Marija Banko
Poezija


 
Profil

Stazom sto u šumu vodi
(1952-1986)

U večeri ljetne
(1986-1988)

  • U večeri ljetne
  • Zvijezde
  • Srce moje
  • Uhvati srecu
  • Crv
  • Kaži brzo
  • Skitnica
  • Prošao je dan pun iskušenja
  • Proljeće
  • Ljeto
  • Jesen
  • Zima
  • Zimska večer
  • Svoj dug
  • Češljugari (Grdelini)
  • Vjetar žuto lišće vije
  • Zvjezdano nebo dao nam je Bog
  • Crvendać
  • Maslini
  • Laste
  • O radosti sve zbori
  • Mjesec
  • Proljetni ugodaj
  • Ljetni ugođaj
  • Jesenji ugođaj
  • Zimski ugođaj
  • Usnula šuma
  • Mome sinu
  • Cvrčak

Istrani
(1960-1994)

  • Barba Pere
  • Barba Grgo
  • Lovrečeva
  • Teta Mara
  • Klin
  • Istrani u Australiji
  • Glad
  • Pust
  • Jugo
  • Moj nono
  • Moj nono 2
  • Barba Ivan
  • Teta Nina
  • Prababa
  • Grad je za me kako pržun
  • Balun
  • Sunce
  • Takuin
  • Nono i nona
  • Tinjanska nevesta
  • Gospodar ud hiže
  • Teta J uština
  • Barba pere z Vitasi
  • U Istri

Utisci iz Australije

  • Bonegilla
  • Victoria
  • Late autumn
  • In dry August
  • On the crossing

Starom hrastu
(pred povratak u Australiju)

Zbogom stari hraste
Mahovinom obraslih rana!
U magli te ostavljam snenog
Dok suze vise sa golih ti grana.
I gnijezda napuštenog.

Tvoj tmurni zov pun čežnje
Ti ne šalji opet do boravišta mog,
Već pusti skitnicu da nemir svoj
Iskrvari na grudi pješčanoj
Sunčanog žala dalekog.


Kraj potoka

Kraj potoka da mi je sjesti
I odmarati se tako,
Srce bi mi bilo lako
Bez želja i savjesti.

Zatvorenih bi vjeđa
Slušala vode pjev
Jer čemu ta buka što vrijeda;
Čemu toliki gnjev?

I lica nezanirn1jivih parada
Čemu da umara me sada,
Kad stazom što u šumu vodi
Odsutan već duh moj hodi.


Zimsko jutro

Dok ta bučna naprava
Od čelika i lima
Nosi me na cijeli dan
Na posao dosadan,

Vjetar zvijezde njiše
U granju hrasta golog
U to zimsko jutro
Kraj doma mog.


Stazom što u šumo teče

Stazom što u sumu teče
U prohladnu jesen
Netko tih i samotan šeće
U misli zanesen.

I zašto - pita se uzaludno,
Ta šuma ruha grimiznog,
Tok života prati budno;
Pomladi se proljeća svakog,

Dok akordi srebrni
Mladalačkog smijeha pusta
Nikada nisu odjeknuli
Iz bezubih usta.


Stabla kestenova

Gola i mračna
Stabla kestenova
U magli snivaju
Smrt.

Sag im od lišća
Taj ukras mladosti
U podnožju leži
Prostrt.

Ti sumorni starci
Vele mi: "ridi -
I tvoj život je
Satrt.

Od pamtivijeka
Je put u bezdan
Od bezbrojnih stopa
Utrt."


Taština

Tko se jednom uspne
Na Olimpa vrhunce,
Ogluši se na plača jeku
Iz doline gdje suze teku.

Pogled svoj nadmeni tad mora
Samo vršcima napajati gora,
Dok ptica grabljivih pjev mu godi
I izdašno sve mu rodi.

On postao bi bog zacjelo,
Zamisli sve ostvario smjelo,
Da taštinu tešku što poluči
Sobom ne mora vući.


Proljetni pejzaz

Zita zelena, makovi u njima
Krivuda staza cvijetnim polj
Tu zivo ~u~te topola i klen,
Dok jedva se mice hrast lije]
Podalje krovova skup
U kro~njama se krije,
Viri pokoji cempres k'o stuI
Zlatno ih sunce grije.


Sova

Otvoren prozor, mjesec pun i gIas sove.
Iz krošnje starog oraha dal' mene zove,
Taj glas tajanstven
Na put strave, nežeIjen.

I čemu na mom čelu znoj hladan,
Kad miran želim snivat san.
A davno već sovo minuIa je ponoć,
Strašit nekog drugog vrijeme ti je poć.


Pjesma starog čovjeka

Smrt me na uzdi drži
I polako sebi vuče,
Zivot za me više nema draži,
Posljednja ura tuče.

Doktor Pauk u mrežu me zavi,
Da me davi i dotuče,
Da pokuse svoje na meni pravi,
Uzorke iz utrobe vuče.

Strka života sve je dalja,
Utihnuo svaki je zvuk.
Otpočinuti sada valja;
Utonuti u grobni muk.


Mjesečev poeta

U ljetnoj noći jasnoj
Kada se žita zlatna
Odmaraju od zrenja.

Mjesec sjajan sve do njih
Zlatne niti isteže.
Nebo sa zemljom njima veže

I trenucima zlatnim
Dariva svog poetu
Za misao mu svetu.


       Cvrčak i poeta

       Opet motrimo žitnih polja čari
       Mi protuhe i drugovi stari,
Ja pod hrastom, ti gore na grani;
       Cvrčak i poeta - tko još za njih mari.

       Da budemo skitnice nama je u krvi.
       I dok pjesma suncu u nama vri,
Mi sanjari od sreće pijani
       Gledamo polja žita što zri,

       I što ambare će uskoro punit tuđe.
       Ko' da snaga pjevača mitskog u nas uđe,
Ne hajemo za riznice ni blaga,
       Već suncu i ljetu pjevamo još luđe.

       Zbog boli kad nas jednom snađe,
       Vremena za plakat i tad se nađe.
Dok gledamo polja žita što zri,
       Pjesma nam danas teče još slađe.


Molitva stare žene

Znam jednu ženu, staru, punu tuge,
Sto nožu moli molitve duge,
Za djecu svoju u vihoru ratnom,
Za djecu svoju u svijetu dalekom.

"Oče naš na nebu što jesi
Oprošteni daj da budu nam grijesi.
Kući ovoj blagoslov ne uskrati,
Djecu njenu u okrilje joj vrati."


Utjeha

I ne znam kojom čarolijom
Toliko mi značiš ti,
Te mi se zbog toga čini
Da radošću trepere toplom
Zvijezde i dahu studenom.


Iz dačke bilježnice (1952.)

Ta samotni prirode kraj
Ja tako žarko volim
I u šumi vjetra jecaj
Kad drvećem trese golim,

A laži ljudske
Riječi sve
Nek poštede
Uho moje.


Božićna rayglednica iz hrvatske

U dolini samotnoj potok sja,
Pod snijegom se žbunje nad njeg svija.
N a brežuljku do stabala goIih
Hram božji star i tih,

Hrvatskom puku u pomoć
Ceka dal' Spasitelj će doći,
Kroz prozore dok svijetlost toči
U svetu zimsku noć.


Na moru (Mojoj majci)

Moj život je plave boje
I moja tuga je plava.
Svakim danom sve veća
Plava prostranstva
Dijele me od tebe
Što plavim očima
Motriš procvale trešnje
Pod plavim nebom
Mog rodnog kraja.

Izvor:
  • Marija Banko, Stazom što u šumu vodi, Matica Hrvatska - Ogranak Pazin (Pazin, 1994)

Main Menu


This page compliments of Marija Banko and Marisa Ciceran

Created: Friday, April 07, 2001, Last Updated: Sunday, August 09, 2015
Copyright © 1998 IstriaNet.org, USA