Illustration by Sasa Santel, 1908

I

Bilo je to davno, kad su ono providur Barbabianka i šjor Zuane Dalla Zonta, proto arsenala u Mlecima i kapetan motovunske šume, išli po mletačkoj Istri da označe vapnom cerove koji će se oboriti i prevesti u Mletke.

Ljetno je sunce vraški žeglo ispod Motovuna. U šumi ni povjetarca. Gore na brijegu bijelio se grad, opasan zidinom i zaštićen kulom.

Providur i proto, umorni od lutanja po šumama, htjeli su upravo svrnuti na cestu što je vodila u grad, kad magare na kome je Barbabianka gotovo drijemao, stade najedanput kao ukopano, pa pruži vrat, raširi nozdrve i izbulji oči u stog sijena pokraj neke daščare.

- Žu! - klikne proto i udari nogom osla.

Magare skoči; providnr se trgne.

- Koliko smo ih dosada u ovom kraju? - zapita Barbabianka.

- Sedam hiljada trideset i četiri.

- Što veliš? Dosta ih je.

- I previše! Ljudi će se tužiti.

- Ništa za to! Nek bude sedam hiljada trideset i pet, pa onda basta! Još jedan dakle.

- Eto, taj uz cestu.

- Ne. Gle stabla uz onu daščaru, to ti je cer! Pamti: neka bude za me. Grijat će me ove zime u Kopru.

I protu ne preostade no potrčati za magarcem koji zatrusa prema daščari, ošinut providurovom palicom i razdragan mirisom sijena.

Životinja pobrza k plastu.

- Daj vapno i metlicu! - reče Barbabianka sjahav s osla. Da ne zaboraviš da je moj, našarat ću na deblu svoj grb.

Proto pruži posudu, providur umoči metlu i poče udarati znak. Barbabianka ne bijaše još gotov kad nešto zašušnu. Začu se kako grane pucaju. Pomole se dvije ručetine: magarac poleti uvis, strmeknu niz deblo i ljosnu o zemlju pred providurovim nogama.

- Dio santo!

Pokraj stoga s kojega magarac istrgnu nekoliko rukoveti sijena pa ga zbog toga propast snađe, stajao je magarčev ubilac, kmet Jože iz sela Branenci, i gledao mrko u providura. Orijaš, jak kao bik, kuštrave glave, razdrta odijela i prašan, buljio je u Mlečića i kesio zube, nalik na kudronju koji ne da na gospodarevo ali i ne srće preko plota. Barbabianka se tresao kao šiba; noge mu se bijahu skamenile u krvi što je poginulu oslu tekla iz usta.

- Šjor Zuane! Raznijet će me. Aiuto!

Proto je mirno stajao i uživao. Osvećivao se providuru koji ga već dugo sili da se za njime pješke vuče po kršu, da mu kao sluga nosi vapno i metlu i timari osla. Najviše se proto ljutio što je Barbabianka sam odlučivao koji će se cerovi posjeći. Stoprv onda kad šjor Zuane opazi da je strah providura dobrano izmučio i da su mu i usne problijedjele, reče mu:

- Plemeniti gospodine, latite se palice i ošinite toga bez obraznika, ali pošteno!

Barbabianka zadrhta još jače jer se ljudeskara maknu i poče drmati kolcem plasta kao da kani poklopiti sijenom i providura i poginula osla.

Proto priđe k Barbabianki, turnu mu palicu u ruku i gurne ga prema divu. Barbabianka je cvokotao zubima kao usred zime i, sasvim iznemogao, puštao da ga proto gura. Ali za čas stara krepost plemenitih mu pređa, ili možda trenutačna omama straha, ohrabri providurovu desnu koja se dignu i jedva ošinu diva po bedrima.

- Jače, jače! - kliknu šjor Zuane.

I providuru koji se znojio kao škropljena žerava, ne bi bilo u onoj srdžbi ili strahu nikada dodijalo to šibanje, da mu palica doskora ne puknu.

- Dosta! Ukrotili ste ga! - viknu mu proto.

I zbilja, Jože iz sela Branenci stajaše pred pruvidurom pokunjen i umiljat.

- Čudno, per dio!

- Jože, klekni i poljubi skute gospodinu! To je naš gospodar! - vikne proto.

I onaj div debelih nožurina, golemih šaka, koji je branio svoje sijeno od magaraca hvatajući ih za rep i bacajući ih u cerove grane, prignu se i kleknu pred niskim providurom.

- Homo speluncae! - šanu Barbabianka.

- Šćavonac! - reče Zuane. Magarac dirnuo u njegov plast a vi u njegov cer, pa se pomamio. Da ga ne udariste, bio bi lupnuo s vama o pećinu, bacio vas u oblake. Oh, taj glupi magarac! Da je on njega prije kopitom u noge, čovjek bi bio uzmaknuo i sijeno bi bilo magarčevo.

Težak još uvijek klečaše. Na njegovu licu vidio se izražaj ukroćene životinje. Utrnu u oku plamen; sad je pokornost izbijala iz zelenkaste zjenice i iz borica okolo usana iz kojih su virili veliki zubi.

Proto namignu gorostasu neka ustane; povede ga pred cer i reče mu:

- Gospodar je našarao na tvome stablu sveto slovo, i cer je sad njegov. Čuvaj ga kao oko u glavi. Kad pane prvi dažd, da si ga oborio i ponio dolje na rijeku gdje krcaju drva. Al ti si smaknuo magarca, a gospodareve noge su umorne Ponesi ga gore u grad, pa onda... u šumu! Na posao!

- Ne! - klikne providur. Radije ću pješke.

- Ali, magnifice, vi biste uvrijedili našega Jožu! - reče proto koji je svakako htio da mu opet utjera malo straha u kosti.

Providur se nećkao i izvinjavao, ali na protov mig pograbi ga Jože ručetinama, posadi ga na svoj lijevi lakat.

- Sretan vam put i do viđenja - kliknu Zuane i nestade ga u šumicu.

Providur Lodoviko Barbabianka čučao je u Jožinu krilu kao ptiče što ga dijete diglo iz gnijezda. Činilo mu se da lebdi na zvoniku pod kojim šumore šume, mrmore vode, šušte usjevi. Ali providur nije sada imao volje da to gleda i sluša; zabrinut promatraše gorostasovo lice, čvrst mu vrat, obao kao deblo mladoga hrasta, i razgaljena, runjava prsa, nalik na pećinu na koju se uhvatila mahovina. Promatrao je pleter bora okolo očiju i usta šćavonskog diva i uvjeravao se da sve što je veliko ne smije čovjek gledati preveć izbliza. Osjećao je da je u njemu strah mnogo manji, jer je već otkrivao na onome golom licu ne samo izraz pokornosti nego i stradanja što ga je Mlečić uvijek viđao na licu istarskih kmetova. To ga je opažanje umirivalo i uvjeravalo da će se doskora i on moći izderati grubo na gorostasa. Bojao se jedino onih zubi u Jožinim čeljustima kojima ga je div mogao zdrobiti kao crvljiv orah na prvi podražaj glada.

- Dobri Jože, jesi li možda gladan?

- Sam, gospodine!

- A tko te hrani?

- Eh, oni iz grada kad jim dopeljam drva i kamike; pa oni va šumi kad kopam celi dan, i cepam debla, i les stavljam na kupe. A daju čagod i mornari kad jim vučem barke po reki. Daju, ali malo i sve proklinju. Teško je s njimi ishajat - eh, gospoda!

- A imaš li što svoga?

- Imam onu strešnicu i oni cer. Al preko zime strešnica je za krave naših kanoniki, a cer je sada vaš. Posadit ću nov.

- Pa što će ti mlado stablo?

- Narast će, gospodine! Ono je već treći pred mojom hižom.

- Per dio! Koliko ti je godina?

- Govore tristo, ali mi se vidi da jih je i više, jer je preko tristo žulji na mojem dlanu i preko tristo trni va mojih nogah.

- Trista godina! I ti se mnogo toga spominješ?

- Slabo se čega spominjem. Znam samo da je jedan put sve drugačije bilo - drugačije, a i čuda lepše. Spominjem se da sam još otrok prišal u ovi kraj, i da je moj otac pomagal zidati grad na gori, i da smo va njem bivali. Pa je za neko vreme bilo svim dobro, nam velim, dokler smo bili samu.

- Zar su i ostali bili jaki ka i ti?

- Nego da su. Onda je sve lepše, sve veće bilo: i plug, i voli. I bilo je grdnih zveri va gori, a mi smo jih lovili. Bilo je velikih kamiki na polju, a mi smo jih nosili na breg, na plećih, da ozidamo kaštel, i bilo je još mnogo tega, i pripetilo se je čuda stvari. Bilo nas je jedanput veli broj va ovem kraju, a sada sam sam. Drugoga se više ne spominjem.

Barbabianka ga slušaše i promatraše mišice na vratu i laktovima orijaševim. Gledao je kako se ona prsa dižu i spuštaju, i mislio što sve ne bi postigli njegovi zemljaci kad bi imali svuda takve radnike i vojnike, kada bi oni sami takvi bili. A kako bi to krasno bilo kad bi se providur vratio u Mletke vodeći za uzicu Jožu kao kakva psa! Potamnio bi Barbabianka s Velim Jožom svu slavu onih providura koji se vraćaju s dalekog Istoka i Juga vodeći sa sobom u Mletke čudne sluge: afričke crnce i Arape da se njima diče.

- Jože, hoćeš li sa mnom u Mletke?

- A kada?

- Tamo do osam mjeseci. Što veliš? Ne bi se, vjeruj, pokajao. Dođi k meni u Kopar!

- Hm! - zagunđa div i spusti providura na motovunsku zidinu.

Motovunske su ulice vrvjele oružanim pukom. Veliko zvono na kuli lupalo je kao bijesno, zvalo na trg i na zidine, a glavare gradske na vijećanje. "E-to, Jo-že! E-to, Jo-že!" klopotalo je zvono. Grad se cijeli dignu da odbije gorostasa kojemu su pred tri dana neki građani poručili da ne smije više u Motovun jer je on dužan rabotati i nadalje na polju i u šumi za motovunsku općinu a da ne prima za to svake subote pečena vola. "Tok! Tok! Subota je, a Veli Jože dolazi" lupalo je zvono, i gomile građana srtahu na zidinu zvekećući oružjem. Veljom lupom zatvoriše se vrata na kapiji gradskoj, iako su nekoji tvrdili da je taj trud uzaludan jer Joži, ako mu se baš ushtije, neće biti teško prekoračiti bedeme gradske. Građani su motovunski dobro znali kakav je dobričina Veli Jože iz sela Branenci. Ne treba se baš ozbiljno prestrašiti ako mu danas prvi put zatvaraju pred nosom vrata i dočekuju ga naoružani do zubi kao da je kmet kakav hajdučina. Ali neka i Jože jednom vidi kako Motovunjani nisu samo trgovčići i kramari, kako to neki vele, nego također viteški građani.

Veliko je bilo čudo Motovunjana kadno ugledaše gdje Veli Jože polaže na zidinu plemenitoga gospodina Lodovika Barbabianku. Podeštat, kančelir, arhivar, kamarlengo i ostala kita dotrčaše da se poklone providuru. Zvono udari u slavu, a narod nabode kape na vrh helebarda koje dignuše uvis, kličući Viva! - U trijumfu povedoše Barbabianku u vijećnicu, te građanstvo pohrli opet na zidinu da tu čeka odluku vijeća i bdi nad Jožom koga bi gladan želudac mogao još i na ludost prisiliti.

U gradskoj vijećnici otvori podeštat sjednicu slavospjevom mletačkome duždu i laviću sv. Marka, tome simbolu neoborive moći Serenisime. Pljesak zaori dvoranom kada govornik stane čestitati providuru za njegovo junaštvo: ukrotio je diva i dao se prenijeti u grad od te zvijeri upravo onda kad se Motovun spremao da odbije oružanom rukom drskoga goropadnika. Povlađivanje i ushit pričiniše se Barbabianki tako iskreni da se gotovo sam uvjeri kako ga majka rodi junakom, te se uspravi još veličanstveniji u svome naslonjaču. Nije šala! Ući u Motovun, ali u naručju orijaša protiv kojega ustaje čitav grad uz lupu zvona i uza zveket oružja. Div je gutao volove i gađao cerove krošnje magarcima - oh, da mu je jednom proći preko Markova trga u Mlecima u krilu toga giganta! "Oni ga mrze jer ga se boje; meni se pak pričinja krotak kao janje. To znači da sam ja osobit čovjek", mislio je Barbabianka i gledao s visoka na one obične smrtnike.

Podeštat je uz to vodio dalje vijećanje. Radilo se o tom kako da se jednom obuzda kmeta Jožu. Podeštat reče kako od jedno dvjesta godina vlada običaj da grad Motovun zalaže svake subote diva pečenim volom. Građanstvo zahtijeva da se taj običaj ukine, a gorostas neće da popusti od svoga tobožnjega prava. Zadaća je zbora riješiti to pitanje, da ne bude smutnje u gradu. To kaza podeštat, i vijećanje započe. Ma koliko se patriciji silili da budu mirni i trijezni, mnijenja se sve više kosila, rasprava je postajala sve strastvenija, glasovi sve reskiji, galama sve veća. Kančelir je govorio kako je s arhivarom premetnuo sve stare spise a da nije našao ni retka iz kojega bi izlazilo to tobožnje pravo kmeta Jože. Konservator, taj budni čuvar motovunskih zakona, tvrdio je da sva ta rasprava malo vrijedi, pače da vrijeđa gradske štatute: za kmeta nema prava; njemu je samo nositi desetinu i rabotati. Suci su tvrdili da je taj običaj ruglo i sramota; kmet je Jože silnik koji je udario harač na grad. Jednog će dana udariti div nov porez: na svaku kuću po deset dukata i po djevojku ili mladu nevjestu - a što će tek onda to slavno vijeće? Zapovjednik gradskih stražara tumačio je patricijima svoj plan po kojem će mu sigurno uspjeti da nadrva gorostasa; govorio je da bi se još jedanput moralo kušati otrovom - nije moguće da se jednom ne nađe i za orijaša zgodan sok. Ali kamarlengo Civetta, ekonom gradski, opiraše se svemu tomu.

- Ja bih pozlatio toga divljaka - govorio je na užas patricija. Jože nam pase krda i lovi divljač, i ore nam zemlju, i siječe nam drva, i zida nam zidove i tornjeve, i vuče nam brodove, i plaši naše neprijatelje. Jože nas hrani i brani. Njegova je snaga u našim rukama, u našoj službi. Od njega nam brašno i vino, stoka i drva, a sve to za kukavnu subotnju pečenku. Preveć nam koristi, da mu zaželimo zla!

Ali kamarlengove riječi pomamiše još gore motovunske patricije. Oni hranjeni i branjeni od kmeta i varvarina! Oni da sve to priznadu neotesanome stogu kostiju i mesa, onoj glupoj nesvjesnoj sili! Zbog njega da se ogriješe o gradske štatute! Kamarlengo se Civetta urotio s protom Zuanom, i uzdiže kmeta da ponizi građane. I bez Jože će oni zidati kule, vrijeći pšenicu i ložiti drva. Da! Harač mora prestati!

Raspravljali su dugo dok ne odlučiše: progonstvo ili smrt. Htjeli su to javiti cijelome gradu, kad se dignu providur Barbabianka.

- Gospodo - reče - nemojte se toliko mučiti, a sve badava! Ja sam maloprije naložio gorostasu da dođe o Uskrsu u Kopar. Povest ću ga sa sobom u Mletke, nek Mlečani vide kakav smo narod podjarmili u ovome kraju i protiv kakvih se buntovnika mora boriti slavni grad Motovun. Ustrpite se ovo osam mjeseci. Hranite ga i štedite, a o Uskrsu mu pokažite put do Kopra. Kmet Jože pripada od danas Signoriji i meni.

Vijeće udari u povlađivanje. Podeštat se topio od sreće. Eto, nestat će zauvijek to vječno pitanje o Jožinoj pečenki s dnevnoga reda sviju općinskih sjednica. Gorostas će u Mletke kao momak, paž plemića Barbabianke, i Motovun će se napokon umiriti. U tome veselju podeštat predloži, a vijeće prihvati, da se kmetu Joži, kao pokornome slugi moćnoga providura, ponese već danas iz gradske pivnice po bačve vina i da ga se nahrani trima košarama hljeba i najgojnijim volom u općinskim stajama.

II

Dok se to zbivalo u vijećnici, građani su stražarili na zidini. Jože je sjedio pred kapijom i čekao da mu donesu pečenku. Buljio je u zatvorena vrata i u onaj mravinjak na bedemu ne mareći za psovke na koje ga Mutovunjani bijahu već odavno obiknuli. A građani, videći ga onako mirna smetnu malo-pomalo svoje junačko držanje, odložiše kacige i mačeve. Prometnuše se opet u trgovce i male obrtnike - živahne, žučljive, željne šale i bruke. Bili su već sigurni da se Veli Jože neće ni danas pobuniti, pa je njihovo veselje samo raslo.

- Ej, Jože! - klikne hromi postolar Škarpa. - Ustrpi se, bolan! Gospoda ti u vijećnici peku vola.

Motovunjani prasnuše u smijeh.

Kao da se sada slavi pir na motovunskoj zidini. Starci stoje u hladu i srču kapljicu. Momci pjevaju i rogobore. Djeca sjede na rubu zida, mašu nogama po zraku, ciljaju kamenčićima diva koji gleda i čeka. E, danas će vijeće skinuti građanima s vrata sramotni harač zbog kojeg se Porečani i Koprani rugaju Motovunjanima. Kao da je sam nečastivi ušao u tijelo hromoga postolara Škarpe koji poskakuje, mota jezikom, premeće se po zidini. Dotrčao je na rub zida, kleknuo je i pružio glavu prema divu; dere se:

- Ej Jože! Daj onu tvoju o istarskome kralju!

- Pjevaj, Jože! - kliču građani.

Ali Jože tišti zlovolja; on gine od čežnje za pečenkom. Bit će jedno sto godina što nije tako dugo čekao damu donesu hranu. U njemu se probudio gladni vuk koji mu kopa u želucu i hoće mesa i sve prijeti da će bijesno zatuliti ako ga ne umiri ma čime bilo, makar kožom i kostima. A ono piće što građanima teče niz grlo i budi u njima radost i obijest! Kad će ga i on okusiti? Sve ga nešto bocka da pruži ruke i odnese ljudima ispred nosa taj čarobni napitak.

- Jože - kriči postolar - zapjevaj, i dobit ćeš brentu vina!

- Dibit ćeš! viču svi drugi.

Div se nasmjehnu i uspravi. Muklo i hrapavo započe svoju pjesmu:

Lepo li mi lov lovil je va zelenoj šumi našoj

Ban Dragonja mladi.

Va ruki mu desnoj sjala glatka kremena sekira.

Rušile se stene gorske pod nogom njegovom teškom,

Tice plahe su kričale i šumela mrka šuma,

Šuma motovunska.

Lepo li mi mladi bane grdu zver lugom progoni.

Sve šušti brada mu črna, viju mu se vlasi dugi.

Tule rogi, momak kliče, a medved od boli riče;

Medved motovunski.

Pjeva Jože čudnu zgodu iz davnine. Goni ban Dragonja medvjeda po šumi. Golem je i gol, samo mu pleća ogrnuta zvjerinjom kožom. Lug šumori, kamenje se roni pod njegovim nogama, žamori odjekuju po pećinama. Trepti Jožin glas kao da čuješ šum stabla, grmljavinu u spilji, jeku roga, poklik lovca. Osjećaš u onome pjevu snagu praotaca, duboko disanje prirode i čovjeka. Eto, čuješ umornu lupu zvjerinje šape i udarac kremene sjekire o lubanju, riku zvijeri i pobjednički klik gorostasov. Grmlje puca - to lovac vuče medvjeda dolje na poljanu. - Jožin glas postaje mekši. Topli zvukovi puni su sunčane svjetlosti i žara, a neke riječi sjećaju na miris usjeva, na milivonju pokošene djeteline. Lovac se spustio na poljanu, ušao je u njivu gdje žeteoci žanju.

Da si zdravo, lovče mladi, va toj našoj njivi lepoj!

Mi ćemo ti grad zidati na kamenu iznad brega,

Mi ćemo ti mač zeleni i od zlata skavat krunu,

Ej, Dragonja bane!

K nam priđi! Pun meh te čeka, a med naš vonja po smilju.

Stog je sena mehki ležaj, naše ruke čvrsti naslon.

Mi ćemo te k suncu dignut, mi ćemo te krunom krunit,

Ej, Dragonje bane!

Kao pobjednička himna ori se Jožina pjesma. Izvire iz tamna kuta njegove duše; skočila je ko brizag vode iz duboka skrovišta, da šikne kroz kamenje, kroz pleter trnja i drača, pa da zabliješti na suncu i zažubori niza strminu. Pjeva gorostas. Sklopio je napola oči kao da gleda nešto čega već davno nestade, kao da sluša već davno ušutjele glasove.

I na bregu grad se diže od mramora i kremena.

Na glavi je mladog bana zablistala kruna zlatna.

Zašušnjale njive naše, zašumele šume naše,

Ej, Dragonja kralju!

Glas orijašev grmi i buči kao slap vode što s visoka pada na ravan da se poplavi. Njegova je pjesma jeka iz sretnijih vremena. Pjeva s njime cijelo pokoljenje divova koji su provodili život u radu i u slobodi. Vinula se Jožina pjesma iz cerovih kora, iz litica, iz grude na njivi, iz bedara bikova, iz mišica i iz duše praotaca. Priča kako su orači proslavili u svome kraju trud svoj i pobjedu svoju. Škripa plugova, dahtanje volova, šum žrvnjeva, lupa kamenja, struganje greda uza zidove, sve se to čuje u Jožinu glasu...

Joj, otkuda sever bije, patuljki gredu na konjeh.

Jašu, jašu, bez prestanka. Mač zveči, konji jim ržu.

Sve su naše njive strli, krv je pala po poljanai,

Grudo motovunska!

I pjesma priča o navali gvozdenih patuljaka. Zveči u njoj oružje neprijateljsko, i ržu konji, i kliču borci. Kao da čuješ škrgut zubi i disanje kralja Dragonje koji se brani od šume kopalja, od oblaka strelica. Lupaju klade, sikću perca, i tutnje štitovi, pogođeni i smrvljeni od kamenja divova. Sve to tutnji i zveči u Jožinu glasu, kao da se taj boj bije sada u dubljini njegovih prsiju.

Svi su Besi zakovani i poterani svi Jadi

Blaže vam, vi zlatne njive, mrke šume, zelen-gore!

Utukal si onu gamad, obranil dvore si bele,

Ej, Dragonja kralju!

Pobjednički krik izvio se iz pjevačeva grla. Kao mišad srću patuljci niz motovunsku strminu; bježe da se sakriju u rupe i kamenje, u grmlje i šušor...

Gorostas je najednom stao; stisnuo oči i bolno zapjevao. Nešto puče u Jožinoj duši, u pjevačevu glasu! Rastrgale se strune, prosule se ploče. Nešto tužno teče u srce iz orijaševa pjeva, nešto se kobno zbiva sada gore na motovunskoj zidini. Boluju divovi, umire kralj od uboda otrovanih strelica, onih igala u njihovoj koži. Osjećaju kako im se krv kvari u žilama: desnica klone, koljeno kleca, grč ih davi; neka ih ruka tišti i sili da se svale na zemlju i sklope oči.

Pjeva Jože pjesmu umiranja. Čuješ hropnju divova na litici! Umiru tužnu i polako jer im se ne da umrijeti, jer je njihov život bio tako lijep. A dolje u docu i na ravnici čekaju patuljci. Znadu moć otrova. Vire iz grmlja i gledaju u svoje delo. Blijed i hladan pružio se kralj Dragonja preko praga gradskih vrata, kao da svojim truplom hoće i sada zapriječiti tuđincu ulazak u grad. Umukao je hropot stotinu grla; dokončala borba stotinu duša; muk vlada na zidinama i u kućama mrtvoga grada.

Pojuriše čete patuljaka uza strminu; padoše na ona tjelesa kao roj muha, kao jato gavrana, da im šaraju kožu i bodu oči kopljima. Poplaviše grad, da se rasprše po stanovima. I nađoše na ognjištu dijete, pa ga vuku na zidinu da ga strmeknu niz bedem. Ali glavar patuljaka stupa pred rulju i veli djetetu: "Živjet ćeš i robovat ćeš nam!" I taj posljednji motovunski div živi i dan-danas. Onda se to dijete zvalo Gorazda; sad se zove Jože. Onda je ono bilo kao hrastić što ga sunce obasjava, i dažd mije, i zemlja hrani usred šume; sada je nalik na stablo što ostade samo no sažganoj čistini, te ga grom bije, sjekira siječe, i biljke mu nametnice sišu sokove. - Patuljci su zaposjeli grad i udarili u stijene gradske svoje znakove. Glavar je prekovao Dragonjinu krunu, postavio je sebi na glavu, sio na prijestolje i rekao: "Zakopajte ta tjelesa da nam ne okuže grada!"

Vaj, umret je teško, teško, kad si grad pir dogradil,

Kad si sreću uzidal, kako drevo vas procval.

Još je teže robovati na svojoj rojenoj grude,

Grudo motovunska!

Pjeva Jože, kao da mu se srce lomi. Čuješ u njegovu glasu kako se nešto valja niza strminu, nešto veliko i mrtvo. Čuješ zveku motika koje kopaju jame, i lupu golema tijela u dno, i štropot zemlje koja pada na pregršti.

Poput rijeke pune tihih muklih žamora teče pjesma iz orijaševa grla! Podsjeća na patnju, na rabotu. Tako tuži nevoljnik kojemu su ugrabili baštinu: to je bugarenje sužnja i naricanje roba. Kao voda razliježe se Jožin plač - ali grč popušta; nekoliko je kapi melema kanulo u more suza. Iz dubljine se duše nešto diže da ogrije i obasja. Oni su orijaši jošte živi.

Priča sada Jožina pjesma kako po njivama i šumama ukolo grada niču iz tjelesa zakopanih divova usjevi, loze i cerovi puni mezgre i mirisa. Pjeva Jože, a dolje okolo grada, po njivama i u docima, šumore grane i grgolje vruci kao da prate njegove riječi i da mu povlađuju...

Gorostas umuknu, strese se kao iz sna i pogleda u čeljad na zidini.

- Kakav kralj Karonja, bog te ubio!

- Je l' to pjesma ili mukanje?

- Bravo, stari! Zaslužio si vino i vola. Gle, pečenka je na balisti. Otvori usta! Pozor, Jože! Sad!

Div zinu da nešto reče. Balista škripnu, i velika kugla kaljava mokra sijena začepi Joži usta.

- Hura! - zaori na zidini. Građani se pomamiše od veselja.

- Je l' sočna pečenka?

- Kako li miriše to vino?

Postolar se Škarpa grčio od smijeha. Ali onaj divljak kao da se ovog puta ne obradova toj novoj motovunskoj šali! Ne samo što joj se ne zadivi, no se eto nakostruši kao jež i smrknu kao oblak. Građani, obiknuti da gledaju Jožino lice uvijek pokorno i dobroćudno, shvatiše one bore na orijaševu čelu kao prijetnju; pohitješe da je odmah suzbiju svojom prijetnjom, pa se latiše oružja i poredaše u bojni red. No se Jože ovog puta ne prestraši, nego skoči na noge, rukne, prekorači zidinu i sklopiv rukama motovunsku kulu stade je drmati od temelja do vrha.

Urlik i zapomagaj nastade u prestrašenoj gomili. Čeljad nagne u lud bijeg. Jože ostavi toranj. Sjedne na svoje mjesto da promatra kako motovunski građani jure prema vijećnici dižući potplate uvis, posrćući u gužvi i kričeći iz svega grla: "Aiuto! La torre!" - I div se sjeti da je baš tako bježalo jednom pred njim cijelo leglo poljskih miševa dolje na rubu šume, dižući smiješno uvis stražnje noge, cičeći i tresući repićima. - Čudno! Danas se njegovi gospodari poniješe kao i miševi. Zar se i oni mogu prestrašiti? Zar se zbilja građani mogu prepasti od njega, kmeta Jože, komu je suđeno da im robuje? "Ne! - misli gorostas - oni se boje tornja, toga brata moga od kamena."

Građani su dotrčali do vijećnice, blijedi od gnjeva i od straha. Mašu rukama i kriče: "Morte al s'ciavo! La torre! La torre!" - Na balkonu zgrade pojavilo se lice podeštatovo. Patricij diže uvis ruku i nešto govori. Građani slušaju, postaju mirniji te povlađuju govorniku klicanjem i mahanjem šešira. I div gleda kako se otvaraju vrata vijećnice. Izlazi providur Barbabianka s podeštatom i s plemićima. Idu prema njemu. Pred tom kitom hoda nekoliko momaka noseći pečena vola, tri koša hljeba i bačvicu vina. Povorka se približava mirini povrh kapije: rekao bih, podanici nose vladaru so i zemlju.

Gleda Jože i sve misli: ljuljaju ga slatki sni. No je povorka već stala spram njega; pečenka se puši na rubu zidine; hljeb miriše; vino vonja ružama i jagodama.

Podeštat stoji uz vola i drži govor orijašu. Jože ga dobro ne razumije, a i ne čuje, jer mu je ono blago božje zaokupilo sva sjetila. Shvaća jedino da je danas podeštat dobar kao dobar dan u godini, da nešto govori o Jožinim zaslugama, o subotnjem volu, o providuru Barbabianki, a putovanju u Kopar tamo o Uskrsu, o galijama i o Mlecima. Što gorostas najbolje shvaća i što mu najviše godi, jesu posljednje riječi motovunskoga podeštata: "Jože, to je sve tvoje."

I div, bojeći se nove šale i prevare, zamumolji nešto, uze darove, naprti na se i pohita prema svome ceru dolje pokraj daščare.

III

Uskrs je. Prolistale grane, zamirisalo cvijeće i propjevala gnijezda po luzima motovunskim, tamo od brdina prema Buzetu pa sve do mora. U pristaništima niz rijeku i dolje u ušću, lađe, nakrcate lijesom, čekaju prve proljetne vjetrove da odjedre prema Mlecima. Gore u gradu pretočili građani po drugi put vino i isprali bačve pa svetkuju blagdane, sunčajući se kao gušteri na zidini, i sve očekujući kad će ugledati nešto važno i veselo.

I Joži je sada dobro. Povalio se nauznak, protegao se koliko je dug i širok na obali rijeke, diše zrak zadojen vonjom djeteline, bulji u sunce i sluša zvonjavu zvona. Valja se div po mladoj travi kao medvjed koga uznemiruje neiskorišćena snaga. Razdragan je novim žamorima i mirisima. Kako se zatrčao jutros niza šumu! Probudilo ga u zoru kukanje kukavice, i on ustade i potrča da, po starom običaju, javi Motovunjanima da su sva zvjerad potjerana, i da je nastalo veselje u njihovu lugu. Prelomio je na jablanu granu, digao je uvis, zavitlao njome, pa udri u trk sve okolo grada. Sigurno su i jutros čekali građani na taj znak, vireći glavom iz kućnih prozorčića kao miševi iz rupa. Ugledaše ga - misli gorostas - i kazaše: "Ustajte, djeco, da siđemo u dolinu! Nabrat ćemo đurđica. Jože pliva po šumi kao po zelenoj rijeci. Uskrs je, dan mira. Ne bojte ga se."

I Jože se danas natrčao kao još nikada. Nabrao je cvijeća i potražio gnijezda da razveseli motovunske žene i dječicu. Valja se po travi poput zmajića što stoprv osjeća kako je ugodno sunčati se. Kao da je sa studeni i mećavom nestalo i koječega što ga rastuživalo. I dosad se Jože uvijek radovao uskrsnome suncu, ali ovog se puta osjeća mirnim i zadovoljnim. Otkada je ono ponio u Motovun istarskoga providura, štošta se promijenilo u njegovu životu. Motovunjani ga nekako drukčije gledaju; dosta je da pruži ruke kao da se hoće mašiti za njihov toranj, da prekine bruku i ruganje. Svake subote dobiva ne samo vola nego i brentu vina. Izmučio se kao pašče ove jeseni i zime. Nosio je Motovunjanima u vrtove gnoj, trijebio korov, pasao blago, prenosio u vinograde zemlju, sijao jaru raž, pšenicu i djetelinu, a do koji da počet će da okopava lozu i sije ječam i cijepi voćke. A kolilo se kinio u šumi i na rijeci gdje su mu užeta ožuljala ramena kad je vukao lađe protiv struje! Ali je sve to prošlo. On će odoljeti i težemu poslu, samo da opet ne uzlovolji svojih gospodara koji su postali prema njemu tako dobri. Zanovijetaju mu, istina je, gotovo svaki dan, govoreći mu o nekom putovanju u Mletke, ali je to možda šala. Što bi on u Melcima kad je život ovdje sve ljepši!

Sunča se Jože, povaljen na travi kao gušter, i ne sluti kako se gore u gradu gospoda prepiru zbog njega. Pozvao podeštat jutros prota Zuana Dalla Zonta da ga sjeti e je svanuo dan kad je Velom Joži putovati u Kopar k providuru. Sutra u zoru mora div na put. Patricij i građanstvo mole prota Zuana da se potrudi s gorostasom u prijestolnicu providura Barbabianke; u znak harnosti dobit će na dar konja na kojemu će jahati. To reče podeštat, ali se proto pomami; plane i stade grditi i psovati. Koja ludost! Izgubiti gorostasa, samo da se ugodi građanima. A tko će vući brodove uz rijeku? A tko će raditi u šumi? Zar Motovunjani? 6000 vesala, 2000 motki i 2000 kopalja - a da ne spomeneš drva za loženje i za ogrjev - dala je ove godine motovunska šuma. A tko se pri tome najviše znojio? Kmet Jože!

- Ja bez Jože ne mogu raditi! On mi više vrijedi no sav Motovun. - Tako je vikao proto, surov čovjek ali iskusan majstor koji je već davno bio Motovunjanima trn u oku.

Podeštat ga je baš htio ukoriti kad se umiješa i kamarlengo Civetta koji dođe protu u pomoć. A tko će kopati i orati, pasti blago i voziti ljetinu kad ne bude više orijaša? Kad ne bi imali tog Jožu, valjalo bi potražiti drugoga, kupiti ga ma gdje bilo, pa i za skupe novce. A gdje ga naći? Iščezoše gotovo posvuda ti trudbenici zemlje; tko ih još ima, ne pušta ih od sebe. A naš Jože je upravo najbolje vrste: pokoran ko pašče, jak kao bik, zdrav kao kremen, a glup kao tele. Kamarlengo će k duždu u Mletke ako Jože ode. U Mlecima dobro znadu da baš stvorovi kao što je Jože pridoniješe ponajviše sjaju i snazi Republike.

Podeštat ih slušaše i mrštijaše čelo: A providurova zapovijed? A želja patricija i građanstva? I kad bi bilo istina da gotovo svi istarski gradovi i plemićki dvori imadu po jednog Jožu, zar ne bi oni mogli i bez te nemani? Pustite građane neka sami rade, neka se priuče trudu, pa ćete vidjeti. A ako se te poluživotinje jednom pobune? Eto, Jože je zadrmao motovunskim tornjem. Ruga se sva Istra. Zaslužio je smrt, a mi smo ga poštedjeli, samo da se vrši providurova želja. Ovih smo ga mjeseci mazili na veliko čudo i srdžbu građana, samo da ga lakše sklonimo na odlazak. Ne! Mjera je već puna. Zapovijeda se protu Zuani da sutra u zoru zajaše konja i povede Velog Jožu u grad Kopar k providuru Barbabianki.

Tako reče podeštat, a protu ne preostade drugo no poslušati.

I zbilja, sutradan o granuću sunca, vrvjelo je na motovunskoj zidini kao u mravinjaku. Građani su bacali šešire uvis, mahali rukama, kričali i zviždali.

- Dobar put, Jože! Utopio se, da bog da!

- Zadrmaj tornjem sv. Marka ako si junak!

Gledali su Motovunjani kako dolje u dolini jaše proto Zuane Dalla Zonta, a za njim korača sitno i polako div Jože, noseći na ramenu nešto dugo i debelo, nalik na golemo koplje, valjda okresano deblo svoga cera. Gledahu građani i kričahu, psovahu, zviždahu, dugo, dugo - sve dok im putnici ne iščezoše s vida.

***

U osvit dana otplovi iz koparske luke velika galija put bijelih Mletaka.

Zapuhao je vjetar. Jedra se nadimaju, konopi zuje, zastava leprša, a drijevo skače kao konj po plavome polju, roneći pramac i bokove u morsku pjenu. - Sunce granjuje. Dalela je gora kao oltar s plamenim cvjetovima na vrhu. Oblak zlatna praška prosipa se s visoka na površinu morsku.

Jože se povalio na palubu, naslonio glavu na krmu. Nije mu pravo što su ga istrgnuli motovunskoj grudi, ali ga Barbabianka tetoši kao sina i tovi ga kao vola, pa mu se sve čini da će preboljeti i tu tugu. Ali što više nestaje kopna tamo dolje na zreniku, Joži je sve teže i nešto ga bocka da stane i skoči u vodu pa da se vrati k svojim šumama. No je li ta bara baš tako plitka da bi se mogla pregaziti? U tu se Jože zamislio. Galija međutim leti kao da se jedra pretvorila u krila. Nestade i uske, tamne crte na obzoru; sada se golem kolobar svio daleko okolo lađe: - nebo i pučina. Jože više ne zna ni gdje nestade onih gora, ni kamo hrli lađa, ta čudna drvena ptičurina na kojoj se sve drma i ljulja i šumi i zuji, dok joj u utrobi nešto pljuska i muče.

Div leži kao prikovan; ne miče se, jer mu se sve čini da će se pod njim lađa prignuti, prevaliti. Teško mu je pri srcu, ali se nada ugledati najednom pred kljunom lađe Mletke, a duždev grad nije sigurno gori od Motovuna. Bit će i tamo poljana i dolaca, šuma i pašnjaka; bit će nešto čvrsto pod nogama. - Gleda Jože kako se sunce polagano penje. Sad je ono kao plamen štit iz kojega se lije na lađu i more rijeka vatre. O vi hladne sjene šume motovunske dok podne lije s neba svjetlost i žar! Ovdje te sunce pali, vjetar bije, a šumor mora uznemiruje: - sve ti burka krv i potiče da skočiš na noge i porveš se ma bilo s kime, a kad tamo moraš ležati poput panja na ugrijanim daskama što zaudaraju katranom. Dugo čuči Jože na palubi; ne miče se, jer se boji da ne padne u vodene ponore, i napreže se da odoli nemiru od kojeg trpi uvijek više. No vjelar popušta, jenja; nestaje ga sasvim. Platna na jarbolima vise sada kao krpe; zastava se zgužvala kao suhi list; konopi ne trepeću: objesili se poput mrtvih guja. Zapada sunce u magluštinu na morskoj međi; zalazi u grad oblačina iz kojeg suklja dim, rasvijetljen vatrama grdna požara. Lađa je stala nasred bare kao da je netko stukao drvenoj ptičurini oba krila. Gleda Jože i sve misli kako bi to strašno bilo kada bi lađa ostala tu zauvijek, a on na njoj onako povaljen i kao prikovan. Div osjeti kako mu nema života daleko od motovunskih dolaca; osjeti pače - a to možda prvi put u životu - kako su ta gospoda nepravedna prema njemu. Čemu ga digoše iz njegove zemlje? Što će njemu Mleci? Ta lađa-grobnica? To more? I Jože se gotovo pokaja što se ne oprije šjor Zuanu kad ga proto prisili da ga slijedi u Kopar, i uđe u tu lađu.

No sad se zgodi nešto što rasprši Jožine misli i baci ga u novo čudo. Drvena ptičurina na kojoj mu je bilo suđeno da onako leži, stajala je mirno s obješenim krilima od platna, ali se u njezinoj nutrini začuše glasovi i žamori. Kao da se odriješili čvorovi i razglobili drveni neki zglobovi. Netko haknu, pa nešto lupnu, i obje strane broda zadrhtaše. Iz stotinu rupa na bokovima lađe pomoliše se redovi motki koje lupnuše o vodu, dignuše se u zrak i počeše lupati i strugati morsku površinu. Motke se pjenile na donjem kraju dok bi tiskale vodu; a sjale se od sijaset kapljica i mlazova kad bi se zavitlale u zraku. Čudio se Jože, jer nije znao da takve ptičurine imaju stotinu tankih nogu koje mogu u potrebi ispružiti te zagaziti pučinom. Ne vuku se dakle sve lađe konopom kao one pod Motovunom. Ove su obdan kao ptice orijaških krila, a obnoć kao pauci što kroče površinom vode pomoću stotinu drvenih nogu.

Leži Jože; sluša pljusak vesala i gleda kako se tmora na zapadu polagano diže i širi po nebu, uvijek crnja i grđa.

- Voga! - kliče netko pod palubom.

Gorostasu se pričinja da je čuo zviždanje bičeva, psovku i zveket lanaca. Pljusak je vesala sada brži i jači; lađa-pauk juri kao da joj nova snaga ušla u noge. Još časak, pa je nešto zagunđalo, zašumilo i zapjevalo u utrobi lađe. Glas je snažan ali prigušen, hrapav i dubok; rekao bih da dolazi iz dubljina morskih, a pjesma je tužna kao plač.

Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,

Ja nisan većdoma videl ni svoje zagledal majki.

Si l' cela mi, kuća bela? Si l' mi, majko, prebolela?

More, more sinje!

Pljuskaju vesla i prate svojom lupom to pjevanje u tmurnome sutonu. Gomile oblaka dižu se sa zapada: neki su suri kao gorske litice, drugi crveni poput plamena. Pučina je ovdje olovna, tamo mrkozelena; mršti se i smrkava kao čelo što krije misao na krv i osvetu. Konopi na jarbolima zazujaše kao da za nečim tuže.

Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu,

Videl nis' bora va šume ni na nebe sunce žarko.

Si l' se, drevo, osušilo? Si l' se sunce, ugasilo?

More, more sinje!

Kako čudno klokoću one kapi što pužu niz podignuta vesla te padaju u vodu! Kako čudno šumi more na kljunu galije!

Pest zemlji mi prinesite! Bašelka mi struk darujte!

Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se.

Pa ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš kroz galiju,

More, more sinje!

Jedno je veslo puklo; nad brodom je proletjela crna ptica. Pjesma umuknu.

Zazvoni zvono. Pauk-lađa skupila noge, puvukla ih u tijelo i stala; ljulja se na vjetriću koji je tek počeo duhati.

- Oluja će. Na jarbole!

I mornari se dugo trudili na križevima. Kada svršiše, siđoše i posjedoše iza Jožinih leđa, pokraj providura i kapetana lađe, da večeraju.

Mrak se hvata, i prve se zvijezde ukazuju na nebu, tamu gdje je još vedro.

Jože leži i bulji u pramac. Ono mu pjevanje ne ide nikako iz glave. Tko to pjeva njegovim jezikom u utrobi galije? Tko se to krije u toj tami? Div opipa poklopac na palubi. Digne ga oprezno i gurne na stranu. Nešto se maknu u lađi. Orijaška glava na zdepastim ramenima i na široku vratu pomoli se iz otvora, stane oči u oči prema Joži.

Divovi su šutjeli i promatrali se.

- Ko si, čoviče? - upita šaptom onaj iz lađe.

- Kliču me Jože, Šćavo, a i drukčije. A ti?

- Ja sam se prije zvao Ilija; sada me zovu Galjot.

- A ča delaš tu dole?

- Vozim.

- Ča to?

- Upirem u vesla.

- Ha, u one drvene noge. A kako? Čim?

- Evo čim - reče galeot i digu uvis desetak svojih ruku. Imam ih stotinu.

- Jak si.

- Krupniji sam od tebe, iako mnogo niži.

- Pa zač ne ishodiš iz te rupe?

- Prikovan sam lancima, a i ne smim. Ošibali bi me.

- Tuku te?

- Kao psa.

- Jadan ti! Ćeš da ti pomognem?

- Bilo bi prekasno. A ti, otkuda si i što radiš ovdje?

I Jože ispriča galeotu svoje posljednje događaje. Reča mu koješta o Motovunjanima i o njihovim šalama, o Barbabianki i šjor Zuanu. Galeot ga slušaše, mrk i zlovoljan, kao da ga to Jožino pričanje samo ljuti.

- Čemu se tako puštaš?

- A ča bih?

- Ne daj se! Smrvi ih!

- Kako to?

- Čemu ti sva ta snaga?

- Da delam.

- A za koga?

- Ma za svakoga. Za gospodare čija je zemlja.

- Ne tako! Ruke su ti da radiš, ali prije svega za sebe i za svoje. One su ti da se njima braniš, da od sehe odbiješ nepravdu. A ona je zemlja tvoja; čuješ - tvoja!

I galeot se poče žestiti. Da je on slobodan kao Jože! Ali se ne može maknuti. Dvadeset je godina što su ga prijevarom zasužnjili dolje na jugu, pa mu odsjekli noge do koljena i turili ga u galiju da im vozi. Sputan je sa sedmero lanaca koje ne može istrgnuti iz lađinih rebara a da ta rebra ne prelomi i ne potone s galijom. Ali on, Jože, tako jak i čil, pa - rob!

- Ti njih hraniš, a ne oni tebe!

Joži se pričinja da mu onaj mornar sipa vatru u lice, pa mu se sve nešto bljeska pred očima i gori u ustima, u grlu, u prsima. Sjetio se kako se providur prestraši kada se bacio magarcem u cer, i kako se prepanuše Motovunjani kad je zadrmao njihovim tornjem. Da, i u njemu je nešto od čega bi ljudi mogli zastrepiti. Nesvjestan dosada svoje nevolje i jada, Jože se ganuo nad tuđom nesrećom, a taj novi osjećaj užiže u njemu još neugledano svjetlo. Na to o čemu mu galeot govori nije Jože nikada ni pomislio; ta njemu se uvijek činilo da je u Motovunu sve onako kako mora biti.

- I mi smo ljudi kao i oni - govorio je galeot. Čemu im robovati kao marva kad smo od njih jači i bolji? Pas ne da kost i tjera tuđinca iz svoga dvorišta, a ti, Jože, puštaš da patuljci po tebi gaze i da ti sišu krv - ti koji si tako jak. Sramota od tebe, brate! Čuj, lađa će noćas na dno.

- Oh!

- Eto, sprema se oluja; puklo mi je maloprije najbolje veslo; ptica je zagraktala nad krmom, i ja sam nakon toliko godina vidio nebo i progovorio s našim čovikom. Oluja će bili strašna, i naša će lađa na dno.

- A ti? A ja?

- Ja ću potonuti s galijom. Sputan sam; hrom u obje noge; vučem se po zemlji ko crv. Što bih da se i spasim? Al ti si velik i jak; tebe ne može ni more tako lako progutati - iznit ćeš živu glavu. Čuj, Jože, moraš mi se nešto zakleti.

- Ću.

- Da ćeš biti od danas kao pas koji ne pušta da mu otmu kost, i ne da drugome u svoje dvorište.

- Kunem ti se!

I galeot stane opet šaptati divu seljaku. Pripovijedao je Ilija o svome rodnome kraju, o borbama s Mlečanima tamo dolje na ušću Neretve. Pričao je sve što je vidio i doživio u svijetu kad je bio mlađi, čil i slobodan.

- E, brate Istranine - veli storuki galeot bliješteći očima u polumraku mrkoga sutona i prignuv glavu nad Jožino uho - e, da si nas ti vidio kako smo gonili po moru brodove tih naših zlotvora! Kao strile nebeske letili smo mi s ušća rike na njihove galije. Zvečalo oružje, grmilo more - lupa, krik, zapomagaj, da se nebo trese. I oni, dragoviću moj, padali u naše ruke kao miševi u mačje šape. Skoči na njihov brod, digni bokaportu - a u lađi robovi: momci i dica, sve naša krv, naša braća što ih krvnici pohvatali, ili kupili u Grka i Židova da ih prevezu u Polu i prodadu. A mi, udri mlatom po okovima i grli jadnike; Mlečiću konop za vrat pa ga penji na križeve. - Vratili bismo se zorom na Neretvu. Sužnjevi plakali od radosti a Mlečići visili kao gnjilo voće o grani. - Znaš, Jože, došuljali ti se mi jedanput lađama u Mletke, navalili i oteli im dvadeset djevojaka, sve mlade neviste, sve zlato još neizderato, s krunom na glavi, u bilom odilu, lipe i mile, brate moj, kao vile gorske. - Tako sam ti ja s njima dok me ne uloviše, osakatiše i živa ne ukopaše u ovu tamnicu da im vozim i vozim. A ti, visok kao planina, snažan kao medvid, pa trpiš, šutiš i robuješ. Sram te bilo, velim ti opet.

Jože ga sluša, i sve kao da mu se neka kora topi okolo srca.

Ilija zamuknu, obazre se po nebu s kojega su visili tmasti oblaci; baci pogled na mornare koji bijahu upravo ustali, i prignu se prema Joži kao da hoće da ga još jednom bolje vidi.

- Zbogom! Sad će oluja. Zatvori bokaportu - šane galeot i nestade ga u utrobu galije.

Jože namjesti na prijašnje mjesto poklopac; čekao je što će se sada zbiti.

Nebo je bilo crno kao paklina; tišina je ležala na vodama. Mornari su s fenjerima letjeli po lađi, pregledavali čvorove konopa, vezali i pričvršćivali koješta po palubi, zvali se i bodrili jedan drugoga.

- Ej, Jože! - klikne Barbabianka. Sad ćemo malko plesati. Da mi se nisi prestrašio!

Jože pomisli kako bi to bilo kad bi posegnuo rukom za tim bradatim patuljkom pa ga ulovio i bacio u more. Ali upravo u taj tren kao da je orijaška pesnica udarila o bok lađe; utroba joj zaječi, drijevo skoči pa se prigne. Izdajnički, iz zasjede, udari vjetar na lađu; razljutio se što mu ne pođe za rukom utući je prvim udarcem, pa je sada tjera po pučini, drma je i goni kao ranjenu zvijer. Misli Jože da je to sve, pa mirno gleda kako će svršiti ta hajka. More se zatalasalo; propinje se visoko i diže plotove o koje bi vjetrina htjela da udari drijevom i da ga smrvi. Lađa se uspravila i ponijela; penje se uz talas, lebdi na vrhu talasa, baca se u one ponore, da sklizne niza strminu, strugne po dnu i jurne uz nov val.

Jože leži na palubi, šiban od vjetrine, razdragan urlikom vihora i šumom valova.

Ali se i nebo urotilo protiv lađe. Grmi i sijeva. Vjetar udara sve jače, a talasi su kao planine. Zaškripali su jarboli i križevi; kao da ih gvozdena ruka krši i lomi. Valovi se uzmahali; jurišaju na krmu, penju se uz bokove pa se bacaju na palubu. Jože je mokar do kostiju. Eto, val se sunovratio na lađu, pograbio mornara i povukao ga u more. Pukao i pao jarbol; lupnuo diva u nogu.

- Kapitano, kamo nas tjera? - krići Barbabianka iz rupe na krmi.

- Prema jugoistoku. Bit će zla. Bojim se kopna. E, kormilare! E! - trubi kapetan kroz neku cijev, ali kormilar ni mukajet. Odnio talas i njega i kormilo.

Srće galija, osakaćena i rasklimana, u noći i oluji, na milost i nemilost valova.

Vjetar urliče, grmi u oblaku, i more tutnji. Kad se bijes začas umiri, čuje se pjev u utrobi lađe:

Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu.

Brižan san ti na ten svete! . Galebi, oj beli tići,

Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku!

More, more sinje!

Galeot Ilija pjeva u mećavi svoju posljednju pjesmu, Jože se ne miče i udiše punim plućima olujni zrak. Sjeća se jesenjih noći kad bi prvi ledeni vjetar udario odjednom s gora kraj Buzeta niz dolinu motovunsku. Talasala se šuma pod udarcima vjetrine, kršile se grane i pucahu hrastova debla. Pričinjaše se njemu da šuma stenje uz riku medvjeda u klancu i uz tuljenje vučjih čopora koji srtahu kroz lugove. Spominje se Jože kako bi svu noć probdio usred šume, plašeći se toga užasa. - Sada je razgalio prsa da ga vjetar jače lupne. Okreće se prema valu da ga dočeka, ali ne kao neprijatelja nego kao rvača na kome će okušati svoju snagu. Osjeća da mu je nešto novo prokipjelo žilama, prostrujalo srcem, sinulo u duši, nešto što je jako kao taj šum, i što ga prenulo i promijenilo. Div pjeva.

Sila izbija i diše iz Jožine pjesme. Pjeva Jožc; a tužno i muklo, kao da plače, otpijeva mu Ilija iz utrobe galije.

Mornari, vezani užetima na krmi i pramcu, slušaju riku mećave i pjesmu divova. Strah im je zavladao dušom; nikad dosada ne osjetiše tako svoje slabosti.

Oblaci se spustiše još niže; prasnuše gromovi i strijele; otvoriše se ustave nebeske. Kiša udari.

Lađa je kao zvijer koju je umorila duga hajka pa se jedva vuče. Skršio je i odnio talas mostiće na palubi, prelomio je pramac i oštetio krmu. Sad se igra s lađom, i sve kuša kako da joj istrgne rebra i prodre u njenu utrobu.

Vinuo se urlik iz grudi mornara. Galija je udarila o nešto, strugnula o dno, pa se opet digla na valu, i tresnula o pijesak.

- Propadosmo! Sika!

Jože skoči u vodu, zagazi do povrh koljena. Kiša ga šibala i valovi ga udarahu o bokove penjući mu se na ramena, napinjući se da ga odnesu.

- Ilija! - klikne gorostas i pruži ruke da se dočepa lađe i da digne poklopac na palubi. Ali talas zgrabi opet brod, ponese ga sa sobom.

Jože ostane sam, buljeći u tamu. Val ga potisnu naprijed i orijaš opipa liticu. Dugo se Jože mučio i obilazio okolo klisure, dok napokon i nađe kuda će se popeti.

Div sjedi na litici i sluša pod nogama, povrh glave i sve naokolo glasove razljućena mora.

Sjedi Jože u vjetru i daždu i misli na sve ono što mu reče galeot Ilija čije bugarenje kao da još čuje u lupi i šumu.

Crna koprena, satkana od tame i magle, rasvijetljena munjama, mučena kišom i vjetrom, obavija gorostasa. Valovi dojuriše odnekud - htjeli bi srušiti hridinu što im prkosi i oteti joj diva koji se na nju uspeo. No Jože se drži rukama za njene kukove, upire nogom i dočekuje prsima napadače. Spominje se priče po kojoj je praotac mu Vukan odolio pod motovunskim brdom navali divljih bikova, hvatajući ih za rogove i zavijajući im vratom. Osjeća da je sunce saželo danas u njegovu krv vatrene sokove i da su galeotov govor i oluja istresli iz njegove duše svaki strah, onako kao što vihar kida na stabla sve suho i gnjilo. Klikće Jože u tami, vjetru i kiši. Uživa u toj prvoj borbi i poziva na mejdan talase. Nalik na čopor divljih konja jure valovi preko hridine, ali je gorostas uvijek tu, uspravan i napet kao luk. Prkosi bijesu i pjeva.

Kiša popušta; nebo se vedri.

Puca zora, i gorostas je ugledao kopno što ga u tami nije mogao naslutiti.

Sviće. Rađa se sunce na planinskome bilu. Sliči lanac labinskih gora visokome nasipu na koji skače pa se onda niza nj ruši, bliješteći se na obroncima, iskreći se na zaravancima, bljeskutajući se po šumama i zatonima, val svjetlosti. Otvorile se, rekao bi, ustave nebeske, pa se niz goru sunovraćaju žitki valovi da poplave zemlju. Bliješte se kao smaragd jasenove grane, bijele se kite trnova cvijeta, crveni se kao krv makovo polje na proplanku. Nalik na veliku modru zmiju vijuga se Raška draga, dok joj se talasi iskre poput ljusaka. Valovi se još uvijek pjene okolo diva, ali nema više srdžbe u njihovu vrenju: grme sada jutarnju pjesmu u slavu sunca i plavetnila što je razapelo šator nad pučinom i nad kopnom.

Jože se spušta u more.

Gorostas roni nogama u pijesak, kroči prema kopnu. Valovi mu skaču na pleća guraju ga naprijed lomeći se u pjenu na njegovim leđima, pa ga onda vuku svom silom natrag. Ali im Jože odolijeva. Ide polako sve naviše; diže se iz mora, obasjan prvim tracima sunčanim, okrunjen pjenama, ovjenčan algama, uspravan kao kakav morski bog.

IV

Strah i trepet zavlada o Spasovu po gradovima i plemićkim dvorima istarskim.

Iza Uskrsa, u osvitak dana, izbaci more gorostasa na obalu Raške drage. Ta je neman sigurno razlupala i utopila obnoć neku mletačku galiju jer su valovi izmetnuli onoga istog jutra na grebene skršene jarbole i vesla. Vidješe ga pastiri kako se odmara i sunča na pećini. Motrili su ga izdaleka preko klanca. Oni bi se i zakleli da mu vidješe gubicu, oštru kao u dupina, i riblji rep kojim je mlatio travu okolo sebe.

To su pripovijedali pastiri, a po selima uz dragu tvrdili ljudi da su vidjeli Antikrsta, visoka kao goru, svega razdrpana i mokra, gdje kroči po strani sa štapinom ili gujom u ruci; prekoračio je u hodu crkvicu pokraj ceste i krenuo dalje prema sjeveru. Ah nisu samo te glasine tjerale građane i barune u strah i gnjev. Gorostasu ne bi dosta što prestraši vlastelu, kao da je i on neki, nego mu se prohtjelo upravo njih i oštetiti. Ono je morsko strašilo u čovječjem liku naišlo na Jurića, gorostasna momka koji je već dvjesta godina u službi vlastelina u Kršanu, pa ga nagovorilo ili prisililo da baci u rijeku gospodarev plug i da ga slijedi. Jurić ga povede k ljudeskari što ore njive i pase stoku plominskoj gospodi, a zatim pod grad Kozjak, Belaj i Lupoglav, u Poreč, Pazin i Buzet. I u svakome se mjestu odmetnuo kmet-div od svoga gospodara.

U malo dana sakupi taj došljak oko sebe dvadeset drugova i povede ih u gore, negdje između Pazina i Motovuna.

Čudne su glasine kolale naokolo. Divovi su se povukli u šume; spremaju se na navalu. Od debala cerova prave oni batine s kojima će sići u gradove i zametnuti krvavo kolo. Zakleše se da će se hraniti samo ljudskim mesom, napajati se krvlju i grijati se na požaru gradova. Govorkalo se da njihov broj raste iz dana u dan i da se morski čarobnjak okrunio kraljem divova. Posljednje i najstrašnije što se pripovijedalo bijaše da su divovi počeli zidati grad na vrhu gore o kojoj se govorilo da su na njoj stanovali već davno Psoglavci, grdne nemani, poluljudi i polupsi, koji su lovili djecu po selima pa ih pekli i proždirali. Vidješe divove kako voze kamenje i klade uz strminu. Svaki kamen kao vo, svaka greda kao kula. A netko reče da je grad već sazdan - golem i strahovit. Opasao ga zid i obranio ga toranj iz kojega suklja dim i vatra kao iz vulkana, a plač i urlik ore se nadaleko.

Tako se pričalo po Istri; i svi gradovi zatvoriše svoja vrata, i svi plemićki dvori digoše mostove i postaviše straže.

Bez kmeta-divova opustješe pašnjaci, podivljaše vinogradi i njive gotovo po svoj Istri. Prvi koji se prenuše bijahu grofovi i baruni. Plemenita je krv kričala u njihovim žilama. Oni da strepe od tih kmetova? Oni da se boje tih prosjaka? Valja ih potražiti i potjerati bičem u ruci na rad i rabotu! A zarežaše, i građani; ali u njima ne zašumi krv nego zapišti želudac. Gdje nam je zelje, voće i meso? Cekin za čašu mlijeka! Dukat za glavicu kupusa! Sve ćemo im obećati, samo nek se vrate!

Plemići izađoše iz svojih kula, podeštati i glavari iz svojih gradova i sastaše se da vijećaju kako doskočiti jadu i sramoti.

Plemići su mislili da divove treba utući i pogubiti. Samo ako se koji kmet sam predade, bit će dostojan da živi i da dalje služi gospodaru. Motovunski kamarlengo Civetta mislio je drukčije. Bez kmetova se ne da živjeti. U Motovunu su npr. građani uzalud pokušali da se late motike, sjekire i pastirskoga štapa: mišice su im za taj grubi posao preveć slabe, dlanovi preveć meki. Kmetovi su kao gnoj koji zaudara i kalja, ali je ipak od potrebe. Moramo im štedjeti život i privući ih opet k sebi. Jedino taj strani orijaš koji se stavio na čelo bune, zaslužuje smrt. Ali - jer se možda Motovunjani ne varaju u sumnji da to nije nitko drugi no njihov Veli Jože - kamarlengo hoće da na lijep način vrati motovunskoj općini toga obješenjaka. Neka se dakle pošalje deputacija k divovima. Civetta se nada da će okretnost i hitrost slaviti pobjedu nad grubom silom i gluposti.

Iza duga pravdanja i zatezanja nadvlada riječ ratobornih plemića. Odluče da će vitez Odo i barun Braccioduro odjezditi put grada orijaša. Pratit će ih izdaleka oružane čete plemića i građana svake ruke. - Nadaleko i naširoko slavilo se ime viteza Oda Wachsensteinskoga, gospodara Kozljaka tamo pokraj Čepićkoga jezera. Odo je nekada sjekao glave Saracenima u Svetoj zemlji i gonio Maure po Španiji. Deset se godina čudila zemlja njegovim djelima. A kad se sruši pod Odovom toljagom i posljednja dušmanska kula, kad klonu pred njim u krv i prašinu i posljednji poganski borac, povrati se taj hajdučina u svoj Kozljak da se odmori i spremi na nove borbe. Da mu se srce ne raznježi i da mu mišica ne omekša u besposlici, jačao je ruke i noge na svojim kmetovima, dok su te kukavice kričale od jada i tužakale se na viteza jer nisu mogle shvatiti kako je plemenito trpjeti nešto od svoga gospodara kad se radi o dobru sviju. - Mladi je barun Braccioduro, gospodar dvorca Pietrapeloze, bio također čuven kavalir. Slovio je kao najodličniji konjanik, kopljanik i majstor u mačevanju. Sa svih turnira vraćao se proslavljen. Nešto je ipak nedostajalo njegovoj slavi - nije još imao prilike ubiti čovjeka. Probode jednom u srdžbi dva kmeta, ali kmet nije čovjek. Barun ciknu od radosti kad dozna da će uz Oda u boj junački.

Takva bijahu ta dva ljuta zmaja, pa su građani i plemići bili sigurni da će svladati buntovnike.

Cijelog proljeća išle su u Pazin čete da se sakupe, da se postave u bojne redove i krenu prema bedemu na vrhuncu Psoglavčeve gore.

***

Iz pradavnih vremena čudili se Istrani visoku brijegu baš u srcu zemlje. Vrhunac je brda prostran, ravan kao dlan i gotovo sasvim go jer samo dvadesetak cerova strši u sjeverome uglu te poljane. Opasan je zidom kamenja na kojemu nema traga udarcu zidareva malja. Te su litice samo složene jedna na drugu. Na njima bujaju lišaji, zeleni se paprat, raste po koji grmeljak. - Narod priča da su to ostaci i ruševine grada što ga već davno sazidaše Psoglavci koji su krali po selima blago i djecu, pa koja sreća što im se zameo i trag! Iskopaj ma gdje jamu na vrhuncu, pa ćeš naići na kosti i lobanje, a naći ćeš i neke kamene sjekire, kugle, igle, i bog bi ga znao! Bilo što bilo, to je grad Psoglavaca i mjesto je prokleto.

I baš na to Psoglavčevo brdo povukla se Jožina četa. Divovi su samo nešto znali o tim pričama. Oni se tu nastane ne hoteći slušati Jožu i dignuti ruku na svoje bivše tlačitelje.

I kmetovi počeše krčiti strmine, orati doce.

Od zore do mraka zveketahu motike po ledinama. Krčevine se pretvoriše u njive i vrtove. U zemlji klijalo sjeme i pupale mladike; trava rasla sočna i rosna; goveda se množila. Težaci se sami čuđahu toj blagoslovenoj grudi koja je bogato naplaćivala njihov trud. Kao da su vile sijale preko noći u brazde sjemenje, jer bi već do koji dan probile na oranici klice, pa su orači govorili: "Tko nam to pred zoru prostire zelene sagove na polja i njive?" - Radovahu se divovi; jedino je Jože mrštio čelo kao da mu ipak nije pravo. Preko cijelog dana kopao je u docu, kineći se kao nitko drugi. Zemlja je škripala, stenjala i ječala pod udarcem njegove motike, pod snagom njegova pluga. Go do pojasa, crven od napora, prašan i kaljav, parao je i rezao zemlju u sunčanoj žegi, u vjetrini i na kiši, ali kad bi se uveče vraćao na goru, kliknuo bi: "To je sve dobro i lepo, ma je galjot Ilija htel neč drugega od nas!" - Dani su prolazili, žito je raslo, voće je dozrijevalo po vrtovima. - Umirio se i Jože. Začarala i njega zemlja okolo Psoglavčeva brda, zatravila ga i osvojila. Živio je samo za nju, pa bi jedino kadikad planula u njegovu srcu mržnja na bivše gospodare; buknula bi, ali i utrnula poput iskre pod hladnim pepelom.

Ugrije ljeto, i usjevi se zatalasaše. Zazeleni se zelje po docima. Borići i hrastići uzniješe se gustim krošnjama. Divovi su radili mirno i bezbrižno.

Mučili su se kao nikada dosad, ali ih je ta rabota opajala zadovoljstvom, srećom, koju su osjećali prvi put u životu. A kad vidješe da je sve zeleno i zlatno okolo brda, počeše popravljati zidine svoga grada i graditi u njemu noćišta. Posjekoše grede po šumama i podigoše na glavici brijega daščare za stoku i za se. Drven grad, opasan zidom kamenja i okrunjen vijencem cerova, uznije se na vrhuncu. Sličio je izdaleka, u osvit dana, konjaniku koji motri s visoka kraj ispod sebe. Kad su divovi zabadali koce u zemlju, naiđoše na svu silu kostura koje pokupiše da ih zakopaju na poljani usred grada.

Kopao Jurić dva dana jamu, kad mu najednom zveknu lopata i nešto zasja u tami. Kmet se prignu, kleknu i zaroni rukama u neke sjajne i hladne pločice.

- Ča je? - upita Jože koji je vukao kosture k jami.

- Drž'! - ozva se Jurić i dignu šaku punu nečega.

Jože prihvati.

- Ča je to? - upita Jurić vireći iz jame.

- Novac. Zlato.

- To je trdo, ne je se.

- Ne znam ni ja zač služi. Ali su Motovunjci kako ludi za tom šuškarijom. A je još ča dole?

Jurić pusti lopatu, prignu se pa se uspravi, držeći u rukama dva lonca iz kojih istrese novaca, prstenja i lanaca.

- Viš! - reče Jože - to je neč drugo. Zove se prstenje. Takve kolobare nose Motovunjci na prstih, a to drugo ženske nose na uhu.

- A zač?

- E, tako. To je znak da ne smiju delat.

- Ču napred kopat?

- A zač ne? Hiti sve to van dokler iskopaš jamu. Nam to ne služi.

Jurić je dalje kopao, vitlajući uvis pune lopate novaca, prstenja, lanaca i naušnica, srebrnih čaša i pehara. Jože je kupio po poljani kosture, dizao bremena na leđa i nosio ih na rub jame da ih složi u stog.

Jože zagazi u blato, prignu se nad jamom:

- Ej, Jurić! Dosta. Počnimo.

Jurić skoči iz jame.

Divovi počeše bacati kosture u rupu.

- Znaš, Jurić, da ti se prav čudim. I ti si s njimi, uvek - najednom će Jože.

- Nego da sam kad imaju pravo. Ča ni tako sve u redu? Gospodari nas pušćaju u miru, a mi njih.

- A da najedanput pridu?

E, onput bi jim rekli nek pojdu, da nećemo. Ča bi nam?

- A, tako! Ali je galjot Ilija drugačije predikal; nek nam oni daju nazad ča je naše!

- I ti odmah s tim svojim Ilijom. On ni znal ča nam treba. Mi smo takovi. Ubit, izgoret, isterat! Ma zač, kad nam je tako dobro: bez napasti i bez greha. I sve ti je zaludu ča govoriš. Učinili smo te za poglavara, a ti si sam obečal da nas nećeš vodit na tuje.

- Ali ako oni navale?

- E, onput - ne znam.

Kosturi su već svi ležali u jami; rupa je bila gotovo puna. Da je poravnaju, gurnuše u nju nogama one novce i prstenje. Zlato i drago kamenje sjalo se na suncu i bolo divove u oči. Jurić zagrnu sve to s nekoliko lopata zemlje; da poravna još bolje jamu, lupnu o zemlju svojim teškim nogama i reče:

- Tako nam je dobro. Nič nam ne fali.

Divovi se latiše motika i počeše silaziti u do gdje su im drugovi radili, kad najednom stadoše iznenađeni i začuđeni. Niz brežuljak koji je stršio na zapadu Psoglavčeva brda i zvao se "Štrigina glavica", silazile su čete konjanika a za njima redovi pješaka; - lepršaju zastave, ječe trube, zveči oružje. Jedno dvjesta koračaja pred vojskom jezde dva viteza u sjajnom panciru, sa perjanicama na šljemu, štitom o lijevom laktu i s kopljem u desnici.

- Ko su ti? - upita Jurić.

- Ča ne vidiš? Oni: naši gospodari. Nisam li ja pravo govoril, a?

- Pa ča ćemo? Ča će sada bit?

- Ča bude, bude. Ala jih ima, kako mravi!

Jože ogradi rukama usta, pruži vrat i zagrmi:

- E, ljudi! Tecite gori! Tecite, - e!

Divovi u docu bijahu već prije ugledali vojsku i sad su spremali poljsko oruđe da krenu uz Psoglavčevo brdo.

- Bilo bi bolje da smo poslušali poglavara Jožu - reče jedan od njih. - Eto, gredu da nas jade, pa ćemo morat i na silu da ih natučemo.

- Muč'! - ozva se pazinski kmet Liberat. - Ča će oni nam! Nas je dvajset, pa ćemo jih lahko poterat. Homo gori, pa ćemo vidit.

- Ne - reče onaj prvi. - Pogazit će nam dolce. Zač da nam delaju škodu? Poterajmo jih odmah.

Divovi nisu znali hoće li vojsci u susret, kad zaori s visoka Jožin poziv.

- Poslušajmo glavara! - reče Liberat.

Ne potraja dugo, i divovi su sjedjeli okolo Jože na zidini Psoglavčeva grada. Jože ih opet savjetovaše da potuku te silnike i osvete galeota Iliju. Ali se stariji kmetovi opriješe. Dogovoriše se da ne liju krvi, ali da nikako ne puste građane preko zidine. Kad im dozlogrde, onda će ih potjerati. Ta što bi ti žabići protiv dvadesetak ljudi? Sve je lako kad ih se oni više ne boje kao ono prije. Gle, građani su već stali: rekao bi da im se ne da preko doca.

I zbilja, čete se bijahu zaustavile na dnu brežuljka. Gledale su usjeve u dolini, vrtove po strminama i one divove gore na zidini. Odmarale su se od putovanja i bodrile usklicima viteza Oda i baruna Bracciodura koji su dalje kasali preko doca.

Vitezovi su letjeli kao strijele. Prođoše začas do i nagnuše uzbrdo.

- Gledaju nas, a ne miču se - reče Braccioduro.

- Kmetske duše. Već se boje - odgovori Odo.

- Hop! Hop! - ubode barun konja, željan da se proslavi utisnuvši prvi svoje koplje u trbušinu kojega orijaša.

I vitezovi banuše pred Psoglavčevu zidinu.

Braccioduro potegnu uzde i puhnu u rog.

- Ča bi hteli, gospodine? - upita Jože.

- Izađite nam na mejdan! - reče vitez pa propne konja i zavitla kopljem.

Ali divovi kao da ih ne razumješe.

- Kukavice! Mrcine! - vikaše Odo. Izađite i dva na jednoga.

Divovi samo sjede na zidini i gledaju.

- Juriš! - klikću vitezovi pa namještaju koplje i bodu konja.

Jože se dosjeti zlu i dignu brzo nogu koja mu visila niza zid. Ali se nevješti Jurić ne maknu, pa mu Odovo koplje uđe u meso.

- Vrag te! - ciknu Jurić.

Mladi gorostas istrgnu koplje iz mesa, skoči sa zida koraknu hramajući prema vitezu i udari nogom Odova konja u trbuh. Kobila poleti u zrak i tresnu s gospodarom u travu.

Divovi prasnuše u smijeh, ali Braccioduro usplamti srdžbom i nagnu na Jurića. Gorostas ga prekorači i uspne se na zidinu. To razveseli mlađe divove. Sad su kmetovi držali noge niza zidinu; gledali kako se vitez Odo koprca pod kobilom, i igrali se hitrosti s plemenitim Bracciodurom; on njima koplje u gnjat, a oni noge uvis. I ta bi zabava potrajala dosta dugo da Jože ne zamahnu najedanput nespretno nogom te udari baruna baš u prsa. Braccioduro se vinu uvis, padne u grm iz kojega se doskora i dignu, ali oštećena oružja, uzdrmanih kostiju. Odo se bijaše uto iskopao ispod konja; on se lati trublje i zatrubi do tri puta.

Na taj znak maknu se čitava vojska dolje u dolini.

Uz viku i kričanje udariše čete preko doca, nagnuše niza strminu. Vrve kao mravi, penju se kao valovi uz obalu. Pokrile su stranu brijega i već se tiskaju prema zidu. Oružje zveči, koplja lete i psiču strelice.

- Naprijed! - zagrmi Odo. Neki su ranjeni. Ne liju krvi.

- Udaraju samo nogama. Naprijed! - kliče Braccioduro kojemu se duša već vraća u prodrmane kosti.

- Veli Jože! Veli Jože! - kliču Motovunjani.

I građani, osokoljeni, vrve oko zida, penju se uz kamenje s noževima u zubima.

Divovi se smeli, ne znadu šta će; guraju građane rukama i nogama, straše ih riječima. To potiče osvajače na veću smjelost; penju se i po nogama divova - psuju kao pravi gospodari svoje glupe kmetove.

- Jože - javi se Jurić koga peče rana na nozi - ćemo ih?

- E - odgovara Jože - ja bih.

- Ne! - kliče kmet Liberat.

- Ča ćemo onda? - pitaju divovi svoga glavara.

Jože se časak zamisli pa pokaže rukom cerove iza daščara.

- A vi jih pometite!

Nekoliko divova pohrli k stablima. Povratiše se s iščupanim cerovima, obrnuše korijene uvis, zagaziše u gomilu.

- Ho! Ho! - kliknuše kmetovi pa raširiše noge i počeše mesti tko zid tko strminu.

Nastade zapomagaj, metež, bježanje. Građani su vrcali, u zrak, padali u travu, valjali se niz obronak, tulili i rikali, izmučeni, razdrti i prašni, dok su orijaške metle mele nemilosrdno i snažno, bacajući ih sve naniže, goneći ih po trnju krševita obronka.

*

Građani se utaboriše na Štriginoj glavici. Rekoše da valja kazniti te razbojnike, povesti opet u tor podivljale ovce.

Kamarlengo se Civetta radovaše neuspjehu vitezova, govoreći o deputaciji koja da se pošalje kmetovima.

Iza duga pogovaranja odlučiše da motovunski, pazinski i labinski podeštati krenu s kamarlengom u grad orijaša i da kakogod sklone težake na povratak.

- Sramota! - zgražahu se baruni. - Ugovarati s kmetovima!

Ali se podeštati uspeše na magarčiće i zajahaše u dolinu, skromno i tiho, bez vjesnika i bez pratnje. Svaki je od njih htio ozbiljnim i dostojanstvenim držanjem sakriti strah koji im je tištao dušu; samo je Civetta škiljio zlobno očima siguran da će prije ili kasnije prevariti ljudeskare.

Sunce je bilo visoko na nebu kad podeštati stigoše pod zidinu.

- Ča žele? - upita ih Jurić koji je onaj dan čuvao stražu.

- Htjeli bismo govoriti s vašim poglavarima.

- A, tako! Onda počekajte. Jože! Liberat! Toma! o-o-oj! - ookne kmet.

Deputacija nije dugo čekala. Na zidini se pokazaše Veli Jože i dva druga sijeda gorostasa.

- Oni su, šjor podeštat! - reče Jože svomu bivšemu glavaru i sjedne na zid. - Ča bi radi?

Motovunskog podeštata osokoli taj doček i poče držati govor koji mu se već dva dana vrtio po glavi. Reče Joži kako se raduje što gorostas nije nastradao na Barbabiankinu brodu. Motovunjani su ga dugo očekivali, pripravljajući mu pečene volove i brente vina, jer građani još uvijek štuju Jožu. Zašto se dakle ne vraća gospodarima? Čemu je pobjegao u to leglo Psoglavaca, u tu prokletu goru?

- Al' nam je tu lepo! Delamo. Slobodni smo.

Podeštat nije očekivao da će iz Jožinih usta čuti te rijcči, pa nije znao što bi odgovorio. Ali se umiješa kamarlengo i zamoli Jožu neka mu pokaže pismo u kojem stoji da je kmet ravan građanima i da može biti slobodan. Jože se zbuni. Kamarlengo ga onda upita zna li on što to znači: biti slobodan.

- Ne znam, ma eto... Sada mi je nekako drugačije. Sad mi je delo milije. Sad je sve to moje. Čovik sam ka i oni.

- Tako je! Tako! - oglasiše se ona druga dva gorostasa.

Civetta ne odgovori. Divovi mu se pričiniše u taj čas još veći no zbilja i bijahu.

- Jože! - upita podeštat - hoćeš li dakle s nama!

- Gospodine - odvrati div - pustite vi nas! Da bi kmeti hteli mene poslušat, došli bi mi k vam da nam povrnete sve ono ča je poli vas a je naša muka i trud.

Podeštat se uprepasti na te riječi. Udari u obećanja. Kmet će uživati ista prava kao i građanin; općina će ga hraniti.

- Znaju, gospodine - prozbori kmet Toma - mi nećemo nikako više k vama. Pozabite nas i delajte sami na onih njivah.

Podeštati se pokunjiše i počeše se spremati na odlazak. Ali Jože prekorači zid, stane pred njima:

- Počekajte. Neću da grete praznih ruk.

Gorostasove šake bijahu pune zlata i srebra.

- Dio santo! - kliknuše podeštati.

- Snamite klobuke! - reče Jože.

Izražaj sreće sinu na onim licima; oči zabljesnuše.

Iz Jožinih ručetina padalo prstenje, lanci i dukati u plemićke šešire. Podeštati gurahu jedan drugoga, dizahu se na prste; spružena vrata, uzdignute glave, otvorenih usta i raskolačenih očiju tiskahu uvijek naviše šešire prema rukama iz kojih je padala zlatna kiša.

- Ima ga još, Jože?

- A meni ništa! - reče kamarlengo.

- Tebi ne dam! Si hud čovik - rekne div i skoči na zidinu.

Mirina je sada bila opet pusta, samo se vidjela Jurićeva glavurda okrenuta prema Štriginoj glavici.

Podeštati uzjahaše oslove, pohitaše niza stranu.

V

Na vijest da su se podeštati vratili s Psoglavčeva brda s punim džepovima zlata, uskomeša se tabor građana. Psoglavčevo je brdo puno zakopana zlata, i kmetovi bi sada mogli zidati palače, kupiti sve mletačke gradove. I građani su hrlili k podeštatima da vide i opipaju novce, prstenje i lance. Ali je taj novac pripadao njihovim djedovima i pradjedovima koji poniješe sve svoje na ono brdo da ih Atiline čete ne oplijene kad je ono Bič božji prolazio Istrom. Građani su dakle pravi baštinici toga blaga, a kmetovi su razbojnici koje valja prisiliti da povrate što nije njihovo. Zlato se mora porazdijeliti između građana jer je zakon - zakon. Psoglavčevo brdo nije svojina kmetova-divova jer kmet ne može imati ni pedlja zemlje pod kapom nebeskom; sve je vlasništvo građana i plemića pa su zbog toga ti gorostasi do dva puta lupeži. Najviše su galamili oni iz Motovuna, iz Pazina i iz Buzeta, jer se Psoglavčevo brdo nalazi na međi njihovih općina; svaka je pače od tih triju općina dokazivala da je ono brdo njezino. Baruni su govorili da su plemićka prava mnogo starija od općinskih; Psoglavčevo je brdo i sve ono što je na njemu i u njemu imanje istarskih plemića; pogledajte samo one novce i prstene: na njima su grbovi i krune - baš njihovi plemićki znakovi. Pravo je i pošteno da im podeštati dadu i ono što su dobili od Velog Jože. Građani su htjeli da se zlato odmah porazdijeli jer ga je gorostas darovao svima njima a ne onoj trojici podeštata. Motovunjani su pak rogoborili da sve ono što potječe iz Jožinih ruku pripada jedino njima jer je Veli Jože motovunski kmet. U taboru se nije nekoliko dana ni jelo ni spavalo. Govorilo se, raspravljalo i snivalo otvorenih očiju o hrpama prstenja, o gomilama lanaca i o kiši novaca. Kao da je groznica tresla kostima plemića, kramara i trgovaca. Ma koliko vikali na divove, nisu se ipak mogli složiti kako i kada da opet navale na gorostase. Htjeli su prije znati čije je zlato i koga će ono dopasti. Usjevi su zorili u ljetnoj žegi, kmetovi su radili u docu i po obroncima, a građani su provodili dane u svađi i kavgama.

Do dva puta pokušaše plemićke čete bojnu sreću i jurišaše na zidinu divova, ali se vratiše izlupane i osramoćene.

- Ti su divlji kmetovi praunuci kozara Polifema. Nisu dostojni da se s njima mjerim - reče barun Braccioduro.

- Tu je neka čarolija posrijedi - prozbori vitez Odo.

- Začarane metle! - rekoše uz porugu građani. - Bolje tako jer bi inače baruni postavili svoju šapu na ono zlato.

Na veliko čudo sviju plemenitaša kamarlengo je Civetta samo šutio. Bijaše se osušio kao kolac, pustio da mu raste brada, i zgrbio kao starac. Otuđivao se od drugova i sjedio satove na vrhu Štrigine glavice, žmireći očima prema gradu divova. On je nešto čekao. Jednog se dana vrati kradom u Motovun.

Građani su sada zbijali šale, govorili manje o zlatu i divovima; ležali su i spavali na svome brdu.

Ali to nehajstvo i ljenčarenje bijaše samo prividno; obdan se odmarahu od noćnoga truda i bdjenja. Netom bi se smrklo, spuštao se građanin u dolinu, i to ponajviše sam ili s kojim od pouzdanijih drugova. Silazili su u do i verali se u tami okolo podnožja Psoglavčeva brda. Kopali su svu noć zemlju amo-tamo po obronku brijega i vraćali se pred zoru na Štriginu glavicu, iznemogli i razočarani. Ali ih je nada opet tjerala u dolinu. Zlato je moralo biti negdje gore okolo vrhunca. Da ga je jednom naći, pa iskopati ga i pobjeći! Tko će da svlada gorostase? Pa kad bi im i pošlo za rukom, htio bi svaki da grabi i nosi. Sam naći, sam uživati! I građani se počeše šuljati sve naviše. Tražili su i kopali po kršu i trnju, u veliku strahu ali zlatu ni traga. "Još više pod samom zidinom!" pomisliše oni. - O ponoći obilazile neke sjene mirinu Psoglavčeva grada. Kao da su velje gliste i krtice kopale obnoć rupe i rovove. Divovi su, umorni od truda, spavali noću kao zaklani, a građani se počeše penjati i na zidinu. Buljili su kroz tminu u nijeme daščare i skakali sa zida netom bi u kojoj staji zamukala krava. Najsmjeliji od svih bio je motovunski postolar Škarpa i njegovi drugovi. Oni su jedne noći preskočili zid te iskopali jamu pokraj daščare, ali ne nađoše no nekoliko gnjilih lubanja. Htjeli su kopati i drugu jamu, kad se otvoriše vrata na daščari, i velika sjena banu pred njih.

Motovunjani se ukočiše.

- Jao! Nemojte nas! Milost! - zajaukne hromi crevljar.

Div kleknu i složi ručetinama ona četiri junaka u jedno breme.

- Ki ste?

- Motovunjani. Ja sam Škarpa.

- Spominjem se. Oni šepasti i zločesti. A ča išćete tuka?

- Ma... Kazat ću sve. Zlato.

Jože se uznemiri. Imao je u šakama crevljara i četiri od onih momaka koji mu začepiše kaljavim sijenom usta kad je ono pjevao pred motovunskom zidinom. Kao da sada opet čuje Ilijine riječi: "Osveti sebe i mene!" Ta on se zakleo galeotu da će se otresti ropstva i da će se osvetiti, a ovoga drugog obećanja nije još izvršio. Dosta mu je malo bolje stisnuti prsti, i Iliji će biti odmah lakše na dnu mora, u utrobi utopljene lađe. Ali kao da čuje glas kmeta Liberata: "Ne lij krv - greh je!" i te mu riječi grme u ušima kao zapovijed. Jože otvara šaku; neće da ih zgnječi kao crve ali će iskušati njihovu gordost od koje je toliko pretrpio.

- Želite zlata?

- Zlata! - kliknuše građani, i Jože vidje kako im oči zasjaše u tami.

- Ja, al' vam ga neću darovat. Morate ga zaslužit.

- A kako?

- Pridite nam pomagat kada delamo dole u dolcu.

- Hm! - zamumlja crevljar.

- Ja ću - reče jedan od momaka.

- Glejte, ovakih ćete dobit - nastavi div i dade im da opipaju novac.

- Ću i ja - šanu i drugi momak.

- Pa dobro - reče Jože. Sada pojte, i čuvajte se ove zidine jer bi vam se moglo ča slabega dogodit.

Motovunjana nestade; div legnu.

Sve je mirno u ljetnoj noći, jedino leganj zacvrkuće kadikad zašuštav nad stajom, dok psi na Štriginoj glavici ževkaju i reže. Noć je topla. Čas je kada smilje i majčina dušica liju iz čašaka miris. Zvijezde trepeću - bde, budne i šutljive, nad uspavanom zemljom.

Jože leži na travi, gleda u tamu i osjeća kako mu noćni mir prodire u dušu da ga raznježi i udobrovolji. Glas mu šapće iz dubljine duše da je lijepo i plemenito što odolje napasti i ne zadavi one patuljke.

Dugo sluša gorostas mukanje krava u stajama i dihanje usnulih mu drugova u daščarama, dok ljetna noć baca na nj koprene, prokađene mirisima, nakićene iskrama, škropljene rosom.

Puhnuo je vjetrić. Zašušnulo je sve naokolo, i srsi proletješe krošnjom hrašća i granama grmova. Zadah još ugrijane zemlje udari diva u lice. Lupnuo ga vjetar u obraze i donio mu iz gore i doca vonju grude, miris usjeva, pelina i borove smole. I pričini se gorostasu da mu ta uspavana zemlja - ta njegova zemlja koju je on ranio i oplodio snagom mišića, potokom znoja - progovara čarobne neke riječi. Ona ga traži i mami u noćnome času kao ljubovca koja ga zavoli svom dušom, jer je on znao da je prene na nov život, da je izmuči i - usreći. I gorostas prianja grudima o zemlju. Pruža ruke kao da hoće zagrliti tu ljubu vjernu, podatnu i plodnu - tu staru majku svoju iz koje idu cijelim njegovim bićem mlazovi mlijeka, valovi snage.

Mjesec istječe, i rijeka svjetlosti struji s vrhunca niz proplanke i doline okolo Psoglavčeva brda. Srebrna pređa uhvatila se za vrhove stabala; rekao bih nevidljive ruke suču iz svjetlucava povjesma na granama svijetle žice na grmove i stijene, pa steru zemljom sagove po kojima srebro teče.

Miljenik zemlje zaspao je na travi usred poljane svoga grada. Rasvijetljen mjesečinom nalik je na povaljen kip. Škropljen rosom i draškan vjetrićem roni u sve dublji san. Spava u šumoru lišća i u sve tišem brujanju popaca.

- - - - - - - - - -

Sunce granjuje; prve sunčane zrake udaraju gorostasu u čelo.

S kosom punom rose probudio se Veli Jože, digao se i pozvao na rad drugove.

Divovi ustadoše i sakupiše se okolo glavara koji in reče što znače one jamice pokraj daščare i okolo zidine, te naredi da se odsad i obnoć straži.

- Uhvatili su se nas kao muhe konja - reče Jurić.

- Pa ča nas briga! Dodijat će im.

Divovi se raziđoše. Jože baci na rame motiku i siđe u dolinu. Dočekaše ga crevljar i četiri momka. Lica im blijeda i kisela, glave pokunjene. Gorostasu bijaše čudno pri duši; nije znao kako da govori s tim ljudima u koje je prije gledao kao u bogove. Pitao se da li su to zbilja oni isti koji su ga onako mučili, na motovunskoj zidini.

- Šta ćemo? - upita Škarpa.

- Ćemo prekopavat!

- Nemamo motika.

- Ću kopat ja, a vi ćete za mnom čistit kamenje. Je ga puno u ovoj zemlji. Ćete ga speljat sve na jedan kup.

I Jože im okrenu leđa, raširi noge, prignu se, zamahnu motikom, uroni je u zemlju, pa potegnu ruke k sebi i rasu punu motiku raspucale grude ispred građana.

- Hu! hu! - hukaše Jože, pregibajući se i uspravljajući kao jablanov vrh pod udarcima bure. Obilat znoj poče mu teći niz čelo i bliještati mu na prsima. Disao je snažno; mahao sve više motikom koja se sjala na suncu. Napinjao je i nadimao mišice na vratu i na laktima; kočio noge, slične dvama stupovima. Ledina je pred njim pucala, gomilala se iza njega i okolo nogu tako da je gorostas ronio sada u sipku zemlju sve do koljena. Zemlja je škripala kao da stenje pod udarcima koji je razdiru. Građani su za divom trijebili kamenje, ali ne mogahu odoljeti navali iskopane zemlje što je pred njih padala, jer je Jože dihao sve muklije, sagibao se sve naniže, strmio se navrh nogu, dižući visoko motiku. Mahao je i udarao brže i snažnije, opit vonjem svoga znoja i zadahom zemlje.

Kamen odskoči od motike i udari crevljara u nogu. Škarpa ciknu, kleknu i stiskajući od bola zube, stade dalje trijebiti kamenje.

Jože dignu nogu, pokroči naprijed i nastavi rad. Najednom reče pomoćnicima.

- Žejan sam. Meh! Vode!

Motovunjani skočiše k potoku i donesoše pun mijeh. Jože mu otvori nožicu, dignu ga u zrak, turi nožicu u usta. Građani su gledali kako jabučica skače na orijaševu grlu, a čeljusti se polako dižu i spuštaju. Mijeh se praznio i šumio; hladna se voda pjenila na Jožinim usnama; curila je niz runjava prašna prsa i klokotala u grlu koje je treptalo srčući požudno.

Kad prestade, div puhnu, cmoknu jezikom i baci prazan mijeh.

- A sad naprijed! - reče Jože i zamahnu motikom.

Tako su oni radili u dolini, a gore na Štriginoj glavici građani se kupili, promatrali rabotnike i pucali od gnjeva.

- Koja sramota! Građani služe kmetu.

- Potjerat ćemo ih iz naše općine - govorio motovunski podeštat.

- E, majstore Škarpa, e! Sram te bilo!

Najviše je to peklo Motovunjane koji se zakleše da će one iste večeri suditi crevljaru Škarpi i njegovim drugovima. Moraju oprati sa sebe tu ljagu, osvetiti uvredu motovunske časti, pa stajala te lopove i glave. Ali oni iz drugih općina, da dadu oduška svojoj ljutini i da im brže prođe dugi ljetni dan, počeše se rugati Motovunjanima.

- Je li istina da ste Velom Joži i vi onako rabotali pod Motovunom?

- Je li da je Škarpin djed bio motovunski podeštat?

- A onaj vaš slavni toranj što ga Jože uzdrma kucnuvši o nj malim prstom, je li istina da se naherio kao kolac?

Uzalud su podeštati mirili ljude govoreći im da crevljareva sramota ne ponizuje sve Motovunjane jer ćeš u svakoj staji naći po koju šugavu ovcu. Možda je razbojnik Jože ulovio one nesretnike kao mačka miševe, te ih prisilio da mu rade.

Sve badava. Netko je vidio kako je Škarpa pošao Joži u susret. Motovunjani su osramoćeni za sva vremena.

Građani jedva dočekaše zapad sunca.

Umorni i prašni stigoše Škarpa i njegovi drugovi o sutonu u tabor. Dočeka ih kiša kamenja, zviždanje i tuljenje. Crevljar je nešto vikao u onoj zbrci; mahao je rukama i poskakivao na hromoj nozi. Rulja ne htjede ni da ga čuje. Motovunjani se zaletješe na nesretnike; pograbiše ih, baciše im konopce o vrat i objesiše ih o suh bor.

- Spasli smo svoj dobar glas! - rekoše Motovunjani, i kamen im se svali sa srca.

- Nije po zakonu, al je ipak u redu! - zamumlja motovunski podeštat.

Dva dana visila su ona tjelesa o borovoj grani.

Trećeg dana skinuše građani leševe da ih bace u koju jamu. Kod svakoga nesretnika nađoše u džepu po dva zlatna novca.

- To im je bila plata - reče netko. - Jožin novac.

Građani se zamisliše. Šapat poleti logorom.

- Bili smo nagli i okrutni.

- Veli Jože dobro plaća!

- Pet takvih nadnica, pa si bogat čovjek.

- Braćo - klikne neki Labinjanin - ja ću biti iskren. Mi smo svi siromašni građani, a za siromaha nije sramota raditi.

- Zašto nam gospoda ne dadu da nešto zaslužimo?

- Tjeraju nas na divove da osvojimo zlato, pa da ono zatim uđe u njihov džep.

- Mučimo se radije za sebe!

- Ljudi - klikne opet Labinjanin - služimo onoga koji nas bolje plaća. To vam velim jer znam dobro našu gospodu. Drže nas ovdje da crknemo od glada. Oni su krivi što se kmeti pobuniše.

I rulja, mjesto da baci leševe u dolinu, iskopa im grob. Građani se pomoliše nad mrtvacima, sahraniše ih i posadiše križ.

One su noći gorjele dugo vatre na Štriginoj glavici, i vodili se govori i dogovori do preko zore.

Sunce granu. Čete građana spustiše se u dolinu, stupiše pred Jožu.

- Ča je, ljudi? - upita ih kmet naslonivši se na držak motike.

- Jože, naši su nas glavari nahuckali na vas. Otvorismo oči, uvidjesmo prevaru.

- Pa ča ću vam ja?

- Unajmi nas ti!

- Ma ja vas ne trebam.

- Šjor Jože, kušajte nas jedan dan, pa ćete vidjeti da znamo i mi kako se drži motika u ruci i nosi kamenje i trijebi trnje. Danas ćemo badava raditi.

- To ne! Svako se delo mora pošteno platit. Čovik ni hlago.

- To je odgovor! To je ono čega ne znadu naša gospoda! - kliknuše građani i gotovo kleknuše pred gorostasom, moleći ga da ih ne odbije.

- Ma ča ću s vami? - pitaše ih Jože. Naše motike nisu za vas. Kušajte.

Jože usadi motiku u grudu. Dvadeset momaka pohrli da je trgnu iz zemlje; znoj poteče, ali trud im ostade jalov - motika se ne maknu.

- No, eto!

Građani ga gledahu pokunjeni.

- Ha - klikne Jože. Možda plug. Počekajte me tuka!

Ljudeskara potrči na strminu gdje su tri orijaša orala, i vrati se noseći s drugovima plug. Građani su klimali glavom. Kako orati tim plugom kad ne mogu maknuti ni one motike?

- Vež'te i potežite! - reče Jože i baci im snop konopa.

Građani su oklijevali. Gledali se ispod oka kao da su htjeli zaviriti jedan drugome u dušu. Ali sva su ona lica bila blijeda; u očima je plamsalo žuto svjetlo - gramženje za zlatom. Svi su osjećali da se to mora zbiti jer ih na to goni neodoljiva sila. Njihove se glave pokunjiše još više, pogledi im postadoše još gladniji. Najednom se prenuše, baciše pod noge i posljednji sram. Građani se latiše konopa, priđoše plugu.

Preko sto ljudi poče vući. Ostali se namjestiše da tiskaju i guraju.

Jože prihvati ručice, uroni lemeš u ledinu. Konopi se napeše, stotine nogu upru o zemlju, zahropta mnoštvo prsiju. Plug zaškripnu, ali se ne makne. Škrinu i zaječi drveni plug kao da se opire naprezanju onog roja patuljaka; zastenje kao da zove snagu Jožinih volova koji su u taj trenutak buljili iz obližnje ograde u onu rulju. Životinje su mukale kao da im nije pravo što ti maleni ljudi navališe na gredelj koji samo one mogahu dignuti, uspraviti i ponijeti na daleku među poljsku.

Jože upre iz petnih žila o ručice; nasloni se na raspon; izboči prsa, digne čelo.

- F o r z a! - kliknuše građani.

- Šti! - grmnu Jože. Plug se maknu, zaljulja se i zabrazdi ledinom, vučen i tiskan od građana, prignutih, znojnih i crvenih u licu, a ravnan rukom kmeta orijaša.

VI

Žetva je - vesela, obilna žetva - oko Psoglavčeva brda. Bog je blagoslovio rad kmeta-diva. Cio dan nose i vuku građani-nadničari žito na brijeg. One su daščare pune: žitnice su krcate zrnja, staje su preuske za marvu. Plastovi se nižu na obronku. Kladare drva dižu se okolo grada kao kule i tornjevi. Nalik je grad kmetova-orijaša, vrh onoga brežuljka, na brod što se uznio povrh vala, krcat svake blagodati. Kada sunce zapada i prvi se prameni jesenje magle vuku strminama, rekao bih da se ta lađa ljulja na gorskom zelenilu. Na njoj su orijaški mornari, velji šatori i drvene kule. Grad je kmetova-orijaša za vrijeme žetve kao veliko srce koje prima iz stotinu žila krv, punu sokova i topline, da se prometne u dojku iz koje će, kao iz vrela, ići zemnicima hrana. Raduju se divovi. I građanima je uskliktalo srce. Glavar divova, onaj neotesani Jože, darežljiv je kao sunce na nebu. Otkada se vratio kamarlengo Civetta iz Motovuna s nekoliko vozova vina, Jože se pomalo sasvim promijenio i postao uzor-čovjekom. Pije kao kakav vlastelin, jogunast je, i ponosi se da je praunuk nekoga kralja Dragonje čija čaša i kruna da rese i dan-danas oltare motovunske crkve. - Građane ne boli glava što se taj varvarin uzoholio i što se počeo svađati sa svojim drugovima. Jože se gotovo sprijateljio s bivšim gospodarima; daje svakome zarade i isipa novac na pregršti. Vitezova i plemića nestade sa Štrigine glavice. Rekoše da im ponos ne dopušta ugovarati s kmetima i prosjačiti od njih milostinju, pa odjezdiše svojim kulama. Za njih je ipak lako: tu oni sada vrebaju po cestama putnike i trgovce. A što bi građani bez Velog Jože? Gorostas još ne zna što vrijedi zlato, pa im ga baca kao proso pticama; oni će do malo dana u gradove s punim džepovima. - A i doba je da se jednom ide; zima je na domaku, a Jože im reče da je već ugledao dno one jame iz koje grabi zlato. Gorostas zato ne haje, jer su mu staje i žitnice već pune. Građani pak vele: "Idimo doma! Kad potrošimo, mi ćemo opet k Joži!" I neki su podeštati već otišli sa Štrigine glavice. Rekoše da ih spopadne srdžba kad ugledaju kako njihovi općinari robuju kmetu. Građani vele da gospoda idu u gradove jer slute da će skoro prestati ta žetva zlata na Psoglavčevu brdu; dočekat će podeštati i plemići građane u gradu, pa im u ime štatuta i privilegija zaviriti u kese i izmamiti novac. Sve to znadu radnici i trgovci, jedino kamarlenga Civettu ne mogu nikako odgonetnuti. On ne traži od kmetova novaca; laska im i savjetuje ih u neprilici. Pred mjesec dana sklonio kamarlengo Velog Jožu da mu dođe u goste; opi ga, a ipak ne dirnu u zlato što ga je gorostas donio u njedrima; druga se neka gospoda potrudiše da riješe orijaša toga tereta.

Kamarlengu je pače pošlo za rukom umiješati se u svađe što nastaše između divova; govorka se da im je on nekom prilikom i sudio te ih pomirio. Civetta ne psuje građane što rade kao težaci, i stiska oba oka da koješta ne vidi. Podeštati odlaze; on ostaje sa svojim slugama. Gradi na Štriginoj glavici daščaru - sigurno će prezimiti u tim gorama. Što snuje taj Mlečić kad su kmeti slobodni i jaki a div Jože prosipa posijednje dukate? Svršila je žetva za divove i berba zlata za građane - doba je da se ide. Kad svane premaljeće, oni će opet amo da vide je li Veli Jože naišao na koju novu riznicu.

Tako govore građani i vrše posljednje radnje okolo Psoglavčeva brda. Spušta se magla; pušu prvi hladni vjetrovi. Građani se dižu da putuju. Primorci su već otišli. Svakog jutra kreće po koja četa sa Štrigine glavice. Tabor je gotovo opustio i počeo se žutjeti od opala lišća.

Posljednji koji prođe bijaše motovunski podeštat.

- Idemo i mi? - reče jednog dana kamarlengu.

- Ostajem - odgovori Civetta.

- A čemu?

- Ja ću natrag s Velim Jožom.

- Šalite se, kamarlengo. Izgubili smo zauvijek kmete.

- Nismo.

- Al' ne vidite što se sve zbilo!? Prenuše se, složiše se. Muka im urodi. Oni nas više ne trebaju.

- Trebaju. Staza je do slobode duga i trnovita.

- Oni je već prevališe svojim orijaškim nogama. Oni nas prekoračiše. Građani su služili svome bivšemu robu.

- Građani su služili zlatu. Puzali su pred zlatnim teletom: nisu se klanjali tom orijašu sa glinenim nogama. Dobro je što naši izmamiše novac iz kmetskih šaka ali je kmet sam rudnik koji ne smije nikako iz naših ruku. Ono što gorostas mora svladati da dođe do prave slobode, leži u njemu. S time računam.

- Vi se onda nadate da ćete u njemu utući čovjeka.

- Taj je čovjek još uvijek tako malen da ga ne treba ni svladati. Dosta mi je da kakogod pospješim ono što će se svakako desiti.

I podeštat, vidjevši da se Civetta ne da nagovoriti, krene prema Motovunu. Jahao je sav zabrinut, razmišljajući kako će dočekati gladne godine koje su već sada prijetile.

Njegove pratnje nestade iza gora, a Civetta je dugo sjedio pred svojom daščarom s nekoliko građana koji se bijahu zakleli da ga neće pustiti sama između onih divljaka.

***

Neopaženo požutjelo je lišće jasenovo i lješnikovo, porumenjele su grančice na svibu i drijenu, a plodovi kurike i veprine sinuše po grmovima kao kapljice krvi.

Polagano umire jesen na ležaju opala lišća. Strnad šušti na njivama. Šumore grane na vrbama pokraj potoka. Plaču vode, silazeći iz gorskih izvora.

Dan je vedar, tih i tugaljiv. Sunčane zrake ne žegu više zemlju; lome se u sve boje duge na kapljama rose što ih magla ostavila na hrastovu listu, na klasu poljske preslice, na kapici mahovine, na vlatu trave.

Na poljani usred Psoglavčeva grada sastali se svi divovi da proslave svoj uspjeh i da se dogovore kako će porazdijeliti među sobom ljetinu. Veselje njihovo iskreno je i veliko - ta prvi je put što imaju u rukama nešto svoje. Slobodni su i imućni; odbili su napadaje plemića, a građani se vratiše k svojim kućama. Prvi je put što su svi na okupu ne da rade no da se vesele. - Čuture im pune kamarlengova vina; miris pečenih ovnova draška im nozdrve; usklici im odjekuju po bližnjim docima. U posljednje su se doba često svađali, palo je i grdnih riječi, ali će danas sve to prestati. Jože se doduše nešto osilio i stekao neprijatelja u družini, no on je ipak čovjek; ta bez njega ne bi bili dočekali takva dana. Pravo je što je sio na prvo mjesto kao kakav gazda. Kmet je Liberat sada njihov glavar, ali je Veli Jože ipak najjači među njima, pa nek se momak ponosi.

Divovi jedu i piju. Jože se povalio na bok, podupro laktom glavu; priča po stoti put o oluji na moru i o galeotu Iliji. Govori kako bi valjalo sazdati grad od kamena kao što je bio onaj bana Dragonje.

- A ja! Pa da te zatim okrunimo za kralja. To bi ti htel - oglasi se Ivan, mlad ovčar.

- Muč'! - zagrmi Jože. Ti si za brave past i za nič drugo.

- Ma ti jiš moje brave.

- Bravi su svih nas, a paseš jih na mojoj zemlji.

- Ma baš tvoja!

- A čigova? Sva je zemlja va dolcu moja.

Jože izbulji oči na ovčara kao da će ga živa progutati. Ivan umukne; ostali udariše u pjevanje da prekinu prepirku.

Nisu htjeli da se danas svađaju; samo je Liberata i Jurića nešto i sada bockalo protiv Jože, pa su sokolili pogledima ovčara. Liberat je bio kivan na Jožu jer mu Branenčanin ote zemlju u docu. Jurić je pak govorio da ga je Jože prevario i pokrao. Prevari ga zatajivši mu vrijednost zlata; a pokrade ga potrošivši novac što ga je on, Jurić, prvi nasao.

- Ča je huje: ukrast šaku sena ili punu jamu zlata? - viknu Jurić. Ali divovi ga ne čuše; grmjeli su sada u zboru i pjesma je tutnjala klancima okolo brda.

Sjedjeli kmetovi u travi i lišću, pokraj vozova sijena, nedaleko daščara u kojima je mukala i blejala stoka. Poljsko je oruđe ležalo oko njih. Psi su lajali; konji su rzali, razdragani vonjom pokošenih livada. - I stariji kmetovi počeše pričati svoje doživljaje. Koliko patnja i stradanja! Koliko nasilja! A oni su sve to podnosili, puštali da ih grde i muče, bojali se ludo građana i vitezova koje možeš pogaziti kao hrušteve.

- Smo bili kako blago!

Jože šuti, ali drži visoko glavu. To nije više onaj težak koji je negda čučao pod motovunskom zidinom čekajući pečenku. Nešto ponosno i tvrdo stoji sada orijašu između obrva, a oči mu gore. Opio ga slobodan život, rad i osjećaj snage. U njemu se probudi nešto što se ne umiri poniženjem građana i bijegom plemića; kao da traži otpor protiv koga će razviti snagu što ga guši i sili da plane. Od nekoga vremena on vidi da su kmetovi nezahvalni prema njemu, da bi se svaki od njih htio postaviti na čelo zadruge, a to ga boli. Priznaju mu da je najjači, ali ga ne drže dosta pametnim. A tko je više od njega doživio i na kopnu i na moru? Tko im otvori oči? Jože se ipak nada da će ga danas nagraditi i udijeliti mu obilatiji dio: vidjet će se kod diobe kako ga štuju.

Sunce je bilo već visoko na nebu, kad se divovi nasitiše i ispjevaše. Digoše se da započnu s diobom. Već kad su dijelili drva, neki se od njih naljutiše i počeše vikati. Teškom mukom pođe za rukom starijim kmetima umiriti nezadovoljne, te priđoše k stoci o koju gotovo da se ne potukoše. Ovčara Ivana moradoše vezati da ne navali na glavara Liberata. Bili su već svi kivni jedan na drugoga kadno prijeđoše na žito i kukuruz. Jože se prvi pomami tvrdeći da njega ide mnogo više.

- Ja sam skopal i izoral dolac ispod Štriginega brda, a dolac je napunil žitnice. To je sve moja muka.

- Mučili su se oni iz grada - reče Liberat.

- Pak! Sam ih i plaćeval.

- Si, ma s mojimi beči - vikne Jurić.

- Pravo govori Jurić. Zač im je dal ono zlato? Ni bilo njegovo - umiješa se ovčar Ivan.

- Svaka čas' tebi, Jože! - rekne stari kmet Marko. Si čovik i znaš s ljudima ishajat. Ja, dolac je dal čuda žita, ma su delali oni iz grada. Ti si ležal i pil. Ne govori da si se puno mučil. Smo mi već nego ti. Svaka čas' tebi, Jože! Ma si ih plačeval s beči ča jih je našal Jurić, a su bili beči svih nas. - Ča ni tako, ljudi? - Vero ja! - Tako je!

- Huncuti! Lupeži! - plane Jože i stane psovati, crven u licu, s nabreklim žilama na vratu. Njegova je dolina; on ju je izorao i posijao. Građani su čeprkali kao kokoši po oranici i smetali ga u poslu. On je puštao da rade i darivao ih zlatom, samo da se okane zanovijetanja i da budu mirni.

- A ča će ti sve to žito?

- Ča te briga! Ča je moje - je moje.

- Volil bi jopet služit gospodinu nego tebi - vikne Jurić.

Jože se uzalud žestio. Kmetovi su ga sada gledali mrki, mučaljivi. Branenčanin vidje da su gotovo svi protiv njega i da ga se ne boje, pa se još više uspali. Potrči k daščari, otvori vrata, skoči na stog žita. Rukama i laktima stane gurati i bacati zrnje izvan daščare, u oblaku pljeve i prašine.

- Na psi! Na vam! Moja muka! Moj trud!

- Si munjen! - klicahu mu kmetovi, spremni navaliti na mahnica.

Jože se najednom umiri; iziđe iz daščare.

- Dobro je! Ste vi kontra mene. Ja grem, ma mojega žita nećete godit!

***

One iste noći gledao je kamarlengo Civetta sa Štrigine glavice kako požar bukti u Psoglavčevu gradu. Gorjele su daščare i cerovi na rubu poljane. Ognjeni jezici drhtahu na vjetru, dizahu se sve naviše ližući daske i slamu na krovovima, a stabla se upaljivahu. Grad je gorio, sličan lomači na vrhuncu brda.

Iskre su letjele naokolo, vrcajući iz dasaka i iz krošnji stabala. Velike sjene vrzahu se okolo vatre: stoka je bježala, mučući i blejeći, niz obronak. Čopor konja srtao iz staje, kasao niza strminu; topot je tutnjao dolinom; vjetar je nosio daleko rzanje. Gle, nekoliko sjena juri u dolinu; srću preko krša - gone nekoga. U rukama su im klade kojima mašu. - "Jože! brek!" čuje se vika u huku vjetra. Sjene su sišle u dolac, razišle se, i sve nekoga traže po šumici i pokraj potoka.

Civetta sjedi; gleda požar i zublje u docu. Raduje se nenadanomu događaju. Najednom začu lupu koraka. Visoka sjena banu preda nj. Dihala je duboko.

Div okrenut leđima prema vatri, razdrapana odijela i kose što se vijaše u vjetru, pričini se Mlečiću demonom koga pakao izbaci. Civettino se lice produži i problijedi.

Sjena stajaše pred Mlečićem. Najednom se poguri, nešto šapnu i pruži ruku što sinu u ruju požara kao da je naštrapana krvlju.

- Tko je to?

- Mi date vina? - šanu došljak.

- Ti si Jože! Što se dogodilo?

- Hteli me ubit. Mi date?

Kamarlengo povede gorostasa na zapadnu stranu brijega. Tu se pod proplankom odroniše davno pećine i otvori jama.

- Ovdje te neće naći - reče kamarlengo.

Civetta otide pa se doskora vrati s momkom koji je nosio vino.

- Na! Pij i govori.

Jože je sjedio i gledao mrko preda se.

- Lupeži! Vragi! Mene udrit! Ćemo videt!

Civetta je šutio i čekao.

- Tko je upalio grad? - upita.

- Ja.

- A zašto?

- Ukrali su moje žito. Hteli bi moju muku. Sve za njih! Ča su oni meni? Nič. Ja sam iz jednega kraja, a oni iz drugega. Govore kako ja, i to je sve...

- A, vidiš!

- Su morda oni gospoda, pa da jim ja služim kako hlapac?

- Pravo imaš!

- A ča je moje, morem i zgoret. Oni mene tuć, ubit? Su huji od grajana. Va gradu su gospoda, a oni? Kmeti, kao i ja.

- Da nije tebe bilo, služili bi sada gospodarima.

- Nego da bi! Sad bi oni hteli da ja njim služim. Ću raje delat jopet za gospodu. Gospodin je gospodin, a ča su oni?

- S nama ti je ipak bolje bilo.

- Je hudo bilo, ma drugačije. Znal sam barem koga služim. Ča? Liberat da bude moj glavar? Čujte, gospodine, neka mi daju moj plug i voz i motiku, pa ja ne grem već na grad. Ću živet sam va dolcu; ću sam delat.

- Dobro je! Ja ću sutra k njima.

- Ma ja ću moju zemlju! Dolac je moj.

- Ne boj se.

- Ste čovik, gospodine!

I Jože poče grditi svoje drugove. Ovčar Ivan krade po njivama i goni stado u štetu. Jože mu jednom ubio zbog toga kravu u svome docu, pa ga ovčar mrzi. Liberat se polakomio za njegovom oranicom u dolini, a ludom Juriću ne da ono nesretno zlato još uvijek mira. Svi su mu zavidni što je prvi među njima, i njegovo je žito najbolje, i njegovi su kukuruzi najjedriji. Govore mu da je bahat i svadljivac, a svaki se od njih jagmi da bude glavarom, i kolju se gotovo svaki dan za pedalj zemlje. Tuže se da je pijanica, ali Civetta dobro zna da je i njima vino ugodilo.

Kamarlengov se napitak porazgovori u Joži, a gorostas poče bulazniti o kralju Dragonji, o galeotu Iliji, o slobodi za koju da bi i krv dao.

O ponoći orijaš zaspi; kamarlengo se vrati u daščaru.

Svitalo je jesenje sunce kad Civetta ustane i siđe u dolinu.

***

Divovi su po docu tražili pobjeglu stoku i konje; kupili su živinu i tjerali je prema gradu. Bili su pokunjeni, srvani od bdjenja i tuge.

- Bog s njimi, gospodine! - pozdravljahu kmetovi kamarlenga, a glas im bijaše mek i tih, lica krotka.

- Bog, ljudi! Što vam se to dogodilo?

- Zlo je. Jože nam zapalil grad.

- Al kako to? Zašto?

- Eto, tako. Posvadili se, pa Jože pošal va dolac. Vrnul se je obnoć nazad i zapalil.

- Pa onda?

- Videli su ga ljudi, pa su ga hteli ubit, al jim je pobegal. Sve je zgorelo. Hote s nami, pa ćete videt.

I kmetovi povedoše kamarlenga u grad.

Garište se još pušilo. Stogovi izgorjela žita ležali baš ondje gdje se juče dizahu daščare. Nekoliko greda nestalih staja držahu se jošte uspravno pokraj stogova, ali bijahu crne od vatre, prelomljene od vjetrine. Amo-tamo po poljani ležale mrcine konja i volova, a oko njih vrzli se psi. Jata gavranova kupila se grakćući na ostacima kladara; čekala su da se ljudi maknu s brijega ili da im bace strvine u dolac. Debla cerova stršala uvis. Sve bijaše sivo od pepela, crno od dima.

- A što ćete sada?

- Ćemo kaštigat onega palikuću - reče kmet Liberat.

- A tko vam je glavar?

- Sam ja.

- I vi ste to dopustili?

- A ča ću ja kad me ne slušaju? Svi su zločesti, a Jože je najhuji. Delaju i muče se, ma su kao munjeni.

- Sam rekal ja - poče kmet Toma - da je to mesto prokleto. Posvuda kosti. Pa to zlato, pa zidi! Ja govorim da gremo na koju drugu goru.

- Ni to, ne! Zemlja je božja. Nego čujte, gospodine - reče kmet Ivan. Mi nimamo pravega čovika ki bi s nami ravnal. Mi smo dobri za delat, ma smo brižni kmeti. Htel bi nam se čovik pametan, študijan, ki bi s nami znal lepo ravnat i rekal nam ča i kako, i kega bi mi štimali i rad poslušali. Onda bi sve dobro bilo, i ne bi se takove stvari dogajale. Ma ovako, ča nam koristi bit liberi?

- Vero ja! Predika kako čovik!

- I ja držim da je tako - reče Civetta. Vama se hoće glavara, i to pravoga.

- A ča bi bilo kad biste vi prišli k nam i bili naš poglavar?

- Ja?! Što vam to pada na um? Potražite ga među vama.

- Mi nismo za to. Dajte vi. Ćete videt kako ćemo onda delat.

Civetta se sve nećkao, a govorio tako da je još više poticao težake da ustraju u svojoj želji. Nakon duga pogovaranja kamarlengo poče popuštati. Pošto mu oni obećaše da će ga u svemu slušati, pristane i zada im riječ da će s njima kao sa slobodnim ljudima. Prošeta se još jednom poljanom te odredi da bace one mrcine, ugarke i pepeo u klarac i da posijeku po šumama daske za nove daščare. Njihova stoka nije mnogo pretrpjela, pa se nije bojati glada. Do koji dan porazdijelit će svi skupa zemlju te započeti da krče i oru. On će k njima svako jutro. Reče im da puste na miru Jožu koga će on sam potražiti. Divovi se utješiše i popratiše sve do doca svoga novoga glavara.

- Zaludu - reče kmet Liberat - gospodin je gospodin.

- Ma i vraga, samo ne Jožeta!

- Kako je sve laglje kada kigod zapoveda!

I one su večeri divovi opet pili i pjevali na opustošenom vrhuncu Psoglavčeva brijega.

***

Crne su vijesti stizale kamarlengu.

Poručivao mu je podeštat da građani vole gladovati no dati Jožin novac kojim bi on htio kupiti živeža. Motovunska je šuma pusta, i proto se Dalla Zonta uzalud muči da nađe u gradu radnike. Mletački senat šalje pisma, opominje i prijeti motovunskom vijeću. Građani za to mare i ne mare. Općinska blagajna prazna, a Motovunjani lihvare onim prokletim zlatom. Po njivama ni oranja ni kopanja. Do koji dan nećeš naći ni kore hljeba u Motovunu. Zavladao nered. Plemići se prometnuše u razbojnike. Naoružaše služinčad, pa haraju po selima, prijeteći gradovima da će udariti na njih namete. Najžešće se uzgoropadio vitez Odo Wachsensteinski. Sve je nagnulo u grad da ne pogine od oskudice i od mača, a u Motovunu poskupio živež kao oko u glavi. - Što je bilo vina u općinskome podrumu, sve mu rado šalje, jer bi strašno bilo kad bi se gladni građani bacili na piće. Podeštat moli kamarlenga da se okani onih divljaka i pohrli u Motovun gdje će biti svima od pomoći.

Civetta, netom primi vino, povede voz k divovima i dade im ga za marvu. One iste večeri poruči kamarlengo podeštatu da mu eto šalje stoku, a da će domalo obradovati Motovunjane još ljepšim darom. On ostaje na Štriginoj glavici. Neka se podeštat tješi i ne boji glada dok je volova i ovaca na Psoglavčevu brdu. I od toga dana prodavao je Civetta divovima sve skuplje vino. Zlatna jama bila je već prazna. Zalud su kmetovi kucali motikama i kopali rupe. Iskopaše jednom duboku jamu i naiđoše na spilju kojoj se na dnu nešto svjetlucalo. - "Zlato!" kliknuše i nagnuše kao jedan čovjek da se provuku kroz prohod. U uskome prorovu nasta borba između divova. Uhvatiše se ukoštac: gušili se šakama, bili nogama. Borili se žestoko dok vidješe da ono nije zlato no hrpa gljiva što se sjaju u vlažnu polumraku.

Ovčar se Ivan proslavi kao pijanica. Krao je drugovima blago i davao ga kamarlengovoj družini: vola za po brente vina. Gotovo svakoga trećeg dana gonili su građani volove i ovce u Motovun i u druge gradove. - Divovi su opet hranili, a da toga nisu ni znali, sva obližnja mjesta. Stoka je iščezavala, ali su kmetovi na drugo mislili. Očekivali su dan kad će im Civetta porazdijeliti zemlju, pa su o tome vodili već sada prepirke i svađe. Kamarlengo je navlaš puštao da minu dani i sedmice. Pirio je razdor. Huckao ih, ali uvijek s medom na jeziku, govoreći im o slozi. - Samo je Jožu poticao na bunu; tjerao ga da se osveti svojim drugovima. Bijaše se Branenčanin povukao u dolac. Radio je malo i polazio k Civetti da se izbrblja. Civettini su ga drugovi dočekivali s početka laskavim usklicima i gostili ga s nekim strahom, ali što se više gorostas podavaše dangubi, hvalisanju i piću, to su oni postajali drskiji prema njemu. Jože se iznova nauči svemu tomu! nije se više ljutio što se gospoda s njime ljuto šale: - ta oni mu povlađuju svaku riječ kada grdi one u gradu.

Tek o Božiću pričini se Civetti da je nadošlo vrijeme baciti među seljake pravu jabuku razdora.

Rano ujutro dođe kamarlengo u grad, pozove kmetove i javi im da će razdijeliti zemlju.

Pet dana obilazili su svi skupa strmine i doce, mjereći njive, udarajući međe, pravdajući se za svaki kamen. Civetta se nije ni nadao da će naći u kmeta takovu pohlepu za zemljom. Uvjeri se da mu nije od potrebe udesiti diobu na takav način da se kasnije još gore počupaju među sobom. Dosta je da su susjedi, pa će se posvaditi o svaku grudu o svaki grm. - Najteže je bilo s dolinom između Psoglavčeva brda i Štrigine glavice.

- Pustimo je Joži - reče kamarlengo - on ju je i dosada kopao.

Ali kmetovi da se pomame. To je najbolja zemlja! Jože ju je oteo drugima, baš razbojnički. Dva dana mučio se Civetta s njima, dok ne reče da će po doca pripasti Joži, a druga polovica Liberatu i starome Marku. Kamarlengo je znao da će baš ta dioba postati vrelom jada.

Civetta ispiše o svemu neki spis, udari na nj pečate i postavi pred divove knjižurinu na kojoj se vidi srebrn križ.

- Zakunite se na toj knjizi i na tome križu da ćete se držati ugovora i da ćete štovati tuđe.

I divovi se zakleše.

One iste večeri reče Civetta Joži: koji je dio doca zapao njega a koji Liberata i Marka. Gorostas problijedi; usne mu zadrhtaše.

- Ja nisam bil s vami. Ja ne znam nič. Dolac je moj.

- Jože, i ti se moraš pokoriti. Stvar je gotova.

- Ja nisam prisegal.

Civetta stade pričati gorostasu kako kmetovi vele da su bili i preveć blagi prema njemu: oprostiše mu zločin, dadoše mu najbolji dio doca.

- Nepravedno je - reče Civetta - al sam se bojao da će biti i gore. Što ćeš? Njih je dvadeset, a ti si sam. Preboli!

Branenčanin skoči na noge, potrča u dolinu.

VII

met je uživao što je gospodar komada zemlje. Nov se osjećaj budio u težaku - biti vlasnik, moći kazati: "To je moja njiva! Moja šuma!" On će podignuti strehu na svojoj grudi, napuniti je marvom i pšenicom, živjeti sam i slobodan. Kmetovi se latiše motika i pohrliše na krčevine i ledine da kušaju zemlju. Ali ne potraja dugo, i neki rekoše: "Zapala me loša zemlja; susjedova je mnogo bolja!" Drugi protužiše: "Nije najgore, ali je moj dio najmanji, i susjed prelazi preko mojega." Do nekoliko dana svi su tvrdili da ih drugi prevariše. Čemu ne razdijeliše dolac u dvadeset dijelova da svakoga nešto dopade, ta ono je - zemlja! Zašto Joži, Liberatu i Marku što vrijedi, a njima zemlja plitka i rđava? Sad je gore nego prije. Dosad su imali svi jednako, pa se nije nitko tužio.

Jurić prelomi pred svima motiku i baci je u trnje.

- Darujem vam svoj del! Ča će mi stene? Raje nič!

Ni poštenja na svetu! - reče Toma koji je pričao kako ga pokraše kod mjerenja zemlje, i zahtijevao da mu se pomaknu međaši.

- A to je pravo da drugi gredu preko mojega? - klicao je treći.

I nova borba usplamti među kmetovima.

Zabrinu ih stoka koja je naglo iščezavala. Civetta im poruči da izaberu novoga glavara jer se on vraća u Motovun. I sada je svaki od njih htio dovinuti se te časti: - starci su kazivali svoje sijede vlasi, mlađi svoje jake mišice. Divovi su opet provodili dane u svađi, i život im postajaše sve teži.

đu Liberat i Marko nisu se još usuđivali u dolac da obrađuju svoju zemlju. Bojali su se Jože. Bijaše Branenčanin poručio kmetovima da se on nije zakleo na knjizi sa srebrnim križem, i da on neće da znade za onu njihovu diobu. Dolac je uvijek bio njegov, pa nek se nitko ne usudi dirnuti u njegovu zemlju. Civetta reče da on u tu prepirku ne ulazi; nek svaki od njih brani svoja prava kako zna i može.

Istom poslije desetak dana spusti se stari kmet Marko u dolinu i stane se šuljati okolo svoje zemlje.

- Ča delaš tuka? - vikne Jože potrčavši kmetu u susret.

- Oči su za gledat.

- Ča išćeš na mojem?

- Na tvojem ne išćem nič. Grem na moju zemlju.

- Kade je ta tvoja zemlja? Greš ća!?

- Ja sam tuka gospodar!

I kmet Marko prekorači plot.

- Greš ali ne? - ruknu Jože; a videći da ga Marko i ne gleda, zaleti se na kmeta.

Gonili su se bijesno; tukli se bez milosrđa. Do dva puta povali Jože Marka i izmrcvari mu šakama lice. Starac kmet, uvidjev da bi mogao podleći, istrgne se Jožinim šakama i udari u bijeg. Branenčanin ga tjerao sve do strmine, prijeteći mu da će ga drugi put ubiti kao psa.

Kad se Marko pokaza u gradu onako izgreben i istučen, svi kmetovi digoše viku protiv razbojnika. Ne puštati gospodara na svoje, udariti starca! To je sve jer ga nisu kaznili kad im upali grad. Civetta je mudar i pravedan, ali je preveć blag. Nije na diku kad te gospodar šiba, ali da te kmet bije, to je ruglo i sramota. Liberat je molio i kumio drugove da siđu svi skupa u do, pa da se obore na goropadnika; neka ga ulove i vežu. Budu li svi složni, lako će ga ukrotiti; inače neće nitko smjeti u dolinu, a to bi bilo nečuveno i sramota za sve težake. Ali su svi kmetovi bili zavidni Marku i Liberatu što ih je dopao komad zemlje u docu, pa su se u srcu radovali svemu tome i nadali se da će Jože još jače bjesnjeti.

- Niste ljudi! - ljutio se Liberat.

- Ča mi imamo od tega ča smo skupa? Ma baš nič! - govorio je kmet Marko.

- Znaš ča - reče kmet Toma Liberatu. Daj ti meni tu zemlju u docu, a zami onu moju blizu šume.

- To bi vi hteli, ma ja nisam munjen. Ja se ne bojim Jožeta. Ćete videt! - odgovoi Liberat. Ma ako mi se ča dogodi, ćete bit vi krivi i pred ljudi i pred bogom.

- Se bojiš! - narugaše mu se kmeti.

Onoga istoga dana pogna Liberat svoga posljednjeg vola ka kamarlengu. Kmet stane moliti Civettu neka se zauzme za nj i dovede Jožu k razboru. Kamarlengo pogosti kmeta, ali mu reče da on nije više njihov glavar jer da je obolio i da se sprema na odlazak.

- Uredite sve to sami! Ta niste djeca.

- Smo huji nego otroki. Ako grete, ćemo se poklat mej nami.

Civetta se ne dade skloniti. Nije htio ništa čuti o Joži i o diobi zemlje.

- Glejte - reče Liberat - zel sam motiku. Rad bih išal dole na dolac da delam... ma oni Antikrist. Neće bit dobrega!

- Pa idite! Vi niste star i slab kao Marko. Jože će se vas čuvati.

- Hote i vi s manom.

- Ne pačam se. Čujte, Liberato; evo vam ugovor i pokažite ga Joži. Drž'te i svetu knjigu, pa se Branenčanin neće usuditi da vam se opre. Čuvat će se svetogrđa.

- Vero da je. Sad grem - klikne kmet, poljubi srebrni krst i djene knjigu za pas.

Liberat uze motiku i krenu u dolac.

Bijaše vedar zimski dan, samo je tanka maglena koprena ležala još na dolini. Vidjela se kroz nju oveća stabla i bljeskanje potoka koji je žuborio. Već dugo čuje kmet poziv te vode sred lijepe uvale. Govori mu ono klokotanje o svježem napitku sred ljetnoga dana kad sunce peče a žeđa pali grlo, i o čarobnoj moći vode kada gore žuljevi na rukama. Priča mu onaj romon o grudi punoj sokova, o brazdama i o korijenju što siše vodu. Pjeva potočić kmetu pjesmu o usjevu i o voćnjaku gdje će zamirisati i dozreti voće. - Da, baš u toj dolini procvast će na zemlji najgizdaviji cvijet njezin i sinut će na suncu najljepše uzdarje njeno! Nema na njoj ni trnja ni kamenja, ravna je kao dlan, natapana potokom i ovjenčana plotovima kaline i lješnjaka. Trava što se zeleni na njoj i usred zime, i drveće uvijeke kitno i bujno, kazuje težaku da je ona možda posljednji kutić nestaloga raja zemaljskoga. "To je prava zenlja!" šane kmet pa poljubi opet kjigu i pokroči življe. Kad Liberat stigne u do, magle je bilo već nestalo; mokro drvlje i stijenje blistaše se na suncu kao da je orošeno rosom.

- Pravi raj!

U docu nije bilo nikoga, samo su ptice crnih krila i bijela repa skakutale na obali potoka. Sunčano je svjetlo plavilo kotlinu. Po stranama gora lutali su pramenovi magle. Gore na zidini Psoglavčeva grada sunčala se tri gorostasa.

Liberat je, sav blažen, promatrao svoju zemlju. Uze motiku, raširi noge i zamahnu. Crnica je bila masna, gusta i jedra - pravi bubreg zemlje. Ej, kako će je on rado kopati i orati! Kako će je s veseljem sijati! Al će mu ona proklijati u proljeće! Ljeti će on spavati u docu, u šumoru klasja, u žuborenju vode i šuštanju jablana koji strše na obali potoka poput stražara njegove zemlje.

- Liberat! - začu se hrapav glas.

- E! - prenu se kmet iz svoga snatrenja.

Jože je stajao pred Liberatom, crvenih očiju i blijedih obraza; na mršavu njegovu licu vidjeli se tragovi bdjenja i srdžbe.

- Jože - reče Liberat - budi čovik. Pusti me nek u miru delam. Smo ljudi, ali otroki?

- Liberat! Si čovik ti... o, si! Sam te vazda štimal. Si bil naš glavar. Ma ča ne gre, ne gre!

- Ja znam ča delam. Viš, imam kartu! - pokaže Liberat ugovor i upre prstom u pečat.

- Ča će mi karta?

- A imam i sveti libar. Viš križ na njemu!

- Ča križ? Ča libar? Greš? Ma odmah! - ražesti se Jože i gurne Liberatu knjigu iz ruke.

Liberat se ne maknu, kao da mu se noge ukopaše u grudu.

- Hodi s vragom! Grdobo! - okosi se Liberat i oči mu zaplamtješe.

Jože jurnu na njega. Uhvatiše se ukoštac. Rvali su se dugo, bijesni i žestoki. Tukli se i grizli kao psi, dok Liberat ne gurnu od sebe protivnika koji udari licom o zemlju.

- Oslabil si! - naruga se Liberat. Sad idi!

Jože se dignu i kleknu. Iz nosa i usta curila mu krv; divlji mu plamen gorio u očima. Ostade trenutak kao omamljen, s onim krvavim mlazovima na bradi i vratu, s raskolačenim očima, s nakostrušenim vlasima. Osjećao je buru u grudima, šum u ušima, a pred njegovim očima Liberatova je slika drhtala, mutna kao lik kakve zvijeri u magli sutonskoj. I Joži se pričini u tom času da sluša u onom šumu riku medvjeda od koga je još kao dijete branio jednom uz staroga oca svježu raku djeda svoga... Čuje teško dihanje očevo, lupu kremen-sjekire i bilo svoga djetinjskog srca u kojemu je ljubav za oskvrnutom rakom jača od straha pred nemani. Udiše kroz nozdrve vonju krvi, duhu leša i zadah zvjerinje kože. Osjeća da mu svaka žilica dršće. Iz dna srca, iz dubljine njegova bića probija već davno zaboravljena, neodoljiva snaga što ga tjera naprijed. Nešto ga nosi kao vjetar slamku, protiv svih i svakoga, a za onu grudu što je, razdrta, zavonjala pred njim pod udarcem tuđe motike.

- Ja ne dam zemlje. Nikada!

I Jože dignu oči k nebu te se prignu i poljubi zemlju. Skoči, pograbi motiku, zamahnu i spusti je svom silom na Liberatovu glavu.

Kmet kriknu, zaljulja se i sruši.

***

Umorstvo kmeta Liberata smete i prestraši težake na Psoglavčevu brdu. Nisu se ni usuđivali dirnuti u leš. Ležao je dva dana u docu, a u njegovoj se krvi kupala knjiga sa srebrnim križem. Bojazan i crne slutnje morile su težake koji nisu znali što bi uradili. Pozvaše kamarlenga, a Civetta potrči na Psoglavčevo brdo da ubere plod svoga čekanja. Mlečić uspije zbuniti i još većma potištiti one ljude. Pretjeravao je težinu događaja, gojio u njima praznovjerje, plašio ih paklom i sotonom, uvjeravao ih o nuždi pokore, jer je Liberatova krv pala na sve divove. Zašto ne zapriječiše zločin? Zašto ne pomogoše drugu kad ih je molio? Jože nije veći grešnik nego oni svi. A ona je sveta knjiga oskvrnjena njihovim svađama, okaljana krvlju. Ugovor je zapečaćen zločinstvom; sva zemlja okolo brda grešna je i prokleta - ona će im roditi trnjem i dračama. Moraju drugamo, jer će odsada oko Psoglavčeva brda lutati Liberatova sjena da ih budi iza sna. Neka potraže drugo brdo, ali neće ni na njemu izbjegnuti kazni jer krv pravednika vapi do neba.

Kmetovi su slušali kamarlenga, svi uplašeni.

Civetta im reče da ukopaju leš, i javi im da će sutra u zoru pobjeći iz toga kraja.

U suton spustiše se tri gorostasa u dolac. Sjale su prve zvijezde kada divovi ukopaše svoga druga. Pođoše uz brijeg, strepeći pri svakom koraku. Pratili su ih šumori u šikarama i žamorenje požutjelih cerova.

One noći bdjeli su divovi na zidini. Nemir im nije davao da stisnu oči, a mučio ih glad jer bijaše nestalo i posljednjega brava u njihovoj staji. Bila je studena noć. Zvijezde su sjale crvenkastom svjetlošću. Nekoje se od njih otkidale od svoda i padale na daleka brda, ostavljajući za sobom trag što sjećaše težake na mlaz krvi. Puhao je vjetar i zibao granama stabala što su u tami sličila avetima koje bijes spopade te mašu rukama. Daleko je negdje tulio vuk, kričao je ćuk u obližnjoj šumi, a potok je klokotao u docu. Nikada se žamori zimske noći ne dojmiše na takav način gorostasa.

Divove obuze strah. Spustiše se u dolinu.

Ali ni tu ne nađoše mira. Ili se lukavi kamarlengo nečemu domislio, ili je bojazan varala kmetove, ili se Liberat pretvorio zbilja u vukodlaka: njima se cijele noći pričinjaše da vide nešto bijelo i visoko gdje se skita u docu, baš okolo one grude na kojoj im drug poginu.

U strahu i nemiru dočekaše zoru.

Kao da su se o tome već dogovorili, pokupiše poljsko oruđe, krenuše svi skupa put Štrigine glavice.

Kamarlengo bijaše baš ustao da pođe k Joži kojega je krio još uvijek na boku brijega, kada kmetovi stigoše pred daščaru.

- Što je, ljudi? Dođoste da me pozdravite?

- Grete, gospodine?

- Da, odlazim. Što bih ja tu?

- Mi bi hteli s vami malo predikat.

- Pa dajte.

- Vero, tuka ne moremo već ostat. Ni blagoslova. Pa nimamo ni od čega živet.

- Potražite nov kraj.

- To je sve lako reć, ma mi nismo za to. Mi smo brižni kmeti, i sami ne znamo nič delat. A za živet ni dosta znat kopat. Mi ne znamo bit liberi.

- Pa što ćete onda?

- Mi bi se hteli vrnut k našim starim gospodarom. Ćemo živet kako smo živeli i pre. Ćemo delat i slušat.

- Eh - uozbilji se Civetta. To je sve dobro, ali hoće li vas oni htjeti?

- Vi ste dobar čovik. Ćete nam pomoć.

- Nastojat ću. Vidim da ste u neprilici. Počekajte me tu.

I kamarlengo uđe u daščaru da se dogovori sa svojim ljudima.

- Pobjeda! - kliknu netom zatvori za sobom vrata. Divovi se predaše: ovce se vraćaju u tor.

Veselje zavlada među građanima. Bilo je i skrajnje vrijeme jer su u gradovima nevolja i metež postajali sve veći. Povratkom kmetova sve će se urediti.

Civetta napiše više pisama podeštatima i barunima, te reče da svaki građanin povede sa sobom po jednoga kmeta i da ga preda gospodaru. On će s Velim Jožom u Motovun.

Ne potraja dugo, i divovi se stadoše praštati jedan od drugoga. Bili su mučaljivi. Stari se kmet Ivan dugo borio, ali ne odolje: suze mu udariše niz obraze, zaplače kao dijete.

- A, rane moje! Brižni i tužni moji! Ma zač je sve to tako? Zač ni sada kako onih prvih dni? Jože, zač si onput onako govoril!

I stari kmet stane čupati svoje sijede vlasi.

Nov bol tištio je srca onih ljudi. Baš u času kad su se dijelili - prožeti mržnjom, izmoreni svađama, bojazni i razdorom - osjetiše, kao nikad prije, da su iste krvi i iste puti, da su žrtve istoga stradanja. Osjetiše da ih i sada veže nešto što se ne da prekinuti.

- Ostanimo! - šane Jurić.

Divovi prignuše glave. Osjećahu u dnu srca odvratnost prema gospodaru i sramotu zbog svoga vladanja. Posljednji ugarak vatre što je Veli Jože potakne a složan je rad razmahnu, tinjao je još negdje u kutu težačkih duša - ali iskra ne usplamti u požar; nestade je opet u dubljinu njihova bića. Kmetovi se pogledaše još jedanput pa se uputiše za svojim pratiocima. Spustiše se u klanac, mimoiđoše Psoglavčevo brdo; raziđoše se na sve četiri strane istarske zemlje.

Na njihovu brijegu ležao je maglen oblak. Kao da se brdo na kojemu su proveli najsretnije dane svoje ovilo sada koprenom da ne gleda svoje nove pustoši i one trudbenike koji, zgrbljenih leđa i pokunjene glave, idu na novu patnju i robiju... Iz magle dopiraše do kmetova žalobno stenjanje - žalba kakve zvijeri ili zavijanje psa. Potok je u dolini grmio pjesmu o vjetrovima što će ga od sada obilaziti, o kamenju što će ga gušiti, o trnju i drači kojima će na vrhovima blistati vijekom kaplje neosvećene krvi.

***

Posljednji koji ostavi ono mjesto bijaše kamarlengo. Za njim je išao Veli Jože. Kao da je gorostas ostario u malo dana za stotinu godina. Koračao je skršen i pokunjen. Nešto bolno lebdjelo mu oko usta, sjedjelo mu na čelu; izbijalo mu iz očiju.

U podne drugoga dana ugledaše putnici s gore između rijeke Dragonje i Mirne motovunske kuće.

Kamarlengo krikne od veselja, a Joži kao da je ledena ruka stisla srce.

Jaše Civetta pred gorostasom na magarčiću. Vjetar mu već nosi glas motovunskih zvona. Građani su ih sigurno ugledali izdaleka pa se dižu dočekati kamarlenga. Što ne mogoše uraditi građanske čete, sila vitezova i ugled načelnika, učinio je on sam. I sad se, eto, vraća s kmetom Jožom; vodi ga kao išibana psa. Vječna mora biti harnost grada Motovuna prema kamarlengu. Doskora opet i žita i stoke u gradu. Motovun će iznova biti miran, siguran i sit. - Civetta je ugledao povorku građana. Izašli su iz grada, idu mu u susret sa razvijenim barjacima, s bubnjevima, trubama i poklicima. Kako će ga oni odsad štovati! Imenovat će ga sucem, a mletački će ga senat učiniti kontom istarskim. Građanstvo će večeras klicati "bravo!" i "viva!" pod njegovim prozorima; dug će red baklji ići po ulicama gradskim a njemu u čast.

Civetta ošinu magarca: "Jože, trsimo se!"

Ali je Jože sve tromije koračao. Gledao je njive na kojima se dugo mučio kao pašče a za one loše gospodare. Gledao je šumu u kojoj se lomio pod šjor-Zuaninim bičem, mrske mu zidine gradske i lađe daleko tamo na ušću rijeke. Vidje povorku građana i sjeti se patnja, uvreda i sramote. Zar biti opet igračkom u ruci tih patuljaka? Iskusio je slobodu; zna što znači biti svoj; uvjerio se da su građani gori od njega, da ih se nema zašto bojati. Zašto da im opet robuje? Ali on je prolio krv, uvrijedio svoje drugove, smeo ih, pa je bilo bruke, štete i sramote - Na tu pomisao obuze ga opet tuga; duša mu klone. Šane: "Grešnik sam" - pa okrenu dalje za kamarlengom.

Daleko na obzoru pokaže se Joži more. Pučina bijaše glatka kao zrcalo. Da, to je more po kojem je plovio onoga proljetnog dana te se borio s valovima na litici, u tami, kiši i vjetrini, go i sam, ali jak i smion kao pradjed mu Vukan koji je odolio čoporu bijesnih bikova sred motovunske šume. To je ono isto more kojim se on porvao i nadvladao ga, pa je možda zato - misli Jože - baš od one noći tako krotko i mirno. Gorostas se sjeti rike vode sred proljetne noći i svoje pjesme u lupi talasa i u vijanju vjetra. Svega se spomenu, i pričini mu se da ga nešto lupnu u lice; osjeti odjednom buru u krvi i nemir u njedrima.

Velika je galija plovila morem. Ni povjetarca nad vodama. Stotinu vesala tiskalo je naprijed lađu. Kroz oblake prosu se pramen zraka na onaj brod, i lađa sinu na pučini kao golem galeb što se spustio na vodu ali mu krila lepeću još uvijek u zraku. Brod juri prema kraju, biva veći, i što se više približava kopnu, postaje sve čudnovatiji. Ona su jedra zgužvana i razdrta. Konopi vise niz jarbole, svi popucani i gnjili. Na bokove, na oštećeni pramac i na skršenu krmu puste lađe uhvatile se trave koje vise čak sa vesala što tromo i odmjereno lupaju morsku površinu, gurajući sve brže prema kraju čudnu galiju... Rekao bih neka čudotvorna ruka digla iz morske dubljine već davno potonulu lađu, i avet-drijevo brodi sada prema kopnu. Jože vidje gdje se sva ona vesla dižu uvis kao stotinu ruku. Gorostas se trgnu i stane. - "Galjot Ilija!" prošapta. I pričini mu se da sve one ruke upriješe prstom prema gorama u srce istarske zemlje, baš kao da mu nalažu: "Idi odavle! Tamo je tvoj spas." I pričini se orijašu da mu galeot sipa opet u lice iskre i varnice, da ga drma rukama i da mu viče na obje uši: "Ne budi robom! Čovjek si i ti." - Pričinja se Joži da opet čuje galeotovu pjesmu u utrobi galije. Gorostas se smeo i uznemirio; čuje lupu svoga srca; sve misli: koraknem li naprijed, uzbibat će se more, zagrmjet će mi: "Sramota!" a ruke, one će me udarati u obraze... Da! Ja ću natrag. Okajat ću svoj grijeh: Radit ću sam i čekati braću. I ona će doći - i ako ne odmah, a onda makar do stotinu, do hiljadu godina. Natrag! Natrag!

Kamarlengo je sve žešće šibao magarčića. Eto, sad će preda nj banuti iz šumice povorka. Bubnjevi biju, trublje trube, zastave se viju, usklici se ore.

- Brže, Jože! Stigoše.

- Viva kamarlengo! - grmnu svjetina na rubu šume.

Podeštat se pokaza između dvije zastave, praćen od vijećnika, plemića i kanonika. Gomila jurnu prema Civetti. Nasta komešanje. Svi se guraju prema pobjedniku. Hoće da mu ljube skute. Nekoliko momaka digoše magarčića s kamarlengom koji sada jaše nad morem glava.

Ali to ne potraja no trenutak.

Najednom se građani smrkoše u licu: problijedješe od razočaranja, požutješe od gnjeva.

Deranje i zviždanje zagluši Civettu. Oči su sijevale, šake su prijetile.

- Povalite ga! Svežite nitkova! - kričao podeštat. Svi su gradovi dobili natrag svoga kmeta, a mi? A mi?

Kamarlengo, lebdeći još uvijek u zraku, obazre se naokolo i tek sada spozna uzrok svoje nagle propasti.

Velog Jože bijaše u zadnji čas nestalo bez traga.

Balkan (Trst), l907.

Sources:
  • http://www.hrvatska.org/etext/poets/Naz_Joze.HTM - This text was originally compiled in 1992 by Henning Moerk. A copy of the original compressed ASCII version of this text may be downloaded from Slavisk Institut Aarhus, Universitet Ny Munkegade, 116 8000 Aarhus C Denmark at ftp://aau.dk/pub/slav/. This HTML version was prepared in June 1996 and revised to comply with ISO-8859-2 in December 1996 by Borut Maricic.
  • Pet stoljeća hrvatske književnosti - Vladimir Nazor II,  Veli Jože (Zagreb, 1965), p. 7-67.

Main Menu


This page compliments of Marisa Ciceran and Giudo Villa

Created: Friday, January 12, 2001; Last Updated: Friday, November 09, 2012
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA