| 6. 6. 2002. |
|
broj 82
|
|
|
|
|
|
Dvije granice i tri zemlje Tomizza je, osjetivši moralnu potrebu da svoj realni prostor literarno uokviri, svojim književnim opusom u kojem se prelamaju društvene prilike mutnih i teških poratnih godina u Istri, Sloveniji i Trstu, postao i povodom za mnoga društvena pitanja današnjice Nives Franić
Fulvio Tomizza, prečesto određivan kao talijanski pisac slavenske kulture, zapravo «nije pripadao nikome i pripadao je svima», kako je rekao Ciril Zlobec prilikom otvorenja skupa u Trstu. U tom je smislu Tomizza, osjetivši moralnu potrebu da svoj realni prostor literarno uokviri, svojim književnim opusom u kojem se prelamaju društvene prilike mutnih i teških poratnih godina u Istri, Sloveniji i Trstu, postao i povodom za mnoga preispitivanja društvenih problema današnjice u kojoj postoji velika (pre)tenzija za prožimanjem, a s druge strane još veća za isključivim odabirom svojih nacionalnih potomaka. Drvo, riječ i čovjek
Trst, grad u kojem je živio i stvarao, a koji ga zapravo nikad nije prihvatio, ove se godine po prvi put uključio u organizaciju skupa. Visoka škola za tumače i prevoditelje bila je nositelj tršćanskog dijela programa čiji su se sudionici usmjerili uglavnom na književno-teoretske i jezične analize Tomizzina opusa dodirujući se problema prevodilaštva, stila i jezika. Nastavljajući prošle godine započetu namjeru okupljanja recepcija Tomizzinih prijevoda u različitim kulturnim sredinama koje su «udomile» Tomizzu prijevodima na 15 jezika, osobito su bila važna izlaganja gošće iz Njemačke Ragni Marije Gschwend koja je prevodila Tomizzu na njemački i Doine Derer koja je izlagala na temu Tomizza u Rumunjskoj. Izborom stila istarskog Tomizze bavila se Cristina Benussi, a jezikom naracije Fabio Russo. Jezičnom interpretacijom u pojedinim romanima stručno i temeljito pozabavili su se Adriana Da Rin (La lingua de «La finzione di Maria») i Gabriella Cartago (Lettura linguistica de «Gli sposi di via Rossetti»). Hommage Fulviju Tomizzi izrazili su Milan Rakovac, Ciril Zlobec, Predrag Matvejević (preko audio zapisa), Marko Kravos i Tonko Maroević. Koparski dio simpozija (u organizaciji Časopisno založniške družbe Primorske novice) odvijao se u Pretorskoj palači uz puno ležerniji i širi pristup obradi tema. Rastko Močnik, Aljoša Pužar, Ulderico Bernardi, Petar Turčinović i Milan Rakovac izlagali su pod motivskom aurom globalizacije i granice, ali usmjeravajući se na raznorodne teme: Dvostruke kodiranosti žensko/nacionalno kao metodološki izazov povijesti pograničnih književnosti (Pužar), Fizionomije globalnog identiteta (Bernardi) do Istre u globalizacijskim trendovima (Turčinović) te Niemandsland & Zwischenland pograničja (Rakovac). Rastko Močnik je u širini svoje filozofsko-sociološke misli, teme globalizacije i granice, te višestruko zapretene činjenice, povezao s literarnim opusom Tomizze na jedan, istaknuo je, aforistički način. Nadovezujući se na Tomizzinu ideju utopije ujedinjene Europe, kao jedinog mogućeg smjera, Močnik je preko jezika i dijalekta tj. njihove istovremene upotrebe u Tomizzinu romanu ukazao kako se u praksi mogu preskočiti granice u glavama i na ledinama. Između perestrojke i globalizacije
No, s treće strane, (ipak smo na tromeđi), takvo širenje tema ove je godine rezultiralo heterogenošću i glomaznošću stoga se za buduća izdanja skupa planira izvjesna selektivnost i razgraničenje u smislu znanstvenog i popularnijeg pristupa, te književno-kritičkih izlaganja i referata vezanih uz različita društvena pitanja. Dva romana i jedna predstava Na ovogodišnjem skupu predstavljena su i dva nova prijevoda Tomizzinih romana: na slovenskom Pregrešna razmerja (I rapporti colpevoli) u izdanju ARK-a iz Izole i na hrvatskom Dalmatinski san (Il sogno dalmata) u izdanju Pučkog otvorenog učilišta iz Umaga. Dalmatinski san posljednji je Tomizzin roman i u tom smislu, rekao je Neven Ušumović prilikom predstavljanja, može ga se tumačiti kao svojevrsni rezime njegove osnovne problematike: udomljenja i iskorjenjivanja. Moguće je slijediti tri interpretacijske razine koje se u posljednjem dijelu romana sjedinjuju akcentirajući misao o obrani ljudskog dostojanstva tj. onome što ostane nakon što, pred kraj puta, život promotrite s pozicije neostvarenosti, nepotpunosti i nerealiziranosti. Povezanost historiografije s piščevom autobiografijom i u ovom romanu, naglasio je Ušumović, potvrđuje da je duboka piščeva identifikacija sa sudbinom svoga naroda i krajolika polazište sveg njegovog stvaralaštva. Druga linija slijedi putopisni karakter izlaganja stavljajući u prvi plan težnju pojedinca za stvaranjem svoga doma, dok razina ljubavne priče govori o unutarnjoj potrazi za domom i mogućnošću objedinjavanja dvostrukog identiteta. Jedan od odličnih načina populariziranja prošle godine prevedene knjige Posjetiteljica i “iskorištavanja” filmsko-kazališne dinamike Tomizzinih tekstova ovogodišnje je uprizorenje dijelova tog romana koje je Pučko otvoreno učilište na kraju skupa ponudilo svojoj publici i sudionicima. Upravo na takve specifičnosti i bogatstvo u svom je, duhovitom i komunikativnom izlaganju (Note: bilješke uz Posjetiteljicu) s referencama na vrijeme sadašnje, istaknuo Drago Orlić te je predstava bila oprimjerenje mnogih korisnih primjedbi. Režiju i dramsku adaptaciju potpisuje redatelj Marijan Fruk, a kostimografiju i scenografiju Anastazija Debelli. U glavnim ulogama nastupili su Dora Polić i Slavko Juraga. Posjetiteljica je roman koji nudi višerazinske priče, isprepletene i vrlo podatne za kazališne, a osobito filmske adaptacije. Predstava je u svojoj kratkoći, tek četrdesetak minuta trajanja i dvoje glumaca, uspjela predočiti i intimu i rat, i erotiku i sjenu poratnih godina, detalje i društveno-povijesnu kulisu pedesetih. Zgusnuta emotivna bremenitost izoštrila je likove, pa i izvedbe izrazitom sugestivnošću. Dramaturgija je spretno prekrila neke nedostatke literarnog predloška, a režija je vizualnim atrakcijama, tj. video projekcijama, pojedine dijelove učinila izuzetno upečatljivim. Zatvoreni prolazi
Književnost kao propitivanje mikrohistorije, kako je i naslovljeno jedno izlaganje (Kliman) svakako podrazumijeva razjašnjavanje odnosa između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, tj. potrebno je omogućiti razumijevanje povijesti kako bi se omogućilo određivanje identiteta, u svoj širini od kulturnog do književnog. Upravo zato ovaj skup, osim književne teme vezane uz Tomizzin literarni opus, otvara prostor i za šira društvena pitanja Pograničnog foruma. Tomizza može biti nadahnuće i opće mjesto i današnjih zbivanja upravo stoga jer njegov primjer nije postao pravilo, jer takve romansko-slavenske složenice, nažalost, u pravilu ne funkcioniraju u istarskom mikrokozmosu. Bio je tek izuzetak koji je u sebi, ali ne i oko sebe, pomirio razdore različitosti i bogatstvo višestrukih određenja. No, to je i razlog više za hommage Tomizzi i otvaranje raspravama o zatvorenim prolazima. |
||
|
Jezik kao minsko polje Međusobno obespravljivanje pripadnika zajednice druge patnje, koje se krije iza očite gluhoće i odsustva otvorenog razgovora između nekad ravnopravnih građana iste države, samo je jedan od poslijeratnih fenomena koji traži raspravu upravo zbog njegove prešutne utjecajnosti Neven Ušumović
Govor drugoga Otvaranje recepcijskog prostora za govor o patnji našeg susjeda čini mi se nužnim koliko i pravedno utvrđivanje konkretnih oblika štete koja mu je nanesena u okviru ili djelovanjem naše zajednice. Ovakvo zalaganje s moje strane ni u kom slučaju ne gura u drugi plan potrebu za preciznim i dosljednim opisom neizjednačivih uloga aktera proizvodnje ratnog meteža. Ali ni takav opis nije moguć u uvjetima ideološkog uskraćivanja prava na drukčiji govor, kad se ratna kronika polira do mitskog sjaja, a vladaju prešutni konsenzusi iza čijih se pozitivnih sadržaja krije strategijski osmišljeno isključenje drugog. Dok je na područjima gdje je rat neposredno vođen isključivanje drugog ostvarivano najbrutalnijim sredstvima, užasavajuće dosljednim uklanjanjem i najnemoćnijih pripadnika druge zajednice, u pozadini, jedan od brzo razvijenih načina isključivanja sastojao se upravo iz ove igre lica i naličja. Predstavnici nove vlasti svoju su legitimnost za uspostavu novog poretka dokazivali pozivanjem na veću slobodu, istinsku demokraciju i pravednost. Naličje tog novog poretka neiskazani je, u svojim efektima često nepredvidiv konsenzus o isključenju drugog. U kojem konkretnom slučaju će novi poredak ponašanja efikasno pokazati svoje naličje i kome će konkretno ponestati dah zbog trenutačnoga kohezivnoga grča nove političke zajednice, bila je stvar lokalnih mikrostrategija ili naglih potresa. Javni prostor odjednom je bio položen na minsko polje i svatko tko se nije mogao ili znao podvrći novim pravilima igre osjećao se ugroženim. U mojoj knjizi proze Ekskurzija: roman kratkog daha u poglavlju pod nazivom Jezik kao minsko polje pisao sam upravo iz ovog iskustva ugroženosti. Da takvo iskustvo nije tek zasluga moje paranoične imaginacije uvjerila me je gotovo istovjetna, a neovisna minska metaforičnost pjesnika Sinana Gudževića u intervjuima koje je davao Feralu. On je u ratnu Hrvatsku došao iz Sandžaka, a ja iz Vojvodine. Višestranost našega kulturnog odnosno osobnog identiteta, koja se prije rata tretirala kao blago, među novim ratnim granicama preokrenula se u onespokojavajući balast, kao da nam je netko, dok smo prelazili granicu, u prtljagu ubacio eksplozivni mehanizam. Karikatura jezika Osjećaj ugroženosti poznat je svakoj složenijoj zajednici i oko njega se formira cijeli zaplet pravnih garancija, političkih posezanja i ideoloških zloupotreba i pretjerivanja. Nepodudarnost društvene prakse i pravnog poretka uvijek ostavlja prostor za imaginativni zamah tog osjećaja. Za vrijeme rata on se krajnje intenzivira i prerasta u osjećaj smrtonosne ugroženosti: svaka situacija, svaka riječ, svaki pokret može zapaliti paranoičnu imaginaciju pod čijim utjecajem čovjek zna donijeti i za njegov život presudne odluke. Simbolička, kulturna identifikacija putem snažnih, upravo nasilnih razgraničavanja, te ubrzana proizvodnja, odnosno reaktiviranje razlikovnih mehanizama bila je jedna od ratnih specifičnosti. Jezik, koji je kroz stoljetnu prevlast jugoslavenske političke ideologije natjecanjem štokavskih narječja i lingvističkih pregalaca doveden do književnog standarda nazvanog hrvatskim ili srpskim jezikom, po samom svom karakteru postaje za nove političke moćnike tradicijom koja se brže-bolje mora smjestiti u daleku prošlost. Kako se novi jezik ne može izmisliti preko noći, ovo pregnuće se zahvaljujući inerciji uhodane jezične prakse prečesto izvrće u govornu grotesku, karikaturu jezika. I dok se njezini subjekti, ti novi moćnici, glasno koprcaju u vlastitoj jezičnoj nemoći, zbrka i pomutnja koja je zavladala svakodnevnom govornom praksom bila je više u znaku šutnje, smijeha koji se gušio u užasu, u znaku oklijevajućih stanki isprekidanih rečenica. U toj zbunjujućoj galami, u tom zaglušujućem međusobnom natjecanju jezikoboraca tko će probiti najutjecajniji put novojeziku (novojeziku koji je paradoksalno – kako to već ide kad mit zamijeni političku kulturu i kad se s mitom na mit uzvraća – ujedno trebao biti prajezikom, izvornim jezikom Hrvata) nisu šutjeli i mucali samo dotepenci, koje su nove okolnosti dovele s različitih štokavskih područja na prostor hrvatskoga kulturnog djelovanja, nego zapravo i svi oni koji se nisu maknuli iz matice tog prostora. Jezik kojim su dotad govorili najednom je počeo pokazivati svoju stranost, problemi suvremene teorije jezika, naime, upitnost snage subjektnosti u jezičnoj praksi, tzv. jezično iskustvo, postala je dijelom svakodnevice. Glavni je problem samo u tome što nije bilo mogućnosti da se o tom fenomenu raspravlja u razmjerima njegove raširenosti. Strah od izdajničkog glasa Otkrivanje stranosti materinjeg jezika, zapravo je otkrivanje nestabilnosti njegovih semantičkih konstrukcija, njegove rječničke neodlučivosti. U takvim uvjetima očitom postaje njegova slojevitost, koja nikako nije organska, nego niz tragova nedovršenih borbi političkih i kulturnih koncepata za svoj glas. Ali, devedesetih, nesavladiva i nepredvidiva sugestivnost jezične višeglasnosti probija u našu svijest, ne kao poziv na dijalog, nastavak nedovršenih i nedovršivih razgovora i poziv na slobodno suočavanje s vlastitom prošlošću, nego kao prijeteće čudovište. Govornik hrvatskog jezika šuti, muca kao stranac u strahu da će upotrijebiti riječ koja bi odjeknula izdajničkim glasom još svježe prošlosti. Devedesetih, miniran je javni prostor u različitim svojim dimenzijama, počev od doslovnog miniranja kuća, polja, mostova i tvornica, do onih najsuptilnijih područja uzajamnosti. Zadatak razminiravanja na takvim je područjima moguće ostvariti samo preciznim imenovanjem i svjesnim, javno usmjerenim deaktiviranjem opasnih mehanizama za isključivanje drugog. Racionalna i široka javna rasprava o tzv. jugounitarističkoj prisili i njezinim tragovima u aktualnom jeziku, rasprava čija se mogućnost spontano nametnula obratom političke i društvene situacije, potisnuta je galamom proroka novog jezika. Time je onemogućena stvarna obnova jezika. Promjena, u čijem znaku nastupaju subjekti novogovora, samo je prividna; dapače, s obzirom na neke tendencije koje su počele jačati osamdesetih godina, ta promjena upravo je retrogradna: na jezičnu scenu stupaju govorni subjekti koji žele slušati samo jeku svog vlastitog monologa i koji razgovor, u najgorem slučaju otvoreno dijaloško sukobljavanje, žele zamijeniti diktatom. U najgrotesknijim situacijama ovakav odnos snaga izgleda kao diktat bijesnog seoskog učitelja mucavim đacima koje nikako ne može osloboditi njihova prljavog i prostačkog narječja. Uz ovo interno miniranje jezičnog područja, drugi tip problema, naizgled eksterni, tiče se oblika tolerancije prema govorniku koji govori drugim štokavskim standardom (danas se uz dva srpska, razvija i bošnjački i crnogorski književni standard), odnosno, iz drugog aspekta, odnosa prema bilo komu tko ne govori standardom, nego nekim narječjem koje pripada našem javnom prostoru. U mnogim je situacijama taj prag bio sveden na minimum, situacija zastrašujuća pogotovo kad se uzme u obzir sva jezična raznovrsnost na zaraćenim područjima, a pogotovo bolni migracijski zaplet do kojeg je došlo uslijed rata. Model koji je vladao jezičnim poljem, čak i u njegovim najneformalnijim oblicima, bio je onaj stroge državno-pravne, odnosno vojne govorne prakse. Svatko tko nije znao na sebe navući novu jezičnu uniformu osjećao se golim, izloženim, manje vrijednim, te se skrivao u šutnji, mrmljao svoje riječi da ne bi izazvao glasni podsmijeh ili bio žrtva nasilja. Kreativni dijalog Razminiravanje je, srećom, već započelo. Kratkotrajnost nekih nasilnih jezičnih zahvata već se iskazala. Sad je potrebno, upravo kroz nezaborav ratnog jezičnog iskustva, stvoriti uvjete za stvarnu obnovu jezika. Njegovati, na svakoj razini, takvu širinu pristupa jeziku u kojem će se njegova višeglasnost ponovno prepoznati kao bogatstvo, na čijoj osnovi različite političke i društvene opcije mogu razviti i po sam jezik kreativni dijalog. Mogućnost za slobodnu igru istovjetnosti i razlika između štokavskih standarda, također je daleki uvjet daljnjeg razvoja jezika. A poseban je zadatak otvoriti svakodnevni javni prostor u različitim njegovim dimenzijama, a već prema konkretnoj situaciji, ne samo za govornike različitih nacionalnih štokavskih književnih jezika nego i za sva narječja koje forsiranje standarda na svakoj životnoj razini sve više svodi na šaljivi jezični predah između dviju televizijskih emisija. * Tekst je pročitan na skupu Fulvio Tomizza i mi, susreti uz granicu |
||
|
Reciklirana prošlost i zaposjednuti simboli Strategije prisvajanja i produciranje identiteta u političkom diskursu u Istri Sandi Blagonić
Traženje specifičnoga, a zanemarivanje sličnoga u kulturi strategija je svakog koncipiranja zajedništva. Pritom se prostorne granice političkog interesa trebaju poklapati s kulturnim elementima tog prostora: iz tih se kulturnih elemenata, između ostaloga, crpi legitimitet crtanja granica – regionalnih ili nacionalnih i kolektivnih identiteta. Ti kulturni elementi trebaju biti potvrda da su granice posvećenog prostora postojale i prije nego ih diskurs elita uopće obznanjuje. Teško bih se mogao sjetiti nekog kulturnog elementa koji je hrvatski u smislu sve-i-samo-hrvatske-etničke-nacionalne distribucije. Slično je i s nečim što bi trebalo biti isključivo istarsko. Etnolozi, ti nekadašnji su-demiurzi nacija i nacionalnoga, onacionaljenjem kulturnih elemenata, (ali i stvaratelji regija i regionalnoga) danas, u određenom smislu mogu biti njihovi, i općenito identitetski, fragmentarizatori: otkrivanjem procesa kojima, u našem slučaju, jedan kulturni element dominantna nacionalna perspektiva naziva hrvatskim dok je za periferiju on istarski. U stvarnosti on može biti uži ili širi, ali lišen ikakve korisnosti izvan dominantnih diskursa, osuđen na kontekstualnu i pojmovnu redefiniciju. Posvećivanje granica folklorom Istražujući usmenu književnost, sličan zaključak o nepostojanju nacionalne ekskluzivnosti folklornih elemenata donosi i Maja Bošković Stulli: “Ukupnost regionalnih i lokalnih obilježja, uzevši u obzir i dijalekatsku raznolikost, čini raspoznatljiv korpus hrvatske usmene književnosti; no, gotovo nijedna crta nije izolirana i posebno samo hrvatska. Statične nacionalne zatvorenosti u folkloru nema.” Upravo su mišljenje o etničkoj obojenosti niza folklornih elemenata koji su uobličili nacionalni karakter, elite posljednjih godina afirmirale. Strategiju izmišljanja i produciranja ekskluzivnosti kulturnih elemenata ili, kad u percepciji stanovništva već postoje kao takvi, njihovog hipertrofiranja, koja služi impregnaciji zajedništva kao strategiji prema simboličkoj akciji mobiliziranja koristi i jedan od osnivača i donedavni član IDS-a Ivan Pauletta tvrdnjom: “Tko bi se htio ozbiljnije pozabaviti Hrvatima u Istri morat će se potruditi objasniti barem dvije iz niza antropoloških specifičnosti Istre. Prvo – od kuda Istrijanima tako osebujan muzikalni i vokalni melos, odnosno, koji još Hrvati tako sviraju i pjevaju? I drugo – gdje su i koji Hrvati ikad gradili male poljske kućice, većinom okrugle sa čunastim krovom bez ikakve potpore, u tehnici suhoziđa – kažune?” Kada bi kriterij “muzikalni i vokalni melos” bio parametar omeđivanja regije tada bi ona, osim Istre, obuhvaćala Hrvatsko primorje i Kvarnerske otoke, pa bi se netko tko je zainteresiran za nešto veću regiju od Istre, parafraziramo li prije spomenuto pitanje, mogao upitati: “od kuda stanovnicima nekadašnje ZO Rijeka tako osebujan muzikalni i vokalni melos, odnosno, koji još Hrvati tako sviraju i pjevaju?”. Izneseno mišljenje o ekskluzivnosti pjevanja i sviranja u Istri dijelom proizlazi iz etnomuzikološke terminologije: termin istarska ljestvica je do danas prevladao u znanstvenoj i svakodnevnoj uporabi za tonske odnose u glazbi ponajprije Istre, Hrvatskog primorja i Kvarnerskih otoka. Termin istarska ljestvica sugerira viđenje glazbe u Istri kao endemske pojave. Stoga se netočnost u tekstu spomenutog osnivača IDS-a može objasniti njegovom nestručnošću. Ono što je za nas, kada pratimo procese regionalizacije kulture u političkom diskursu, zanimljivije jest tendencioznost selekcioniranja elemenata kulture. Takvim bi pristupom kulturi bilo moguće igrati se unedogled konstruiranja regija. Drukčiji odabir kulturnih sastavnica značio bi i posvećivanje drugih granica regije. Slično je i s pitanjem: “gdje su i koji Hrvati ikad gradili male poljske kućice, većinom okrugle sa čunastim krovom bez ikakve potpore, u tehnici suhoziđa – kažune?” Osim što građevine takvih karakteristika znatno prelaze granice Iste i Hrvatske, oni, s druge strane, ukoliko želimo biti precizni, pomalo sitničavi, nisu nikakav sve-istarski fenomen jer ih na velikom dijelu Istre uopće nećemo naći. Sasvim bi legitimno mogao nastupiti neki budući fragmentarizator „istarskog“ iz južne Istre, pa se zapitati: “Gdje su i koji ljudi u Istri gradili kažune?“. Pritom ne treba negirati jaku razinu identifikacije kažuna s Istrom: ona je danas zbiljska, iako zamišljena. Recikliranje prošloga kao stvaranje novijeg Selekcioniranje s predumišljajem ne poseže za simboličkim kapitalom isključivo u trezor usmene kulture. Povijesni događaji, bitke ili povijesne ličnosti kao posebni toposi mogućeg emocionalnog okupljanja i identifikacije zadobivaju vrijednost ovisno o potrebama društvenih elita u određenom povijesnom trenutku. Pogledajmo načas sljedeći citat spomenutog suosnivača IDS-a: “Osim rata vođenog nad istarskim nebom između mitske Minerve i Neptuna u vezi s otetim runom, svi su drugi prolijevali istarsku krv. Od sukoba Histra s Rimljanima, kada je hrabri Epulon potukao Rimljane, pa sve do danas. No, i tu se već vidjelo da Histri nisu zainteresirani za klanje. Protjeravši Rimljane, Epulon i društvo zasjeli su u osvojenom logoru i počeli bančevanje sve u šesnaest. Da, to ga je opijanje stajalo kraljevstva, no meni su tako siti, nažderani i opijeni draži nego da su trčali za Rimljanima i skidali im skalpove. Istarski su mladići po tuđoj naredbi prolijevali krv kod Padove kada su Veneciju branili od Napoleona, kod Galicije, u bokserskom ratu, u Abesiniji, kod Staljingrada pa sve do Bosne, ali i mnogo, mnogo prije.” Kao što nacionalistički diskurs na kojem se gradi ili održava nacija počiva na izdvajanju onih događaja ili osoba koje karakterizira herojska ili patnička nevina sudbina tako se i u potonjem citatu istarska povijest personificira “hrabrim Epulonom”, Histrima koji pobjeđuju Rimljane, a koji ipak “nisu za klanje”. Čitava je istarska povijest jedna povijest: “od sukoba Histra s Rimljanima ... pa sve do danas” ona je “prolijevanje istarske krvi”. Taj je obrazac primjenjivan kod svih kolektiviteta na južnoslavenskim područjima posljednjih godina i dovoljno je uskladiti mu etnički ili nacionalni predznak s entitetom na koji se želi odnositi pa da zadobije mobilizacijsku funkcionalnost. Sintagmom “prolivena istarska krv” se pokazuje jedinstvo nas. Njome se odbija mogućnost da je prolivena neka druga, moguće “talijanska”, “hrvatska”, “benečanska”, seoska, ili jednostavno, krv nekog pojedinca: ona je metafora jedinstva svih nas kojima kola istovrsna, istarska krv. Izbor Histra intencionalno je usmjeren na potvrđivanje istarske kohezije. Obratno, puno brojnija unutar-istarska sukobljavanja: vlaško-bezačka, općenito subenijska; dobjegličko-starosjedilačka, pravoslavno-katolička, banderijska, etno/nacionalna nabrojimo samo neka, kao moguća silnica unutar-istarske disolucije ostaju ignorirana ili se prikazuju kao rezultat vanjskih, ne-istarskih čimbenika. Kada elite posegnu za bitkama ili ličnostima kao metaforičnim ideološkim predšasnicima, oni ih, naglašavajući jedan njihov aspekt, konvertirajući sadašnje vrijednosne kategorije u prošlost, bitno modificiraju. Ovaj proces mobiliziranja prošlosti u sadašnjost Christian Giordano naziva aktualizirana historija. Ona nije samo vjerno rekonstruiranje prošlosti. Da bi udovoljila potrebama političkih elita, ona je, barem dijelom, izmišljena. I kada govori o objektivno dogođenom aktualizirana historija iskrivljuje selektiranjem događaja. Ta politička mitizacija pozornički je čin bacanja svjetla na događaje koji potvrđuju homogenost grupe, istodobno ostavljajući u mraku ona događanja koja takav simbolički kapital ne posjeduju. Izbor određene osobe ili događaja antropologu više otkriva o vremenu koje se na njega poziva nego o vremenu u kojem je osoba živjela ili se događaj zbio. Borba za simbole Politički je diskurs, osim legitimiranja granica i identiteta interpretacijom folklora i povijesti kao naše, pa i nas-povijesti, usmjeren na niz strategija kojima pokušava zaposjesti elemente jakog simboličkog kapitala i s njima potvrđivati svoj legitimitet na ono što ti simboli pokrivaju ili mogu pokrivati. Stranačke borbe za simbole koji se vide istarskim jedna su od strategija potvrde istrijanstva. Oni su rekviziti čije korištenje služi simboličnom iskazivanju i potvrđivanju istrijanstva. Na znanstvenom skupu u jednom istarskom mjestu 1998. godine, nakon hrvatske himne započinje izvedba pjesme Krasna zemljo, Istro mila. Dok ostali sjedaju, načelnik općine domaćina, član IDS-a, ostaje stajati. Jedan od sudionika na to dobacuje: “Jedna je himna!”. Nije mi poznato je li se gesta dizanja nastavila kod jednog od predstavnika IDS-a na tom skupu njegovim prelaskom u HDZ. Ako nije, bio bi to dodatni pokazatelj strateškoga, racionalnog zaposjedanja simbola. Ipak, dizanje ne treba samo gledati kao čin usmjeren prema van. Njime se iskazuje unutarstranačka kohezija koja se osigurava unutarnjom prinudom baziranoj na ritualizaciji i sakralizaciji tog čina. Sjedenje nekog člana IDS-a za vrijeme pjesme Krasna zemljo, Istro mila bilo bi kršenje rituala koje bi, na određeni način, formalno ili neformalno, bilo sankcionirano, slično kao kada bi na stranačkom skupu HDZ-a neki član te stranke ostao sjediti za izvođenja stranačke himne Bože čuvaj Hrvatsku. Iskazivanje takve posebne afektivne veze instaliraju u najvećoj mjeri upravo glasnogovornici kolektiviteta. Njihova gesta ima smisla onda kada je usamljena: tada oni javno mogu biti prepoznati kao oni koji se energetski troše više od onih koji sjede ili imaju spuštene ruke. Obratno, čin pribavlja dobit i u slučaju opće usvojenosti: u tom se slučaju stranka nameće kao graditelj nove zbilje. Korištenje ove pjesme pokazuje još jednu bitnu odliku strateške upotrebe simbola. Pjesma Krasna zemljo, Istro mila nastala je u kontekstu izgradnje i afirmacije hrvatske nacije u Istri i sadržajno se ne uklapa posve u program IDS-a. To je vidljivo i iz prijedloga nekih njegovih članova da se intervenira u tekst pjesme: “dome roda hrvatskog” bilo bi zamijenjeno s “dome roda istarskog”. Ipak, ona se, bez obzira na sadržaj, kod većine građana Istre vidi ponajprije kao afirmacija Istre i istarskoga. Instaliranje neke nove svečane pjesme ne bi nosio onakav emocionalni potencijal kakav ona ima. Stranačko iskazivanje istarskoga, ovdje putem svečane pjesme, preuzima i druga politička opcija. U prvoj polovici devedesetih HDZ-ov promidžbeni spot koristi se tom pjesmom. Kako potvrđuje jedan od čelnih ljudi HDZ-a Istre, Nevio Štetić, članovi HDZ-a u to vrijeme nisu dizali na zvuke te pjesme. Prema njemu je taj čin u vrijeme kada je Hrvatska pod okupacijom bio neprimjeren. Sadašnja šarolika, kako kaže, situacija među članovima HDZ-a glede dizanja nastaje po prilici 1995., 1996. godine kada IDS prelazi Učku. Sadašnje ustajanje HDZ-ovih zastupnika na svečanim sjednicama Županije ovako obrazlaže: “Mi se dižemo jer ne možemo dopustiti da su veći Istrijani od nas.” Borba za riječi U jednoj istarskoj srednjoj školi, 2001. godine, sugovornik A, u nepolitičkoj temi, rabi pojam Istrijan. Sugovornik B negativno konotira taj pojam inzistirajući na pojmu Istranin. Razgovor završava svađom. U osamdesetim godinama politički minimalno operativan, pojam Istrijan, uvođenjem, u narednom desetljeću u politički i društveni diskurs kao jedan od dominantnih pojmova na kojima se gradi politička mobilizacija u Istri, gubi na bezopasnosti. Deklarirati se Istrijanom ili Istraninom znači, barem u političkom diskursu, iskazati i politički stav, zajedno s time progovoriti i o preferiranom identitetu. Istrijanstvo je pojam iz palete pojmova koje IDS instalira u politički i, općenito, javni diskurs. Okupirajući i modelirajući pojmove Istrijan i istrijanstvo, proževši ih dominacijom i posjedovanjem na lokalnom političkom tržištu, IDS stiče dodatnu prednost u borbi za stranačko glasnogovorništvo identiteta. Borba, glavni akteri koje su IDS i HDZ, za legitimnost hrvatskog oblika Istranin, odnosno dijalektalnog oblika proizašlog iz talijanskoga – Istrijan može se interpretirati višestruko i ovdje ju je moguće samo skicirati. Iako nastojanje oko naziva Istranin neki HDZ-ovi članovi interpretiraju jezičnim argumentima razlozi antagoniziranja pojmova u bitnom su izvan-jezički. Oblik Istrijan i s njim u vezu postavljen koncept istrijanstva koji dijelom nastaje kao suprotstavljanje nacionalnoj unifikaciji i dominantnoj paradigmi hrvatstva od 1990. godine bio je za vladajući HDZ neprihvatljiv zbog političkog sadržaja koje poprima. Tendencija da se, forsiranjem legitimnosti oblika Istranin, otprije uvriježenom obliku Istrijan oduzme legitimnost na jezičnom tržištu metaforički, ali i stvarno oprimjeruje tipičan izvor sukoba periferije i centra: nastojanja nacionalne unifikacije koju provodi centar rezultiraju otporom periferije. IDS je okupirao pojam koji je posjedovao veći potencijal mobiliziranja na političkom tržištu nego što to ima pojam Istranin. Osim što je češći oblik, naziv Istrijan posjeduje moguće simboličko značenje kakvo pjesma Krasna zemljo, Istro mila nema: on je ušao iz talijanskog jezičnog utjecaja u hrvatski dijalektski korpus, pa se u njemu može naći izravna simboličnost kulturalnog pretapanja u Istri na kojem je upravo IDS izgradio politički koncept istrijanstva. Inzistiranje IDS na nazivu Istrijan, po efektu fragmentacije unekoliko podsjeća na primjer s kažunima ili etnomuzikološkim interpretacijama, i dodatni je strateški kapital: različitost oblika Istranin/Istrijan potvrđuje razliku nas (Istrijana) i njih (koji nas zovu Istranima). Amblem i polisemija Usporedo s nazivom Istrijan, kao rekvizit političke igre u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća ulazi i lik koze. U osamdesetim gotovo nepoznata kao motiv u grbu Istre, koza svoj revival ponajprije duguje političkim događanjima početkom devedesetih godina. Osamostaljenjem Hrvatske koza ulazi u krunu državnog grba, odnosno zastave Republike Hrvatske, te prethodno, u grb Istarskog demokratskog sabora. Koristeći grb, odnosno vrlo često stilizirani lik koze u svojim političkim i propagandnim nastupima IDS je znatno pridonio identifikaciji sebe kao stranke s kozom kao simbolom Istre, pa onda i samom Istrom. Tako mi je, početkom devedesetih godina jedan visokopozicionirani političar IDS-a pokazao način na koji se pozdravljaju Istrijani. Ispruživši kažiprst i srednji prst u znak victory, prste je lagano savio u zglobovima aludirajući na kozje rogove. Atraktivnost heraldičke uporabe leži u polisemiji fabriciranoj od političke elite. Predizborni slogan Istarskog demokratskog sabora Ne budite ovce, glasajte za kozu ne troši se isključivo u zavođenju svojom duhovitošću. On, na dubljoj razini, zavodi različitim značenjima: “glasanje za kozu jest glasanje za IDS, što je zapravo glasanje za Istru”. Opozicionirani tom sloganu, u proljeće 1997. godine uoči parlamentarnih izbora pojavljuju se grafiti IDS-ovih političkih oponenata: Glasujmo za čovika, a ne za kozu. Paradoks je što je taj antibestijski stav popraćen stiliziranim crtežom boškarina, koji je, usput, ljude neodoljivo podsjećao na logotip košarkaškog kluba Chicago Bulls. U podnaslovu teksta paradigmatskog naslova: Đapić boškarinom na kozu, izvještavajući o gostovanju Ante Đapića i Ivana Jakovčića u talk-showu pulske TV Nove u listopadu 1999. godine, Glas Istre donosi: “Vi možete dolaziti u Istru u crnim košuljama jer ćemo vas tako lakše prepoznati, poručio je Jakovčić Đapiću, koji je uobičajeno crnu odoru upotpunio kravatom na – boškarine (podvukao S. B.). Na koncu su se složili da IDS i HSP ništa ne povezuje, a da im je slično tek to što su obojica najmlađi predsjednici parlamentarnih stranaka.” U knjizi Politika i politikanstvo u Istri aluzijom na poslovicu Ako laže koza, ne laže rog koristi se HDZ-ov istaknuti član Vladimir Šeks dovodeći u pitanje vjerodostojnost IDS-a: “Treba li ponašanje koze protumačiti tako da se posebna pozornost obrati na rog?”, ili nešto dalje, govoreći o IDS-ovom zalaganju za dvojezičnost kaže: ”onda dolazimo i do nekakve mjere za stvarnu tvrdoću onoga kozjega roga što ga vrhuška jedne od istarskih političkih snaga ekskluzivno svojata.” Ipak, prisvajanje simbola ne prepušta se bez borbe. Jedan od HDZ-ovih pokušaja pridobivanja koze jesu predizborni, humoristično intonirani animirani spotovi te stranke u prvoj polovici devedesetih u kojima koza kao glavni akter, trpeći pod teretom različitih režima, napokon iz stanja eksploatiranosti prelazi u stanje da odlučuje o sebi što joj je omogućila, i omogućavati će joj upravo Hrvatska demokratska zajednica. Ovi primjeri kontekstualiziraju kozu, prvobitno tek amblem, na dva suprotstavljena načina. U prvom, koza, prepuštena IDS-u postaje njegova metafora, u drugom ona metaforički označava Istru i njezine stanovnike kojima se HDZ predstavlja nositeljem istarskoga i hrvatskog prosperiteta. Kometirajući odnos s IDS-om, s obzirom na njegovo istupanje iz Vlade u lipnju 2001., premijer Ivica Račan na pitanje je li možda loš pastir (prema Dnevnim novostima Hrvatskoga radija, 21. lipnja 2001.) nastavljajući metaforički diskurs pitanja izjavljuje: “Nisam strogi pastir, a kamoli čuvar, a možda je i koza malo nestašna”. Na istoj metaforičkoj potki predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić ovaj događaj komentira: “Istarska koza uvijek će biti nestašna”. Kako je vidljivo, izvan se Istre ne događa zamjetno suprotstavljanje boškarina i koze, ali se koza postavlja kao simbol i metafora IDS-ove politike. Prednost IDS-a u takvom diskursu proizlazi iz dvostrukosti značenja koju koza u političkom diskursu ima: ona je IDS, ali i Istra. Tako se izjava Ivan Jakovčića može shvatiti višestruko: “IDS će biti nastašan” ili “Istra će biti nestašna” ili na primjer: “IDS će biti nestašan, a s njim i Istra”. Ovako fluidno postavljena granica između IDS-a i Istre koja ih simbolički sljubljuje omogućava IDS-u da se svakodnevnim političkim diskursom nanovo potvrđuje kao ekskluzivni predstavnik istarskoga. U političkom je diskursu postavljen model: koza nasuprot boškarina u kojem koza simbolizira istrijanstvo i ideesovsku pripadnost, u diskursu IDS-ove političke opozicije i autonomaštvo i talijanaštvo, dok je boškarin njezin politički antipod. Međutim, ovakva simbolička distribucija koja se konstruira u sferi političkoga, ne mora značiti i suprotstavljenost u području diskursa ne-elita, već se eventualno na to područje može prenijeti. Borba za birače Interpretacija proširenja kulturnih elemenata stvara ili potvrđuje granice regije. Elementi koji se u tom procesu biraju jesu selekcionirani. Isto je i s izborom povijesnih događaja i ličnosti: pobjeda ili patnja koja ih obilježava simbolički je nas-okupitelj. Uz kreiranje granica interpretacijom povijesne i kulturne jednoobraznosti prostora politički diskurs identificira stranku s regijom na simboličkoj ravni. Prvobitno simbolično značenje elemenata koji se u toj igri koriste nije nužno usklađeno s propagiranim sadržajima: sudbina simbola je da se, između ostalog, i upotrebom u političkom diskursu, mijenja njihovo značenje. Od usklađenosti je važniji simbolički potencijal koji pjesma, amblem ili riječ, za homogeniziranje biračkog tijela, posjeduju. U tom se kontekstu, politička borba može promatrati kao zanimljiv oblik političke igre kojom se zaposjedaju simboli i identiteti, s njima i birački glasovi. * Tekst je skraćena verzija izlaganja sa skupa Tomizza i mi LITERATURA:
|
||
|
|
||
|
|
||
Književno-znanstveni skup Tomizza i mi, podnaslovljen Susreti
uz granicu, ove je godine, u svom trećem izdanju, u organizaciji Pučkog
otvorenog učilišta iz Umaga, prekoračio dvije granice i obuhvatio tri zemlje.
Trst, Kopar i Umag bili su mjestom susreta 32 sudionika čija su izlaganja
odredile četiri načelne teme: Prevođenje Tomizze, Granica u globalizaciji,
Jezik i narječja u Tomizzinom opusu te Tomizza i Istra.
Tomizzu kao pisca možda je najbolje okarakterizirao Marko Kravos, tršćanski
pjesnik, istaknuvši tri karakteristike njegova stvaralaštva: drvo, kao
motiv povratka prirodi u svoj liričnosti ambijenta, riječ, kao vokacija
svakog susreta s drugim i drukčijim, te čovjek kao društveno biće koje
neprestano sanja o bolje uređenom svijetu. Takvim temeljima učvršćen literarni
i životni nazor razlog je što skup već treću godinu poprima i odlike hommagea
piscu. Iz svoje nesretne i krajnje nezahvalne pozicije izbjeglice, on je
neprestano nastojao riječju i kulturnim djelovanjem preinačiti graničnu
nepropusnost u mjesto prožimanja i zbližavanja.
U umaškom dijelu skupa koji je organiziralo Pučko otvoreno učilište izlagali
su: Franco Juri, Drago Orlić, Marcello Marinucci, Sinan Gudžević, Franco
Crevatin, Roberto Blagoni, Ljiljana Avirović, Sandi Blagonić, Neven Ušumović,
Aldo Milohnić, Patrizia Raveggi, Aldo Kliman i Sanja Roić. Teme su bile
krajnje raznorodne od usko lingvističkih, vezanih uz Tomizzino stvaralaštvo
(Avirović: Jezik autora, Jezik prevoditelja, Marinucci: Jezik
i narječja Istarske trilogije) do jezika u kontekstu suvremenih zbivanja
(Ušumović: Jezika kao minsko polje) i nekih povijesnih primjera
uspostavljanja lingue france (Crevatin: Venecijanski kao književni
jezik Jadrana). Izuzetno originalno u uspostavljanju analogije između
perestrojke i globalizacije bilo je izlaganje Sinana Gudževića (Globalizacija
kao perestrojka) koji je kroničkim detaljima razotkrio zbilju
i uobrazilju političke elite s kraja stoljeća. Politički je diskurs Istre
Sandi Blagonić minuciozno razložio opetovanim oprimjeravanjem neumornog
zaposjedanja identiteta recikliranjem prošlosti tj. njezinim mobiliziranjem
u sadašnjosti. Izlaganje Sanje Roić (Tomizza, istarski fantastičar)
otvorilo je jedan sasvim novi uvid u Tomizzin literarni svijet obogaćujući
njegovu literarnu atribuciju elementima fantastike. Referat je ujedno i
izvrstan primjer konstruktivnog pristupa stvaralaštvu uopće i propitivanju
još neistraženih književnih horizonata i stoga vrlo vrijedan pomak i iskorak
iz općenitih i znanih gabarita tomizzijanskih tema. Tomizzino mjesto u
kontekstu suvremene književnosti tema je koja svakako traži i emotivni
i vremenski odmak, kao uostalom i iole ozbiljniji kritičko-teoretski osvrt,
stoga se mišljenje Alda Klimana može uzeti kao valjana smjernica daljnjem
radu skupa jer je, kaže Kliman, potrebno i «moguće relevantna promišljanja
o njegovoj literaturi vratiti na one početne, čisto književne pozicije»
s obzirom na to da je previše naglašena ta socijalna ili (socijalizirajuća)
dimenzija Tomizzine osobnosti i književnosti. Ali, upravo ta dimenzija,
s druge strane, usmjerila je skup prošlogodišnjem osnivanju Pograničnog
foruma u okviru kojega se sudionici dotiču društvenih i kulturoloških tema
pograničja, globalizacije, tolerancije, iskorjenjivanja i ušutkavanja,
manjina, većina i opasnih sredina.
Na ovom ste skupu, između ostaloga, mogli saznati i da u Bukureštu svake
godine dvoje studenata talijanistike diplomira na temi Tomizze. U sklopu
hrvatskih sveučilišta taj podatak ima smisla pratiti jedino u petogodišnjim
razdobljima u okviru kojih dobijete mizernu brojku 1 do 2. Podatak s prošlogodišnjeg
skupa govori o još poraznijem podatku u Italiji, gdje je u posljednjih
nekoliko godina diplomiralo troje ljudi na tršćanskom sveučilištu.
Prvi susret, upoznavanje, bilo koja dva građanina različite nacionalnosti
bivše SFRJ, teško danas može proći bez suzdržane opreznosti u izboru pitanja,
bez svjesnog izbjegavanja određenih tema i, ne na kraju, bez određene doze
straha. Kolikoj boli, kakvim je patnjama onih ratnih godina bio izložen
čovjek s kojim se upoznajemo, ostaje zagonetka za nas. Ako se započne razgovor
o tome, osjećaj neiskazivosti još se pojačava, a svako uspoređivanje samo
pogoršava stvar. Govor o pretrpljenim patnjama svoju težinu nalazi samo
u okviru vlastite zajednice, dapače, prave granice među zajednicama na
terenu bivše SFRJ prepoznatljive su upravo prema dosegu konsenzusa o tome
što su naše patnje, kolika je šteta koju smo mi pretrpjeli;
negativna odlika tog konsenzusa gluhoća je, odnosno ravnodušnost, koja
nekad ide i do ledenog cinizma, prema govoru o patnji pripadnika susjedne
zajednice. Vjerujemo u istinitost našeg govora o tome – oni preko
granice pretjeruju, politiziraju i, pozivali se oni na bilo kakve činjenice,
njihov govor čini nam se nekako nevjerodostojnim. Drugim riječima,
upitno je njihovo pravo na govor o patnji i šteti koja im je nanesena,
to pravo prvenstveno je naše. Od njih, naših susjeda, očekujemo pak da
se pozabave svojom krivnjom, a ne da nam, kao u nekom neobjavljenom produžetku
rata, uzvraćaju bezobzirnim isticanjem svojih patnji. Ovo međusobno obespravljivanje
pripadnika zajednice druge patnje, koje se krije iza očite gluhoće
i odsustva otvorenog razgovora između nekad ravnopravnih građana iste države,
samo je jedan od poslijeratnih fenomena koji traži raspravu upravo zbog
njegove prešutne utjecajnosti.
Iscrtati granicu – simboličku ili stvarnu – znači pronaći ili kreirati,
makar i činom povlačenja granice – one druge. Mi se prepoznajemo
po njima. Jedan od privlačnih poligona na kojima se traži potvrda
nas jest tradicijska kultura: kao regionalni i(li) etnodiferencirajući
čimbenik. Pritom se ona ne nadaje kao nekakav stalni i primordijalni skup
karakteristika koje bi, jednom uočene, oštro odvajale regiju od regije,
etniju od etnije, naciju od nacije. Granice – etničke, regionalne, nacionalne,
koliko god ih vidjeli kao prirodne jesu ponajprije društveni konstrukt.