Besedi Drage
Čakavske besedi
krf so naše krvi.
Duša ih je rodila naša,
srce ih je nase zgojilo.
Miljari liet puk ih je čuva,
s njima je živie,
trpie
i do danas in je veran usta.
I kat je jugo tuklo trde naše groti,
a btlra zemljo spod nuoh nan nosila,
čakavska je beseda
na liehe i barke
molitva
seh šćavi
- bila.
Molitva za bolje, za lepče,
ka ramno va nebo je hodila.
Hrvacka zemlja ni lepčeh cula glasi,
od glasa ki h njie z Istriji je dopira
i istrijanskega puka srce
otpira.
To glas je čakavskeh drageh kanti,
glas šperanci,
žulji
i dela.
»Ča« beseda je težačka,
aš od vieka ona s težaki
va grote,
va bure, va muke i pote
mlados sojo provaja.
Cvatu Ulike Doli
Cvatu ulike doli
i srića je došla u sela.
Nad Limon puške miruju.
U zemlji mojoj
samo za delo se zna
I samo pidme
se čuju.
Zdravo daždi, ki ste pali,
i svi vitri bisni!
Zdravo sela spod Krnice,
zdravo staze do Melnice
i svi puti do L'vada,
do Planika, do Ripende!
Zmež Puntere i Prodola,
od Hrboki do Rebići
i u Primu poli mora,
i Cufu uzgor mora,
pak do Žminja i Oriča,
zapošta san svako selo,
svaku hižu
i kažune.
Zapošta san i bunkere,
ritke boške,
puste strane.
San vidija svaku granu
ka je krila.
partizane.
Ca zidi san tamo priskocija!
U svaken selu ja san doma bija,
Saderi san
mater svoju
naša.
A sada san dugo,
na drugen kraju domovine.
Ma kad oči zapren,
jopet san mež vami.
Jopet pušku nosin,
Z Grgon gren po strani.
Naše je staze trava pokrila
i pisme su sada drugače.
Sve misli nan drugamo lete,
ma znan:
-spomini naši na strane hrbočke,
spomini naši
na delo
i drugove stare,
nikad zatrti
se nete.
I vajk će tako
doli,
u stranah i boškah
na vitru i daždu
živiti mladost
moja.
Cvatu ulike doli,
u zemlji našoj.
Malini bizero melju
šenicu bilu.
U stranah muču goveda.
Na noven se delu skuplja,
sav naš svit,
Jopet te dica kresinska švikati
na zelen
jasenov švik.
Jabuka
Kupet ću ti, mlada,
rumeno jabuko.
Teplit puli srca
dva bartuljska
dana.
Pak ti je imiej i spravi.
Ma nieću ti reć
besedo mladosti teple
ni obecat ljubavi.
Na tvojien stole
venut će moja jalbuka,
kako kad viene
mladost.
Sakega jutra je bartuljska
jabuka
manja
i tanja.
Dimboko va srce umiro
život i sanja.
Ej, sako leto prit ću na
Bartuljo
jabuko
kupit.
I ziet va žili leto starosti.
Leto smrti.
Plač osipa
surega
Plačuć nosi uon trukinjo
po škalinah
gore,
gore.
I ne vidi trag od muki.
I ne vidi zuto zrnje.
Po škalinah ostrobrideh
vrani zobljo mu trukinjo.
Črne vrani,
nuoć ga plaši.
A trukinja
se prosiplje.
Sako zrno jena suza,
saka suza
kaplja
krvi.
Pak uon ćuti lokvo pota
pod stomanjon
rikamanon.
Pak uon stišće so nevoljo
va bisagah
od mladosti.
Tako breme plačuć nosi
od škalina
do škalina.
Od škalina
do škalina.
Vajka zguoron
se do smrti.
Oj, pak pokrijte ga,
prieteli,
z njegovon stomanjon,
da ne vilieze kruh novi
kade je Osipu raka.
S krvavon stomanjon,
prieteli,
pokrijte ga.
I ne plačite za njin.
Aš dosti je
sam za sobon
plaka.
Školan
Ja san školan
i otkat pametin
saki dan
va škuolo grien.
Libri pot pazuhon nosin,
va tiesneh i klimaveh bankah sedin,
vajk študijan
i samo trdi
i črni
kruh jin.
Ubučen san slabo,
niman kapota ni pošteneh bragieš;
se na mane je lindo, se hudo
-va žepah ni čantežima ni,
a ruzinavi oćali
dimboko so mi se zasekli va nuos.
Saki dan me meštri i
profešuori treskajo,
ubrtičajo
i pod nogi hitajo;
i usta muoran vajk zaprta imet,
aš govore da san skolan
i da još nisan vanca človek.
Tovar
Tovar ima uši
i glavo trdo.
Prez tovara je slabo,
a s tovaron grdo.
Ugnjišće
I sa naš rorud je od vieka
okoli ugnjišća se kupi.
Si so jenŕiko žulji
na rokah imeli
i sien je jenako mila
bukaleta
bila.
A naše težačke besedi,.
mi1itve naše
i naši starinski kanti
z ugnjišća
so ramno va nebo hodili.
So glas bogu nosili
da šćavi zemljo brane,
s trukinjeven kruhon da se hrane
da složni so,
kurajni
i dobri.
Ma ugnjišće je bilo naš
oltar
i oltar sega istrijanskega puka.
Cok je vajka bizero cvrčie
i greja trde ruoki težačke.
A veselo je bilo
kad se je puli našega ugnjišća
kantalo
i pilo.
Ma večeras prazni škanji
okoli ugnjišća stojie
i tužno zure va nuoć.
Samo nuono va kantuone sedi,
bukaleto va
rokah drži,
pensa
i mući.
A ta muk,
ti prazni skanji
i ugnjišće na ken ne cvrči već cok,
kako da naln sad govore:
So sli.
Jeni preko kunfina,
a drugi va rat.
Ki zna, će ki
nazad tornat. |