Istria on the Internet - Prominent Istrians

Prema pisanju medija, umjetničko ime "Alida Valli", kojim se proslavila, izabrano je 1936. godine uz pomoć lokalnog telefonskog imenika, prilikom snimanja njezinog drugog [?] filma. U nekim je filmovima, uključujući i originalnu verziju Trećeg čovjeka, jednostavno predstavljena kao "Valli" - što je stvarno bilo jako daleko od njenog, mora se priznati, pretencioznog pravog imena.

Oba roditelja Alide Valli su miješanog porijekla. Njezina majka, Silvia Obrekar,rođena je u Puli od oca porijeklom iz Ljubljane i majke, Virginie della Martina, iz porodice pulskih starosjedilaca.. Majka joj je umrla u Comu 1978.Alidin otac, barun Gino Altenburger, rođen je u Trentu, u Italiji, od majke (r. Tomasi) koja je rođena u Roveretu [a gdje mu je rođen otac?]. Studirao je filozofiju u Beču odakle je došao u Pulu gdje je podučavao na gimnaziji Giosuè Carducci. Bio je i glazbeni kritičar u magazinu Corriere Istriano.

Buduća glumica se već u dobi od devet godina uspješno pojavljivala u dječjim radio serijama, na taj način započevši ono što će kasnije prerasti u dugotrajnu, višejezičnu internacionalnu filmsku karijeruju, koja još uvijek traje. Godine 1936. odigrala je svoju prvu ulogu u studijima rimske Cinecittà. Zahvaljujući svojoj neobičnoj ljepoti, urođenom šarmu i talentu, ubrzo postaje jedna od vodećih mladih glumica u Italiji. 1939.je nastupila u komediji Mille lire al mese a dvije godine kasnije u Ore 9 lezione di chimica. Također 1941., nametnula se i dramskom ulogom u Piccolo mondo antico, za koju je nagrađena kao najbolja glumica na Venecijanskom filmskom festivalu.

1941 Mini poster

veličina cca: 6.5 x 4.7 inches (16.5 x 12 cm)

LE DUE ORFANELLE (originalan talij. naslov), ili LAS DOS HUERFANITAS (španjolski) i TWO ORPHANS (engliski),

Redatelj: CARMINE GALLONE

Glume: ALIDA VALLI - MARIA DENIS - MEMO BENASSI - GUIDO CELANO

Valli je 1942., tada 21-godišnjakinja, glumila u talijanskom filmu koji je nedavno "ponovo otkriven": We the Living (u originalu u 2 dijela Noi Vivi / Addio Kira). Igrala je rusku anti-komunisticu koja koketira s partijskim dužnosnikom kako bi ostvarila medicinsku njegu za svog ljubavnika (Rossano Brazzi, kasnije poznat po filmu "South Pacific") . Kao predložak poslužila je pripovjetka Ayn Rand. Film u kojem je naglasak stavljen na negiranje svakog autoriteta, u fašističkoj Italiji je ubrzo bunkeriran. (Rossano Brazzi pohađao je pravo u Firenci, a kad su njegove roditelje ubili fašisti, preselio se 1937. u Rim. Tijekom II. svjetskog rata, radio je s grupama pokreta otpora u Rimu).

1944. godine Valli se udala za slikara nadrealizma i jazz skladatelja iz Trsta Oscara de Mejo. Povukla sa scene, rađe nego da se pojavljuje u filmovima s fašističkom propagandom, a kad je u potpunosti odbila snimati filmove za talijanski fašistički režim, morala je prijeći u ilegalu kako bi izbjegla uhićenje i kaznu (ironijom sudbine, upravo su antifašisti 1945. pucali na njenu majku kao na kolaboracionisticu, ali srećom nisu je ubili). Nakon rata, ona i Mejo odlaze u Holivud.

Alida u Holivudu nastavlja karijeru vezana ugovorom uz Davida O. Selznicka. S Alfredom Hitchockom 1948. snima Slučaj Paradine s Gregory Peckom. Uloga joj omogućuje da pokaze svoj pravi talent i uzdigne se iznad imidža još jedne lijepe glumice u ošrednjim filmovima. Med_utim, uloga uz Franka Sinatru i Freda Murraya u filmu The Miracle of the Bells, takod_er iz 1948. bila je slabije prihvac'ena i smatrana donekle sladunjavom.

Skupa s filmskim klasikom Treći čovjek (1949.) Carola Reeda, snimanog u Veneciji, Slučaj Paradine pretvorio ju je u internacionalnu filmsku zvijezdu. U Trećem čovjeku Alida igra Annu Scmidt, češku prognanicu i "femme fatale". Producent se nadao da će od nje stvoriti talijansku Ingrid Bergman. Iako se to nije dogodilo, ta se uloga ističe u njenoj karijeri kao najpoznatija u engleskom filmu- barem do kasnije uloge u Mjesec dana na jezeru, s Vanessom Redgrave. (1995.)

Nakon uspjeha s Trećim čovjekom pojavila se u još dva filma iz 1950. (White Tower i Walk Softly Stranger), raskida ugovor sa Selznickom i vraća se u Europu .Njena internacionalna karijera pokazuje sazrijevanje od romantičnih uloga do upečatljivih karakternih rola. Holivud nije u potpunosti iskoristio njezin raskošni talent, ali ga je zato u Italiji imala priliku pokazati. U zenitu karijere, 1954., igra u filmu Senso Luchina Viskontija ulogu kontese Livie Serpieri, koja se smatra najuspješnijom među njenim dramskim ulogama.

50-tih i 60-tih snima s Antonionijem, Pasolinijem, Chabrolom i Bertoluccijem, čime postaje jedna od vodećih protagonistica u talijansko-francuskom filmu. Sredinom 50-ih s još dvije glumice osnovala je kazališnu trupu s kojom gostuje po cijeloj Italiji, Francuskoj i SAD-u, tumačeći likove Ibsena, Pirandella, Sartrea, Williamsa, Millera, Archibalda i Marlowa.

U Italiji je imala vlastiti TV show pod nazivom "Music Rama". Boravila je i dvije godine u Južnoj Americi i Meksiku snimajući za film i televiziju . Godine 1964. se okušala i kao je redatelj režirajući dokumentarac. Njena cjelokupna karijera broji preko 100 [ili 120] filmova, snimanih većnom u Italiji i Europi, učešće u više od 30 različitih TV produkcija (filmova, show emisija, igranih serija, ne računajući pojedinačne epizode) i nastupe u više od 30 kazališnih djela sa stotinama izvedbi.

Njen osobni život, međutim, nije bio tako uspješan. Brak s Mejom završio je razvodom, a 1954. joj je i karijera bila ozbiljno poljuljana, kad je bila upletena u neslavni scandel oko droge, sexa i ubojstva, kao u filmu “La dolce vita”. Unatoč skandalu, Valli će opet postati jedna od najuspješnijih i najpopularnijih talijanskih filmskih glumica, koju mediji nazivaju "legendom" europskog filma, "hodajućim filmskim spomenikom", a nesporno je da je ona "Grande Dame" talijanskog filma.

Tijekom dugogodišnje uspješne karijere uručene su joj mnoge nagrade i ukazane su joj višestruke počasti. Prema njenoj izjavi najznačajnije su: David ,1982. za sporednu ulogu u La caduta degli angeli ribelli, nagrada Duse,1989., David za životno djelo, 1991. i Zlatni lav na Venecijanskom filmskom festivalu 1997. za cjelokupan doprinos talijanskom filmu. Dobila je počasni doktorat Sveučilšta u Rimu, počasnu nagradu "Chevalier des Arts e des Lettres" od francuskog ministra kulture, a nedavno je nagrađena i nagradom "Vittorio de Sica 2001" koju joj je dodijelio talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi..

Alida Valli živi u Rimu, još je aktivna na daskama koje život znače, kao i ispred kamere. Nakon priznanja u Veneciji 1997. igrala je u najmanje još sedam filmova, pojavila se na talijanskoj televiziji (2000.), kao partnerica Ralfu Valloneu u Vino Santo (to je bio njegov posljednji film, umro je 2002. u 86. godini). Dvoje slavnih glumaca igralo je djeda i baku koji slave svoj zlatni pir. Redatelj Zaver Schwarzenberger, bivši Fassbinderov asistent i snimatelj, opisao je to kao "tragikomediju". Posljednja Alidina uloga datira iz 2002. kad je, u njemačkoj produkciji, pod redateljskom palicom Pepea Danquarta, u Sevilji, u Španjolskoj, snimila film Semana Santa, uz Miru Sorvino.

1995. Lorenzo Pellizzari i Claudio Maria Valentinetti objavljuju njenu biografiju pod nazivom Il romanzo di Alida Valli (390 stranica) kod izdavačke kuće Garzanti Editore. 1996. izdavačka kuća Gremese Editore izdaje njenu drugu biografiju, Alida Valli, (224 stranice), koju su napisali Ernesto G. Laura i Maurizio Porro i koja uključuje detaljnu filmografiju.