|
Od Poreča do luvra
Bernardino Parenzano, the
painter, is known under various names, most notably Bernardino Parentino. He is
also called Bernardo da Parenzo, Bernardino Pareçan and Bernardo Parenzano. He
was born in Parenzo (Pazin) ca. 1450, Parenzo and died in Vicenza ca. 1500. As
once was thought, he cannot be identified with the monk and prophet of the same
name [1437-1531] who was known as Fra Lorenzo, but their names and works are
incorrectly interchanged, as indicated in this article.
U stara vremena od antike do renesanse mnogi
znani i neznani ljudi uz svoje ime vezivali su i ime rodnoga grada kao svoje
obilježje, prepoznatljivost, legitimnost, nešto kao danas prezime (Arhimed iz
Sirakuze, Vincent iz Kastva...).
Ti veliki, nadahnuti Ijudi i daleko od svoga
kraja i grada prenosili bi svojim radom i djelom slavu svom izvorištu. Ime grada
si vjerojatno nisu sami nadijevali, već bi zasigurno tako bili nazivani u novoj
sredini. Nije to ni tako neobično, i danas, ako se nekom čovjeku ne sjetimo ime,
znamo reći: "Znaš, onaj Dubrovčanin... Zagrepčanin..."
Jednog takvog čovjeka, jedno takvo izuzetno ime
ima i Poreč. To je veliki renesansni slikar BERNARDO PARENTINO, BERNARDO
PARENZANO ili po naški BERNARD POREČANIN.
Bernardo Parentino danas ima u Poreču ulicu, ali,
nažalost, malo tko zna tko je on bio. Anketirao sam djecu i odrasle, umne i
manje umne Ijude, ali nitko nije znao reći tko je bio Parentino, a mnogo je bilo
i onih koji za to ime nisu nikad čuli. Pred desetak godina kada je otvarana nova
likovna galerija u Poreču bilo je predloženo da joj se nadjene ime slavnog
slikara, ali se tome usprotivila glupost i tako je do danas porečka galerija
ostala bezimena, a mogla je nositi slavno i adekvatno ime.
Bernardo Parentino rođen je u Poreču vjerojatno
1437. godine, pravim imenom Lorenzo, a ime Bernardo uzima nakon što se zaredioi
stupio u red augustinaca. Potkraj stoljeća iz Padove prelazi u Vicenzu u
samostan sv. Augustina, kome je i prior do kraja života. Umro je 28. listopada
1531. godine u Vicenzi. Živio je dugo, gotovo cijeli vijek, bio je plodan slikar
koji je svojim djelom označio talijanski quattrocento i cinquecento, kako
Talijani nazivaju 15. i 16. stoljeće. Majstorstvo stiće najvjerojatnije u
tadašnjim velikim radionicama, cehovima, "studijima" Francesca Squarcionea i
Andrea Mantegne. Radio je sve sto mu je bivalo naruceno, od klasičnih ulja,
slika velikih formata, fresaka, pa do minijatura.
U likovnom izrazu izgradio je svoj vrlo
prepoznatljiv stil, pa i pored toga njegove slike su često pripisivane drugim
autorjma. (Tako, primjerice, velika slika "Putovanje Argonauta" bila je
pripisana Ercolu de Robertiu, ali je naknadno ipak utvrđeno da ju je naslikao
Bernardo). Potpisao je samo jednu sliku "Sveti Augustin, Krist sa križom i sveti
Jerolim" koja se čuva u Modeni i to sa BERNARDIN PARENCAN - PISIT. Kompozicija
mu je jednostavna, rekli bismo kazališna, sve figure su poredane u prvom planu,
gotovo na "osnovnoj" liniji, grupirane frontalno, perspektiva mu je u pravilu
bez ljudi, idealizirana kulisa. Upravo se tu krije jedna od bitnih
prepoznatljivosti Bernardovog djela: minucioznost pejzaža, izrazita dubina
perspektive, višeslojnost, daleki horizonti i nadasve fantastični krajolici u
kojima se teško može prepoznati neki realni kraj. Daljnja prepoznatjjivost
Parentina je tipićan položaj tijela likova, ruku i nogu, te specifična, slična
košćata lica. Tu je i garderoba likova, za svaki lik drukčija, u cilju socijalne
naznake statusa junaka. No, najznačajnije za likovno djelo Bernarda Porečanina,
a to se tek u novije vrijeme spoznalo, je njegovo fantastično
slikarstvo koje dugo nije bilo valorizirano, čak mu je to uzimano za
nedostatak. To su groteskne figure, čudna snoviđenja, fantastični pejzaž...
Nedavno je kod nas izašla knjiga naslovljena "Fantastično slikarstvo" i šteta je
što u njoj nije bar jedna Parenitinova slika ("Svetog Antona zlostavljaju
vragovi", šesto zvana i "Iskušenje sv. Antona"). Slika je to sna, podsvijesti,
halucinacije.
Rekli smo da je Bernardo Parentino slikao sve što mu
je bilo naručeno, kao pravi ondašnji profesionalac, pa ipak u odabiru tema
možemo lako prepoznati djelo i interes tog slikara. Bio je "specijalista" za
život svetog Bernarda (otuda valjda i njegovo redovničko ime). Slikao je svetog
Augustina jer je bio augustinovac, slikao je i antičke teme (već spomenuti
Argonauti), ali najdraži mu je ipak bio životopis svetog Antona. Najznačajnije
tri Bernardove slike iz ciklusa o životu sv. Antona čuvaju se u rimskoj galeriji
"Doria". Slika "Poklonstvo kraljeva" je u Luvru, "Ushićenje Krista" u zbirci
Boromeo u Milariu, "Priviđenja Pavla" u Veronskom muzeju, freske u samostanu
Svete Justine u Padovi. Djela Bernarda Porečanina nalaze se po cijelom svijetu:
Veneciji, Veroni, Firenci, New Yorku, crteži su mu u British Museumu, Berlinu,
Dresdenu...
 |
| Sv. Anton odbija zlato i
kraljevske darove, Rim Galleria Doria (text 1990). |
Poreč bi mogao (i trebao) izdati jednu
reprezentativnu monografiju sa studijom o životu i djelu svog najznačajnijeg
slikara. Trebalo bi i galeriji dati njegovo ime, a i učenicima u školi reći da
je ovaj grad pred pet vjekova dao svijetu jednog slikarskog velikana.
Izvor:
- Drago Orlić, "Od Poreča do luvra", Kalendar 1990 - Franina i Jurina,
Edicija Libar od Grozda (Pula, 1990), p. 111-112.
|