Istria on the Internet - Legends and Myths

»Fantastična bića Istre i Kvarnera« Borisa Perića i Tomislava Pletenca - prva studiozna, komparativna i provokativna analiza pučkih vjerovanja

Malik, malik, na menadžera si nalik

[Izvor: © Glas Istre, Subota, 10. siječnja 2009 - https://www.glasistre.hr/?95f2d30c109aeb46564b4f35f4633905,TS,4238,4208,21344,,265338,0.]

U pričama o tajanstvenom patuljku - maliku, macvaliću ili macmoliću, obijesnom, ali dobrodušnom, najčešće se pojavljuje motiv novca, bilo kao skrivenog blaga, bilo kao plaće, zarade koju glavni lik želi podijeliti s malikom koji mu je pomogao u poslu. Kroz menadžerske titule i ritualna poimanja materijalnih vrijednosti, negdašnje vjerovanje u malika danas se obnavlja u težnji da je za prevladavanje društvenih kriza nužno razumijevanje tajnih znanja kapitalizma i burzovnog poslovanja. Ista zbunjujuća tajna, samo u drukčijem pakiranju

Piše Davor ŠIŠOVIĆ

Tkogod je proveo koju godinu na nekom od humanističkih studija, od književnosti do politologije, od sociologije do filologije, vjerojatno je za svoju dušu, izvan obavezne studijske literature, guštao knjige autora poput Johanna Huizinge, Carla Ginsburga, Mircee Eliadea i sličnih. Ovi su povjesničari i antropolozi u znanosti bili pandan onome što su u književnosti budućim akademskim građanima predstavljali, recimo, Carlos Castaneda ili Hermann Hesse.

Nisu se ti autori morali čitati, ali čitali su se, komentirali, promišljali, donosili su u razumijevanje povijesti civilizacije ovih naših prostora nešto novo, nešto što nije bila oficijelna događajnica, već uvid u stanje duha ljudi i naroda koji su Europom prolazili te dulje ili kraće ostajali na mjestima koja danas imaju sasvim drukčiji identitet i državni status. I tkogod se poslije studija, na poslu, u svojoj profesiji, bavio interpretacijom davnih stanja duha ovih naših, domaćih, poznatih i prepoznatljivih prostora, požalio je što nitko od naših autora, izuzev Miroslava Bertoše, nije o našem zavičaju i našim precima pisao tako kao što su o drugim zakutcima svijeta pisali Huizinga, Eliade i drugi.

Borba krsnika sa štrigama prema viđenju slikara Nenada Pantića

Malo ću pretjerati ako ustvrdim da knjiga Fantastična bića Istre i Kvarnera, zajedničko djelo književnika Borisa Perića i etnologa Tomislava Pletenca (izdavač Vuković & Runjić, Zagreb, 2008.), popunjava tu prazninu, ali zasigurno u jamurinu neznanja o korijenima našeg iskonskog identiteta baca prvu lopatu zemlje, onu inicijalnu. Postoji li uopće zamašnjak što bi ga ta knjiga trebala pokrenuti, vidjet ćemo, no nimalo ne pretjerujem ako naglasim da je knjiga Perića i Pletenca prvi pokušaj da se jedan zatajeni aspekt istarskog nasljeđa, a možda čak i identiteta, definira i kontekstualizira, po vertikali i horizontali, i da o fantastičnim bićima iz istarskih i primorskih tradicija, vjerovanja i usmene pučke književnosti progovori studiozno, komparativno, također i - a kako bi drukčije moglo - provokativno.

Štriguni i krsnici kao šamani

Osjećaj da treba napisati ovu knjigu kod obojice se autora razvio paralelno i neovisno. Perić, i ranije naklonjen prozi groze i jeze, u svijet istarskih nadnaravnih bića utonuo je dok je pripremao svoj predzadnji roman Vampir, dok je Pletenac u Istri proveo godine u terenskom radu, što kao znanstvenik-istraživač, što kao voditelj studentskih studijskih grupa. Svaki za sebe, obojica su dijelom odškrinula taj mistični svijet skrivene Istre, no ono što ih je kroz ta odškrinuta vrata zapahnulo, bilo je previše za njihova tada aktualna zanimanja. Projekt, koji su složili čim su se njihovi putovi ukrstili, privukao je čak i naklonost Ministarstva kulture, koje je skoro na neviđeno financiralo pripremu knjige.

Dodatnim terenskim istraživanjima, kao i pregledavanjem gomila neobjavljene etnološke građe iz Istre u ustanovama, poput Instituta za etnologiju, povezivanjem istarskih i kvarnerskih mitoloških motiva s onima iz drugih mitologija, paralelama i potkrjepama iz umjetničke i znanstvene literature, Perić i Pletenac nakupili su obilje materijala i saznanja od kojih su sastavili knjigu kakvu sam, osobno, odavno želio pročitati. Knjigu koja naše istarsko kolektivno nesvjesno ili podsvjesno smješta u kontekst europskih i svjetskih mrakova, koja pokazuje koliko smo slični i koliko smo različiti s drugima, sa svima koji oko svojih ognjišta raspredaju drevne predaje o coprnicama, trolovima, elfovima, vilama, zmajevima, božjim maljevima ili zelenim mravima.

Malik - tajanstveni patuljak

Knjigu u svojstvu prologa otvara poglavlje Pukotina fantastičnog. Tu se naznačuju »problemi«, vuku paralele, primjerice, između karnevala i Halloweena, mitologije i fantastike, regionalne i povijesne distribucije fantastičnih bića, i čitatelja se uvodi u prostor kojim se ova knjiga bavi, prostor Istre i Kvarnera, koji se zasad benigno definira kao »specifična domovina fantastičnih bića«. Poglavlje U glavu pogađa najosebujnije nadnaravne stanovnike ovih prostora, štrige i štrigune te njihove oponente krsnike. U toj se dualnosti pronalaze tragovi drevnog šamanizma, odnosno težnje da se kontrolira duša, a opstojnost štriga i krsnika kroz vjerovanja, ali i iscjeliteljske prakse sve do našeg vremena tumači se nužnošću da se dobro i zlo imenuju, prepoznaju i instrumentaliziraju »u lokalnim konstrukcijama istarskih mikrouniverzuma«.

Atila kao simbol potopa

U prethodnom je poglavlju za primjere korištena etnološka građa, no u poglavlju naslovljenom Štrige i štriguni u popularnoj kulturi, u kojem se rekonstruira prepisivački mar pisaca, bilo dokumentarista, bilo prozaika ili pjesnika, koji su pretvorivši pučke predaje u »vjerodostojne zapise s putovanja« ili pak u popularne romane, ove teme sa seoskih ognjišta donijeli u građanske salone. Zgode poput one o vampiru Juri Grandu iz Kringe 1672. godine, ili pak čuvena vampirska epidemija u Srbiji početkom 18. stoljeća, pokrenule su u viktorijansko doba nove književne žanrove. Vampirima se kao motivom, nedvojbeno rođenim na balkanskim prostorima, nisu bavili samo utemeljitelji žanra poput Byrona ili Stokera, već i klasici poput Goethea, Baudelairea, Kiplinga, filozofi poput Voltairea ili Marxa, ili naših autora poput Šimića, Kamova i Ujevića.

Tomislav Pletenac i Boris Perić – etnološko-književni autorski dvojac

Zbog simptomatičnosti za ukupnu temu knjige, cijelo poglavlje posvećeno je Juri Grandu, ali tu je i poglavlje o Atili, čijem ćemo se uvrštenju u ovakvu knjigu možda i začuditi. Međutim, upravo se oko pojma Atile, povijesne ličnosti, prelama pučko shvaćanje pojma povijesti, odnosno njegovo sukobljavanje s pojmom legende. Priče o Atili zabilježene u Istri primjer su povijesne nekonzistentnosti, ali i kulturne razmjene između starosjedilaca i pridošlica. Povijesno pamćenje razarajućih pohoda Atilinih Huna u 5. stoljeću preskočilo je stoljeća da bi se u vidu legende sačuvalo među istarskim Hrvatima i Talijanima. Međutim, uz uobičajene motive iz legenda o Atili (rođenje iz veze princeze i psa, sveopće razaranje, pogibija od kamena iz pastirove praćke, što se sve, iako malo nategnuto, može dovesti i u vezu sa starogrčkim mitom o Minotauru), nasljeđe hunskog ratničkog pohoda, koji je u kasnijem srednjovjekovlju doživljavan jednako kao sveopći potop iz Starog zavjeta, odnosno masovna božja kazna za ljudske grijehe, sačuvano je i u predajama o pasoglavcima, još jednoj vrsti fantastičnih bića koje Istra dijeli sa svojim mediteranskim susjedima.

Dok su štrige i štriguni u sukobu s krsnicima osebujan istarski način interpretacije temeljnog motiva borbe dobra i zla, autorima se u poglavlju Noćni teror mora puno upečatljivijima čine pučka kazivanja o tim od štriga malo manje moćnim bićima. No, iako su istarske štorice o morama najživopisnije, ta su fantastična bića, unatoč svom specifično zavičajnom koloritu, u Istri najmanje originalna: pandani se mogu naći u cijelome svijetu, od starogermanske mitologije do novovjeke likovne umjetnosti. Ipak, dok se drugdje u svijetu pojavljuju i muški »morci«, u Istri su more isključivo ženski likovi (za razliku od štriga koje također imaju muške inačice u štrigunima). Porijeklo more autori, međutim, nalaze na najneočekivanijem mjestu: u židovskoj legendi o Lilith, prvoj Adamovoj ženi.

The Evil Eye [Il malocchio]

U poglavlju Zmaj s Trsata mitologiju iz sfere književnosti izrasle iz pučkih predaja spušta se na zemlju te kroz »čvrsti objekt« Fernkornove skulpture baziliska uz Nugentovu grobnicu na Trsatu ispreda razvitak motiva ove neobične mitske životinje od antičkog mita preko srednjovjekovnih viteških bajki raširenih diljem Europe, sve do »ozbiljnih« zoologija u kojima se ovo stvorenje nastojalo identificirati kao stvarno postojeću životinju. Duhovina, s engleskim pridjevkom The Killer Fog, tematizira najstrašnije, ali i najteže opisivo biće iz istarskog fantastičnog bestijarija. Duhovni korijeni opet sežu puno dalje i dublje od pučkih predaja, sve do Dantea, vraćaju se prema našem vremena do Kafke, kulminiraju kod Stephena Kinga i Johna Carpentera te se u našoj suvremenosti ukotvljuju u pojmovima ekološke nelagode. Doista, koliko će trebati da se dim iz Rockwoola pučkim reinterpretacijama poveže s tajanstvenim zlim silama što dolaze iz guste neprovidne magle?

Nekoliko idućih poglavlja još je maštovitije u reinterpretacijama tradicionalnih motiva iz priča i legendi o nadnaravnom. U Istri česte predaje o zakopanom blagu, ustvrđuju autori, kriju pretkršćanske staroslavenske mitove o proljetnom obnavljanju života. Poglavlje o urečljivcu također ima engleski dodatak The Evil Eye, a motiv urokljivog pogleda također se rasprostire u svojoj dugoj mitološkoj i književnoj, ali i znanstveno-medicinskoj povijesti. Autori su identificirali izuzetno zanimljiv trag vjerovanja u urečljivce u današnjoj vrlo raširenoj, ali pomnije pozornosti sasvim nevrijednoj navici da se izrečeni komplimenti otklanjaju ili umanjuju. Pomislili bismo da smo zapravo skromni kad na pohvalu odvratimo da i nismo baš toliko lijepi, da nismo baš toliko smršavili, da ne vozimo baš tako dobar auto, ali podsvjesno time zapravo uključujemo genski uvjetovanu samoobranu, prevenciju od uroka.

Atilina glava na pročelju stare kuće u Tinjanu: obrana od zlih sila, ali i spomen na doba velikog razaranja kao božje kazne za ljudske grijehe

Orko, mrak ili bilfo

Još jedno biće koje kod Perića i Pletenca dobiva sasvim novu dimenziju od one uvriježene u štoricama, što se pripovijedaju uz ognjišće, je orko, mrak ili bilfo. Na stranu sada solidno duhovito tumačenje da je orko, koji otima zalutale putnike, izgovor za pijanstvo ili slikovita usporedba bilfovih otmica s novijim otmicama izvanzemaljaca. Ono što je doista zanimljivo i intrigantno jest teza da danas strahovi nastaju zbog odstupanja od marketinški nametnute standardizacije te da se kao društveno prihvaćena samoobrambena mjera - kao nekad kod orka izokretanje ili zamjena odjeće i obuće - preporučuje uklapanje u obrasce »kvalitetnog života«, naravno opisane u visokotiražnoj self-help literaturi ili emisijama tipa Oprah show.

Pred kraj autori se bave književnim refleksijama o nadnaravnim bićima, od Vladimira Nazora, Mate Balote i Milana Rakovca pa sve do Tolkiena, a naslov zadnjeg poglavlja - Malik, malik, na menadžera si nalik - primjeren je izraz tranzicije u sagledavanju značenja fantastičnih bića od plemenske prapovijesti do upitno visokocivilizirane budućnosti. U pričama o tom tajanstvenom patuljku - maliku, macvaliću ili macmoliću, raširenima i daleko izvan istarsko-kvarnerskog prostora, obijesnom, ali dobrodušnom, najčešće se pojavljuje motiv novca, bilo kao skrivenog blaga, bilo kao plaće, zarade koju glavni lik želi podijeliti s malikom koji mu je pomogao u poslu, ali mu je šašavi patuljak zbog njegova poštenja ostavlja cijelu. Kroz menadžerske titule i ritualna poimanja materijalnih vrijednosti, negdašnje vjerovanje u malika danas se obnavlja u težnji da je za prevladavanje društvenih kriza nužno razumijevanje tajnih znanja kapitalizma i burzovnog poslovanja. Ista zbunjujuća tajna, samo u drukčijem pakiranju.

I to je, zapravo, interpretacijska shema čitave ove knjige - rekonstruirati odakle potječu sve te naše zmamorije, da bi se kroz ponudu (sasvim neobaveznu, drugi bi autor isti motiv mogao i drukčije interpretirati) njihovih prepoznatih značenja u današnjici moglo opravdati to što u sva ta bića još i dandanas vjerujemo, plašimo ih se, ponekad ih čak i mazohistički želimo sresti ili se u najmanju ruku sa svime time - dobro zabavljamo.

(Ne)poznata zavičajna baština

Pojavi djela Fantastična bića Istre i Kvarnera Borisa Perića i Tomislava Pletenca sasvim zgodno koincidira istovremeno objavljivanje drugog, proširenog i dopunjenog izdanja Štorica od štrig i štriguni Drage Orlića (koja je inače Periću i Pletencu bila obavezna polazna literatura za ovo istraživanje), ali i sve češće bavljenje štrigama i ostalim nadnaravnim bićima u svakodnevici istarskih (pa i šire) umjetnika, književnih, likovnih i kazališnih, a također i prepoznavanje ove teme kao dijela zavičajne baštine u aktivnostima istarskih škola i vrtića. Prema Pletenčevim i Perićevim riječima, najjači strah je strah od nepoznatog (ili u najgorem slučaju, od onoga što niti ne znamo da ne znamo), a ako nešto dobro upoznamo, tada se toga ne trebamo ni bojati ni sramiti.

Kako izgleda štriga?

Kad god smo pisali o štrigama i sličnim bićima, uvijek je bilo vrlo teško tu temu napraviti ilustracije, jer, naravno, štrigu nitko nikad nije snimio, ni u pučkoj ni u autorskoj umjetnosti starijih vremena nitko ju nije ovjekovječio, a umjetnici - naši suvremenici ovim su se temama bavili vrlo, vrlo rijetko. Zato je izuzetno ugodno iznenađenje na internetskoj adresi https://www.3dhr.net/npantic/ pronaći niz vrlo nadahnutih kvalitetnih slikarskih vizija štriga, krsnika, mora i ostalih nadnaravnih bića iz istarskih predaja na način kako ih je vidio zagrebački slikar istarskih korijena Nenad Pantić.

Main Menu