Recenzije
Literatur

Italiano

Vladimiro Gagliardi (nom de plume: Miro Ivanin), Ricordi d'Infanzia / Sjećanja iy djetinjstva
[Scritto in istroveneto ed istroslavo / Written in Istro-Venetian and Istro-Slavic dialects]

Literarni klub "Uljanik" (Pula, 1999)
ISBN 953-96223-9-5

The book is available for purchase at Castropola, the bookstore/publisher in Pula. Alternate means may be available by contacting the author at:

Vladimir Gagliardi
Pjščana Uvala 2/24
HR-52100 Pula
Hrvastska

Tel: 00 385 (0)52-32-836


Ne može se pobijeći svojoj sjeni,
ne može se pobijeći svom odrazu,
ne mogu se izbrisati sjećanja,
ponekad lijepa,
ponekad ružna.

Život bez uspomena
je kao pustinja na prvi pogled,
dovoljno je zagrepsti površinu
u otkriti
nezaboravan svijet.

Miro Gagliardi

POVRATAK U SVIJET DJETINJSTA
TRAZECISEBE

Odlomci ispričani na ivici pamćenja, iverje u značaju osobne autobiografije s kojom se Gagliardi predstavlja kao pripovjedač, uključuju se u prostoru značajnog broja djela koja, iako s različitim književnim rezultatom, ciljaju biti svjedokom jednog presjeka života koji pripada autoru, ali u kojem čitatelji prepoznaju sebe. Privatni dijalozi postaju zajednički, osobni događaji postaju opći jer su izraz općeg iskustva. Gagliardi nam priča o svojim doživljajima posredstvom kojih možemo doživjeti, tako reći prozirnom bistrinom, događaje koji su pogodili jednu cijelu zajednicu. 

Svaka osobakoja piše radi to iz različitih pobuda: u večini slučaja pisati znači odgovoriti nezadrživoj potrebi, znači poslušati unutarnji trenutni poriv kojim se želi uključiti druge u naše raspoloženje i naše doživljaje, znači podleći besprijekorno unutrašnjosti koja se želi osloboditi, koju ne možemo zatomiti. Kada Gagliardi piše svoje lepršave pripovijetke, čini to slušajući glas unutrašnjosti: pisanje tih odlomaka je za autora način kojim želi povratiti posjed vlastite prošlosti da bi se pomirio s njom nakon što ju je ponovno izvukao iz onog spremišta koje nazivamo sjećanjem, osjećajem i srdžbom koji su se zadržali i nikada nisu bili uklonjeni. Pisanje je, stoga, oslobađajući čin i svjedočanstvo jedne generacije.

Djelo predstavlja iskre pulskog života neposredno nakon drugog svjetskog rata. Grad je prikazan u godinama korjenitih promjena ljudskog bića s proživljenim traumama onih koji su ostali kao i onih koji su odabrali put egzodusa. Povijesna istina iznesena je iz baštine osobnog sjećanja. Povratak iz bogate rimice sjećanja omogućuje autoru da u čitatelju stvori taj osjećaj praznine kojeg je, tada kao dječak, osjetio u trenutku uskraćivanja jezika, kulture, jednog općeg duha, cjeline običaja, vjerovanja, stila života, pogleda na svijet koji mu je do tada bio njegov maleni universum. Gagliardi govori očima djeteta o imenadnom i potpunom gubitku cijelog jednog svijeta vrijednosti koje mu je dotad pružao sigumost. Godine djetinjstva autor provodi u napuštenoj polupraznoj Puli gdje drugi ljudi dolaze zamjenjujući otišle. Novopridošli nose sa sobom kulturnu baštinu koju puljani velikim trudom pokušavaju prihvatiti gušeći u sebi prirodni osjećaj straha i tuđine prema nepoznatom koji u njihovim očima izgleda potpuno različito od onog što je do tada bio njihov način postojanja i osjećanja. Gagliardi istražuje u meandrima pamćenja pokušavajući iskazati svoje osjećaje u usporedbi s događajima tako dalekima u vremenu, ali uvijek živih u pamćenju; obnavlja vrijeme koje je ugostilo njegovo djetinjstvo, jučerašnji svijet slobodan uskraćivanja i oskudica, a ipak naš po tradiciji i običajima; priča o svakodnevici provedenoj jednostavno i skromno. Autor govori o općem iskustvu, okrutnom u svojoj istinitosti; ponovno stvara ljudski ugođaj i prostor u kojem mnogi osjećaji prirodno pripadaju. 

Uradak Gagliardija je način za popunu praznina službene povijesti; način osvjetljavanja makropovijesti koja može biti prepričana i osobnim pisanjem, sjećanjem kojim izgrađuje rnikropovijest koja nema namjeru zamjeniti Povijest, ali sigurno predstavlja altemativu. U ovom djelu sjećanje je zakon, sjećanje se izborilo za svoje mjesto na papiru kako bi nam omogućilo još jednom vratiti dostojanstvo i sjaj onom što smo bili; kako bi, makar i samo kroz priču, generacijama iza nas dočaralo što smo proživjeli, ispričati djeci svoju prošlost, koja se prekapa, reaktivira, proživljuje. Piše se zbog sjećanja, da se onemogući vremenu da ih izbriše, sprječavajući zaborav; iz potrebe za štovanjem, prihvaćanjem i iskupljenjem vlastitog kuturnog identiteta, za pomirenje s vlastitim dostojanstvom koje je bilo izgaženo i previše puta. Sjećanje, kojim se filtriraju stvari je konkretno, apsolutno i ujedno fantastično: glas pripovjedača oživljuje predmete i prizore, atmosfere i osobe jednog intimnog i voljenog svijeta, ulica, običaja, malenih unutrašnjosti obavijenih velom bajkovitosti, obnavlja scene i doživljaje općeg ljudskog jada koji se ne predaje. Pisanje je potkrijepljeno intimnom pripadnošću realnoj stvamosti emotivno proživljenoj u filtru pamćenja. 

Mislilac i pripovjedač uranja svoje pero u mastilo rodnog, spontanog, zaštitničkog pulskog dijalekta. Odabir dijalekta dopušta pripovijedanje jedne zaokružene cjeline; odražava stvarni porostor i poprima oblik prepoznatljivog svijeta društva sugovornika; izražava ideje i opće osjećaje; ocrtava konkretne situacije i ljude; dozvoljava nostalgično, osjećajno prisjećanje jednog prostora i vremena. Gagliardi piše u dija1ektu, jezikom kojeg smatra cjelovitim, još uvijek sposobnim prikazati stvari i osjećaje kakvi jesu. Jezik je nepobitno ohrabrujući i pruža sigurnost s kojom se može upuštati u rasprave o prijateljstvu, o porodičnoj ljubavi, o ponašanju društva, o časti, o poštenju, o solidarnosti, o raspoloživosti prema drugima, o prevazilaženju predrasuda, o svim vrijednostima izraženim u jednoj civilizaciji koja govori dija1ektom.

Djelo je poruka rn1adima kako bi spoznali, kako bi razumijeli da su se, unatoč hirovima povijesti, koja je korjenito promjenila prostor, autora i s njime njegova iskušana generacija, koja se nikad nije predala, znali su prilagoditi se novim prilikama, prihvatiti s uvažavanjem novopridošle, znali su stvoriti uvjete za novu i zajedničku ljudsku solidarnost omogućujući afirmiranje svoje pripadnosti jednom određenom tipu kulture i civilizacije putem pisane riječi koja ostaje kao svjedočanstvo, a1i i kao oporuka za buduće pamćenje.

Elis Deghenghi Olujić  

Indice:

  • Ča će reći, cossa vol dir / Ča će reći, cossa vol dir
  • Banana / La banana
  • Ricinusovo ulje / La sidela
  • Božićna jelka / L'Albero de Nadal
  • Pletenica / Titola
  • Kit / La balena
  • Golubova jaja / Ovi de colombo
  • Prvi dani škole / I primi giorni de scola
    • Moj prvi dan škole / El mio primo giorno de scola
    • Drugi dan škole / El secondo giorno de scola
    • Treći dan škole / El terzo giorno de scola
    • Druga školska godina / El seconda ano de scola
    • Treća školska godina / El terzo ano de scola
    • Četvrta školska godina / El quarto ano de scola
    • Peta školska godina / El quinto ano de scola
    • Šesta školska godina / El sesto ano de scola
autore

Vladimiro Gagliardi rođen je 1947, godine u Puli, Istra, [now in] Hrvatska. Po struci je inženjer, a u slobodno vrijeme piše poeziju i prozu istrovenetskim i [istrijanski] ćakavskim dijalektom.

Njegovi radovi su do sada objavljeni u dnevnicima Glas Istre, La Voce del Popolo, u mjesečniku Istranova, u zbirkama poezije "Via crucis Croatiae - Istarska molitva za lipu našu", "Per molti versi", "Svile su he vile", "Verši na šterni" i u zbirci proze "Priče iz Istre". 

Učestvovao je na raznim natječaju "Istria Nobilissima" a posebnom nagradom za dijalektalnu prozu 1997, godine i prvom  nagradom 1999. godine. Do sada su mu tiskani zbirka poezije "Vitri gromač naših" i romani Peruškanka i Ursa i Mate pisani čakavskim dijalektom.


Main Menu


This page compliments of Vladimiro Gagliardi and Marisa Ciceran

Created: Wednesday, October 30, 2002; Last updated: Saturday, December 15, 2012
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA