je na magarcu jahao u kamenolom na Vrh ili u Kalavojnu. Kopao je, kucao, iskrčivao zemlju sa slojeva kamena, tražio nove i bolje slojeve. Kamen na Vrhu nije bio sasvim dobar, ledio se zimi, nije bio za prodaju, ali u Kalavojni mogli su se naći sigurni slojevi. Baba Ana je pobolijevala, ljutila se, držala kruh zatvoren, kinjila je djecu.

Marko i Martina pokušali su se snaći u novom položaju, kako su mogli. Obitelj je porasla, zemlja se suzila. Ive je odnio dobra četiri para oranja. Najgore je bilo što je odnio i Ogradu, i što se paša smanjila. Od dobre paše za goveda ostajao je samo Vrh, ali °d proljeća do kosidbe najveći dio Vrha morao se volovima zatvarati da zimi ne bi ostali bez sijena. [65]

Čuvajući sjenokošu, Marku nije ostajalo drugo nego da ugoni uveče volove u tuđe, u krničko, u Buršića, u Škabića. Njihovi pašnjaci su bili do Vrha i goveda su se mogla uvečer ugnati, a ujutro izgnati. Tako je gubio noći. Ali kad je dolazilo oranje, orao je s volićima od zore do mraka i Martina se kretala za njim kao sjena. Preorali su prijašnji pašnjak za ovce na Njivama.

Dobre zemlje osim u vrtlima i na Vrhu pod sjenokošom, skupa tako par i po, oni zapravo nisu više ni imali. Cijele Njive ovako iskrčene i preorane sačinjavale su četiri para, Marko ih je u četiri dana izoravao, stavljajući na vrganj krupno kamenje. Nekad je i Martina morala da sjedne na vrganj da bi lemeš dublje zaorao. Ali cijela ta zemlja bila je škaljava i jadna, za cijelu nisu ni imali gnoja da pognoje i kud bi lemeš zaorao, dizao bi četiri puta više kamenitog šljunka nego zemlje. Grušine su bile isto takve, dva i po para, opet mnogo više kamena nego zemlje. Martina je marljivo brala krupnije kamenove, ali kamenja je bilo toliko da ga sva vojska kraljeva ne bi stigla da očisti. Ali i kad bi ga očistila, nestalo bi zemlje sasvim i ostale bi samo kamene ploče. Gnoj se nije mogao nabavljati, jer ga nitko nije imao suviše. Svako novo oranje iznosilo je na površinu nešto zemlje odozdo, ali bi voda zemlju isprala i kamenja je ostajalo više. Dva i tri oranja više bi škodila nego koristila i tako je ostajalo pri jednome svake godine. Vrh je ostajao pod sijenom, u vrtlu je bio godinu za godinom krumpir i tek svake pete, šeste pšenica. Kad bi sve obrali i ljeto nije bilo previše sušno, onda je u konobu dolazilo pet šest starica pšenice, dvadeset starica ozimca, deset ovsa, trideset do četrdeset ručica kukuruznog klipa, dvije vreće krumpira. Na toj hrani; moralo se izdržati cijelu godinu, za osam duša premalo. Da svih ' osam jede samo kilo kruha dnevno, ta je hrana mogla da bude' dovoljna do Božića. Zato je baba Ana zatvarala kruh pod ključ. Po j selu se mnogo pričalo o škrtosti babe Ane. Tobože dogovorili se ona i did Tone. Ako dođe gost u kuću i Tone zapita: [66]

- Ane, je kruha, ja? - ona je imala da kruh iznese.

Ako did Tone zapita:

- Ane, ni kruha, ne? - ona je imala samo da ogovori:

- Ne, ne, moj Tone, ni mrve.

Kruha zbilja češće nije bilo nego što ga je bilo i on se dijelio onako crn, kiseo sa oštrim dlakama ozimca ili tvrd i žut od kukuruza na malene komadiće. Svaka mrva, koja bi pala na pod, dizala se i ljubila, i kasnije gutala kao pričest.

Trebalo je kupovati hranu za devet mjeseci, ali što da se da za tu hranu? Svake treće godine tele, četiri, pet jaganjaca, dva voza kolaca za vodnjanske vinograde, dvije suhe šunke od jedne svinje, što se na jesen klala. Sve je bilo malo. Trebalo je plaćati interes za dug crkvi i Poštetki, općini za Prim, kupovati kožu za opanke, so, petrolej, platno, konac, plaćati kovača, kolara, tkača, šilca, stupare. Račun sa koritom je bio točan. Korito je davalo ulja za cijelu godinu, ali za prodaju nekad malo, četiri, pet litara, nekad ništa.

Prim je u to vrijeme baš bio podijeljen. Da li je uspio Pinko ili su razumni ljudi u općini prevladali, cijela šuma je podijeljena na jednake paseve, skoro četvrtaste, i podijeljena je na onoliko dijelova koliko je bilo kućnih zajednica. Dobili su svi jednako, šuma je bila i inače jednaka, sve mediteranska tanka bršuda, planika i metlika, poneka tanka divlja javorika među njima. Šuma samo za ogrijev i vinogradske koce i pašu. Dva tri siromašna seljaka odmah su odstupila svoje dijelove bogatijim. Šuma je bila dosta daleko, uru hoda. Gašpićevi dijelovi nalazili su se na samome moru, na strmim, dolje nepristupačnim obroncima. Podjela šume imala je tu dobru stranu da je svaki mogao da siječe svoj dio, da štedi mladice, da proređuje oprezno i razumno. Svi su dijelovi bili dosta veliki, tako da nije bilo straha od iskrčenja. Suma se na posječenim plohama sama obnavljala. Ive i Marko dobili su jednake dijelove, koji su graničili. Odmah do njihovoga bilo je Grgino. Između dijelova ukopani su kameniti međaši, ali [67] oni nisu bili sada ni mnogo potrebni. Šume je bilo dosta, a slobodno se sjekao i preostali komunal.

Martina je dobar dio jeseni i zime provodila u Primu. Obarala je ušima sjekire bršudu i planiku od panja, kresala je kočeve, vukla na put do kuda su mogli volovi da stignu. Ujutro bi rano ustala, samljela kukuruz na žrvnju, ostavila svekrvi da skuha rijetku kašu za doručak i zatim bi se izgubila u noći i vratila još prije dana noseći puno krilo broskve za večeru za ljude a nešto i za prasca. Kad bi Marko došao s volovima iz paše, kup zelene, smežurane broskve kod ognjišta osiguravao im je večeru. Marko bi je pozvao u stranu:

- Si bila u Hodanoven Docu?

- Ne, u Mišćevoj Vali.

Ona je brala broskvu, gdje je bilo, pazeći samo na to da ne uzima siromašnijima od sebe. Nekad bi i pitala Hodanove ili Mišćeve, ako je očekivala da će dobiti pozitivan odgovor. Većinom nije ni pitala. Ona je broskvu brala na tuđem, noću, on je opet noću pasao volove na tuđem. Škabići, Buršići, Mišćevi, Hodani su to znali, ponekad su prelazili preko toga, nekad opet broskva i paša odradila se nadnicama.

Martina se laćala svega, što je moglo donijeti koristi. Brala je u Primu lovorovo lišće, kad je ono u gradu traženo. Čupala je po stranama lišće od kadulje i odnosila u grad. Brala je s proljeća divlje margarete, divlje sitne karanfile, šparoge, bljušte, gljive.

Poznavala je trave, prikupljala ih s proljeća za jelo i za lijekove. Kad nije bilo ničega, ostajao je oštar divlji brmeč. Kuda god je išla, mislila je na stotinu stvari, i nosila kući sve što se u polju, u šumi, na sjenokoši moglo za kuću naći, slak za svinju, mlade jarebice, ubijene od grada, mlade koprive, koje će skuhati za večeru. Nije se stidjela ni pobirati balege putem, kupiti ih u pregaču i nositi kući za gnojenje vrta.

Podojivši dijete u zipki, Martina je odlazila u Prim, sa sjekirom i kosirom, obarala crniku, kresala, vukla i s bremenom [68] drva vraćala se poslije podne kući. A nikad nije smatrala da joj je breme na leđima dovoljno. Još bi trave, koje je nabrala, lovor, kadulju, natrpala u pregaču, i u džepu donosila djeci slatkokiselaste crvene jagode, što sazrijevaju na jesen na planiki. Omršavila je, grudi su joj olabavile, dobivala je bolove u želucu, nije podnosila svaku hranu. Nije bila jaka, ali je njezina marljivost naknađivala fizičku snagu. Kad je trebalo voziti koce u Vodnjan, Marko Gašpić vozio ih je najviše i njegovi su bili najvitkiji i najduži.

Mali Tone imao je osam godina, kad je u Krnici neki doseljeni cipelar počeo djecu da uči pisati. U selu se govorkalo da će i nekoliko djece iz Rakija dolaziti cipelaru u Krnicu. Pop, stari Blečić, nagovarao je ljude da što više djece pošalje u "školu". U selu su sada umjela tri, četiri čovjeka pisati. A bez pisma se ne može znati ni koliko poreza treba platiti, ni oporuka se ne može napisati. Za "školu" su se spremala dva sina staroga zvonara, Martin i Mate, mali Martin Markov, Ive i Tone Grubić. Postolar je bio spreman da svaki dan uči sat-dva seljačku djecu pisati, a primao je za to svake vrste nagrade: pšenicu, ozimac, kukuruz, ulje, vino, novac, što tko bude mogao dati.

Stari Tone Gašpić predloži Marku da šalje i maloga Tonu.

- Sad bi bija mali najpotribniji za ovce. A ni kopati se neće naučiti u školi.

- Šalji, Marko, malega u Krnicu. Da ne ostane svi naš rod za uvik slip.

- Daleko je Krnica, uru tamo, uru nazad - primijeti Martina.

- Neće hi biti strah. U kumpaniji će lagnje.

- Kako te po buri, daždu i mrazu? - brani Martina.

-I na paši je zima i pada dažd. Ako ča nauči, će biti potriban barbi u butigi. Će mu liste pisati i štiti. Još će i u crikvi štiti štenje.

- Štije štenje i zrman Školante, pak mu svejeno ni bolje nego meni - kaže Marko. On se bojao da će škola odbiti Tonu od blaga, od zemlje, od posla, od njega. [69]

[this ends the proofread OCR scan, the rest is conversion of Word with many OCR errors]

 - Almeno muška dica neka se ča navade. Ovce more čuvati drugo lito i mala Luca.

- Moremo provati lito dan - sumnjičavo završi Marko.Martina je Toni od starih hlača očevih sašila modru torbu sa bijelim pucetom za zatvaranje, pričvrstila uz nju žutu uzicu sa svoje kanice, da može torbu nositi o ramenu, preko glave, i metnula mu u torbu komad kruha od ozimca.

Tako je Tone veselo pošao s djecom krničkom cipelaru Šimeti, da nauči pismo.

Kasnije je pop od nekuda nabavio za svih šest dječaka knjižicu i tablicu.

Marko Gašpičev poslao je za to popu dvije litre muškata. U školu je išlo samo šest muških dječaka, po lijepom vremenu i jedanput dnevno. Sjedali su oko ognjišta u postolarevoj kuhinji i on im je pokazivao slovo po slovo, brojku po brojku. Djeca su bila odrasla i zrela i brzo su shvaćala. Poslije prvih dana pokazala se kuhinja tijesnom i nezgodnom i otada je postolar učio djecu u maloj dvoranici seoske općine.

Djeca su odlazila i vraćala su se u skupini. Dolazilo je ni oko čega, kako to biva još više među ljudima nego među djecom, do svađa sa krničkom djecom i tada su sa obiju strana žviždili babulji. Potučena strana morala je bježati i zato je dovodila drugog dana pojačanja u starijoj braći ili drugovima. Ako je dan bio sunčan i vedar, ratna fronta razvijala se na cijeloj dužini puta od Raklja do Krnice, postavljene su po šumama zasjede, pošiljane naprijed kraticom straže. Neki put stražari bi se izgubili i otišli da beru šparoge, traže gljive, obilaze gnijezda ili love ptice. Tad bi se neprijateljstva naglo rasplinjavala i dušu bi potpuno obuzimali novi pothvati.

Sa učenjem pisma javilo se jedno novo pitanje, koje u svakodnevnim brigama za život nije se do tada ni javljalo. Poslije prvog tjedna, stari Tone upita unuka: - Kako vas vadi ti vaš postolar u Krnici? [70]

- Lipo nas vadi.

- Ja, ma kako govori?

- Govori kako po našu, ma je reka da ćemo se učiti pisati talijanski.

- A zašto vas ne vadi slavinski? Mi nismo Talijani, mi smo Slavinci! - djed se naljuti.

Tone je razumio da je i on Slavinac, ali videći da to pitanje djeda nekako neobično zagrijava, odgovori:

- Ja ne znan. - I sam zapita:

- A ča su to Slavinci, dide?

- To smo mi, sin moj, mi težaki. Mi govorimo slavinski, svi mi, ki nismo grajani.

Dijete umukne. Čudnovato da je to tako uznemirilo djeda. I stric Ive mu je postavio isto pitanje, ali sasvim mirno i kad je stricu protumačio da će učiti pisati talijanski, stric je samo kimnuo glavom i rekao da tako treba. Njemu poslovni ljudi iz Vodnjana i činovnici iz velike općine u Barbanu pišu samo talijanski.

Stari Tone dohvati palicu i grčeći lice, malo od bola, malo od navike, kad je ustajao sa stolice kraj ognjišta, odšepesa u plovaniju k popu.

Pop je sa kuharicom stanovao u plovaniji, u Markovih. U prizemlju lijevo bila je kuhinja, desno tinel, oficij, kancelarija plovanije. Gore su bile tri sobe za spavanje.

Kad je did Tone ušao, ugodno mu zamirisa kuhinja, čistoća hodnika popločenog kamenom kao da je govorila da tu treba drukčije postupati nego doma. Pop, visok, u izblijeđenoj, skoro otrcanoj mantiji, pognut u ramenima, otvori vrata oficija.

- Hote naprid, barba Tone. Siđite. - I pokaza mu drvenu, bijelu, izribanu stolicu.

S klobukom u ruci Tone sjedne.

- Doša san, gospodine šjor plovan, na jenu besidu.

- Ča je dobrega? [71]

- Radi malega unuka. Govori da hi Šimeta u Krnici vadi talijanski.

Pop se nasmije.

- Pak?

- Mi smo Slavinci.

- To je istina, barba Tone - poče pop. - Mi smo Slavinci, ali mi živimo u Istriji, Istrija je dija velike zemlje austrijske. U drugih zemljah zapovidaju Nimci, Čehi, Poljaki. U Istriji zapovidaju Talijani.

- Ma u Rakiju ne! - pobuni se Tone.

-I u Rakiju, ma manje. U Krnici više. Krnica spada pod vodnjansku općinu, u Vodnjanu su Talijani i oni upravljaju svon općinom. Mora se pisati onako kako želi općina. Neka mali uči talijanski. Ko nauči štiti i pisati talijanski, ja ću mu pokazati pet, šest slova slavinskih, pak će najti Kačića i on će znati oba jezika. Još more tvoj unuk biti župan u Rakiju i utemeljiti slavinsku školu za svoju dicu. Samo nas nete ontar kosti boliti, barba Tone.

-Ja, ja, - promrmlja stari Tone. - Ma ništo bin vas pita, gospodine plovane - doda.

- A ča to barba Tone?

- Vi ste mi ovode nabrojili jenu litaniju onih, ki zapovidaju. I sve zapovidaju Talijani, Nimci i drugi. Recite vi meni, ča su Slavinci na svitu samo za slušati i ča oni nigder ne zapovidaju? Ter je Školante štija iz Kačića da su Slavinci najveći junaki. A i vi sami znate da se ni mi u našem selu nismo u strahu zlegli.

- He - he - he - nasmija se pop. - Vi ste, barba Tone, čovik od velike politike! Ki bi reka! - Pop se uozbilji i umukne.

- Da vas nis uvridija, gospodine plovane?

- Ma ke... Samo i ja ne znan kako bin van odgovorija. - Pop je bio ozbiljan, zamišljen, kao odsutan duhom. Gledao je u usko dvorište, gdje su kokoši čeprkale rijetku travu. Tone mu je postavio pitanje, o kome je i on često razmišljao. - Vidite, barba Tone - nastavi pop, još uvijek zanijet i kao da razgovara sam sa [72] sobom - mi istrijanski Slavinci i nismo sami. Mi smo ovode kako na jenoj, na priliku, granici, oliti kunfinu, velikega slavinskega roda, ki se proteže nadaleko, nadaleko, da deset lit grete s tovarom još ne bite došli do kraja slavinske zemlje. Najbliži su namin Hrvati, oni govore kako i mi, i mi smo Hrvati, ma ne živimo u Hrvatskoj. Hrvatska počimlje od Rike i gre tamo daleko do Dunaja. Pak dojdu Bosanci, Srbi, Crnogorci, Bugari, Čehi, Poljaki, a najveći su Rusi, njima se broja ne zna. Rusi su smrvili Napoleona, ki bi bija dobija cilu Jeuropu, Rusi su pomogli Srbon i Bugaron da jopet dobiju svoju državu, a to dojde na priliku kako svoja očevina. Da je po broju, Slavinci bi bili prvi od svita. Moguće te i biti kad, ma nas nete kosti boliti - ponovi pop istu frazu.

- A zašto nismo danas prvi, leg moramo slušati druge?

- Eh, dica smo još mi, svi Slavinci, dica. Još se igramo, kako dica. I delamo, kako dica, još je Slavinci, ki oru s drivenom ralicom, kako dica, kad se igraju. A i oružje nan je driveno, na ditinjsku. Dobro je biti dite. Ma kad-tad, jur te dica postati muži.Zdravi su Slavinci i mladi još.

Stari Tone nije potpuno razumio. Svrne opet razgovor na unuka.

- To će reći da je dobro da mali uči talijanski?

- Nimajte škrbi. Ko se mali nauči talijanski, moći će tući grajane s njihovim oružjem.

- Baš van fala.

- Nimajte škrbi. Kako doma, kako teta Anka, unuki?

- Se živi. Po siromašku.

- Ča san stija reći? Ja, vaše Njive su blizu Popovice? Tone se namršti. Uplašio se da nisu goveda neku noć prenoćila na popovskom. -Su.

- Pak san mislija da bite vi mogli delati Popovicu na po. Župan ne more. Ima dosta svoga. A i ništo smo se poprehtali.

- Radi Prima? [73]

- Radi Prima.

- Ja mislin da će Marko pristati. Goveda imamo, a malo zemlje. Fala van i za to, gospodine.

- Znan, zato san van i ponudija. Tako će mali Tone više puta moći dojti do mene. Ću ga vaditi odmašiti.

Tone se digne, izađe s klobukom u ruci i pokrije se tek kad je izašao iz dvorišta. - Dakle tako je to, mislio je. Pop se je zavadio sa županom radi Prima. Netko je od njih bio na strani siromaha. Samo ko, župan ili pop? Da li je tuđi za siromahe, a domaći nije? A baš je dobro, što mu je rekao za školu, za maloga Tonu i za Popovicu. Nekako dobar je pop. I za Slavince je. Ma kad je prije trideset godina došao u selo, nije bio baš takav. - Biškup! - Biškup je to učinija, naš biskup. Dobrila! Slavinac i težačkoga roda. I ča je ono reka pop, da će mali Tone biti župan i iskati slavinsku školu u Rakiju. Tako govori biskup. Tako je govorija, kad je zadnji put bija u selu na bermi. Biskup je govorija po našu, navijajući malo na prikodražansku. Biškup iz Ježenja. Bija san mu dva puta prid hižon, kadi se rodija, kad san s lonci bija. Mala hiža, kako Rabčova, kako Tone Fonovića na Skitači, dva puta manja od moje.

Tone se zaustavi u mrtvoj ulici, između kamenitih zidova. Štapom odgurne kamen ispred nogu u stranu. Nije osjećao reumatizma. Bilo mu je ugodno. Misao na biškupa i Ježenj oživjela je u njemu drugu, staru misao. Lonci. U mladosti su oni u Gašpićevima vršili to staro zanimanje. Onako uzgred. Bilo je lončarstvo staro zanimanje njihovog roda. I staro zanimanje sela. Tko zna odakle su ga ovamo donijeli, ali nigdje, u cijeloj Istri, nije bilo lončara osim u Rakiju. I rakljanski lonci gonjeni su na magarcima po slabim putevima cijele Istre. Tako na jesen, osobito poslije žetve i berbe kukuruza. Preko zime on bi povadio gnjile i solena, na proljeće bi Ana napravila pedesetak lonaca i cripanja, on bi sve to ispekao u peći, zamijenio lonce za ozimac, kukuruz, nešto i za pšenicu i grah, i tako se hrana dopunjavala. U lončarskim kućama manje je bilo glada nego u drugima. Zašto su [74] bili zanemarili lončariju? Tako samo od sebe. Jedne jeseni sjekli su koce i nisu se snabdjeli gnjilom. Pak je bila suša, i lončarski izgledi nisu bili povoljni. Ive ih je odvraćao od lončarije, tvrdeći da je to prosjačko zanimanje. Imali su i ovce i Ana je imala posla s proljeća sa sirenjem. Ali sada bi ta hrana od lonaca opet trebala. Mnogo je ustiju u kući, zemlja se smanjila. Od Ive ima više lijepih riječi, nego pomoći. Treba se vratiti loncima, možda može Ana naučiti Martinu ili Marka kako se prave. Martina će pristati. On će ići s Markom dva puta preko Drage, jedanput preko Tinjana, drugi put preko Kringe. Goveda ipak neće napuštati. Ni zemlje. Zemlja! Da je više ima, ili da je ova, koju imaju bar koliko toliko debelica, lonci ne bi trebali. Ovako su neophodni.

Uvečer, jedući broskvu, Tone poče:

- Ča bi bilo Marko da se vrnemo na lonce?

Marko šuteći sažvače zalogaj, proguta ga, pa odgovori:

- Prija deset dan si stija da ti unuk bude školante, sad biš stija da jopet bude lončar. A ki bi nan lonce dela?

- Ti, oli Martina. Mati bi van pokazala.

- Ča diš, Martina?

- Moremo provati. Nino delo ni sramotno, ni ni to. Mišćevi su bolji kmeti od nas, pak njin žene delaju lonce. I ova Mara Pavićova, ča je za Tonom Mišćevin, već se vadi. - Htjela je da dometne da miraz Pavićevoj nije smetao da postane lončarica, ali proguta. I nehotice bi podsjetila svekrvu na stari uzrok zajedanja.

- Biš ti delala?

- Bin se naučila.

- Mi ćemo nakopati gnjilu u hrbočken boku, ti biš je mogla doma goniti u starih vrićah na tovaru. Triba nan za ovu zimu najmanje pet šest kvintali zemlje. S voli se tamo ne more. S voli ćemo dovesti solen.

Baba Ana je spremala troje starije djece u postelju. Bila je na nogarama podignuta još jedna postelja i na njoj su spavala sva tri starija djeteta. Martina je udešavala Matu u zipki da ga ponese sa [75] zipkom na tavan. Stari Tone legne. Marko siđe u staju da nakrmi goveda. Djeca su šuškala u šušnjarici. Svekrva priđe ognjištu i povjerljivo povuče Martinu za sobom. Šćućurile se obe na ognjištu. Mišćev pas je lajao, drugi su se odazivali u Valićima, Grubićima, na Bolovanu.

- Nevista - poče svekrva skoro šapćući i preko običaja nježno - nemoj pristati za lonce.

- Moran majko, moran radi dice.

- Nemoj, šći moja, ni početi s loncima. To je vražje delo. Po cili dan si mokra, prignuta h vitli, mišaš mokru gnjilu. Ti si slaba. Moreš još prija mene pojti pod pajole. Ča te ontar dica?

- Božja volja, majko. Živiti se mora.

- Delo i delo. Je dela puno vrsti. Lončarija je najgore. Ja san to skusila. A ti misliš da će ti muški pomoći? Nete. Oni to sada tako govore. I meni su tako govorili. Pokle, "hoj Martina", reći te, "nakopati gnjilu. Hoj natući solen. Nosi gnjilu doma, suši je, tuci solen, mišaj paštu, delaj lonce, suši hi, pali peć". Oni su za vole, za stinu, oni su za pojti po svitu s loncima, ma lončarija ostaje na tebi.

- Sve to znan, ma imaju muški dosta svojih križi.

- Stari Tone je trd, i ča upre u glavu, ne moreš mu zvaditi. Zato nis stila govoriti prid njin. Ma ti moreš govoriti Marku. On se more s ocen pomenuti. Radi tebe, šći moja, radi dice.

- Kopati bosa, ali gaziti gnjilu, to je svejeno, majko. Zemlja je zemlja. Prah i voda. I mi smo zemlja.

Svekrva je začuđeno pogleda. Nije očekivala takav odgovor. Osjećala je da to nevjesta postaje gospodarica u kući, i da hoće sve, pa i svoj krhki život, ako treba, da uzida u to gospodarstvo. Ona završi:

- Delaj, kako bolje znaš. Ti ćeš, šći moja, sama sebe ubiti. - I osjeti, koliko je ova slaba njezina nevjesta, stisnuta kanicom u pasu, da bi je čovjek sa četiri prsta mogao obaći, jača od nje, stare Hodanke. Kao da je najedanput progledala i uvidjela krivice, što joj je do sada nanijela. Ona, Hodanka, je mislila da se sve [76] poteškoće mogu savladati samo štednjom. Labinka Martina, iz škrte Skitače, misli da se poteškoće imaju prebroditi radom.

Na tavanu, još uvijek na šušnjarici na podu - nogare ne mogu se namjestiti, jer je tamo tavan nizak - leže Marko i Martina. Do Martine na podu je zipka. Ona ziblje Matu, bršljive stare daske pod zipkom škrcaju, dijete plače.

- Mati ti je govorila za lonce? - pita Marko.

- Ni, niš.

- Ništo je. Ča tajiš? Ona ti je svitovala da se ne vadiš delati lonce?

Martina šuti. Ziblje desnom rukom. Htjela bi da uspava malog i da prijeđe preko toga razgovora.

- Ča diš ti na to?

- Rekla san ti prid ocen. Ja ali ti moramo provati. - Ja ću sigurno, mislila je u sebi.

- Moremo oba dva. Ter ne moramo misiti lonce svaki dan. Par tovari, to je sve. Dvi tri vriće ozimca na lito. Ozimac nan je potriban. Ubiti se nećemo. Ko bude hodilo, moći ćemo prodati kakovu vriću ozimca. I stariji su nan to delali.

- Ćemo, ćemo. Za malega me strah. Gori.

- Će Bog pomoći. Si mu dala cicu?

- San, cika, pak pusti i plače.

Marko se okrene i umoran zaspi. Martina je još u polusnu zibala. Držeći obruč zipke, ona je mislila na vitlu koja ju je čekala.

Vitla je imala opet u Gašpićevih da proradi, poslije mnogo godina. Sudbina ih je bacila na šljunkovitu zemlju, na kojoj se u početku moglo živjeti, jer je bilo bar u izobilju. Ta je zemlja još uvijek postojala, ali sa Tudorovima, koji su nekad također bili Gašpići, sad je na toj zemlji bilo devet ili deset obitelji.

Sad su tri obitelji Gašpića imale premalo i te sasvim slabe zemlje. I zato je trebalo tražiti mogućnosti, pokušati sve mogućnosti da se život održi. Nije taj život bio ni ružan, ni strašan. Bilo je u njemu lijepih dana, slobodnog kretanja, plandovanja. Marko Gašpić je mnogo poslije trideset godina, [77] oženjen i s djecom, još postavljao zamke za zečeve i pločnjake za ptice, i neprestano vrebao onu jednu kunu, koju nikako nije mogao da prevari. Pasući goveda brao je gljive, pravio od drveta dvojnice i svirao. Kao zreo čovjek pljočkao se s pastirima, išao na konjuš, i u nedjelju umio da zapleše. Iako je s obje noge ostao neprestano ukopan u zemlji i svakog dana milovao goveda, ostao je živ, mladolik, svjež. Kad bi nedjeljom obrijan dolazio u crkvu, njegovo okruglo, crveno i glatko lice bilo je ljepše i svježije nego u mladića. Još uvijek jurio je na svome vozu kao u mladim danima. Vlasi mu nisu posijedili, nisu se ni prorijedili. Izgledao je svježiji od mlađega brata.

Bilo je to još uvijek od slobode. Većinu rada nosio je on, nosila je Martina, većina briga ostajala je ocu, starome Toni. S vremena na vrijeme brige su provaljivale, osobito kad je trebalo namaknuti godišnji interes za dugove. Svega ukupno, crkvi, Poštetki i za porez imali su dati oko 15 fiorina, ali tih 15 fiorina, koje je trebalo izdati, a da se za njih nije dobilo ništa, bili su njihova najteža gospodarska briga. Ako se nešto za novac i prodalo, taj se novac uvijek odmah izdavao, kao da se topio na dlanu.

Kako je to lijepo bilo biti seljak, orati njive, kopati, noćiti uz goveda pod hrastovima, kretati se po rosnoj travi, slušati kosove, brati vinograd, mastiti kod kuće svoje grožđe i svoje masline! Prođu oružnici uz njivu, digneš glavu, pozdraviš, ili ako ti se neće, oreš brazdu malo duže, okrenut putu i oružnicima leđima, vičeš na vole, grdiš kamen i troskot i činiš se da ne znaš da oružnici prolaze. Živiš sam, živiš među jednakima, eto ljudi ti pomažu i sa pašom, sa broskvom, siječeš gužvu na čijem stigneš, kad se zakolje prasac, svaki susjed, svaki rod donosi tanjur mesa. Istina i tako vraćaš. Ali tek živi se, jedan uz drugoga i jedan uz pomoć drugoga.
Ali kako je teško namicati novac! Malo ga tko u selu ima, tko ga ima, tvrdi da ga nema, a interes se plaćati mora. Ona tri forinta [78] u općini, za Prim, što se plaća godišnje, to je jedino što može da čeka. Crkvi se mora platiti, pop to traži sa oltara, Poštetka drži obligaciju a i poreske vlasti ne čekaju. Istina, kralj nije slab, porez je mali i oni u gradu znadu da škaljava zemlja ne rodi, ali ona četiri i po forinta godišnjeg poreza su teška. I to je novac za koji se ne dobija ništa. Dvije stotine forinti duga, sa Primom dvjesto pedeset, to je mnogo, premnogo. Da proda svu zemlju što ima, teško da bi dobio više od pet stotina.

Seljacima novac nije trebao. Oni bi bez njega živjeli mnogo ljepše. Sve svoje odnose oni su računali u ozimcu, u kukuruzu, u govedima, u ovcama, u radu, u zemlji. Rad se davao za rad, rad se davao za hranu, blago i zemlja davani su u miraz, zakupljena paša morala se odraditi volovskom zapregom, oranjem ili dovoženjem drva. Tkači, stupari, šilci, kovač, cipelar, pa evo i ovaj cipelar učitelj primali su kao nagradu za svoj rad robu. Sluge i služavke primali su mito u hrani, u odijelu, u ovcama, u vuni, u opancima. Ništa seljacima nije novac trebao. On je trebao građanima, trgovcima, vlastima. U gradu su izmislili novac, sveli vrijednosti na novac, i seljaka, koji misli u prirodnim materijalnim odnosima, prisiljavali su sada da primi njihova mjerila. Prije su vladali nad seljacima silom i oružjem, iz kamenitih tvrđava, sada hoće da ga uz grad vežu novčanim računima.

Kad su Gašpićevi oborili veliki dub i istesali korito, nadali su se da će dobiti ulja za kuću za cijelu godinu i da će od dobijenog ulja za davanje korita po kućama na poslugu, moći i nešto prodati i od prodatog sačuvati novac za plaćanje interesa. Ali ulje nije stizalo. Sad su se nadali da će i oni, kao Mišćevi, moći od žita što dobiju za lonce, nešto prodavati i tako namicati novac, koji je uvijek nedostajao.

Kao utopljenik za slamku, seljaci su se hvatali za svaki posao, od koga su očekivali da će im pomoći izdržati. [79]

VI

Ive Gašpić je bio uvjeren da razumije kako se s novcem radi. Bilo je to jako jednostavno. Kupiti od seljaka jeftinije, nego što ćeš prodati u Vodnjanu, prodati seljaku skuplje nego što si kupio u gradu. Dobiti na jednome i dobiti na drugome. Pritisnuti baš onda, kad je seljacima teško, kad moraju ili prodati, ili kupiti ili novac pozajmiti, ili uzeti robu na dug. Od početka je Ive namjeravao da daje seljacima na dug. Oni ne znadu pisati, ne zna ni on, ali u gradu, ako bi do parničenja ili intabulacije dolazilo, vjerovat će njemu, neće njima. Možda bi taj račun i uspio negdje drugdje, u drugim prilikama.

Ive je poznavao dobro svoje seljake, uočio je i ono, što je bilo bitno u odnosu njegovog sela i grada, ali je poznavao grad mnogo manje nego što je mislio. Kad bi govorio sa trgovcima u gradu, sa advokatima, oni su pokazivali vrlo prijazna lica, smiješili su se, govorili blisko i intimno, u zadnje vrijeme zvali su ga signor Giovanni ili signor Gaspich. I kad su oni bili tako ljubazni s njime, on je mislio samo na to, kako će njih iskoristiti za svoje poslove, a nije uza svu svoju bistrinu mogao dobro razumjeti da to isto misle i oni, da njega iskoriste. Parvenistički opsjednut, videći samo svoj uspjeh i svoje penjanje, on nije uviđao, da oni nisu tako ljubazni samo prema njemu, da on nije ni jedina, ni najbolja njihova mušterija i da stupanj ljubaznosti spram njega ovisi o stupnju koristi, koju on njima donosi. On je znao da tu u gradu, između trgovačkih kuća Vodnjana, između advokata, suda, vlasti, postoji jedna svemoćna makina, koja bi ga lako zdrobila, kad bi joj se [80] usprotivio, ali koja ga štedi, dok joj se pokorava. Ali on nije mogao procijeniti da se cijela ta makina može u jednome trenutku okrenuti proti njemu, ne zato što je on nije slušao, nego zato, što takav zaokret ima da donese nekome u gradu, trgovcu i advokatu neke koristi. On je viđao u gradu, u trgovačkim magazinima, u predsobljima advokatskih kancelarija, kod notara, trgovce iz drugih sela, iz Krnice, iz Barbana, iz Filipane, iz Svetog Vinčenta, iz Juršići, iz Mrčane, ali nije mogao shvatiti da svi ti ljudi dolaze ovamo sa istim mislima i planovima kao i on, da u svakom ovećem selu ima po neki Ive Gašpić, što se diže na prste, da bi ga vidjeli, što se klanja i intrigira, što hoće da bude prvi u selu i koji uči građane kako će na najsvrsishodniji način vladati selom. Nije Ive razumio ni to da je grad, s pomoću koga hoće da se popne, izrastao iz jedne stare civilizacije, u koju on i svi drugi spekulanti slični njemu, iz svih sela vezanih uz grad, neće drukčije ući nego u svojstvu stražara, čuvara i slugu.

I drugu jednu okolnost nije Ive procijenio u cijelom njezinom domašaju, okolnost svoje nepismenosti. Pop ga istina naučio da napiše, kako tako, svoje ime. Kvrgavim uglastim pismom polako Ive se potpisivao: Giovanni Gaspich. Ali to je bilo sve. Čitati nije umio, pisati nije umio. Kad je počeo da radi u Popaševom dućanu, on je pisao svaki šoldo jednim okomitim potezom. Pet šoldi bio je križ, kolo je značilo fiorin. Kad je preuzeo dućan u svoje ruke, naučio ga je pop pisati brojke. Ali računske operacije s brojevima nije ipak nikad savladao.

Sljepoća Ivina pojačana je njegovim prvim poslovnim uspjesima. Sve mu je išlo na ruku i sve mu je polazilo za rukom. U osam godina on je skoro udvostručio imovinu koju je dobio od Popaša sa Toninom.

Popaš je umro. Najeo se jedne večeri ribe, napio vina, smijao se s Ivom i Toninom, pričao je opet staru doskočicu, kako bi lijepo bilo da je sam na svijetu, imitirao je Ivinog oca, kako hoda sa štapom i kako viče: "joh, moja noga", uzeo prežu duhana, [81] šmrknuo, kihnuo, legao da spava i ujutro su ga našli mrtvog u krevetu. Bio je još topao, ali mu srce nije kucalo. Pokopali su ga pod crkvenim zidom. Ive je naručio i platio odmah popu za njegovu dušu 15 misa, i tako dobio dvije stvari: seljaci su gledali u njemu dobrog i zahvalnog čovjeka, a pop se veselio prihodima od misa. Oporuka Popaševa bila je neočekivana. Sve: dućan, kuću i robu ostavljao je Ivi, a Tonini samo namještaj i rublje. Ive se osjećao ne samo nasljednikom, nego i pobjednikom. To da je stari skoro sve ostavio njemu, a ne Tonini, pokazivalo je pomalo da je bar jedan dio te imovine stečen njegovom suradnjom. Ali iznenađenje za Ivu bilo je još jedno i ovo manje ugodno. Popaš uopće nije imao gotova novca, što nitko u selu nije vjerovao. Trgovac a nema novca! Kad je to Ive pripovijedao, ljudi su klimali glavom, ali kad su se odmakli od Ive, tvrdili su da je Ive novac sakrio, a možda ga i sam Popaš negdje zakopao. I palača nije bila tako sasvim Popaševa. Ona je bila na Popašu, uknjižena na njegovo ime, Ive ju je naslijedio, ali je uz nju u nasljedstvo dobio i tri stotine fiorina Popaševog duga.

Popaš je isto tako nečujno izašao iz seoskog života, kako je nečujno bio prije dvadeset pet godina u nj ušao i kako je uglavnom i nečujno proveo u selu toliko godina. U njegovoj trgovini osjećala se neka blagost jednog smirenog čovjeka, koji od života mnogo ne očekuje i koji od drugih ne traži više, nego što mu je potrebno. Seljaci nisu o njemu govorili zlo, ostajale su samo dvije tri njegove više uzrečice nego doskočice, gledao je na život sa njegove vedre, nasmijane strane i tako isto vedro i nasmijano nestao je iz života.

Ali svi uspjesi Ivini bili su još uvijek skromni. Na kraju, selo je bilo malo, razmjenjivalo se malo, kupovalo također malo, uz njega su držali dućan i Piraneži, do nove kuće, konja i zemlje, bilo je još uvijek daleko, skoro tako daleko, kao i u početku.

U selu nije bilo ni toliko prometa da bi on cijeloga dana morao da stoji u dućanu. A nije Ive bio ni od onih lijenčina koji ne [82] podnose težak fizički napor. Mada je živio odvojeno od oca, on je kad god je mogao odlazio s ocem u Kalavojnu, pomagao mu u traženju slojeva kamena, raskrčivao, vozio u kolicima kamen na gromaču. Starcu je prijalo Ivino društvo i Ivina pomoć. Ako se kamenolom otvori i kamen pođe, opet će to biti njihovo, Gašpićevo.

Svoj dio Grušina Ive je ogradio novim zidom i zasadio mladu brajdu. Može se lako desiti da dućan pođe po zlu, i zato je bilo dobro ostati s nogama na zemlji i kamenu. Bila je to seljačka opreznost, tajna zaliha za svaki slučaj. On je čekao od grada i od odnosa prema gradu sve najbolje, ali stoljetno iskustvo uvijek ga je neprestano vuklo natrag ka zemlji.

Vraćajući se jedne večeri kući, Ive je našao Toninu neobično užurbanu. Večerajući za stolom, pogledavao je ženu, koja se nekako namješteno i ozbiljno kretala po kuhinji. Na licu joj se vidjelo da nešto skriva. Mislio je da se nešto dogodilo u dućanu.

- Da ni ča bilo u butigi? - upita.

- Ni ne. - Ona pođe prema škanciji za posuđe i donese sa drvene police zatvoreno pismo. - Na, to ti je donesa zvonar iz Krnice. Je došlo danas s pošton. -I pruži mu zatvoreno pismo.

- Je svića u butigi?

- Gori svića, samo je malo potonuta.

Po stepenicama siđe Ive u dućan, otvori vrata širom, i ostavljajući ih otvorenim, podigne stijenj na svijeći. Iz dućana se prelije mlaki mlaz svjetlosti i zalije placu.

Na placi su sjedili mladići pod borom i pjevušili.

- Fioco Miho! - vikne Ivi Videlanu.

- Miho, Miho, zove te Gašpić, još ćeš patakun dobiti - užurbali se momački glasovi. Miho se odvoji i priđe vratima.

- Fioco Miho, hodi h Školantu, ma poteci, i reči mu da valje dojde h meni. [83]

Miho potrča u Tudorove. Ive je okretao u ruci neotvoreno pismo. Miho se vrati za trenutak. Do Tudorovih je bilo jedva sto koraka.

- Šantule, teta Ulika je rekla da je barba Jure Školante poša na Lokvicu napojiti vole. Skin dojde, ona će ga poslati.

- Ča biš volija patakun, ali paket tabaka?

- Fala šantule, to je svejeno. Ko ne zamirite, dajte mi tabak. Ma nemojte reći ocu.

Ive se nasmiješi.

- Ja neću reći, ma ko te otac ulovi, ne reči da te šantuja vadi fumati. A se ča ženiš?

- Ženiti se je lako, oženiti se je teško.

Miho izvadi zemljanu lulu iz unutrašnjeg džepa, napuni je i zapali. Bio je već čovjek, radio je, pušio je, ali je lulu skrivao pred ocem. Odbijajući dimove vrati se pod bor.

- Dobar večer, zrman - uđe Školante.

- Bog, zrman.

- Ulika mi je rekla da si me iska.

- Si večera, ćeš bićerin? - upita ga Ive i ne čekajući odgovora natoči mu čašicu. Školante popije.

- U zdravlje - reče.

- Bog daj zdravlje - Ive mu pruži pismo. - Vidi uvode, ča mi pišu - i pruži mu list.

Školante priđe bliže svijeći, namjesti kuverat prema svjetlu da ne prekine papir sa lista i pun ozbiljnosti i dostojanstveno podere rub kuverta i izvuče pismo.

- Od kud je?

- Iz Trsta.

- Ki piše?

-Piše... čekaj... piše niki Guido Tagliapietra, maestro scalpelino.

- Sigurno za kamenje.

- Čekaj, ću prvo proštiti za se, pak ću potle tebi. [84]

Školante je polako sricao slova i slagao ih u riječi. Na kraju je Ive razumio da se tršćanski klesar obraća njemu, rakljanskom trgovcu, po preporuci vodnjanske firme Franzin, i pita ga da li mu može nabaviti i dostaviti u Trst više brodova rakljanskog kamena bijelog i cvjetnjastog, "pietra bianca e fiorita", razne vrste: pragova, ploča, blokova, uglova, stepenica. Posao je velik i može da bude trajan i od koristi za obje strane.

- A ča piše za preciju?

- Ne piše niš, nego da je precija dobra i ako pristajete da dojdete u Trst, da se sve na besidu porazgovorite.

Ive se na trenutak zamisli, obriše tezgu, pomakne stolicu, izvadi sa stolice crnilo i pero, čist arak papira i omot.

- Sidi, zrman, pak mu odgovori ovako: da san dobija njegovo pismo, da san sve razumija, da je u Rakiju dosta stine, kakovu on išće i da ću dojti h njemu u Trst ovu drugu šetimanu.

Pero je škripalo, svijeća je prskala, Školante je s mukom svršio pismo.

- Ovode potpiši.

Ive sjede i dosta je potrajalo, dok je na pismo stavio svoj potpis.

- Za ovo muč.

- Nis dite.

- A ovo nosi doma. - I zavije mu u tvrdu hartiju poveći komad šećera.

Selo se umirivalo. Svjetla se gasila. Dvije tri mušterije dođoše da uzmu so, šećer, duhan za lulu i za šmrkanje. Ive ugasi svjetlo, zatvori dućan, popne se u kuću. Dok se penjao, mladići su na placi pjevušili, ali kad se u tami svlačio da legne uz Toninu, već su se bili razišli.

Umorno selo utonulo je u mir. Još se čuo lavež pasa kao zadnji večernji pozdrav izmučenim seljacima.

Tonina je gunđala. Išla je ukočeno, mahala glavom, crne kovrdže na čelu zavodljivo su se klatile. [85]

- Ča ti pišu?

- Gren u Trst.

- Sigurno greš ženske iskati.

-I jena mi je odviše.

- Ko san ti odviše, hoj u Gašpićove, neka ti ona slipa Martina kuha neslanu broskvu.

- Muč, Tonina, ne zanovitaj. Trudan san.

- Ti si trudan, a ja nis. Sva je hiža na meni. Kako dekla delan.

- Budi pametna, Tonina. Svi delamo. Kako Lovre?

- Dobro da pitaš za sina. Spi. Po tebi bi i umriti moga.

Takvi razgovori ponavljali su se vrlo često. Tonina je osjećala kao neku nepravdu da je muž ostavlja samu preko dana. A ako je ostajao u dućanu, prigovarala mu je da to čini radi žena. Naoblačila bi se, ušutjela, gledala u zemlju ili bi iznenada prasnula neočekivano i bezrazložno. Ive hoće da je odobrovolji.

- Tonina, ćemo voziti kamenje u Trst.

- To biš ti stija hoditi po svitu da se ne zna ča kadi delaš.

- Hoj s vragon. Umukni.

Tonina je bila još uvijek ljepotica, težak posao nije je pritiskao, češljala se kao djevojka i puštala crne, dugačke kovrdže, "brke", preko čela, s obje strane razdjeljka. Ali njezina hladna ljepota nije zanosila, ni opijala, ni umirivala. Njezine česte provale ljubomornosti i gnjeva nisu Ivi činile boravak u kući privlačnim. Bila je čista, vrijedna, brinula se za dućan, ali je bila vječno nezadovoljna, riječi su iz nje provaljivale kao prasak puške, riječi prazne i glupe, ali riječi koje su uvijek uznemirile. Bila je kao lijep, koristan i jak vo, ali za koga nisi siguran da te neće udariti rogovima u rebra baš onda, kad mu stavljaš krmu u jasle.

Ive je prvih godina pokušao da joj ne odgovara na zajedanje, ali to je samo raspirivalo njen gnjev. Nikako nije između njih moglo doći do nekog skladnog i snošljivog stanja. Kad bi mu otac na radu govorio koliko kolaca je Martina oborila i kako je sama okopala vinograd ili kako se u zadnje vrijeme nekako čudnovato [86] zauzima svekrva za Martinu, brani je, hvali, Ive je gutao sline i stezao usne.

I sad tu u istom krevetu leži uza nj njegova žena, srdita ni za što, na posteljici u uglu spava im sin, nove mogućnosti otvaraju im se u poslovima, a on ne može kao čovjek da priđe svojoj ženi, i ona mu je danas još više tuđa nego onda, kad ih je Popaš spojio. A sutra će ga otac opet probadati onim iskusnim staračkim pogledom ispod oka, spominjati Martinu, koja spava na tavanu i na prstima silazi pred zoru da osedla magarca da bi dognala vodu s Vrulje, još prije nego njegova mati samelje na žrvnju kukuruz za kašu.

Kao obično, usne uznemiren. Usnio je da prevrće veliki kameniti blok s ocem, blok mu zakačio nogu i ne može da je izvuče. A po kamenolomima zvone gvozdeni batovi o kamen, zvone i ljudi se dozivaju i zovu jedan drugoga da njemu priteknu u pomoć. Probudi se. Doista su zvonila sva tri zvona sa nedalekog zvonika. Požar ili tati? Preko place je netko pretrčao i vikao, pa opet netko, sve prema crkvi. Probudi Toninu.

- Tonina, zvoni, ništo gori, ali su tati došli. Izajdi na baladur.

- Joh je meni, još te mi malega zbuditi. - Ipak se digne.

Netko je trčao od crkve prema placi. Ive brzo otvori prozor i zovne:

- Ča gori kadi?

- Ne gori, ne, tati su izveli ovce Martina Hodana.

- Ča sve?

- Trejset i pet glav. Su zagušili breka i kalali zvono na prazu. Pozna se trag u dolinjoj ulici.

- Ča ćemo sad?

- Ćemo se skupit poli Gašpićovih i poj s puškami za njima. Vred.

- A ko doba je?

- Po Lašićima će biti ponoć.

- Hote, hote, sad ću i ja. [87]

Uznemirilo se selo. Možda će ih moći stići. Sigurno su pošli prema Velenikovici da bi što prije u šumi zameli trag. Trideset pet glava ovaca je mnogo. Martin Hodan je kmet, ali ni on nije ovce našao na putu. Danas su njemu, sjutra mogu drugome.

Poustajale su žene i ložile oganj. U kućama uznemirenost. Nada da će ih stići. Strah da će biti puškaranja i netko poginuti. Bojažljivost da su tati još u selu i čekaju u zasjedi u nekom dvorištu, u pustoj ulici, na raskršću.

Ive je dohvatio sa zida mušket. Namjestio je kapsule i potrčao u Gašpićeve. Na raskršću već je bilo dvadeset ljudi naoružanih puškama i sjekirama. I Marko je bio tu sa starim mušketom.

- Homo, homo ljudi, ne gubimo vrimena, dosta nas je - govorio je Marko.

- Homo - naredi župan Jure Tudorov. - Do Brdajca ćemo svi skupa, pokle ćemo se razdiliti. Triba imati navar da ne zgubimo trag. Imate feral?

Nitko ga nije imao. Marko otrči kući, zapali na ognjištu feral i pridruži se hajkašima.

- Gren ti ja - priča žalosno i zabrinuto, a opet epski široko, Martin Hodan - noćas iz hiže, a breka ni čuti. Zoven breka: na, Bećar, na, breka ni. Nešto me je podbolo oko srca. Tečen u drivenjaki u dvor, dvor je prazan, lisa otprta. Zamastija san na zvono, ča je bilo na prazu. Poli lise leži brek, protegnut. Zvika san i poteka zvonaru da gre zvoniti.

- Ki zna ki su. Moguće Brbanci, a moguće i Prikodražani - javi se Grgo Gašpić.

-Ki su, su, prez domaćih ni. Niki od sela njin je mora pokazati put - primijeti stari Jure Grubić.

- O, ljudi božji - oglasi se dubokim muklim glasom Martin Belin - baš se ne more živiti. Oli izgori sunce, oli poruče grad, oli gre šikutor za dug, oli ti zgori oganj, oli dojdu tati da ti odrenu ča si s trudon prikupija. Vražji je ovo život, ča mi delamo.

- Ni sna, ni počinka - odvrati mladi Jure Vickov ozbiljno. A onda se sjeti da idu odveć žalosno kako na ukopu, i pokuša udariti veselijim tonom:

- Si badar ča, barba Martine? Te je bukila Ana, kad si poša na ovakov put?

- Vajk su ti frndolije u glavi - odgovori Martin.

- Ne, ne, za spravlje - nastavi Jure podrugljivo - bin vas rada viditi kako se ljubite. Ana je cilu glavu višlja od tebe.

- Puš čovika na miru - reče Jure Grubić. - Bolje da gledaš, di staješ, moreš lako pondriti.

- Sigurni smo mi, kad imamo župana mež sobon - završi Jure Vickov, opet s lakom primjesom podrugljivosti u glasu.

- Ma njin ne pasa lišo, ko hi najdemo. Kega ulovin, ću mu glavu sikiron odsići, kako petehu - prijetio je nabusito visoki Tone Belić.

On bi to doista i uradio. Samo su već bili sigurni da tatove neće uhvatiti. Čim ovi uvide da je hajka mnogobrojna, ubrzat će i nestat će ih u šumama. Ako nisu već poodmakli, sigurno već čuju glasove za sobom i vide svjetlo. Dok je Martin Hodan probudio zvonara, dok je zvonar počeo zvoniti i dok se selo sakupilo, oni su mogli poodmaći goniteljima za milju, dvije, možda i više. A možda je i nekoliko sati proteklo prije nego li je Martin izašao iz kuće i opazio da nema ovaca. I tati računaju. Sigurno nisu pobjegli na prvi glas zvona. Gonitelji idu sada brže nego tatovi s ovcama, ovce idu polagano, ali ako su zamakli za Velenikovicu, prije nego su ljudi iz sela krenuli, teško će ih stići. Sva nada je bila u tome da s ovcama neće stići do šume, prije nego gonioci, i da će u strahu da ne budu uhvaćeni ostaviti ovce na putu. Tako je bilo s Catelinim ovcama prije dvije godine.

Ispod Brdajca se razdvojiše. Jedna družina krene lijevo cestom uzbrdo, druga krene na desno putem prema Blazu, u svakoj četiri čovjeka Ostali udariše prema Velenikovici. [89]

Nisu odmakli ni stotinu koraka, kad se s obje strane ozvaše dozivanja:

- Na česti su tri ovce.

- A na usken putu za Blaz hi je pet.

Vratiše se na raskršće. Martin je s feralom pregledavao ovce. Bile su njegove.

- Martine - zaključi župan, poslije kratkog vijećanja - goni ti doma ovi osan ovac, a mi drugi ćemo naprid, kako smo počeli. To su se njima oli ovce zmaknule s puta, oli su hi oni tako pustili da nas zavedu. Mi ćemo na Velenikovicu, oni su morali tamo pojti, a vi u ulici i na česti hitajte iz puške, da tati misle da smo tamo pošli svi. I feral ponesite na čestu, da se iz dalekega vidi.

Martin nije pristajao. Odveli su mu trideset pet glava a sada da se vrati sa osam. I on će dalje na Velenikovicu. Ponudi se Miho Videlan da odvede ovce kući. Sutra mora i inače da ide rano u Prim.

Išlo se življe. S lijeva i desna čuli su se za njima pucnji. Na Brdajcu kretalo se, klateći se u mraku, osamljeno svjetlo ferala.

Strategijski plan županov bio je dobar. Imao je samo sudbinu mnogih strategijskih planova. Nije uspio. Kad su došli na Velenikovicu, ljeskala se u mraku pred njima velika površina seoske lokve za pojilo a kad presuši Vrulja bila je to i rezervna lokva za ljude. Ali od lokve vodilo je na razne strane šest puteva i svi u šume. Tatovi su uspjeli da odmaknu prije nego su progonitelji stigli. Uzalud su tražili po svim putevima svježi ovčji izmet. Nije ga bilo. Ako su ga ovce i ostavile, možda su ga iskusni tatovi sakupili i bacili, misleći isto tako, kao i progonitelji na trag, koji bi ih na velikom i odlučujućem raskršću mogao izdati. Kišilo nije duže vremena, tako da svježih tragova od gaženja nije moglo biti.

Nade su iščezavale. Više da izvrše dužnost prema jednoj seoskoj kući, koja je u nevolji, nego u očekivanju da će dalje od Velenikovice naći ovce, potjera je krenula naprijed prema Belavićima. [90]

Danica se dizala. Postajalo je hladnije. Lijepa, tiha, hladna zvjezdana noć naginjala se kraju. Ljudi su išli tiho, držeći za pas teških mušketa. Martin je uzdisao. Tone Belić nije više prijetio. Držao se još uvijek odvažno, išao je na čelu, ispred župana, ali bez nade da će sjeći glave. Jure Grubić razbije muk. Svi su bili sigurni da će potjera ostati bez uspjeha, on je prvi htio to i izreći:

- Vrag će njih uloviti. Razbižali su se s blagom po boški i čekati će drugu noć. Moguće su pomišali već Hodanove ovce mež svoje.

- Tići su to, tići - umiješa se Belić. - Samo da mi je znati, ki je od naših umišan u te posle. Bin mu posvitija večeras, prez sviće.

U Belaviće su stigli još u mraku. Probudili su Ivu Belavića, ali on nije ništa ni čuo ni vidio. Nudio ih je da uđu u kuću i da se ogriju. Svi bi to htjeli, a opet ih je previše da se skupe u nevrijeme na tuđem ognjištu, a i posao ih čeka. Belavić je pošao u konobu i iznio veliku bukaletu vina. Vino je bilo crno, mlado, gusto i bukaleta idući od ruke do ruke brzo je ispražnjena.

- Ča ćemo sad? - upita župan.

- Neka Martin prisiče u Krnicu, jandarmima - predloži Ive Gašpić.

- More pojti, ma slaba korist od njih - primijeti Grubić.

- Ovce su pošle - uzdahnu Martin Hodan, ali ipak ode da obavijesti oružnike.

Kad su se vratili na Velenikovicu, već je počeo dan da se bijeli. Izmučena, neispavana, srdita, neobrijana lica ali bez brade i brkova, ljudi u uskim bijelim benevrekama i surim koretima, u opancima i obojcima, s klobukom na glavi i s mušketom na ramenu ili sjekirom pod pazuhom, više su ličili na hajduke, nego na njihovu potjeru.

Izvršili su dužnost, mada nisu uspjeli. Učinili su što su mogli po nepisanom zakonu seoskog kolektiva. Sad su se, na Velenikovici, razilazili raznim putevima, ne bi li naišli na trag. U [91] duši onih šest mušketira s puškom tinjala je nada da će po šumarcima istjerati bar nekog zeca ili naići na jarebice.

Kad je Ive Gašpić došao kući, razdanilo se sasvim. Žene su se vraćale s vrulje s brentom vode na leđima ili s dvije brente na magarcu. Išle su zaposleno po dvije, tri skupa, i one koje su imale magarca, putem su prele.
Idući za ocem u kamenolom, Ive je putem stizao ljude, sretao ih, ili su ga oni stizali. Svi su bili pod utiskom noćašnjeg događaja. Sad će morati bar imućniji da od svojih ovaca odvoje po jednu i dadu Hodanu. To zahtijeva uzajamnost i zajednica sudbine. Sutra se to može svakome desiti. A tako biva i kad se zapali kuća, sijeno, kad udari strijela. Nitko neće težaku pomoći, ako mu težak ne pomogne.

U kamenolomu, u podne, grickajući kruh i brsečanski tanak luk, Ive zaključi da je najbolje svršiti s ocem ozbiljan razgovor o kamenolomu. Mislio je na to cijelo jutro, na potjeri do Belavića i na putu natrag. Pismo iz Trsta moglo je ubrzati ispunjenje njegovih namjera.

- Čako - poče odmah otvoreno i neposredno - pripiši ti ovu kavu na me.

- A zašto? Tebi je manje potribna nego nami.

- Meni je više potribna. Dobija san list iz Trsta, išću kamenje. Ja njin moran odgovoriti, a ne moren slati samo tuje kamenje.

- Moreš i naše, ko ga bude. A vidiš, biti će ga. Korši su zdravi.

- Moran ja imati svoju kavu. Tu, oli drugu. Mislija san da je bolje uzeti od vas. A vi ste u potribi.

- Da čujen.

- Ti ćeš meni dati kavu, ja ne znan još ča valja, sigurno ni bogzna ča, a ja ću priuzeti dug poli Poštetke. To će reći da van dajem sto fiorini za kavu. Moremo još danas učiniti pogodbu i ja ću na me uzeti svi dug. Ćete almeno za to biti prez skrbi. Marko [92] svejeno ne mari za delo u stini, a i ne more sve. Kad van bude potriba kamenja, ostaje škavacijon na Vrhu.

Ponuda je bila ozbiljna. I privlačna. Sto fiorini to su dva para oranja najbolje zemlje, četiri i pet pari slabe. Ili jedna velika briga manje. Ali mu je bilo žao i kamenoloma. On ga je očistio, on ga je iskrčio, sad je čist sloj živog kamena, treba ga samo rezati. Ako Marko neće da radi u kamenolomu i drži se zemlje, možda će ovaj kamenolom trebati unucima. Ali i Ive je njegov sin, i njegov sin je njegov unuk.

Stari dohvati metlu od pruća i počne mesti bijeli kameniti sloj. Sve je bilo čisto, sve zdravo. Njegova su se usta raširila, na pola otvorila, lice se zgrčilo, iz vilice su mu stršala dva osamljena crna zuba. Nedoumica, žalost, srditost i plač miješali su se u njemu. Držeći metlu u ruci gledao je sina neprijateljskim pogledom. Ali sve je na njemu bilo staro i nemoćno. Sijedi brkovi, sijede čekinje na staračkom licu, sijede obrve, sijede vlasi. Na zemlji je osijedio, iznemogao, tu u kamenolomu bio je malo živnuo, trošeći polako i oprezno posljednje snage.

Kako je drukčije gledao on na taj hrapav, bijeli kamen, posut sitnom kamenitom prašinom, nego što je gledao Ive pred njime. Za staroga Tonu kamenje bio isto što i zemlja, to je bio njegov rad, dio njegova života. Eno na onoj gromači ima hiljade i hiljade komada kamenja, svaki od njih je prošao kroz njegove ruke, svaki se drobio pod udarcem njegovog bata. Hiljade zamaha, hiljade udaraca, hiljade kapi znoja, iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu. Po buri, po vrućini, po mrazu razmahivao se on tuda, sam sa svojim pokretima ili s djecom, upućujući ih, savjetujući, učeći, zabrinut da neko od njih neće učiniti krivi pokret i da mu kamen neće zdrobiti nogu ili ruku.

Za njegovog sina, tu pred njime, ovaj kamen nije bio život, nije bio utjelovljeni rad, nije bilo trošenje snage, mladosti i životnih sokova. Za njega su to bili slojevi pola lakta i lakat debeli, koji se mogu pretvarati u ploče, uglove, pragove i stepenice. A [93] izrezani kamenovi mogli su se pretvarati u kubične metre, kubični metri u fiorine.

- A ča ču ja? - zapita stari naglo.

- Ti moreš delati poli mene. Ću ti plaćati žurnadu. Biti ćeš i za gospodara, ko bude dela. Ja ne morem biti u kavi svaki dan, ako bude težaki, ti ćeš gledati moju korist.

- Vražja ura, i ti si vražji sin. Stija biš da ja buden tvoj težak i tvoj hlapac... Ma dobro... meni vred neće biti triba kave. Će biti onako kako reče Marko.

Iste večeri došao je stari otac u trgovinu sinu da ga izvijesti 0 pristanku Markovom. Kamenolom je prešao u Ivine ruke na besidu, po usmenoj pogodbi, bez svjedoka i bez pismenog ugovora.

U nedjelju su pop ispred oltara i župan na placi pozvali sve gospodare, koji mogu, a osobito one koji imaju više od dvadeset ovaca, da pošalju Martinu Hodanu po jednu ovcu. Do kraja tjedna dobio je Hodan od sela petnaest ovaca. Selo je zajednički, po duši I srcu, podnijelo gubitak koji je zadesio jednog člana seoskog kolektiva. [94]

VII

Najmlađi sinčić Martinin, jednogodišnji Mate, nije ozdravio. Vatra nije popustila, dijete je prestalo da siše, cičalo je, na malom licu iskočile su mu neke čudnovate žutocrvene pjege, mučilo se i umirilo.

Grgo je napravio mali sanduk od istruganih dasaka, koje su bile izvađene iz poda, kad su skoro polovinu poda podpodili širokim hrastovim daskama, preteklim od korita. Pave Hodan i Grgo iskopali su mali grob, u odsjeku za djecu, za anđele, kako seljaci kažu, ispred crkve. Površina groblja za djecu zauzimala je trećinu groblja, ali je tu bilo uvijek mnogo svježih grobova sa bijelim križevima, ukrašenim crvenim, plavim i zelenim svilenim trakama. Mnogo se djece rađalo, mnogo se anđela pokapalo. Malo je mladih parova bilo a da nisu tu imali svježi humak.

Pravo je bilo da Grgo i Hodan kopaju grob za Matu. Bili su rod, bili su na piru, kopali su grob i grob će oni i zatrpati. U malome sanduku, Grgo je pod pazuhom odnio Matu u maloj i neopaženoj pogrebnoj povorci u crkvu i iz crkve u grob. Martina je plakala, dijete joj je, pod srcem ga je nosila, u mukama rodila, ali je još više bol u sebi pregarala. Marko je obrisao suze šuteći.

Istoga dana, po ukopu dovezli su Marko i Martina na vozu korito, koje je bilo u Dardanićima.

Trećega dana Gašpićevi su mastili ulje. Sipila je sitna kišica, rosila crvenu zemlju na svježem humku na groblju, vjetar je klatio crveni svileni trak na križu, još su srca bila s otvorenom ranom, ali [95]

[end of OCR Word-conversion, the rest is very poor OCR text conversion]

su zivi morali zivjeti i raditi za zive. Martina je ujutro dognala sest brenata vode, cetiri izlila u kamenicu i dvije ostavila pune u konobi.

Korito je namjesteno u konobi, od vratiju prema zidu, naslonjeno do zida na grede, da bi lezalo koso, za klinove na gredi od poda privezana su dva kratka konopa, oprane su i zakrpljene guste lanene vreee u kojima ee se ulike mastiti.

Martinine zaove Mara Jurkina i Kata Joviea dosle su rano, lozile su veliku vatru na ognjistu pod kotlom u kome je kipila voda. Iz Skitace je stigao Tone Fonovie, koji je imao da masti.

Rakljani su bili dobri radnici, ali bilo je poslova, koje nikako nisu htjeli da rade. Tako nitko nije htio da masti ulje. - Nezdravo je to - govorili su - mastiti po vreloj vreCi, dok na vrem i noge zene lijevaju kipum vodu. Vani je zima, covjek koji masti znoji se u pari i kad izade na mraz moze za dan da ode pod pajole. - Rakljani su tako govorili, ali su Labinjani ipak mastili i odnosili kao nadnicu pune boce ulja na LabinStinu. Tako su sve rakljanske ulike mastili Labinjani.

Mali Tone nije danas posao u postolarevu skolu. Mastilo se, prtit ee se mlinci i on je znatizeljno promatrao neobicnu uzurbanost izmedu konobe, gdje je bilo spremljeno korito i kuhinje gore, gdje je kljucala voda za mastenje i u kablu se donosila dolje.

Bio je tih, njegove bistre oCi gledale su zalosno. Pratio je pokrete ljudi i zena i mislio je na maloga Matu, koga je Grzo odnio u sanduCim na groblje i sad je tamo u grobu sam, u sanduku i vani kisi. Mate i nom ostaje tamo sam, medu onolikim mrtvima. Da li ga mrtvi, kad se nom dignu iz groba i podu u crkvu, vode sa sobom? Da li ide s njima nom u procesiji oko crkve? I kako hoda, onako mali, kad je tu tek bio prohodao? I kako neobieno moraju da izgledaju mrtvi nom, kad se krem? Mati kaze da se vidi kroz njih i da imaju prazna leda, kao naeve, a da govore kao zivi ljudi. I u njihovu kum dolaze mrtvi svake noCi, ali se on od straha pokriva preko glave. A vide ih svi i baba i djed i otac i mati. Mora [96] i mrtvi nisu isto. Mora je ziva zena, sto dolazi nom da sise ljude. Kad se osjeti da sise, treba sarno rakatacem preCi preko zida i drugi dan ee se u selu poznati mora, imat ee izgrebeno lice.

Vukodlaci su zivi i mrtvi a strige su sarno zive. Ali mrtvog vukodlaka treba samo probosti glogovim kocem, pak se umiri za uvijek. U selu su dvije stare zene strige, ali nema fli zivog ni mrtvog vukodlaka. U Raklju nema ni striguna, ali ih ima u drugim selima, u Krnici, u Mutvoranu, a i svuda tamo preko Drage.

Striguni su zivi ljudi i napadaju najvise muske. Strigun moze "naCiniti" da ti pukne puska u ruci, da se rastoCi kolo od voza, da se samo vino protoCi, da ugine prasac. Djed je pricao da je tamo negdje, gdje je on bio s loncima, u PrepeliCima, tamo blizu Sv. Lovreca PazenatiCkog ili Zbandaja, da je tamo jedan strigun rekao seljaku, da ee mu se rastoCiti prvo desno, pa lijevo kolo od voza. I kad je seljak bio sam s vozom na putu, rastocila su mu se oba kola, desno~ pak lijevo. Ljut je bio onaj seljak, dohvatio stupac sa voza i uzeo mlatiti glavinu lijevog kola. A drugi dan se fulo da onaj strigun lezi tesko bolestan i da mu je sva glava razbijena. To je strlgun sam bio u glavini, pak mu je seljak razmrskao glavu. A ima u selu dosta krsnjaka, to su oni, sto se rode sa zvijezdom na celu i kapicom na glavi. Njih se strige i striguni boje i oni tuku strige nom, kad ih nadu na sastanku. Krsnjaci su dobri ljudi i oni su od Boga, a strige i striguni nisu. Striga samo pogleda covjeka, zenu, dijete zlim pogledom, covjek ili dijete odmah oboli i legne. Kad se prode mimo strige, treba se kriZati, ali tako da ona ne vidi i drZati roge u dzepu. Sigumo je neka striga i malog Matu u zipki pogledala, pak je mali brat morao umrijeti. Da Ii ee koji krsnjak pronaCi tu strigu i svrsiti s njom? Strige se poznadu, visoke su, mrsave, ruzne, stare i imaju slatku rijec i zlo oko. Sastaju se nom na raskrsCima i uvijek je dobro krizati se, kad se prode preko raskrsea. Njemu sigurno nisu mogle da naude, jer on nikad ne zaboravlja da se kriza, a Mati su mogle, jer se on jos nije znao kriZati. A mati je sigurno zakasnila da kriza Matu, kad ga je zlo [97] oko pogledalo. Njegova baba Ana nije striga, ona je malena, nije ni teta Ulika, susjeda, Grgina mati, ali strina Tonina sigurno ce nekad biti striga, jer vec sada ima zlo oko i uvijek ga sprijeka pogleda i vice za njim. I kad to postaje zena striga? Sigurno kad ostari i kad onako odrveni. Strina Tonina to jos nije, jer je ervena i debela.

Mijesaju se tako misli u glavi maloga Tone a on promatra erne dlake na nogama ujaka Fonovica. Tone Fonovic se svukao, ostao sarno u kosulji i hlacama i sad u vrucoj vodi u kablieu pere noge. Noge su mu mrsave, bijele, isprugane plavim zilama i obrastene u ernu dlaku. Kako pere noge, dlake se svijaju gore i dolje, voda se cijedi i pari. Nije lijep ujak Tone, misli Tone. adviSe je visok, mrsav. Ako su Rakljanci tako visoki, kao Miscevi, BalikoviCi, Preani, ValiCi i Matesine, pa i kao djed Tone, onda izgledaju drukCije, drte se dostojanstveno, sigurno kao pravi tati. Tone voli tate. Istina, nikad ih nije vidio, ali djed govori, kad dodu u selo Prikodrazani da su to "oni", a ti Prikodrazani njemu se svidaju. Donose sa sobom neki dab daljine, sume, tajanstvenog. Djed kaze da tati imaju tamo u sumama i jarugama pecine i u peCinama svega. Mora da su te pecine velike, kad su mogli 26 ovaea Hodanovih u njima da sakriju. Da li tati jedu ovee Hi ih muzu? I tko im pravi sir, kad nemaju zena sa sobom? A kako se moze sir u pecini osusiti? Ako prave sir, imaju ga mnogo, jer imaju mnogo ovaea.

A nije taj ujae Tone ni blizu tako lijep kao njegov otae. Ujae je visok i mrsav, otae je nizak, pun, junacan, sirok. Ujae je ern u lieu, otae je erven. Zasto je njegov djed visok, kao ujae Tone, a njegov otae malen? Ali njegov otae je jak, sigurno je jaCi od ujea Tone. Vidio je on oea kako dize i zanosi pun voz drva i jednu stranu korita. Lijep je njegov otae, pun, nasmijan, erven, glatko obrijan kao svi ozbiljni ljudi. Eto kako se lijepo drti sad a kad iz vrece, pune ulika, sipa ulike u onu strasno dugaCku vreeu, u kojoj ce se mastiti. [98]

I tetke su lijepe. Stegnute tkanicom 0 pasu, vrte se po kuci.

Tetka Kata malo veca, ima debelu povaljanieu, sva je puna i cvrsta. Ide s poda dolje s punim kablom vode i drti kablic sigurno za usi. Tetka Mara je u tankoj earzi, krila earze, naborana, klate se pri njenim zustrim pokretima. Nema danas na glavi bijeli vezeni rubae, kao djevojke, nego taman. Mali Tone ipak vidi, kako bi tetka htjela da se nasmije i naruga ujeu Toni, ali nece, uzdrtava se, to zbog zalosti za Matom.

I njihova kuca je lijepa i velika. Ima konobu i dva poda. U konobi je sve pup.o, to su tinje i baeve za vino i smrike, velika kameniea za vodu, vrganj, dva stara kola od voza, i jedno novo, veliki zrvnji na drvenom postolju u kutu, klinovi pobodeni u grede i zidove, na klinovima vise motike, tesle, svrdlovi, pod stepenicama su strpace, jaram, kambe za vole i otka. Baba Cisti otkom neki put blato sa poda. I njihova teza je lijepa. Dolje su goveda, vezana za jasle gvozdenim lancima i uvijek kad su tu nesto grizu. Kad nema goveda on se penje s Lueom i Marom u jasle i leze svi u njima. Lijepo je, kad moze domamiti u jasle malu Fumu Miscevu, onda se u jaslama igraju muza i zene. Ali mati ne smije to doznati. To je lijepo, ali veliki ne dadu. A gore na podu je sijeno i druga krma, moze se valjati na krmi. Na pod se je lako popeti na klinastim ljestvama, prvo se na klin digne koljeno, pa se rukama povuce i ispravi i tako od klina do klip.a na pod. LaMe se popeti, nego siCi, jer kad se penje gleda se sarno prema gore, a kad silazi mora pogledati i dolje. A kad gleda dolje, 1TIoze se i svijet obrnuti i on moze pasti. Druga djeea kazu da im se svijet obraca, kad se penju na zvonik, ali se njemu to ne desava. On se rado penje na zvonik, divan je pogled s njega, cijelo selo se vidi i tuda dvorista i ljudi u njima drukCije izgledaju, nego kad ih gledas odozdo. U malom dvoru za ovee sad je njihov tovar, a na drugoj strani rokce prasae. Pred dvorom je stog slame i lomniea kukuruzovine. Tu dolaze vrapci, on vec umije da sapinje plocnjake. Cetiri zbiee, dva kamena, to je jednostavno. Pod [99] 7* ploenjak se metnu mrvice ili nekoliko zrna ozimca. I prije dva dana uhvatio je tu prvog vrapca. Bio je Wadan. On mu je ofupao perje i ispekao na zbici kao na raznju. Meso mu je vrlo slatko. Drozda i kosa nije jos uhvatio, ali mu je Martin Catelin rekao da ee ga i to p.auCiti. Drozda se ~oze uhvatiti u Piranezevom Ublogu a kosa svuda i tu kod Svetoga Tudora i u MiSeevom Drinku, odmah preko korune njihovih Grusina.

Na vratima se javila tuda djeca. Radoznalo promatraju korito i pripreme za mastenje. I Fuma Miseeva je tu i mali Lovre, strinin, je dosao s place. Mali Lovre ima veliku kueu, ali praznu i ruznu. Nema ni dvorista, ni goveda, ni tovara. Sa~o prasca. Ima duean. Sto je to duean? To nije nista. Na dueanu ne mozes da se gonis, kao na magarcu, ni da se vozis, kao na vozu s govedima. U dueanu nema ni ulika, ni korita. Bas je jadan ovaj Lovre.

Nicega op. nema. U dueap. se dode, kupi se, odmah se izade, a ovdje ee danas cijela kuea biti puna zivih ljudi. A sto bi tek veselo bilo da Mate nije umro! Lovre nema ni puskarice, bas treba da mu pokaze svoju. Napravio mu ju je otac izbusivsi svrdlom debelu suhu granu od sipka. Metnes jednu zelenu tvrdu smriku na jedan otvor puskarice, dobro oslinis da se sasvim zacepi, a onda naglo gurnes tankim tvrdim stapieem od drinka s druge strane. Puskarica pukne i smrika poleti daleko. A onda zatvoris straznju rupu palcem i naglo povuces stapie. Puskarica zahlopne: stlop, djeca se zacude i iznenade sto on umije.

Tone Fonovie popne se u korito. Digne dugaCku vreeu, do treCine ispunjenu maslinama, zavije je cvrsto i prazan kraj zavijene vreee veze i oplete oko dva klina na gornjem rubu korita da vreea ne bi klizila. Sa zavrnutim starim hlacama iznad koljena, bos, gologlav, sa zavinutim rukavima bijele ali sada masne kosulje, on se uspravi i dohvati objema rukama za konope pod gredom.

- Kate, vode. - Ca jur? [100]

- Cemo poceti? - pita Marko.

- U ime Boga - rece Tone.

Kata je polako lijevala vrueu vodu p.a vreeu. Tone zamasti prvo jednom nogom, povuce je, zamasti drugom, pa i nju povuce.

Vreea je bila vrela. Treba da se bose noge nauce na vrelinu.

Ubrzo se tijelo prilagodilo i Tone je cijelom tezinom mastio po vreCi, drZeCi se rukama za konope. Kata i Mara donosile su u kabliCima vrelu vodu i lijevale na vreeu. Iz vreee prvo posla voda po dnu korita, prema drugom kraju, zatim neka crna, gusta, tekuCina.

- Di je ulje? - pita znatizeljno mali Tone.

- Ono crno, ono je ulje - odgovara mati.

Kako moze ono crno biti ulje? Ulje je zeleno i zuto, nije crno, misli Tone. Gleda visoku figuru, sto masti, zao mu je ujca Tone, sto onako mora da plese po vreloj vreCi i mora da se drZi rukama za konope da ne poklizne i ne padne. Tone je stao. Nogom je presao po dnu korita da otjera crnu gustu mjesavinu na rnze.

Odvezao je vreeu, dignuo je, udarao njom 0 dno, da masline promijesa, pa opet vezao, i prievrstio i opet je plesao, dok su mu sad Kata, sad Mara dolijevale vrueu vodu.

Na dnu korita prikupljala se crna, gusta tekuCip.a, pomijesana sa vodom. Martina je drvenom zdjelom lijevala ovu tekueu smjesu u brentu, postavljenu do korita. Brenta je cetiri prsta iznad dna imala mali drveni cepie.
Dugo je trajalo dok je Tone sracunao da je iz maslina
iscijedio i zadnju kap ulja, koja se jos mogla iscijediti. Nekoliko je
puta vreeu tresao, mijesao, pipao rukama kostice u vreCi, dok Iiije
rekao Marku:

- Mislin da ee biti gotovo. - Cemo spraznuti?

J
"
- a.

Dok su se kostice ispraznjavale i u vreeu nasipale nove masline, crne i po koja jos zelena medu njima, i Mara pri tome [101] drZala vreeu s maslinapla, Marko je poceo da fla cep toCi u kablie vodu iz breflte. ToCio je polako, oprezno, da s vodom, koja se talozila fla dnu brente, ne bi istoCio fli suzu ulja. Kad je otoCio svu vodu, i ti breflti ostalo saplO ulje, Martina je zagrabila toga prvoga da njime zabijeli palefltu za objed tezacima. Ulje je bilo jos pllako, gusto, taplflozeleno.

Konoba je bila puna dipla, pare, mlake vlage i teskog ostrog mirisa plladog toplog ulja. Zaparene kostice odavale su kiselastosladunjav miris. Ljudi su se zaposleno, uzurbano i pazljivo kretali. U konobi je bilo ugodno. Osjeeao se rijedak dah pUfloee i obilja.

Paleflta od novoga kukuruza s plladipl uljepl iplala je oStar ukus, rezala je u grIu, stezala je. Mali Tone je pomislio da flOVO ulje nije onako dobro kao staro.

- Zagatno je - rece Mara - p1a ee prije Boziea biti slatko.

- Svako nOvo ulje je takvo - odvrati Marko mljaseuCi palentu.

- Kad se u kamenici stalozi, ee biti bolje od kupovfloga. Da ga je almeno tolitar.

- Ca ee ti toliko, pli ga fliplamo dOpla fli litru - odgovori plU sestra Kata. Odozdo se zacuje zeflski glas:

- Ste doma, gospodari? Se plore gori?

- To je Fuma Beliflica - protumaci Mara.

- Hoj gori, hoj Fume.

Ca uzinate? Niste valja jur zmastili? Sigurno ste vee zabilili s novipl uljem?

- Ja. Ces nan pomoCi?

- Ne, ne fala. Mi smo vee. San dosla tako viditi, ploguee van je potriba tezaki. A ca ti delevas, teto? - obrati se babi Ani.

- Tako, sci moja. Ja san stara, ti si bizera. Fuma Beliflica je bila pllada zena, rodom od Beliflih, visoka, ravna kao prut, vitka, ziva, lijepa, ponosita. Udala se za plaloga Grgu Hodafla i bila je babi Ani rod. Radala je svake druge go dine [102] l po jedno dijete, ali se to na fljoj nije opazalo. Valjda je to i bio uzrok da se sa pluzepl i djecopl preselila starople Pavieu kad je ovaj udao obje keeri. Bila je to cudna mjesavina i rijetka. Pavie je udao obje keeri za imuene seljake, Maru u Miseeve, za jediflca staroga Roka Tomu, Paskvu u Prcane, opet za jedinca, i ostao sam i udovac. Nijeplogao da ode ni jedfloj keeri, jer su na obje strane muzevljevi roditelji bili zivi. A nije im htio ni zemlju predati dok je ziv. Zato je uzeo k sebi cijelu obitelj Grge Hodana da rade njegovo i svoje iplanje i da zive u zajednici. Bio je to jedan rijedak slucaj stvaranja obiteljske zadruge od dvije obitelji koje nisu bile ni u kakvopl krvnom srodstvu. Zivot je to takoflametao. Skupa su obje strane mogle zivjeti bolje nego svaka za sebe. Grgo je u zajednicu donosio radnu snagu, djecu kao pastire, par goveda, Pavie zemlju, kueu i ovce. Dok su muske glave zive, moze iCi sve u redu, sporovi ee nastati tek oko nasljedstva. Ali to je daleko. Zivi misle na zivot, a ne na smrt.

-' Kako je Krnicka? - obrati se FUpla Kati.

- VidiS, kako gre zivot naopako - odgovori Kata. - Ja sam posla u Krnicu, a ti si iz Bolovana priko Hodani dosla fla brdo prid Gaspieeve.

- Lako van u Krnici. Sve sarna gospoda. MandusiCi, BursiCi, SkabiCi. Sarno ove tri fapleje imaju viSe zemlje nego svi Rakalj.

- Imaju oni, imaju. Ma ja nis u BursiCi ni u Skabiei. J a safl u JoviCi. Namin na nasoj zepllji senica ne rodi. Ko je moj Jovie ne istese s teslon, ali fle flapili s pilon, je ni. Tebi je sada bolje. Imas dvi kmestine, ki ee se s tobOfl?

- Imaplo mi sad duplo delo, seko moja, i duple skrbi. A kmestina ostaje onega, Cigova je.

- Martina, nu jeflu besidu - zovne Fuma Martinu u stranu. Kad su obje sisle dolje u konobu, Fuma preda Martini PUfl rubac pseflicnog brasna koje je od kuee donijela pod pregacopl.

-

- Na, seko moja. Sigumo eete frigati mlince. A senice poli vas rU fuda. Nan je Bog da ovo lito. Pak posalji jedan pijat mlind mojoj did. [103]

- Fala Fume, dokle platin - odgovori tronuto Martina. - Mlince Cu ti poslati skin se zaskuri. Uvecer svrseno je mastenje. Gaspicevi su imali svega petnaest debala ulika i od njih polovinu mladih. Kad se odijelila litra ulja za Katu, litra za Maru i dvije litre za Tonu, ostalo je u kamenid oko petnaest litara. Rod je bio srednji, s onim uljem, sto ce dobiti za poslugu korita, mo6 ce se izdrtati do novoga ulja i jos ce nesto ostati, ako ne da se proda za novac, da se bar zamijeni za druge potrebe. Martina je imala sestru Maru u Manjadvorcima, udatu za Martina Longina, mnogo veceg siromaha od Marka. Trebalo je i njoj ponijeti nesto ulja. Za uzdarje Longinovi ce do6 da rade u kopnji i zetvi, donijet ce koji sir i kudjelju vune. Druga sestra Luca joj je bila udata u Raklju, za Zanetica. Zanetic je bio dobar radnik, nije mnogo kuburio, na velikoj rudini u dvoristu drtao je mnogo kokosi, i ovamo je trebalo odnijeti ulja, odnijeti makar krisom da svekrva ne vidi, i ako se za uzvrat nesto dobije, bit ce dobro, a ako i ne bude vracanja, sestra je sestra, krv je krv, i mora biti uzajamnog pomaganja. A i ovo danas, pomoc zaova Kate i Mare nije bila tako potrebna. Svekrva Ana, Martina i Marko bili bi mogli i sami sve da svrse. Ulje koje se njima davalo, nije bila sarno nagrada za njihov rad, to je u isto vrijeme bila i mala pomoc i mali dar stare kuce i rodne zemlje. lone su nekad okopavale ove ulike u vrtlu, posipale njihove zile lugom, kresale i brale plodove na njima i one koje bi vjetar istresao ispod njih. Davanje njima jednog malog dijela je bio vise znak vjeene veze, koja postoji izmedu ljudi i zemlje, izmedu roda, izmedu. siromaha. Pa i Tone nije odnosio dva litra ulja na Labinstinu kao nagradu za nadnicu. Radio bi on i za litar ulja. Ali su Gaspicevi znali da kad njima ulja nije stizalo, a bilo je i takvih godina, da ce im ili 0 BoziCu ili 0 Uskrsu litar, dva ulja kapnuti iz one male prizemne ku6ce Tone Fonovica na SkitaCi.

Kuca je mirisala na ulje, na paru, na kiselinu isparenih ulika. Djeca su slatko grizla mlince od psenienog brasna. Mnogo je [104]

[the remaining text cannot be proofread without a copy of the original text.]

, ,{ II
mlinaca isprzeno. Trebalo je za kuCu, tanjur mlinaca teti Uliki, susjedi, drugi Miscevima, drugim susjedima, najvise Belinid, neki komad zaovama i bratu da odnesu svojima. Mlind su rijetkost.
Prte se kad se masti ulje i na Badnjak, dva puta u godini, zato
treba zamijesiti i isprtiti vise, sjetiti se roda i susjeda, jer se i oni
nas sjecaju. Dobro bi bilo odnijeti i popu, ali on to ne smatra kao
osobiti dar i vise voli da mu se donese zec i jarebica. Da je izmedu
njih bolji zivot, odnijeli bi i Ivi i Tonini, ali ovako nisu sigurni da
Tonina ne bi oholo odbila dar i mozda rekla da njoj prosjacki dar
ne treba.

Ai nisu ti mlind bili bogzna kakav dar. Obieno kiselo tijesto, nesto nabubrelo, sa malo smokava, suhoga grozda i rakije, "£ritule", kako ih zovu ljudi iz grad a, od psepicp.og brasna,
vadene zlicom iz tijesta i prtene na ulju. Ali kako se Cisti pseniCni kruh mijesio sarno tri puta godisnje, 0 BoziCu, Uskrsu i Maloj
Gospi, i psenicno brasno bilo rijetko, i kako boljega jela i bolje
omastep.og nije bilo preko djele godine, osim uskrsnjeg jagnjeta i
dana kad se klala svinja, mlind su djenjeni visoko i sjecanje
prilikom mastenja ulja slanjem mlinaca rodbini bio je znak dobrog
i evrstog prijateljstva i uzajamnosti.

Drugoga dana stupao je Marko solen. Staklast, krhak kamen polako se drobio pod udardma batao Stupao ga je u maloj ljevkastoj kamenid u kojoj su obieno zene velikim drvenim batom stupale kukuruz da bi ga zdrobile i oljustile, kad se spremao za jelo. A kuhani kukuruz, ovako ustupan, bio je, uz kas~, palep.tu i broskvu, glavna zimska mana. Ali i kad bi se ustupao, trebao je da se kuha djeloga dana da bi bio gotov za veceru. Kuhalo se ionako zimi sarno ujutro i uvecer. A i uvecer bio je zreo kukuruz jos uvijek tvrd i najslade se jeo drugoga jutra podgrijan. Tako se mogla ustediti ujutro kasa.

Lupa Marko solen u kamenid u konobi, znoji se i misli da li ce se lond na vrijeme osusiti i da li ce se mo6 ispe6 i da li ce na6 kupce, koji ce za lonce htjeti dati ozimac i kukuruz. S ove strane [105] Drage od Lima, u selima i zaselcima do Svetog Petra u Sumi i do Zminja moCi ee se dobiti sarno ozimac i mozda koji starie ovsa. I sirka bi dali seljaci, ali sirak je tezak za kruh i jede se sarno u najveeoj nuzdi. Uh, strese se Marko, gadan je kruh od sirka, tvrd, erven, odmah se susi, Skripi medu zubima i kad ga jedes imas osjeeaj da jedes stucanu ciglu. Ali ako ne dadnu drugo, moze se i sirak upotrijebiti za kokosi i za prasca. Kukuruz se moze dobiti sarno na Porestini. Tamo su bolje zemlje, seljaci vise imaju, i dobri su oni seljaci. Uvijek prime covjeka na noe, nekad dadnu i sijena ili bar kukuruzovine za magare. Sjeea se Marko, koliko puta se s ocem u mladosti najeo i napio na Porestini. Uzmu seljaci lonac i crijepnju, napune ih kukuruzom i jos zovu u kuCu, donose bukaletu, dadu komad kruha, nekad nude i dio svoje vecere. A kad loncara upoznadu i zavole, nema boljih ljudi od njih. lCi ee, misli Marko, i zamahuje batom. Solen skace, postaje sve sitniji, pretvara se u pijesak kod svakog udarca, pijesak se u kamenici dize u velikom krugu oko bata, pokrije glavu bata i opet se spusta na dno kamenice. Treba mnogo tuCi taj solen, stotine, hiljada udaraca batom, sat i po, dva sata zamahivanja, dok se i sav ovaj pijesak i ono preostalo sitnih sljunCiea sto plivaju na pijesku kao zma kukuruza ne pretvori u prah, dok se od kamena ne napravi sitno brasno, da se moze prah pomijesati sa gnjilom, tako da u gnjili nestane sasvim i sarno pomoCu toga praha moze gnjila da se poveze, sasusi potpuno i ostane evrsta.

Kad je Marko svrsio, Martina prosija solen u sitnici i nezdrobljene sljunCiee izbaci opet u kamenicu za sutra. Na velikoj magarecoj staroj i suhoj kozi razastre suhu ilovafu, pospe prahom stucenog solena, polije vodom, izgnjeCi sve rukama i poce da masti bosom nogom. MasteCi dodavala je sad gnjile, sad solena, sad vode, dok nije pod nogama imala dosta veliku tamnu, zutozelenu gnjecavu smjesu. To je obrok za jedan dan. Taj obrok treba jos dobro izgaziti, izmijesati, ujednaCiti, da Citava masa [106] postane jednako gnjecava, jednako vlaZna i da se drzi zajedno, a opet da je mekana kao tijesto.

Bio je neveseo, oblacan, jesenjski dan, hladan i vlazan. Konoba je jos mirisala na ulje i na uljane kostice, otuzno kiseo ostar miris. U konobi se fulo sarno mljackanje mokrog glinastog tijesta pod Martininom nogom i njezin brz umoran dah. Marko je u kutu ispod zrvnja probirao sitne komadice solena da natuce i za sutrasnji obrok. Mali Tone je opet znatizeljno gledao, male sestrice Luca i Mara spustale su se oprezno po stepenicama u konobu. ISle su poleduske, drzeCi se rukama za gomju stepenicu, kad bi se spustile na donju. Luca je stigla prva, pljesnula je rukama i viknula:

- Male, ja san doli.

Martina je prestala gnjeCiti i sad je rukama gradila zemljano tijesto, podizuCi mali glinasti stupie na drugoj, manjoj kozi uz vitlu. Poprskala je stup vodom i pokrila ga, da se ne susi, mokrom suknenom krpom.

Djeca su promatrala rad roditelja, ali su bila iznenadena i pomalo razocarana. Mjesto jucerasnje zivosti u konobi je bilo tiho, korito je odneseno, mjesto jucerasnje tople pare, u konobi je sad bilo hladno i vlazno, mati je radila zabrinuto, otac je sutio. Ipak su ih materine kretnje privlaCile i zanimale. - Pametna je njegova mati, misli Tone, ona ee sad od one mokre ilovace bez oblika napraviti lijep lonac, mozda i crijepnju za pecenje kruha. Dobar je topao kruh ispecen pod crijepnjom. Nalozi se vatra na ognjistu, preko vatre nasloni se crijepnja da se ugrije, pak kada je kruh kiseo, vatra se rasprece, ugljevlje se metlom pomete u stranu, cigle na sredini ognjista, zagrijane zeravicom, pometu se, na njih se postave hljebovi, dva, tri, cetiri, pokriju se zagrijanom crijepnjom, zeravica i lug se zaspe okolo naokolo crijepnje, druga zeravica metne se gore na crijepnju i na njoj se lozi vatra. Jos su bolji krumpiri ako se pod crijepnjom ispeku medu kruhom. Ako se krumpiri peku u lugu, budu neCisti, prljavi, negdje pregoreni, pod [107] crijepnjopl ostaju Cisti, ispeku se jednako, a budu i sladi, jer dobiju neki poseban ukus od kruha. Kako to baba i mati umiju da od zemlje"grade crijepnje i lo~ac? Mora to biti tesko. On to ne bi nikad naucio.

- Majko, ees delati cripnju? - upita tiho Tone.

- Ne, ne, sin mojo Cripnju eu drugi put, d~as eu lonce.

Martina sjedne na niski tronozac, ispita da Ii joj vitIa evrsto i vodoravno stoji, namjesti na drvenu vitlu cetvrtastu dasku i pospe je solenom. Zatim je umijesila veliku zemljanu bublu, kao lepinju, i okreeuCi Iijevom rukom vitlu pritiskala je buduee dno lonca desnim dlanom. VitIa se okretala a mati je lupala po zemljanom tijestu dlanom, pljus, pljas, pljas. Tone je gledao kako mati zatim obrezuje mekano dno lonca nozem opet okreeuCi na isti naCin vitlu Iijevom rukom. Zatim je uplijesila medu dlanovima dugaCku kobasicu od ilovace, pritisla uz rub napravlje~og dna i okreeuCi vitIu pocela da zida lonac.

I Marko je gledao. Vjerovao je u zenu, aIi se ipak eudio, kako je ona od svekrve brzo naurua delati lonce.

- Ces moCi, Martina? - upita.

- Cu, CU. Mi se je prvi ponesa niki dan, moguee ee i ovi. Cu delati kako i drugi.

- Ces i ti delati lonce kako mati? - okrene se Marko malome Toni.

- Ne - odgovori djecak odrjesno.

- A ca ees ti delati?

- Cu biti volar.

ZamisIi se Marko nad djetinjim odgovorom. VitIa se okretala. Mala Luca penjala se opet uz stepe~ce gore, k baki. Da Ii ee, uistinu, biti Tone volar? Da Ii ee njemu, ocu, uspjeti da saeuva goveda? On se tome nadao, on je sve radio da goveda saeuva. AIi on pravo nije u to vise vjerovao vee odav~o.

Uvecer je svekrva obavijestila Martinu, povjerljivo jos sapeuCi, da joj je u lonici skuhala kavu. [108]

- Da se okripis malo, nevista - rece. - Nisan se ufala daees tako vred navaditi delati lonce. Mar~a je radosno primila ovaj ponovni izIiv svekrvine njeznosti. Dok je srkala na ognjistu u tajnosti skuhanu crnu kavu, osjetila je kao da to ona izvodi Gaspieevo gospodarstvo iz opas~ grebenastih pIiCina na siroko more gdje se moze sigu~je ploviti. [109]

VIII.

Seljaci se manje bore za sreru i vise nastoje suzbiti i
odstraniti nesrecu. Nesreca je neimastina, nesreca je glad, nesreca
je pomor ljudi, nesreca, valjda isto tako teska, je pomor blaga.
Pouceni dugim iskustvom, poznavajuCi nekoliko koljena seljaCkih
rod ova i obitelji, seljaci vjeruju da jedna nesreca nikad ne dolazi
sarna. Zivi tako rod, zivi stoljecima, muCi se, radi, rada, raste i
umire, ali uvijek nieu nova koljena koja rod drZe i produzavaju njegove grane paprijed. A onda dode nesreca, za pjom druga, pak
Citav niz, sve tegobe padnu na jedno koljeno, ono posrce, korijen
se susi i truli, grane padaju, roda nestaje. Ostaje tako mozda jedan
izdanak, jedan plod, koji je oluja bacila na novu zemlju, zahvati
korijen i tada se poCinje rod dizati i granati ispocetka.
Stari Gaspicev rod poceo se iznenada gasiti. Kad su pokopali
malog Matu bilo im je tesko. Ali su se umirili: bozja volja, uzeo je
andela sebi. Nisu ni mogli slutiti da je to pocetak niza. Onda je vec
iste zime poceo poboljevati stari Tone. PredajuCi lvi kamenolom,
da bi kuru i zemlju oslobodio teSkog tereta, duga kod Postetke,
stari je odjednom prestao iCi u kamenolom i zanimati se za kamen.
Tuzio se sve vise na kostobolju i poslije mastenja ulja legao u
krevet, iz koga je malo izlazio. Nosili su mu hranu u drvenoj zdjeli
u krevet, skidali ga s kreveta da po de u staju, i on se brzo vracao.
Vec odavno prepustio je Marku brigu za zemlju i jos ga je drZala
nada da ce uspjeti s kamenom. lve je i tu nadu oduzeo ocu. On nije
pristajao da radi kod sina kao najamni radnik i da mu sin
prigovara da ne zasluzuje onu nadnicu koju prima. Zelio je [110] umrijeti. Nije to bio ni prigovor, ni prijetnja, ni gluma. Bio je umor. On je bio zadnji od Gaspiceva roda, koji je jos imao neke uvjete da zivi na zemlji, ali ni njemu to nije polazilo za rukom potpuno. Od diobe posjeda stari je Tone vidio sarno kako se Marko muCi i kako je Markova muka bezizgledna. Jedne zimske veceri, kad su svi bili sakupljeni u kuCi, poslije vecere, stari je Tope poceo u krevetu da jeCi:

I I"J i
I
;

- Smrt moja, di si? Hodi po me!

Marko je, izpenaden, pritrcao od ognjista, sjeo na skrinju, uz ocev krevet i pokusao ga miriti:

- Ca govoris, cako? Ti si jos u dobren statu. Da malo stepli, cemo raspaCivati kamenje na Vrhu. Ali je stari ostao tvrdokorno na svome. Ponavljao je da hoce umrijeti, da ga smrt oslobodi i briga i bolova.

Ali smrti se nije zurilo. Ona zna svoj put i zna kad treba pokositi. Sigurpo je negdje po strani, u kutu vrebala, malome Toni se cesto Cinilo da je ona u kutu, da je djed vidi kad je zove, da ceka tamo s kosom, da je zamahnula i Tone je od straha zatvarao oCi, cim bi s djedo;m ostajao sam u mraku. Ali ako je ona i bila tu, ona je jos cekala. Stari Tone je bio jak iako oko sedamdesete, njegov organizam je bio oronuo, ali se ipak drZao. Zima je bila blaga, stince je brzo ogrijalo, stari Tone je po ceo na magarcu doista odlaziti na Vrh. Ali misao na smrt bila ga je toliko zaokupila da su pastiri, goneCi blago na Velenikovicu, cesto slusali njegov osamljen, zalostan, neprirodan jauk:

- Smrt moja, di si?

Blaga zima s malo kise zabrinjavala je Marka, koliko i oceva bolest. Ako ne kisi zimi, ni s proljeca, nema nade da ce kisiti ni ljeti. lpak jena njivama uzorao dva para kukuruza i u vrtlu posadio krumpir. Sunce je peklo vec u proljeru, ozimac i psenica, onaj jedan par na dnu Njiva, brzo su sazrijeli ali je klas ostao prazap. Uzalud su iSle procesije za kisu, uzalud su zvonile litanije pustim izgorenim putevima, kise nije bilo. Odmah poslije Petrove [111] presahpula je Vrulja. ISle su zene neko vrijeme na izvor ispod Pisteta, gdje se je ziva voda pajdulje odriavala, ali je ubrzo i taj izvor presusio. V oda na Velenikovici spustila se pisko, goveda su je :mutila, us:mrdila se i postala neupotrebljiva za ljude. Lokvica i Prcapka, dvije lokve za stoku, presahle su sasvirn. Ostajao je Blaz.
Ali 0 Velikoj Gospi i tu su jazovi presusili, :mlinska kola su stala,
gledala su opako suha, velika sa drvenim lopatama i pepo:micna
kao prijetpja. Vrutak pod Trnovcem se osolio.

Zupap pozove seljake na rabotu, da kopaju i traze vodu na
rudini iznad jezera. Kopalo se dva tjedna, dok se nije doslo do
pitke vode. Zati:m su se redali seljacki vozovi s bacva:ma, tipjama
i badnji:ma cijeloga dana i cijele noCi da dodu na red. Trebalo je iCi
vozom pa vecer da bi se drugoga dana doslo na red i dovezla kuCi voda za ljude i blago.
Svakog drugog dana ponovpo se :moralo po vodu. U
kuea:ma, gdje nije bilo goveda, zepe su i~le svake poCi po brentu
vode i posile kuCi, sat uzbrdo na ledima breptu sa dvadeset
trideset litara vode. Sva je briga ljudi i zena bila posveeena vodi.
Jesep je dolazila zalospa i donosila sarno brige. Kukuruza i
kru:mpira bilo je mapje nego sto je posadepo s proljeea u zemlju,
psenice i ozimca malo vise. Ljudi su se vukli ocajni i obezglavljeni.
Kad je dobro rodilo, :malo je kuea i:malo hrape do novoga. Sad u
susi pigdje nije bilo niSta. Jedino u debelici popijela je Martineeva,
MiSeeva i Vickova ze:mlja pesto bolje. I Tone Prcan i zupan Tudorov :mogli su da vrse i da ljuste kukuruz. Ali i njima je moglo
stiCi jedva do Boziea, dalje pije.

Seljaci su zavidljivo gledali na loncare, koji su noeu pa magarcu gonili kuCi par stariea dobivenih za lonce na Porestini.
ISli su s lopci:ma pa put tri, cetiri dapa i vraeali se sa pedeset, sezdeset kilograma ozimca, dobivepog za lonce. Ni psenicapi kukuruz nisu se :mogli dobiti.

Marko je putovao svake sedmice preko Drage. Imao je da nabavi hrapu i za ljude i za goveda i za magarca. Uzimao je sve sto [112] i je mogao dobiti: ozimac, ovas, sirak, bob. Nekoliko puta uzeo je za lonce kukuruzovinu i gopio je, povezanu pad vreeo:m pa magarcu dva dana i dvije poCi kuCi. Goveda i brigu za vodu ostavio je Martini. Ali sve sto je dognao, nije bilo dosta. Susa je zahvatila cijelu Istru. Seljaci iz zapadpe Istre i s juga, koji su pesto i:mali, tesko su se odvajali od hrane. Bilo je dana, kad je Marko u dva i tri dana puta, sabrao jedva starie ozi:mca. Trebalo je kupovati i nje:mu.

Zupap i pop pisali su opCipi, opCina na kotar, trazeCi po:moe u hrapi za zi:mu i sjeme za povu sjetvu. Mozda ee se pesta dobiti. Ali sve to moze da do de kasno.

Seljaci su se povlacili u sebe, utuceni i n~povjerljivi. Nitko nije zpao koliko ee on moCi izdriati, pi koliko drugi. Rodovi su se zblizavali, daleka srodstva obpavljala, ljudi su kao preplasepe zvijeri trazili zakloniste u starom brlogu. Osobito su udape keeri trazile utociSta u rodnim kueama, podijeljena braea su se skupljala. Cijeli seoski kolektiv bio je preslab da po:mogpe svi:ma, ni jedan njegov clan pije i:mao dovoljno ni za sebe, i zato su se pripadpici srodne krvi tjesnije vezivali, kao u nekoj nadi da ee i:m skupljepi:ma biti toplije i da ee se skupno lakse obraniti.

Kao fatamorgapa na izgubljepo:m brodu radale su se glasine: te da je u opCipu stigao kukuruz i da ee se kukuruz dijeliti po dusama, te da ee stiCi sa Rijeke bra cere sa psepicom iz Hrvatske, te da ee se ozimac prikupiti u Porecu i podijeliti po cijeloj Istri. Ali nicega pije bilo.
Piranezi prvi a za pji:ma Ive Gaspie doista su dovezli nekoliko vozova kukuruza iz V odnjana. Ali taj kukuruz pije se dijelio, pego prodavao. Trebalo je za nj nesto dati. Trebalo je prodati pekoliko ovaca, junca ili vola. Seljaci su vee odveli u grad i prodali pekoliko goveda. Ovce su prodavape peprestano. Svi su trazili hrapu na dug, ali trgovci nisu mogli da ostapu bez obrtnog kapitala i nerado su davali na dug. I ako su davali, bilo je to mnogo skuplje. [113]

Stoke je iz sela nestajalo i od straha kako ce prezimiti bez mane. I Marku je dolazila misao da proda vola i da zadrZi sarno kravu, ali je tu misao koja se neprestano vracala, uvijek nastojao odagnati. Nadao se da ce nekako odrZati goveda do proljeca, a onda ce biti vec na konju. Dvije ovako susne godine ne javljaju se
nikad uzastopno, i tko ovu zimu prezimi zivjet ce sto godina. Na kraju uvijek je ostajala nada na brata. Ako ne drukCije, zaduzit ce se kod brata i kasnije otplaCivati.

Za trgovee je opca nevolja bila velika mogucnost penjanja. Seljaci su u nevolji spremni da obecaju sve, da se obvezu na sve. Pristat ce i na intabulaciju na zemlju, u nadi da ce to poslije otplatiti. Od tih intabulacija moCi ce se, sad ovdje, sad ondje otrgnuti seljacima komad zemlje i pripisati svojoj zemlji. Ive je bio u povoljnom polozaju. Nesto je vec kamenom zaradio, mogao je da nabavi viSe hrane. Kamenolomci vec traze da im da hranu na dug na raeun buducih posiljaka kamena. Trst nije mario za susu, tamo se zidalo dalje. Od klesara iz Trsta dobio je i novcane akontacije za kamen koji ima da se salje na proljece. Umjesto da daje seljacima novae na racun, on im je davao manu. Zaradivao je na obje strane, na kamenu i na mani, i bez onih najveCih zarada koje su dolazile od nevolje ljudi da pristaju na sve.

Odmah poslije Svih Svetih stari Tone Gaspic iscekao je smrt. Njegova odlatenja na Vrh na proljece i u ljeto bili su zadnji, tihi, umirajuCi akordi seljakove pjesme radu. ISao je tamo da jos poneki put prode putevima, kuda se cijeloga zivota kretao, da vidi sjenokosu, da vidi malu sumicu niskih dubova, gdje je jos u mladosti s volovima noCivao. S Vrha se pruzao vidik na skaljave, kamenite njive Gaspiceve u strani pod njim, na selo, na glaviee obrasle sumom oko sela, na vinograde. U grmlju su pretali kosovi, iz Ograde se fula kukavica. Stari Tone je i vidio i fuo sasvim dobro. I dok bi kukavica kukala on bi stao, slusao i brojio kukanja, kao nekad kao dijete. Koliko kukanja covjek nabroji, toliko ce [114] godina zivjeti. Broji Tone do deset, pa se onda sjeti da on ne zeli zivjeti i prestane brojiti.

- Laze kukavica, pomisli na glas. Laze kukavica, jer on zna
da ce sad brzo, vrlo brzo otici. Sto ostaje iza njega? Brajde na Grusinama je on sadio i onu tresnju u zidu do Jurkinog. I murvu
u pridvorju i p.ekoliko ulika u vrtlu. Ostaju jos plilijuni zaplaha
motikom, strpacom, sjekirom, teslom, kosom, batom, zamasi
ostima, zamasi bicem, ugladene drvene rucice vrgnja od njegovog
pritiskanja. Sve to ostaje, ali gdje je to? Svi ti pokreti, svi ti muCni
dani, ostali su tamo negdje iza njega, zapravo toga nema vise. Sto
moze ostati od njegovog iskustva, od te bogate rizniee
nagomilanog znanja i vjestine, od njegovog vladanja govedima,
plugom, vozom, njegovog teslarskog znanja, njegove sposobnosti
obradivanja kamena i drveta, njegovog rukovap.ja veslom,
udicom, puskom, zamkama? On je sam pravio opanke, tesao kola
za voz, pleo i savijao guzve i trte. Hiljade poslova, hiljade
iskustava, sva stecena neprekidnim radom, sve se to sad rasp ada, nestaje u daljini negdje iza njega. On je na kraju puta.
Ostaju djeea, sinovi, kcerke, unuci. Rod ide dalje. Rod je
doista primao nesto od njegovih iskustava i od njih uCio i stieao
nova. Ali ni Marko, ni Ive, nisu on. U svakome od njih ima po
nesto njegova, ali su oni opet drugo. Kao da se njegova lienost
razdvojila u njima, i u svakome od njih on vidi nesto od svoga, a
ipak premalo svoga. Tko zna, mozda ce mali unuk, plali Tone
Gaspic, sjediniti opet stare osobine roda.

Dugo je zivio. Jos se pod Venecijom rodio. IIi nije? Ali
Francuze pamti, Francuzi su donesli bolesti i musketali su za
kradu. Pak je dosla Austrija, on je bas bio u punoj snazi, ozenjen i
imao djeeu, kad su dosli novi zakoni neki. Da smo svi jednaki i da
svaki moze zemlju pro dati, receno je tada. A zasto se ima prodati
zemlja? Da ce biti bolje, govoreno je. A kakvo bolje? Vise rade
sada svi nego prije, svaki je manje svoj nego prije, sve se mijenja
od danas do sutra. Prije se gradila kuca jedna za stotine godina, [115] 8*


sad se gradi jedna kuca saplO za dva sina, koji su ti kuCi, a oni opet
moraju plisliti na sve od poeetka.
Bilo je cudno starome Toni, kako su se svi njegovi uzurbali
za hranu, bilo plU je zao sto u toj zurbi njega i ne gledaju. Nije vise
mogao onako jasno i pouzdano plisliti i zakljuCivati kao prije,
plisli su dolazile, ali su bile maglovite i rasplinjale su se. Misli 0
proslosti, 0 djetinjstvu, 0 roditeljima, 0 pokojnipla, 0 sitnieapla.
Sve se mijesalo. Gubio se polako.

Mrsavio je vec drugu godinu. Zil~ su plU odrvenile. Postao
je rteplocan. Jos se penjao na magarea, ali su kod kuce bili uvijek u
strahu da ce pasti s magarea i ostati plrtav na putu. Kad su se dani poeeli skraCivati, legao je konaeno i nije vise ustajao.
U krevetu je zvao k sebi maloga Tonu, plali se plasljivo priplicao i brzo odplicao. Plasio ga je izgled djedovog'liea, glava
koja je sasvipl omrsavila i obrasla u bijelu, rijetku, ostru dlaku, sa ervenoplavim oenim kapcipla. Ali je stari tvrdoglavo zahtijevao
da mali Torte sjedi na skrinji uz njegovu postelju i da sriee na glas iz KaCica. Mali je sricao:

Ve-se-li se Bo-sna ze-mljo rav-na, Ko-ja- no si na gla-su o-dav-na...

- Najdi 01.10, ea piSe u KaCicu za nas rod.

- Ne umim, dide.

- Najdi, najdi. Pise... Skolante je stija, di lipo piSe u KaCicu za
nas rod.

Jednoga dana dozvao stari popa. Bio se prieestio jos prije, ali
sad ga je mueila druga misao. Htio je toj misli da dadne najvecu
tezinu time sto ce je reCi popu. Zapravo je ta misao bila stara, ona
mu se neprestano vracala, on je sUplnjao 0 njezinoj ispravnosti, ali
sada pred smrt plorat ce je kazati. Mislio je na zemlju, koja je
Gaspicevima ostala i na plaloga unuka.

[116]
~ I I
- Ste ple zvali, barba Tone - reee pop, naslonivsi se na postelju do glave starceve da ga bolje euje. - Ca da zoven ljude? Pop je mislio da stari hoce da piSe testaplent, plada je znao da su imovinski odnosi izmedu brace i sestara unaprijed sporazumno uredeni.
- Ni to, gospodine. - Stari je govorio na prekide i jako naglasivao 01.10 i kod gospodine. - Za plalega san vas zva, za ovega unuka Tonu. - Stari je zastao. - Nece moCi ziviti na zemlji... Nimamo pase... Govorite s Ivon... Mali je pametan. Moguce u skolu. Alina plore. Kja, kja... Skola ... BiSkup... Biskup Dobrila je govorija ... BiSkup Dobrila ... Vi ste rekli... Nas rod... FonoviCi su plOrnari. .. Kja...
Pred vecer stari se sasvim primirio. Govorio je neplOcnO, ali prirodno i jasno. Trazio je da mu se skuha panada. U 10nCicu skuhala mu je Martina vodu, nadrobila u vodu kruha, kuhala dalje i mijesala, dok se kruh nije pretvorio u kasu i zatim sve zaribala siropl. Stari je slatko pojeo panadu, legao na uznak i umirio se. Kad je zvonila Zdrava Marija, on je izdahnuo uz Martinu, koja plU je drZala svijeeu.
Mali Tone otrcao je po tetku Maru u Jurkine, dosla je susjeda
Ulika i tri zene su staroga obukle. Kosulja, bijele benevreke, krozet, koret, klobuk, bjecve i obojke. Grgo ga je obrijao. Veliku skrinju doturili su nasred sobe, polozili na nju nov krpet i na krpet starea. Trebao je da se usije jastuk i napuni brsljanovi1llliscem, ali
je ostavljerto do jutra da djeea naberu lisce. Uz glavu su zapaljena dva kandila. Oko skrstenih ruku Martina je svekru obavila krunicu, na prsa mu je posta vila mali drven kriz. Dok je baba Ana zgrcena na stolici kraj ognjista tiho evilila, Marko je otkom grebao blato s poda, Mara je pometala sobu u polutami, pri svjetlu kandila i vatre sa ognjista. Djeea su jos prije legla na tavanu, u materinu susnjaricu. Kad je soba bila koliko toliko uredena, Marko je otiSao u selo, da obavijesti Ivu i popa, da kaze zvonaru da ujutro zvonom navijesti splrt starog Rakljana, i da se dogovori [117]


-
sa nadzornikom mrtvaca - "picigaplorti" zvali su ga u selu i sigurno je to bila funkcija koju je uvela Vepecija - za grob. Usput je svratio u Hodane da posalju nekog da pOplogpe "euvati" mrtvaca.

Drugog dana mali Tope s djecopl penjao se uz Videlanovu ladopju uz koju se penjao pajbujniji seoski brsljan da nabere u bisage dovoljno brsljapovog lisca za djedov jastuk. Kad je odn.io
doma pune bisage brsljapa, otreao je pa groblje, gdje su vec Grgo,
Martin i Pave Hodan, Tone Jurkin. i Jovic iz Krpice kopali djedu
grob. Trebalo je da se plrtvac pokopa u neki grob, gdje vec poCivaju kosti pjegova roda, ali grob oeev bio je prekopap vec pekoliko puta i od zadnjeg ukopa pije jos proteklo devet godina,
tako da se nije splio dirati. OdlueiSe iskopati grob iza crkve, gdje
je poCivao vec dvanaest godipa pokojni stari Tone Belin. Tone je gledao, kako su prvo tetac Jurkin i Grgo Gaspic ozpaeili strpaeom okvir za grob i kako su zatim naizmjepiepo kopali i izbacivali
zemlju na sve eetiri strane. Djeca i starci kupili su se okonovoga groba i promatrali kako pet ljudi radio Rade isto onako kao i na njivi, kao da kree, kao da kopaju japle za loze.
Zvonar je prisao i proplatrao.

- Cekaj Pave - reee op Hodanu.
Bodan stane i skloni motiku. Motika je bila zasjekla zepllju,
ispod nje je ostala ravna eetvrtasta ploha i na sredini plohe uska rupa, malo sira od palca.

- Cete viditi da cete najti prazap grob - reee zvoflar.
Ljudi su kopali dalje, ali ipl je pozornost bila obracepa sve
viSe na onu rupu, koja je iSla sve nize i nize okomito.
Sta je to u rupi? - mislio je Tone. Zar je mogao izaCi Tone
Belip iz groba kroz onu rupu? I kako je mogao izaCi? A ako je
izasao, gdje je sada? I da li ima pravo zvonar? Bas ce eekati do kraja da vidi.
Sa zemljom kopaCi su vec izbacivali kosti. Bile su i dvije lubanje i u jednoj dva zuba. Zasto nitko fle uzipla ofle zube iz [118] lubaflje, misli Tone, kad zub mrtvih donosi srecu. On bi ih uzeo i sakrio i odnio kuCi, da mu ih tko skine. Ali se sam boji da ih skida. A valjda i treba ih skidati da nitko pe vidi.

Vec je motika udarala u sanduk. Zepllja je dolje pa dnu bila viSe vlazpa nego pri vrhu. Pazljivo, da ne povredi sanduk, vec polutruo, Grgo je sad strugao plotikopl 0 poklopac da ga oCisti od zemlje. Noge je zario u zemlju s obe strane sanduka i grebao motikopl.

- Ceplo otpriti? - upita.

Sanduk je vec bio oCiscen od zemlje. Tone Jurkin doda Grgi strpaeu. Grgo podmetne vrh strpaee pod poklopac, udari zatim strpaeom, flagne drZalo i poklopac se digfle. Cavli su bili zardali vec i naeeti, drvo ostrugano, glatko, pozutjelo i istrulilo od vlage, neobojeflo. Grgo uhvati nadigflutu dasku poklopca rukom i otvori sanduk.
Sanduk je bio prazan. Na dnuflesto praha, tamo gdje je lezala glava istruleli ostaci brsljanovog lisca. Ni kosti, ni lubanje. NiSta osim praha. Grgo strese prah u kraj, pokupi ga s motikom i izbaci u plotici fla kup, gdje su, koliko se pri radu moglo, izbacivali prije i ostale kosti. Zatipl polupa strpaeom ostatke truloga sanduka, izbaci sve vap i poravna motikom i strpaeom dno groba da plOze povi sapduk zapasti bez spletnji.

Bilo je eudno. Sanduk Citav, zatvorefl i potpuno prazan. To se kopaCima groba nije jos dogodilo. Zvonar je znao za jos jedan takav slueaj.

- Kako san van reka, grob je prazap - reee tiho, ali samosvjesflo zVOflar.

- Je ipla sigurno meke kosti, stari Bele, oli kakovu bolest u kostima - primijeti trijezno Grgo.

- Neploj ti mali govoriti u selu niS- obrati se zvonar malome Ton.i. - Jos bi Belin.i rekli da SplO sve ovo iZplislili, da ih uvridimo.Nije to tako, plislio je Tone. Nije stari Tone imao mekane kosti, koje su saple istrulile. Zasto je oflda ofla rupa na grobu? [119]

Zasto je zvonar unaprijed upozorio da ce grob biti prazan? I zasto sad ne smije to da se prica? Tone se okrene i prekriZi se. Mozda je taj Bele bio vukodlak i na rupu izasao iz groba, pa sad luta naokolo. A moguce je ona skulja u grobu od glogovog kolca, kojim su starog probadali. Zvonar nesto zna, veliki znadu i taje. Tajna. Mali Tone je nosio doma u srcu veliku tajnu, koja ce ostati njegova Citavog zivota. Da je mozda rupa od krtice, rekao je Tone Jurkin. A zasto je grob gore bio citav, nigdje humka sto ga prave krtice, nego cista trava. I ne ide valjda krtica tako duboko i zasto bi iSla do sanduka? A zasto su u grobu ostale one mnogo starije kosti a od kostiju Tone Belinog nema ni traga? Ni zuba, ni bakrenih kopCi sa koreta, ni metalnih dugmadi sa benevreka.

Doma je bilo tiho. Djed je lezao na mizi, velik, u cmom koretu oivicenom modrim suknom, u bijelim benevrekama i bijelim obojcima. Glava mu je poCivala na bijelom jastuCiru, napunjenom brsljanom sto ga je Tone nabrao.

Zene i djevojke iz sela dolazile su tiho, suteCi ili sapruCi, u carzama sa obucenim rukavima, prilazile tiho mizi, skropile djeda, krizale njega pa sebe, ljubile djeda u celo i ljubile kriz na njemu. Zatim bi klekle i pomolile ocenas, progovorile koju rijec s ukucanima i izasle. I muskarci su dolazili, obuceni u koretima, tiho, dostojanstveno, vrseCi isti obred zadnje pocasti prema starom seljaku s kojim su do jucer zivjeli i radili. U susjedstvu strugala je u konobi pila, sustio i lupao strug i udarao cekic. Grgo je pravi sanduk.

Cijele noCi kupila se na ognjistu rodbina. Dolazili zetovi i kcerke, dugo u poc sjedio do brata i Ive. Jurko i Jovic ostali su do dana. Stara Ana lezala je kod djece na tavanu. Razgovori na ognjiStu nisu prestajali da ne bi prevladao san. Ali se govorilo tiho, pribrano, skoro sve 0 stvarima, koje nikakve veze nisu imale s mrtvacem, 0 susi, 0 ulju, 0 zvonarevoj kcerci, za kojom ide Miho Martincev, 0 cijeni opanaka, 0 Jozi Tkalcu, koji divno tka sukno za carze, 0 velikim gospodarskim uspjesima Ive Gobe na Blazu, 0 [120]
...~.~ va.v.a


Ilovoj cesti, koja treba da se presjece za Pulu, a ne zna se da li bi
isla dragom od Krnice preko KumpariCke i ispod Mutvorana ili
treba da po de preko Prostine, da bi vezala sva prostinarska sela.
Citavih trideset sest sati koje je mrtvac proveo na mizi, vladala je u kuCi vise tiha zaposlenost nego zalost. Tek trece jutro, kad su zvona zazvonila i krizevi iz crkve krenuli prema kuCi za
ukop, prolomilo se kucom naricanje. Naricanje je pojacano kad je
povorka skrenula u dugaCko dvoriste. Naprijed je isao dugaCki
Matesina, noseCi najveCi drveni kriz sa golim drvenim kipom
propetog Isusa u velicini odraslog djeteta. Sest koraka iza njega
nosio je manji kriz stari Miha, pa treCi, jos manji, Bedrina. Povorka se skupila po dvoristu, pop je usao u kuru. Sa pocetkom molitve naricanje se stisalo i pretvorilo u jecanje.
Zavrsivsi molitvu pop je zapoceo ukopnu pjesmu. Puk je
prihvatio.

Ivan sudac oee priti

Vas svit s ognjem popaliti Nemojte se prid njim skriti Pjevali su ljudi u kuCi, na stepenicama, u konobi, u dvoristu. Mlado i staro nizalo je pobozni napjev tercina. Bog zna kome istarskom ili dalmatinskom popu je nekad uspjelo da prevede ove tercine i da ih slozi u prostim, pristupaenim i dirljivim rijeCima.
Kolik trepet tuda bude Kad se sveto pismo zbude a mrtvi se isprobude.
Izgledalo je da jedna strana pjeva, druga odgovara, ali to je dolazilo sarno odatle sto su pjevaCi htjeli uvijek naglasiti prvi stih tercine.
[121]


muet ""HUed
Trublja boija mrtve budi ustamte mrtvi ljudi
pojte Bogu da vam sudi.
Pjeva puk, pjeva dvoriSte, pjeva selo. Velicanstvena, prosta i
lijepa stara pjesma, koja u smrti sjedinjava ljude i cini opet ono sto
su uvijek bili, jedan sudbinom vezap tijesan kolektiv. Svima i
svakome, bogatu i siromahu pjeva selo jednaku pjesmu i svakome
ce je uvijek ponovno otpjevati. Pjesma koja zivi vjekovip-la, dulja
od pojedinaea, rod ova i koljepa, trajnija od kraljevstava i earstava,
duza od ugovora i granica. Pjesma sa umirujucipl svrsetkom:
Daj njemu, Boie Gospodine ViCni pokoj u tvoje ime
Isukrste, sine dive Marije, Amen.

Pjesma je umukla. Stari ljudi podigose oprezno i pobozpo
mrtvaea u krpetu i spustise po uskim stepenicama u kopobu. Bat
zalupa po cavlu.

Cetiri covjeka, obucena u korete, digose bijeli peobojepi
sanduk na raplena. Sprovod krepe uz molitvu. Pet zena, Ana sa
dvije kceri i dvije snahe, ogrnute krpetima preko glave paricu na
vas glas.

Cako moj, Iipi cako moj! Kega cu sirota iskati
i kemu cu se ubrnuti, Iipi cako moj!
N arice kcerka Kata i prebire u mislima djetinjstvo i mladost,
dajuCi oduska osjecaju da poslije oceve smrti stara kuca postaje za
nju sve dalja i dalja. I njezina mati je izgubila druga, s kojim je
cetrdeset godina dijelila zivot i sada se jada:

[122]

llJ/o~NA L./oNlLJA
Tone moj, iiva ieljo moja,
pusta je nasa hiia, Tone moj!
puste su nase njive, kud je tvoja
noga hodila, Tone moj!
Sama san ustala, kako kukavica,
Tone moj!
Zalosm su dam moji, Tone moj!
Ide pogrebpa povorka, nose muskarci u koretip-la na ramepima bijeli sanduk, a plac i narieanje odzvanja pa daleko. ProvlaCi se putevima, pliva po poljima, prodire na milje daleko kroz prozore osamljenih kuca, vijuga se uz obropke i razliva po srClma.
Poslije pokopa zene se, naricuCi, vracaju jedna po jedna kucama.
Mrtvae je u zemlji. Humak se erni. Ljudi su pjevali i molili. Ukazali su zadpju pocast. Sad izricu sudove, miSljepja,
ogovaranja.

- Ste culi, kako parice Tonina Caspicova?

- Kako da kanta. Otae moj... Abila bi toga svoga svekra za
kojim parice, pustila umriti od glada da ill sam umra prija.
- Ma Kata i Mara su plakale od srea. One su izgubile pravega
oea.

- Si vidija kako je Marko ljubija dasku od kase?

- Otae mu je.

- A dobar covik je bija. Ne bi bija ni crva zgazija. I mudar. - Je, je, Bog ga pomiluj. Siromah i pravican.

- A lipo mu je Skolapte kanta ofidje.

- I dIe ofidje su mu dali, neka su siromahi.
Covore ljudi. Na groblju se erni humak suhe zemlje. Kroz
selo voze Preani veliko Caspicevo korito za mastenje ulja.
Ubrzo su pove brige i pove nesrece pomakle u stranu stare.
Iznenada su nadosle kise. Raspueapa, zedna zemlja, halapljivo je [123]

Sources:

  • Image (signature) - courtesy of Davor Misković

Main Menu


This page is compliments of Marisa Ciceran and Guido Villa

Created: Tuesday, June 22, 2004; Last updated Monday January 30, 2012
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA