SVI NJEGOVI RAZLOZI ZA SLIKU

Nakon višegodišnjeg i pomnog istraživanja cjelokupna životnog opusa likovnog umjetnika Antuna Motike, autor retrospektivne izložbe u zagrebaèkim Klovićevim dvorima, povjesnièar umjetnosti i likovni kritièar Darko Glavan potpisao je i drugi iznimno znaèajan projekt – monografiju »Antun Motika«. Radi se o publikaciji koju domaćin izložbe (Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2002.) popisuje kao nakladnik, a koja na gotovo 300 stranica zaokružuje sliku o umjetniku. Glavan već na samom poèetku svoje studije istièe detalj koji se može uzeti kao neka vrsta polazišta kada je rijeè o razumijevanju jedne slojevite autorske liènosti kakav je bio, i u našem sjećanju ostao, Antun Motika, kao nezaobilazan korpus suvremene, povijesno umjetnièke ostavštine.

Glavanove rijeèi dakle, na tom indikativnom punktu bilježe: »Bez obzira na to što u većini saèuvanih mladenaèkih radova više impresionira ambicija i slobodoumlje nego tehnièka razina izvedbe, karikature u kojima se Motika odrješito izjašnjava za pripojenje Istre Hrvatskoj, kao i (proto)stripovi maštovite i djelomièno autobiografske tematike, nagovještavaju umjetnikovu trajnu odluènost da emocije i ideje iskazuje slikom. Jednostavno reèeno, već je tada 'razlog za sliku' važniji od zanatskih i tradicijski usvojenih odlika i kanona; crtanje i slikanje za Antuna Motiku oblik su samoizražavanja!«
    Samoizražavanje kao proces samoodreðivanja, složiti ćemo se ma koliko zvuèalo apsurdno, nije po sebi razumljivo u umjetnièkom stvaralaštvu. I baš na tom, gotovo zbunjujućem paradoksu, poèiva tajna Motikine posebnosti.

Davne 1902. godine, 30. prosinca, u Puli je roðen Antun Motika. Nakon istarskog osnovnoškolskog obrazovanja, gimnaziju na Sušaku završava 1921. godine, a iste godine upisuje kiparstvo (klasa profesora Rudolfa Valdeca) pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Motika je nakon godinu dana prešao na slikarski odjel, gdje su mu profesori bili Maksimilijan Vanka, Vladimir Becić i Ljubo Babić. Diplomirao je 1926. godine, nakon èega provodi dva semestra poslijediplomskog studija u klasi Ljube Babića. Školovan slikar se 1929. godine zapošljava u Mostaru kao uèitelj crtanja. U Pariz odlazi 1930. godine na desetomjeseèni studijski boravak, o èemu u sažetku njegove biografije (271. str. monografije) piše: »... boravak u Parizu 1930. ubrzava kristalizaciju osobnog slikarskog manira koji se u mnogim odlikama može shvatiti i kao odbacivanje većeg dijela nauka sa zagrebaèke Akademije«.

Tako i zbog toga, postimpresionistièki intimizam odreðuje narav njegove palete po povratku u Mostar. Radikalno rasvijetljena paleta, kaligrafski i stenogramski slikarski rukopis u èestim motivima krajolika, rascvjetanih voćnjaka, portreta uèenica i vizura viðenih kroz prozor uèionice. U Zagreb odlazi 1940. godine gdje je ostao do umirovljenja (1961.) radeći kao profesor na Školi za primijenjenu umjetnost.

Od tada u njegov rad ulaze kolaži, dekalomanije, frotaži, fotokemikalije, upotreba organskih materijala, lumino-tehnièke senzacije i vizualna poezija. Prvi put izlaže 1942. godine na Venecijanskom bijenalu.

Izložba prijedloga za izradu predmeta od keramike pod nazivom »arhajski nadrealizam« 1952. izazvala je burne reakcije i negativne (režimske) kritike, a danas se smatra »jednim od kljuènih stvaralaèkih proboja hrvatske moderne umjetnosti«.

Tijekom pedesetih postimpresionistièki, eksperimentalni, multimedijalni i nadasve hrabar (mimo struje) rad Antuna Motike okreće se ekspresionizmu. Poèetkom šezdesetih u duhu nove ere istraživanja svemira, umjetnik propituje »kozmièke motive«. Njegov djeèaèki rad »Futuropolis«, tuš i akvarel na papiru iz 1917. godine, ili »Put na Mjesec« iz albuma s oslikovljenom prièom iz 1917-1918. godine, potvrðuje stalnu Motikinu fascinaciju širenjem prostornih sfera, što ne odudara od potrebe za širenjem iskaza u raznim medijima njegove likovnosti ili pak širenjem (probijanjem) granica zateèene duhovne klime.

Bilježi se da je njegov najsloženiji i po mnogoèemu najuspješniji umjetnièki pothvat realizacija iznimno uspjelih skulptura u staklu što su nastale u prvoj polovici šezdesetih, u radionicama puhanog stakla Nason i Masega na otoèiću Muranu kod Venecije.

Zrele godine donose (meðu sve rjeðim izložbama) dva znaèajna projekta »Svjetlosni odrazi« – luminokinetièki eksperimenti (Galerija Centar, 1968.) i »Redizajniranje« – niz grafièkih predložaka dizajnera Milana Vulpea (zagrebaèka galerija »Amadeo« 1991.) Spomenimo da se rijeèka i opatijska publika s posljednjim ciklusom »redizajniranja« mogla sresti i na nedavnoj izložbi što je uprilièena u Umjetnièkom paviljonu Jurja Šporera, u Opatiji 2002. godine.

Umjetnik Antun Motika umro je 13. prosinca 1992. godine u Zagrebu.

U monografiji je daleko preglednija i potpunija slika pružena èitatelju razvrstavanjem završnih poglavlja u cjelinama životopisa, nagrada, o njemu napravljenih dokumentarnih filmova, samostalnih i grupnih izložaba i bogate bibliografije. Iako s podozrenjem gledan onih radikalnih i slavnih godina EXAT-ovog (EXAT 51) i Murtićeva proboja društveno-politièke predrasude o umjetnosti na našem tlu, i Motika, poput svojih (upravo spomenutih) »suboraca« u borbi za napredak, prva javna priznanja stjeèe u pedesetim godinama minulog stoljeća.

Iako se prethodeći tekst Glavanovoj monografskoj studiji o Motiki, koju je potpisao naš sjajni povjesnièar umjetnosti, preminuli akademik Kruno Prijatelj, naslovljuje samo skromnom rijeèju »Proslov«, možemo ga smatrati posebnim bogatstvom ove knjige. Kruno Prijatelj naime, pripada onoj malobrojnoj skupini znanstvenika koji su svoj struèni i pedagoški rad oplemenili posebnom vrstom suosjećajnosti za diskreciju velikih (djela i umjetnika). Taj se emotivni naboj njegova pisanja po pravilu njiše blagom putanjom klatna koje dodiruje èas zanosne literarne, èas pedantno èinjeniène rubove iste – umjetnièke stvarnosti. Tako je uèinio i pišući u »Proslovu« o svom osobnom (ali ne i subjektivnom) doživljaju poznanstva s Antunom Motikom.

Pišući o Motikinu djelu Prijatelj na jednom mjestu piše i o: »...otvorenim prozorima kroz koje prodire diskretna zraka sunca...« Taj mali, diskretni punkt teksta èini zanimljivu poveznicu s naslovom Glavanove studije: »Svjetlost i samoća«, i ništa manje sretnu poveznicu s podnaslovom teksta Darka Schneidera (s kojim i završava bogata analitièka, poetièka, odnosno struèna i literarna opservacija): »Zrcalo sjene«.

Samo ta tri mjesta tvore jasnu viziju Motikina djela, naroèito slika, crteža, lumino-kinetièkih eksperimenata i murano skulptura.

Predložak Glavanovoj studiji svojevrsna je kronološka odrednica u rastvaranju cjelovite slike. To je, èini se, jedini pravi naèin u životnom sluèaju i sluèaju djela Antuna Motike. Jer, ovaj se od rana djetinjstva nadareni èovjek izražavao èesto, konzekventno, radikalno, iskreno i možda baš zbog toga u krugovima mladih, beskompromisnih ljudi naroèito priznato.

Biti će jasno u svim tekstovima (Prijatelj, Glavan, Schneider) kao i po uvidu u slikovni, sjajno odabran i reprezentativno predstavljen materijal, da je Motika s jedne strane bio skroman »ostavši u svojoj 'èinovnièkoj' (kao srednjoškolski profesor, op.a.) karijeri« do kraja; ali s druge strane i beskompromisni nomad svih svojih »širina«, »dužina«, »visina« i »dubina« autonomne unutrašnje provokacije.

Nataša ŠEGOTA LAH

Main Menu