Antonio Smareglia
Prominent Istrians


Antonio Smareglia u šetnji fažanskom rivom 1914. godine.

Lanjske je godine prošlo 60 godina od smrti Antonia Smareglie, kompozitora čija su djela ostavila dubok trag ne samo u istarskoj i talijanskoj već i svjetskoj muzici. No, ovom zgodom ne bi bilo naodmet da se prisjetimo i nekih drugih muzičkih stvaralaca koji su djelovali na području Istre, odnosno potekli odavde. Ako nabrojimo samo najistaknutije, to su Andrija Motovunjanin (Andrea Antico Da Montona) iz Motovuna, Giuseppe Tartini iz Pirana, Antonio Smareglia iz Pule, Matko Brajša Rašan iz Pićna (autor naše prekrasne himne "Krašna zemljo Istro mila"), Ivan Matetić Ronjgov iz Kastavštine i na kraju Luigi Dallapiccola iz Pazina. Smareglia i Dallapiccola su najpoznatiji u svjetskim razmjerima, obojica značajni za razvoj svjetske muzike i poznati van granica nase zemlje. Smareglia po tome što je pokušao i djelomično uspio unijeti nove tokove u talijanski operni muzički život, a Dallapiccola po tome što je ne samo pokušao već i i uspio unesti nove tokove u cjelokupnu svjetsku muziku i doprinjeo da se u ovo vrijeme velikog tehnološkog napretka pojavila muzika koja je odista suvremena i koja ne zaostaje za suvremenim razvitkom civilizacije.

Antonio Smareglia se rodio u Puli 5. svibnja 1854. godine a umro je u Gradu (Gradežu) kraj Trsta 15. travnja 1929. godine. Otac Francesco bio je trgovac iz Vodnjana a majka Giulia Stiglich rodom iz Lovrana, čime se Smareglia posebno ponosio, često govoreći da se Ijudi ne dijele na Talijane i Hrvate, već na poštene i nepoštene. U Puli je najprije završio osnovnu, nakon toga srednju školu, a kao petnaestogodišnjak odlazi na studij tehnike najprije u Graz a nakon toga u Beč. No, ubrzo prekida ovaj studij i odlazi u Milano gdje se upisuje na konzervatorij. Za ovaj grad ostao je vezan gotovo cijeli život, boraveći rijetko van Italije.

U svom životu Antonio Smareglia napisao je veći broj djela. Ako izuzmemo tri mladenačke opere, koje se danas više ne izvode (Preciosa, Bianca di Cervia, Re Nala), napisao je šest velikih opernih djela. To su redom kako su nastala: Il Vassallo di Szigeth (Sigetski vazal, 1889), Pittori fiamminghi (Flamanski slikari, 1893), Nozze istriane (Istarska svadba, 1895), La Falena (1897), Oceana (1903) i L'Abisso (Ponor, 1914). U svim tim djelima, osim na početku svog stvaralaštva, kada je slijedio tradiciju talijanske operne produkcije od najstarijih vremena do Verdija i Pucinija, snažno se osjeća utjecaj svega onoga što je novo na muzičku scenu donio Richard Wagner. Medutim, Smareglina djela su ipak zadržala odredenu kantilenu ali podredenu prvenstveno tekstu i sadržaju onoga što se dogada na pozornici, a sve prilagodio mediteranskom ugodaju. To nije bilo po volji ondašnjih moćrika, koji su značajno utjecali na stvafalaštvo, podredujući muzicki život Italije prvenstveno svojim interesima. Drugim riječima, išli su za tim da cjelokupnu opernu (i ne samo opernu) produkciju prilagode željama najšireg opernog auditorija u Italiji, koji je u ono vrijeme bio sklon samo lijepoj melodici i kanconama. Time su publiku držali uzaostalim estetskim okvirima, dok se muzika van Italije širila daleko naprednije i pozitivnije. Već po završetku rada na svojoj trećoj operi II Vassallo di Szigeth, Smaregria je naišao na oštru opoziciju i otvoreno neprijateljstvo talijanskih izdavača, koji su u svojim rukama držali monopol izdavanja notnog materijala, a bez kojega je nemoguće izvesti neko djero. Prvenstveno se to odnosi na najznačajnijeg i najutječajnijeg izdavača a to je bio Giulio Ricordi, vlasnik istoimene izdavačke kuće. U tom sporu izmedu autora i izdavača, medu kojima je Smareglia bio najuporniji, najponosniji i najviše se odupro tom diktatu izdavača, najviše je i nastradao prvenstveno što se tiče osiguranja materijalnih sredstava za život. Naime, Giulio Ricordi je tako ocrnio Smaregliu u čitavom svijetu, odbio da mu štampa djela, tako da se njegove opere uopće nisu mogle izvoditi.

Veliki francuski humanist, filozof i književnik Romain Rolland je povodom smrti Antonia Smareglie 1929. godine napisao pismo sinu Mariju u kojemu se između ostalog nalaze i ove riječi: "Rijetko se je vidjela mračnija sprega bijednih interesa kako guši tako bogato i snažno djelo koje je moralo biti pristupačno svima u najboljem smislu riječi".

Da bi onemogućio izvodenje Smareglinih djela, Ricordi je proširio famu da ona donose izvodiocima i mjestu gdje se izvode nesreću. Između ostalog izmišljena je i verzija po kojoj je brod Titanic potonuo 1912. godine upravo zato što je u vrijeme te velike nesreće brodski orkestar izvodio odlomke iz djela Antonia Smareglie.

To je samo jedan detalj iz mnoštva takvih izmišljotina, a i sam sam se uvjerio u ta:kve priče kada sam 1946. godjne dirigirao simfonijskim orkestrom u Rijeci, kada sam iz poštovanja prema velikom maestru stavio na program jedno njegovo djelo. Čim su za to čuli članovi orkestra, molili su me i zaklinjali da to djelo ne stavim na program koncerta jer će se u protivnom dogoditi neka nesreća za vrijeme izvedbe. Lijepo se sjećam kako me je jedan čelist na koljenima molio da izostavim to djelo s programa jer će inače pasti ogroman luster na publiku, nastati potres ili nešto slično.

Eto, takvim se ogovaranjima poslužio Ricordi i na nesreću uspio. Trebalo je proći dosta vremena da bi svijet postao kulturniji i pismeniji i otarasio se te strašne bojazni i praznovjerja o Smareglinim djelima. Tek nakon 1945. godine, najviše zaslugom Tršćanske opere, a kasnije i Mariborske i Zagrebačke, ponovno su se počela izvoditi njegova djela, koja su danas dobila ono mjesto, koja im po svojoj vrijednosti i pripada. Kod nas najpopularnija njegova opera Nozze istriane (Istarska svadba), čiji se sadržaj događa u Vodnjanu i u kojoj je Smareglia koristio neke elemente muzičkog folklora iz tog mjesta, izvedena je prije nekoliko godina u puljskoj Areni i doživjela veliki uspjeh. No, to nije bilo i prvo izvođenje te opere u Puli. Naime, 1914. gođine jedna je talijanska družina priredila tu predstavu u Areni. Interes za ovu izvedbu je bio tako velik da je tog dana bio organiziran dolazak u Pulu gotovo cijelog Vodnjana posebnim vlakom.

Eto, to bi ukratko bilo ono najinteresantnije iz života i rada našeg velikog kompozitora Antonia Smareglie, dramatićnog i teškog života, zbog čega se ne trebamo čuditi navedenim riječima Romaina Rollanda u pismu Smareglinom sinu Mariju 1929. godine. Mogu reći da sam osobno prisustvovao pogrebu Antonia Smareglie u Trstu, gdje sam u to vrijeme bio polaznik muzičke škole "Giuseppe Tartini'". Antonio je umro u Gradu (Gradežu), ali sunjegove posmrtne ostatke donijeli u Trst na svečani sprovod. Moramo priznati da je Trst uvijek imao pozitivan odnos prema ovom našem velikom kompozitoru. To dokazuje i danas, jer se u tamošnjem kazalištu svake operne sezone izvodi po neko veliko djelo Antonia Smareglie.

Slavko Zlatić

Izvor:

  • Slavko Zlatić, "Antonio Smareglia", Kalendar 1990 Franina i Jurina, Edicija Libar od Grozda (Pula), p. 49-50.

Main Menu


Created: Thursday, August 2, 2001. Last Updated: Friday August 07, 2015
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA