U POVODU SMRTI VELIKOG ISTARSKOG KNJIŽEVNIKA FULVIA TOMIZZE

Sudboma Esula

Fulvio Tomizza bio je Talijan, ali jedan od onih Talijana koji nisu mogli biti bez Hrvata, Slovenaca i zemlje Istre. Kada bi netko iz njegove književnosti izbacio sve ono što je netalijansko, u njoj ne bi ostalo ništa što je talijansko. Da je netko iz njegove duše izbacio ono što je hrvatsko, slovensko i istarsko, Fulvio Tomizza ne bi bio Talijan, nego bi bio - Ništa. Sudbina takvog čovjeka bila je da ga mrze i veliki Talijani i veliki Hrvati, a da njegovo pisanje razumiju i prihvaćaju samo oni koji u sebi znaju prepoznati drugoga

Zima 1998. bližila se kraju; Opicina pod snijegom, a dolje, ni dva kilometra dalje, Trst usred toplog proljetnog dana. Dvorana kulturnoga društva tršćanskih Hrvata Matrix Croatica ispunjena ljudima koje sam upoznao tijekom rata, talijanskim novinarima i ljevičarima, Slovencima iz Primorske, dalekog zavičaja mog djeda, Hrvatima iz Trsta, bosanskim izbjeglicama i studentima hrvatskoga i srpskog jezika s fakulteta za prevoditelje. Tu je i hrvatski konzul gospodin Bertoša, pa Bogdan Tanjević, selektor talijanske košarkaške reprezentacije i moj idol iz djetinjstva, čovjek koji je s Bosnom postao prvak Europe. Dan je promocije talijanskoga izdanja moje knjige Karivani.

Riječ o knjizi drži Fulvio Tomizza, a meni je naravno neugodno, jer se u ovakvim trenucima ne mogu poistovjetiti s onim što se o meni govori. Zapravo, ne mogu se poistovjetiti ni sa samim sobom, nego mi se čini da sam nekoga prevario, da se lažno predstavljam i da zauzimam mjesto nekom ozbiljnom čovjeku koji se sasvim slučajno zove kao i ja. Čini mi se da će taj moj imenjak evo baš sada utrčati u dvoranu, prekinuti promociju i napraviti skandal, da će me onda odvesti karabinjeri i da će sutra Il Piccolo u crnoj kronici pisati o bosanskome prevarantu koji se predstavlja imenom poznatog pisca.

Kada dođe red na mene, ne govorim o knjizi nego govorim o tome kako me Istra neugodno podsjeća na jedno davno obavljeno etničko čišćenje i da ne osjećam emotivnu razliku između esula, protjeranih Talijana, nazvanih radi umirivanja savjesti optantima, i Bosanaca. Ne znam što mi je, ali moram to reći, jer mi je neugodno govoriti o bosanskome stradanju, a praviti se da ne znam što se 1945. dogodilo nekim ljudima koji me upravo slušaju. Međutim, prekida me gospođa zrelih godina, viče da kako me nije sram, ona je tršćanska Hrvatica, njezine su talijanski fašisti protjerali iz Istre, a to što ja govorim o 1945. i o esulima je glupost jer njih nitko nije tjerao, nego su svi oni bili fašisti.

Ovo pišem zbog onoga što je uslijedilo, zbog jednog pogleda u kojemu je bilo sućuti, tužnoga razumijevanja i svijesti da je usred opće dreke jedino ispravno šutjeti, pogotovu ako se tako dobro razumijemo. I mi između sebe, a i mi s onima koji se upravo deru, da ne bi morali razumjeti nikoga i da ih ne bi opterećivala ničija nesreća. Taj pogled koji mi je uputio Fulvio Tomizza bio je dragocjeniji od svega što je rekao o meni i mojoj knjizi, ali i od svega što smo jedan drugome tog dana u Trstu mogli reći.

To što je zapjenjena gospođa baš njega neizravno nazvala fašistom, a mene - isto tako neizravno - fašističkim pomagačem, doista nije bilo ništa osim znaka da između svijeta u kojemu je živio Tomizza i svijeta u kojemu sam živio ja nema bitne razlike. Uz iste argumente i optužbe dreče i stare gospođe u Sarajevu, Banjoj Luci i Zagrebu i sve su one lišene dara da vide ičiju patnju osim svoje, a taj dar osnova je svake multikulturalne civilizacije.

Tog dana, naravno, nisam mogao znati da Fulvija Tomizzu više nikada neću vidjeti. Rukovali smo se gotovo bez riječi ili uz nekoliko njegovih neobično tihih hrvatskih rečenica, ali one više nisu ni bile važne. Razumjeli smo se u svakom slučaju jako dobro. Razumijevanju je presudno pomogla gospođa koja ništa razumjela nije.

Možda nekada u svome predratnom životu i nisam razumio zašto je taj pisac bio toliko opsjednut svojom Materadom, zašto je tako uporno pisao priče svojega istarskoga zavičaja i zašto je u tim pričama živim održavao svijet o kojemu nismo ni razmišljali, a ako je netko i razmišljao, taj ga je smatrao mrtvim. Nisu mi tada bili važni Talijani, Hrvati i Slovenci, niti sam razmišljao o convivenzi, jer se o convivenzi uvijek počinje govoriti tek kad je više nema i kad se naša civilizacija podijeli na divlja zakrvljena plemena koja po logici stvari ne mogu biti civilizirana, budući da je multikulturalnost temeljna pretpostavka pojma civilizacije i jer samo divljaštvo može biti monističko.

Ako čovjek želi zadržati svoju civilizacijsku osnovicu, ako i sam ne želi postati divljakom iz svojega plemena, tada on mora živim činiti svjetove koji su u stvarnosti ubijeni. Eto, tu leži razlog zbog kojega je Tomizza toliko pisao o Materadi, o fašističkome teroru prema Hrvatima i o zajedničkom istarskom svijetu. Bio je Talijan, ali jedan od onih Talijana koji nisu mogli biti bez Hrvata, Slovenaca i zemlje Istre. Kada bi netko iz njegove književnosti izbacio sve ono što je netalijansko, u njoj ne bi ostalo ništa što je talijansko. Da je netko iz njegove duše izbacio ono što je hrvatsko, slovensko i istarsko, Fulvio Tomizza ne bi bio Talijan, nego bi bio - Ništa. Čini mi se da ga u tome dobro razumijem, kao što mi je jasna i njegova želja da bude pokopan u Istri.

Sudbina takvog čovjeka bila je da ga mrze i veliki Talijani i veliki Hrvati, a da njegovo pisanje razumiju i prihvaćaju samo oni koji u sebi znaju prepoznati drugoga. Tomizza je bio naprosto idealan objekt na kojemu bi svaki nacionalac iskazivao i iživljavao svoje čistunstvo. U vremenu rađanja hrvatske čistog plemena, 1991., napao ga je jedan na nacionalnoj stvari upravo mobilizirani, jednokratni klasik koji je preko Tomizzinih leđa dokazivao svoju pravovjernost, iako se ranije izdavao za Tomizzina prijatelja, valjda nesiguran u to čiju će bandijeru izabrati, a nije jadan znao da Tomizza nije priručni zastavnik koji bi našem klasiku uručio talijansku zastavu, kao što su mu pećinski ljudi s Pantovčaka uručili hrvatsku.

Fulvio Tomizza je bez zastave stajao na imaginarnoj kapiji dvaju svjetova, uvjeravajući ljude i svojim životom svjedočeći da je svijet jedan. Samo takav svijet je lijep i samo dok ga takvim gledamo mi možemo biti lijepi.

Zemlja Istra dobila je ovih dana jedan veliki grob, a neka buduća Hrvatska dobit će ono što je danas skrivenije od unutrašnjosti svakoga groba: svijest o tome da je Tomizza naš pisac, kao što su i esuli naši ljudi, kao što je naš čovjek svaki onaj tko s druge strane granice gleda na svoj dom i svoju uspomenu.